ŠETALIŠTE, a ne vašarište

U našu redakciju stiglo je reagiranje naše sugrađanke Nade Zdravič na aktuelnu javnu raspravu o korištenju Vilsonovog šetališta, o čemu smo pisali protekle sedmice.  Tekst naše čitateljice objavljujemo u cijelosti

ŠETALIŠTE, a ne vašarište

«Ljetnje bašte na rasklapanje na Vilsonovom»? «Kokice iz vašingtonca», kaže predsjednik Općine (Oslobođenje, 16.07.2011, str. 18).

Ovdje je neko, opet, totalno sišao s uma. Ovo se može uporediti sa onim na Pošti «Ovo je Srbija», i odgovorom «Budalo, ovo je Pošta». Ne smijem, nije fino, ali mi dođe da napišem čovjeku „… ovo je Šetalište, Vilsonovo šetalište, a ne kokošinjac sa kokicama“.

Čini mi se da Predsjednik Općine gdje je Vilsonovo ne zna o čemu se radi. Predlažem da za početak pročita tekst ‘Tajna Vilsonovog šetališta’ Azre Nuhefendić objavljen u e-novinama. Evo šta je naprimjer sugrađanka Fatima Salčinović napisala (komentar sa dovla.net) : „Ovo je mjesto gdje dolazim svaki put kada imam problema u životu. Uživam da provodim vrijeme ovdje, u miru i tišini. Mislim da je ovo jedinstveno mjesto gdje se ljudi mogu psihički rasteretiti“.

Pošto anonimusi poput mene nisu vjerodostojan pokazatelj, navodim šta je pjesnik Sarajeva Izet Sarajlić još 1968. napisao :
Vilsonovo šetalište
„Mi nemamo Bolunjsku sumu, ni Hajd Park ni Vrapčja Brda
i što se lirike tiče, s jeseni, kad počne da opada lišće,
u ovoj varoši koja je baš u lirici oskudna i tvrda
mi nismo imali gdje da idemo nego na Vilsonovo Šetalište.”
Vilsonovo – naši Čistije Prudi, naš Kej Volter. Odavde,
mada su mnoge ptice iz mog pokoljenja docnije i zasvinjile,
išli smo, mi Jovani, mi Ivani, mi Avde,
neko u ministre, neko u De Vinjije.
Uopšte, nikad toliko pjesma nije bila cijenjena u mojoj domovini.
Knjigu stihova je držao svako, kao što danas drži volan.
A dvoje na Vilsonovom, dvoje na mjesečini
znalo je više Šekspira nego danas cijela jedna škola.
Bilo je to davno. Još nije bilo ni televizije ni sinemaskopa!
Zato su na sve strane treštali jambi i horeji.
Lažem! Od Koreje, koja je tad krvarila, svaki čas i Evropa
mogla je da se zakoreji.
Moja draga, koja mi je u međuvremenu postala žena,
voljela je tada Jirži Volkera.
Mojoj dragoj, koja mi je u međuvremenu postala žena,
čitao sam tada Jirži Volkera.
Bili smo tad tako bogati, imali smo oči, ruke, usta.
To je iz Volkera. U suštini, bili smo siromaštvo sâmo.
I mada je o našoj sreći govorila i glavna knjiga zemlje – Ustav
da nije bilo neba naša ljubav ne bi imala ni krova nad glavom.
Bili smo niko i ništa, imali smo samo to nebo
i taj život, sem snova svega drugog lišen.
Da smo tada umrli za našim kovčegom
išlo bi samo lišće.
Sada djeca uzmu kola i prvoj mis svijeta koju sretnu kažu – Izvolite.
Sada svaki maturant takoreći u prilici je
da u garsonjeri, uz Baha ili uz Bitlse, sjedne pored svoje Lolite.
Mi smo to činili na Vilsonovom, u prisustvu milicije.
I nije nam smetalo što Miljacka na tom mjestu postaje najobičnija bara
ni što milicija tako pomno nad moralom svojih sugrađana bdije.
Bilo je to davno. Umjesto memoarâ
pisali smo svoje prve elegije.
Inače, u svijetu uvijek po jedna Koreja gine,
u protivnom – od čega bi živjeli istoričari,
a ja, dok se sjećam Vilsonovog i mjesečine,
ja starim ja starim, ja starim.
Izet Sarajlić (1968)

Malo više od dvije decenije poslije te 1968. je došao rat, a poslije njega – konac djelo krasi – predsjednik Općine.

