Otvoreni zimski prozor

Izdvajamo

• Iznad svih ovih gorućih pitanja kako se može zaustaviti ruski napadački rat lebdi sveobuhvatna tema od koje je Njemačka neposredno pogođena. Nakon što je Željezna zavjesa opet pala moraju se izvan rata razvijati perspektive kako treba buduću politiku Rusije u NATO i EU postaviti sigurnosno i mirovnopolitički. Na ovom mjestu je rečeno samo toliko: Efektivno vojno odvraćanje i sposobnost odbrane u okvirima NATO biće neophodni ali ne i dovoljni za buduću snošljivu koegzistenciju sa Rusijom.

Povezani članci

• Niži činovnici već godinama prepravljaju papine govore i izmišljaju izjave
• Pouzdani istraživači izbora znaju: Ovaj kandidat će dobiti američke izbore
• Nered na mrežama i budućnost demokratije
• Duterte traži produženje ratnog stanja do kraja godine
• Putinov pad na zemlju
• Kerry doputovao u Singapur na razgovore o azijskom trgovinskom sporazumu

Foto: DPA – Može li se rat vojno dobiti?

Vojna pobjeda nije ostvariva ni za Ukrajinu niti za Rusiju. Sada se mora koristiti šansa za završetak rata.

Piše: Helmut W. Ganser  – ipg-journal.de   22.12.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Helmut W. Ganser je brigadni general u mirovini. Diplomirani psiholog i politolog bio je između ostaloga zamjenik voditelja štabnog odjelenja vojne politike u ministarstvu odbrane Njemačke kao i vojnopolitički savjetnik stalnog njemačkog predstavništva pri NATO u Briselu.

NATO i skoro svi političari iz oblasti bezbjednosti na Zapadu su na početku ruske agresije protiv Ukrajine dramatično precjenili ofanzivnu sposobnost i borbenu vrijednost ruske armije. Danas, samo tri četvrtine godine kasnije vjeruju sada neki vojni stručnjaci – u pretjeranoj reakciji – u ukrajinsku pobjedu u kojoj bi ona mogla povratiti svu od Rusije okupiranu teritoriju. Ukrajini je doduše stvarno uspjelo da povrati značajan dio od Rusije okupirane teritorije. U međuvremenu je, međutim,  u borbama u cjelini nastala pat situacija.

Ruska armija je nakon znatnih teritorijalnih gubitaka u području Harkova i prisilnog povlačenja na istočnu obalu Dnjepra front znatno skratila i konsolidovala. Široki Dnjepar predstavlja značajnu barijeru za moguću napadačku protuoperaciju ukrajinskih oružanih snaga na južnom dijelu fronta. Vojna situacija u istočnoj Ukrajini mogla bi u zimskim mjesecima najprije označena dužim iscrpljujućim i rovovskim ratom sa povremenim lokalnim udarima i protuudarima. Nastavak ruskih zračnih napada dronovima, raketama i krstarećim projektilima na kritičnu infrastrukturu širom Ukrajine ima za cilj oslabiti volju stanovništva da se brani tokom hladne zime. Potrošnja municije na obje strane je neuobičajeno visoka. Gomilaju se izvještaji o istrošenosti glavnih oružanih sistema. Prije svega kod važne artiljerijske municije izgleda da ruske oružane snage imaju aktuelno već značajne probleme sa snabdijevanjem.

Međutim, ni zapadna strana ne može više zahvatati u blokirane zalihe u magacinima municije njihovih oružanih snaga i neograničeno isporučivati. To u posebnoj mjeri važi za Njemačku. I u SAD zalihe municije za M777 minobacače i dalekometne HIMARS bacače raketa su na granici. Već započeto povećanje proizvodnih kapaciteta za municiju u SAD i Evropi zahtijeva vrijeme. Osim toga mnogi sa zapada isporučeni moderni oružani sistemi moraju se održavati.

Potrošnja municije na obje strane je neuobićajeno visoka.

Nakon što je Putin još u septembru 2022. u svome govoru “Nema blefiranja“ ponovo zaprijetio sa upotrebom atomskog oružja, rusko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je 2. novembra 2022. izjavu u kojoj se jasno odmiče od atomske prijetnje. Prethodne izjave nuklearnih sila ponavljaju se u ovoj izjavi prema kojima se nuklearni rat ne može dobiti i nikada se ne bi smio voditi. Ova objava je više puta ocjenjena kao znak popuštanja. Međutim, Putin sam je u više izjava u drugom decembarskom tjednu širio proturiječne signale. On je upozorio na rastuću prijetnju atomskim ratom, izmješao je aspekte strategijske stabilnosti između atomskih sila sa rizikom nuklearne eskalacije u ratu u Ukrajini ukazao je na drugu stranu na primarni karakter odvraćanja ruskog atomskog oružja. Dakle, na ovom mjestu ne može se govoriti o nuklearnom popuštanju posebno zato što se uvijek mora razlikovati između nuklearne deklaratorike s jedne strane i operativne nuklearne strategije s druge strane.

