Vođenje pet posebnih “ratova” nastaviti će poticati globalnu inflaciju u budućnosti

Povezani članci

• Dva novinara među 7 mrtvih u napadu u Iraku
• FBI u pretresu Trumpovog imanja pronašao 90 praznih fascikli sa oznakama povjerljivosti
• Mula Baradar – Prvo lice talibana
• Sidnej: Okončana otmica, poginuli otmičar i dva taoca
• Merkel odbacila optužbe turskog predsednika za ‘nacističko ponašanje’
• Uništeno lokalno sedište republikanaca u SAD

foto: DPA

Nouriel Roubini je profesor ekonomije na Stern School of Business na New York University i bio je za vrijeme Clintonove administracije Senior Economist za međunarodne odnose u savjetu ekonomskih savjetnika Bijele kuće. Radio je za Međunarodni monetarni fond, Centralnu banku SAD i Svjetsku banku.

Piše: Nouriel Roubini

Preveo: Ešref Zaimbegović                          

Inflacija je 2022. godina jako porasla, kako u razvijenim narodnim gospodarstvima tako i u zemljama u razvoju. Strukturni trendovi ukazuju da se radi o dugoročnom a ne o privremenom problemu. Posebno su mnoge zemlje trenutno uvučene u pet „ratova“ – neke realno, druge metaforički – koji će u budućnosti voditi do još većih budžetskih deficita, veće monetarizacije dugova i više inflacije.

Prvo: Svijet se nalazi u jednoj vrsti „geopolitičke depresije“ koja je još pojačava kroz eskalirajući rivalitet između Zapada i povezanih (ako ne i u alijansi) revizionističkih sila kao Kina, Rusija, Iran, Sjeverna Koreja i Pakistan. Hladni i vrući ratovi su u porastu. Brutalna invazija Rusije u Ukrajini mogla bi se još proširiti i uvući NATO. Izrael – a time i SAD – nalaze sa na kolizionom kursu sa Iranom, koji je blizu da postane država sa atomskim oružjem. Bliski istok u širem smislu je bure baruta. A SAD I Kina stoje jedna nasuprot drugoj u pitanju ko će dominirati Azijom i da li Tajvan treba biti silom ponovo ujedinjen sa kopnenim dijelom.

Odgovarajuće tomu naoružavaju se SAD, Evropa i NATO, isto kao i skoro sve zemlje bliskog istoka i Azije, uključujući Japan, koji je započeo svoje najveće naoružavanje nakon više decenija. Veći izdaci za konvencionalno i nekonvencionalno oružje (uključujući atomsko, sajber, bio i hemijsko oružje) su skoro sigurni a ovi izdaci opteretiće javne budžete.

Drugo: Globalna borba protiv klimatskih promjena postat će također skupa – kako za javni tako i za privatni sektor. Zaštita klime i prilagođavanje klimatskim promjenama mogle bi u dolazećim decenijama koštati bilione američkih dolara godišnje a bilo bi glupo vjerovati da će sve ove investicije doprinijeti rastu. Nakon pravog rata, koji uništi veći dio fizičkog kapitala jedne zemlje rast investicija naravno vodi do gospodarskog razvoja. Ipak zemlja je siromašnija jer je izgubljen veliki dio njenog bogatstva. Isto važi za investicije u klimu. Značajan dio postojećeg temeljne imovine mora se zamijeniti jer je zastario ili je razoren kroz klimom uslovljene događaje.

Globalna borba protiv klimatskih promjena postaće također skupa.

Treće: Mi sada vodimo skup rat protiv budućih pandemija. Iz mnoštva razloga – od kojih su neki povezani sa klimatskim promjenama – dolaziće do češćeg nastupa bolesti koje se mogu razviti u pandemiju. Neovisno od toga da li zemlje investiraju u prevenciju ili buduće zdravstvene krize naknadno savladavaju pandemije će dugoročno prouzrokovati više troškove koji će dodatno doći uz rastuće opterećenje kroz starenje društva i način tekućeg finansiranja zdravstvenog i penzionog sistema iz doprinosa. Već sada skriveni nepokriveni teret dugova u najvećem broju naprednih narodnih gospodarstava je skoro na nivou eksplicitnog državnog zaduženja.