Očito da se neki još nisu uočili da je Vilsonovo jedina gradska aleja sa duplim drvoredom i – šetalište. Ovi poslijeratni, ‘novi klinci’ u njemu vide, kao i u svemu oko sebe – isključivo teren za pravljenje novca. A najbrže i najlakše se – pravi vašar, “sa  vatom i kukuruzom“ (Oslobođenje, 16.07.2011, str. 18). Kao što su pohlepni i nezajažljivi od nesuđenog trga Grada napravili lovište (prostor za najbrži mogući lov na lovu), ovdje je sada na red došlo vašarište.

Prema potezima koje predsjednik nadležne Općine najavljuje, a poznavajući nas, na redu su štandovi, seoski vašar usred grada, pijaca sa vješalicama second hand trofrtaljki. Kokice iz vašingtonca mirišu na CD falsifikate i odgovarajuću dreku (slično Aleji na Vrelu Bosne), ko zna kada i u kakvim (ne)higijenskim uvjetima skuhan kukuruz na kolicima iz samoposluga, na jeftine šarene balone i šljašteće šnalice za kosu. Već sada je slika sljedeća : nene i nane požurile da izvedu unučad,  a nisu to džabe starije gospođe – ne mogu sitnoj djeci stati ukraj – jure roleri, još gori biciklisti, roditeljima nije ni do čega – svakih malo svađa : «Što ne paziš kako voziš, kretenu, vidiš da mi je dijete?» «A što ti ne paziš, što ti dijete trči k’o bez glave?» « Ma ….. .. majku, kome ćeš ti…» Biciklističke straze ni u primisli, a korito Miljacke vječito prljavo.

Za razumjeti je ljude : to je jedina gradska zona gdje se nakon 17h može prošetati, provozati bicikl, i pri tome još biti u sjeni duplog drvoreda. Naravno, ‘šetnja’ počinje jednim trgovačkim centrom na Marindvoru, završava drugim centrom pored Elektroprivrede, a u sredini je, da čovjek ne zaboravi da se pretvorio u potrošača – treći. Sve to na približno 1500 metara. I sad je načelnik smislio, malo mu je para i banaka na Općini, da će postaviti na vrlo uskom prostoru Šetališta «prodajna mjesta sa markicama».

Je li iko tom predsjedniku Općine rekao da mu je dužnost da učini građanima život snošljivijim i ugodnijim, a ne da ga unazadi? Ima li išta na ovom svijetu da ne počinje i završava novcem, nakaradnim i zakulisnim, u jedinoj želji da se što prije postane tajkun, u ovoj zemlji koja, kako stvari stoje, nikada neće dočekati «vladavinu prava», nego se i ovog vrućeg ljeta obilato kupa u blatu vladavine stranaka? Predsjednik  Općine je odlučio  «kopirati izgled tramvaja vašingtonca te na taj način istaći autentičnost i jedinstvenost našeg grada», naglasio je. Kopirati – pa biti autentičan i jedinstven? Pa kako je to moglo stati u istu rečenicu? «Ovaj dio grada ima dugu historiju te zaslužuje ljepši i kulturniji izgled». Čini se da se ugledao, bezmalo, na onog što je htio da napravi «još ljepši i stariji Dubrovnik». «Istakao je da se radi na osmišljavanju uređenja cjelokupnog šetališta kako bi se smanjila velika koncentracija ljudi, biciklista i pasa». Ne zna da će štandovima sumnjive robe rastjerati brojne šetače, i prizvati pse lutalice i uzgojiti potrošače – najgoreg bofla? Predsjednik se pohvalio da se bavi «organiziranjem sadržaja edukativnog karaktera». A šta je tu poučno? U vrijeme kad Echerihia coli ubija ljude po svijetu, u sklepanim šerpama na cesti skuhati što više kukuruza i prodati što više ‘vate’? I posjedati ljude na plastične sklopive stolice, da ne bi šetali? Baš je to zdravo i preporučljivo – nema šta! Samo ti sjedi – uturiću ti šarenu lažu u oko,  i u ruku jedno fino zašećereno soda pićence, da još dobiješ dijabetes, život ću ti srediti, dok ne trepneš, vidjećeš – samo neka (mi) je love i markica!