Predsjednik SAD Joe Biden je više puta, poslednji put 6. oktobra 2022, jasno rekao da kod upotrebe taktičkog atomskog oružja postoji rizik eskalacije u atomski inferno. Sa izrazom „Armagedon“ on je naglasio da postoji opasnost sveopšteg atomskog požara ako se jednom pređe nuklearni prag. Američki predsjednik, izuzetno iskusan u sigurnosnoj politici, očigledno osjeća, sasvim nasuprot proširenoj nuklearnoj nonšalantnosti u nekim medijalnim izjavama na obje strane Atlantika, egzistencijalnu odgovornost za spriječavanje atomskog rata koja teško opterećuje njegova pleća.

Očigledno je da on želi spriječiti razvoj situacije u kojoj Putinu i njegovom vojnom vođstvu nuklearna eskalacija izgleda kao neizbježna, da bi spriječili eklatantan poraz uprkos svim neukalkulisanim posledicama. Američka podrška je odgovarajuće tomu od početka rata odmjerena. U konačnici, Moskva i Washington su osuđeni na održavanje kontrole eskalacije u ovom ratu. Neodgovorno je predstavljati upozorenja o nuklearnoj eskalaciji kao pretjerane strahove.

Neodgovorno je predstavljati upozorenja o nuklearnoj eskalaciji kao pretjerane strahove.

Da li će obostrana kontrola eskalacije u daljem toku ruske agresije protiv Ukrajine uspjeti nije međutim ni u kom slučaju osigurano. Smrtonosni udar zalutale ukrajinske protuvazdušne rakete na poljsko tlo 15. novembra 2022. je podsjetio da i ruske rakete na osnovu tehničkih neispravnosti mogu u svakom trenutku pasti na NATO područje. Moskva rizikuje sa svakom raketnom salvom na zapadnu Ukrajinu. Generalni sekretar NATO je nakon udara ukrajinske rakete na poljsko NATO područje sa pravom ukazao na to da objava slučaja napada na NATO savez pretpostavlja pripremljeni, namjerni napad („deliberate attack“) na jednu NATO zemlju. Kod takvih scenarija su vojni i diplomatski kontakti između NATO-a, odnosno država članica i Rusije izuzetno važni da bi se spriječila pogrešna shvatanja, pogrešne procjene i nenamjerna eskalacija.

Argumentacija koja se ponavlja da bi Zapad sa pomoći Ukrajini morao baciti rusku vojsku na koljena jer će Putin inače kao slijedeću napasti NATO istočnoevropsku zemlju, jednostavno je slaba u analizi. Konvencionalna ruska armija je već danas kroz ovaj neuspjeli rat ekstremno oslabljena i vjerovatno za sljedećih pet do deset godina ofanzivno nesposobna protiv NATO. Osim toga: Znatno jačanje snaga NATO na njenom istočnom krilu sljedećih godina pod krovnim nazivom New Force Model vodiće do osigurane konvencionalne sposobnosti odbrane protiv Rusije a možda i do vojne nadmoći NATO u regionu. Jer zapadne sankcije u području poluprovodničke elektronike trajno će negativno djelovati na rusku proizvodnju oružja. Za Moskvu će nakon ovoga rata za duže vrijeme opcija biti bavljenje samim sobom. Opsežna vojna reforma izgleda neophodno potrebna kao što je bila već nakon katastrofalnog izgleda ruskih oružanih snaga u ratu protiv Gruzije 2008. godine.

SAD i neke NATO države, ali ne i NATO kao organizacija, su duboko involvirani u odbranu Ukrajine – na besprijekornoj osnovi međunarodnog prava. Na geopolitičkom nivou radi se o rusko – američkom konfliktu. Bez američke podrške, dopunjene kroz druge NATO države, Ukrajina se ne bi mogla uspješno braniti. To znači da Biden određuje vojnopolitički manevarski prostor Zelenskog. U tom kontekstu, ključevi za okončanje rata stvarno leže u Moskvi i Vašingtonu. U SAD je pokrenuta debata o mogućim putevima za okončane borbenih dejstava. Predsjednik združenog štaba u Pentagonu, general Mark Milley, je nedavno u veoma zapaženoj izjavi rekao da Rusija i Ukrajina moraju obostrano priznati da vojna pobjeda nije ostvariva i da se zimski mjeseci trebaju iskoristiti  za pregovore.