Četvrto: osim toga mi ćemo se sve više morati boriti protiv razarajućeg djelovanja „globotike“ – kombinacije globaliziranja i automatiziranja (uključujući vještačku inteligenciju i robotiku) – koja prijeti rastućem broju radničkih i administrativnih profesija. Vlade će doći pod pritisak da preostalima pomognu bilo kroz mjere kao što su osnovni prihod, veliki poreski transferi ili enormno proširenje javnih službi.

Ovi troškovi ostaće visoki i onda kada automatizacija dovede do povećanja gospodarskog rasta. Tako bi naprimjer potpora kroz mali univerzalni osnovni prihod od 1 000 dolara mjesečno koštala SAD oko 20 posto njenog bruto domaćeg proizvoda.

Peto: Konačno mi moramo voditi i jednu hitnu ( i time povezanu) borbu protiv sve veće prihodne i imovinske nejednakosti. U suprotnom, nelagoda koja muči mlade ljude i mnoga domaćinstva srednje i radničke klase nastavit će raspirivati reakciju protiv liberalne demokracije i kapitalizma slobodnog tržišnog gospodarstva. Da bi se spriječilo da na vlast dođu populistički režimi i provode bezobzirnu, neodrživu gospodarsku politiku liberalne demokratije moraju potrošiti velike sume da bi ojačali svoje sigurnosne mreže – što mnoge već čine.

Strukturni budžetski deficiti biće još veći

Vođenje ovih pet „ratova“ biće skupo a gospodarski i politički faktori ograničit će mogućnosti vlada da ih finansiraju povećanjem poreza. Poreske stope su u većini razvijenih narodnih gospodarstava – posebno u Evropi – već visoke a poreska utaja, izbjegavanje plaćanja i arbitraža će i dalje otežavati povećanje poreza na visoke prihode i kapital (pod pretpostavkom da bi se takve mjere uopšte mogle provesti kroz lobije ili naći saglasnost desničarsko centrističkih partija).

Vođenje ovih neophodnih ratova vodiće dakle porastu državnih izdataka i transfera u odnosu na BDP bez da poreski prihodi odgovarajuće rastu. Strukturni budžetski deficiti biće još veći nego što su svakako sada, što može voditi do nesnošljivih kvota zaduženosti koje će povećavati troškove kreditiranja i kulminirati u dužničkim krizama sa očigledno negativnim uticajem na gospodarski rast.

Za zemlje koje su zadužene u vlastitoj valuti postoji svrsishodna opcija u tome da dopuste višu inflaciju da bi smanjile realnu vrijednost dugoročnog zaduženja sa fiksnim kamatnim stopama. Ovaj pristup djeluje kao porez na imovinu štediša i vjerovnika u korist korisnika kredita i dužnika i može se kombinovati sa dopunjujućim, drakonskim mjerama kao što je finansijska represija, porez na imovinu ili potpuna platežna nesposobnost (za zemlje koje uzimaju kredite u stranoj valuti ili čiji su dugovi većim dijelom kratkoročni ili povezani na inflaciju). Pošto je „inflacioni porez“ suptilna i rafinirana forma oporezivanja koja ne treba saglasnost legislative ili egzekutive ona je standardni put najmanjeg otpora kada deficiti i dugovi postaju sve više nesnošljivi.

Ja sam se uglavnom koncentrisao na faktore sa strane potražnje koji će voditi do viših izdataka, deficita, monetarizacije dugova i inflacije. Međutim postoje i mnogi srednjoročni negativni udari na strani ponude koji bi mogli pojačati današnji pritisak stagflacije i povećati riziko recesije i kaskadne dužničke krize. Great Moderation (period od sredine osamdesetih godina do 2007. sa malim konjukturnim oscilacijama u industrijskim zemljama) je mrtav i pokopan a Velika stagflaciona dužnička kriza je pred vratima.

ipg-journal.de