Gledala sam ga nedavno, jednog vikenda dopodne, na mojoj uobičajenoj špuri Vilsonovim, kako pred kolonom autobusa (koji su svi odreda dičili njegovom istaknutom velikom fotografijom u boji, k’o da je usred izborne kampanje, i stranačkim sloganima na polovici šoferšajbne) – smješta penzionere u autobuse lokalnog prevoznika. Zaputili su se na jednodnevni izlet. Autobusi su u vrijeme kad je promet zabranjen, zauzeli pola Vilsonovog. Možemo li zamisliti da to isto uradi neko drugi, pa zauzme recimo za svoju stranačku promociju (najavljenu kao izlet na Igman) Titovu ili Obalu Kulina bana? Sve za dobro – svojih glasača.

Jednog drugog vikenda sam ga gledala kako nadgleda «Sajam bosanskohercegovačke privrede» (ni dužeg imena ni veće ublehe). Na uskom neprimjerenom prostoru Šetališta, kojeg je oduzeo, k’o svoj na svome’, šetačima, familijama sa djecom, biciklistima i rolerima – zjapili su prazni štandovi privrednika kojima nije bilo do privrede. U 8h45  bilo je 27 praznih štandova (od najavljenih oko 50 privrednih subjekata) i žalosna slika poduzetnog predsjednika Općine na Šetalištu na kojem je sve to izgledalo kao „na erende kora“. Neugledan, zbrčkan, improviziran, neposlovan, sa reklamama za nekakva osiguranja, bez i jednog jedinog autentičnog proizvoda – takav je bio Sajam, kojim se dičio predsjednik  Općine. Vjerujem da ni jedan pravi privrednik nije ni primirisao na taj «Sajam». Možda jeste – poneki prevareni šetač.  A dobro smo prošli, čovjek se dao u edukaciju: mogao je ugovoriti Sajam u Botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja, je li i to na toj općini? Pošto se nema love, ali se ima mašte, možemo li uskoro očekivati preprodaju (glinenih) golubova i ‘reviju’ kafeza sa zečevima?

Slična priča : još mnogi ne mogu sebi doći od one nove banke na sred Titove – umjesto legendarne Parkuše. Šta li će onolike banke na Titovoj – niko ne zna. Ni kokuznijeg sokaka ni više banaka na dužini od 300 metara. Ali ni po jada – da nisu otkinuli glavu Parkuši i posadili joj nekakav patrljak od tri žuta groša. Znaju li ti arhitekti, ili koji li već stručnjaci, da su stare kafane sa dušom ukras gradova i savršen a gospodski mamac za putnike namjernike, turiste i ljude od ukusa? Kad ste vidjeli neki profesionalan vodič za turiste koji ne spominje stare kafane u kojima se stvarala povijest nekog prostora? Poput tršćanskog Fabrisa, bečke Havelke ili Diglasa, pariškog «Chez Deux Magots» ili „La Coupole“, da ne spominjem Prag? Šta mislite da u Zagrebu neko umjesto Gradske kavane postavi ‘Zabu’? Šta bi trebalo pisati u nekom dobrom vodiču za mjesto na kojem je nekada bila slavna Parkuša, mjesto i prostor generacija mladih Sarajlija i njihovog ašikovanja? Parkušu nije ubio četverogodišnji rat, ali jeste Banka – kojoj ništa nije skupo. Ni naša tradicija, ni naši običaji, ni naša mladost. Da li da učinimo uslugu vlasniku i predložimo da pored table sa imenom banke postavi memorijalnu ploču na kojoj će pisati «Ovdje je nekada bila Parkuša, srce generacija ovog Grada»?

Ko to ne može dobaciti sljedećih ni 100 metara na istoj strani džade do bančne podružnice istog (stranog) gazde?

Obećavajući mladi arhitekta Bojan Kalnić (autor prekrasnog avangardnog prijedloga izgradnje mosta između Akademije likovne umjetnosti i Radićeve) kaže da se naš «grad» pretvorio u trgovačke centre. Ja dodajem – i u banke. A predsjednici općina poput ovog svesrdno doprinose da se to nastalo ruglo definitivno pretvori u – portable sklopivi vašar na otvorenom. Da se što prije može pobjeći i sve svoje sa sobom ponijeti. Još samo da zapuca – to je na vašarima uobičajena pojava.

Nada Zdravič, radiosarajevo.ba