Na geopolitičkom nivou radi se o rusko – američkom konfliktu.

Njemu je i proturječeno u unutrašnjoameričkoj debati. Protivnici upozoravaju na „mir po diktatu“ bez da ukazuju na realne alternative. Izjava najviše rangiranog američkog generala vjerovatno usko korespondira sa držanjem američkog predsjednika koji izgleda zainteresovan za puteve kako se rat konačno može završiti uz uslove prihvatljive za Ukrajinu. Predsjednik Biden bi u tome trebao biti izričito podržan od njemačkog kancelara i francuskog predsjednika. Jer vojnopolitički razum govori za brzo okončanje ovoga rata punog gubitaka u kome je nastupila pat situacija.

Rusija doduše drži samo još znatno manje od 20 posto ukrajinske državne teritorije okupirano ali pokušaji daljih protuofanziva Kijeva za dobijanje prostora mogli bi biti ne samo sa ekstremnim gubicima nego i bezuspješni. Prijedlog generala Milleya da se zima koristi za pregovore je zbog toga razuman i ispravan. Često korišteni protuargument, među ostalima od generalnog sekretara NATO Jensa Stoltenberga, da je Moskva zainteresovana samo za operativnu pauzu da bi u proljeće ponovo napala može biti tačan. Ali i ukrajinska armija bi sa zapadnom pomoći koristila primirje da bi pojačala svoje odbrambene i sposobnosti protunapada i time proširila vjerodostojan potencijal odvraćanja.

U međuvremenu postoje mnogobrojne inicijative i prijedlozi za prekid vatre i mirovne pregovore. Svi ovi dobronamjerni prijedlozi sadrže dijelove mozaika za izlazak iz rata. Međutim pravi pregovori za okončanje rata ne mogu se javno voditi, nego zahtijevaju duži i mukotrpniji proces dijaloga iza zatvorenih vrata. Oni se vjerovatno mogu voditi samo sa izgledima na uspjeh, ako Moskva i Vašington postave okvire za pregovore u kojima izgledaju mogući kompromisi između Rusije i Ukrajine.

Teritorijalna rješenja će biti najteži dio pregovora.

Kijev tu mora biti ne samo uključen nego razumljivo sjediti za stolom kao glavni pregovarački partner. Kontakt grupa od malo država koje su u situaciji da imaju posredujući uticaj, mogla bi olakšati kompromise. Pored Rusije i SAD mogle bi u takvoj kontakt  grupi biti Turska, Kina i EU. Ipak pravi mirovni ugovor nije moguć u dogledno vrijeme. Internacionalno priznanje oblasti koje je anektirala Rusija uključujući Krim je praktično isključeno. Jer Ukrajina kod svoga zahtijeva da povrati okupirane oblasti ima međunarodno pravo na svojoj strani. Teritorijalna rješenja će biti najteži dio pregovora i zamisliva su samo u veoma dugoročnoj perspektivi.

Samo zadatak da se brzo pronađe modus vivendi za završetak rata sliči kvadraturi kruga. Ipak, sa tim se treba pozabaviti. U kratkoročnoj prespektivi u središtu pozornosti trebaju biti okončanje razornih ruskih vazdušnih napada na energetsku infrastrukturu Ukrajine, vojno razdvajanje i neovisno međunarodno nadgledanje prekida vatre. Isto tako neophodno je i odlučno poboljšanje humanitarne situacije u još okupiranim oblastima Ukrajine, procesuiranje počinjenih ratnih zločina i obnova razorene infrastrukture u Ukrajini.

Iznad svih ovih gorućih pitanja kako se može zaustaviti ruski napadački rat lebdi sveobuhvatna tema od koje je Njemačka neposredno pogođena. Nakon što je Željezna zavjesa opet pala moraju se izvan rata razvijati perspektive kako treba buduću politiku Rusije u NATO i EU postaviti sigurnosno i mirovnopolitički. Na ovom mjestu je rečeno samo toliko: Efektivno vojno odvraćanje i sposobnost odbrane u okvirima NATO biće neophodni ali ne i dovoljni za buduću snošljivu koegzistenciju sa Rusijom.

ipg-journal.de