Rat u Ukrajini i post-sovjetska klasna borba

Povezani članci

• Borba za kredibilitet agencija nakon promašaja o Trampu i Brexitu
• Zbog ledene oluje u Severnoj Americi stradalo najmanje 50 ljudi
• Trump je otišao, neka se spremi Johnson
• Pentagon izdvaja milijardu dolara za zid na granici sa Meksikom
• Stroge mjere u zatvorima u El Salvadoru ne podrazumijevaju fizičko distanciranje
• Ministar unutrašnjih poslova Austrije: Napadač simpatizer IDIL-a, broj žrtava porastao na četiri

Kijev 2006, foto: Filip Gurjanov

Otkako su ruske snage napale Ukrajinu u veljači ove godine, analitičari uzduž političkog spektra nastoje točno identificirati što, ili tko, nas je doveo do ove točke. Razbacuju se izrazima kao što su „Rusija“, „Ukrajina“, „Zapad“, ili „Globalni Jug“ kao da oni znače ujedinjene političke sudionike. Čak i na ljevici, izjave V. Putina, V. Zelenskog, J. Bidena i ostalih svjetskih vođa, o „brizi za sigurnost“, „samoodređenju“, „civilizacijskom izboru“, „suverenitetu“, „imperijalizmu“ ili „anti-imperijalizmu“ često se uzimaju zdravo za gotovo, kao da predstavljaju koherentan nacionalni interes.

Naročito postaju polarizirane oko upitnih ekstrema rasprave o ruskim interesima, ili preciznije interesima ruske vladajuće klike u pokretanju rata. Mnogi uzimaju doslovno ono što Putin kaže, propuštajući da makar propitkuju njegovu opsjednutost širenjem NATO-a ili njegovo inzistiranje da Ukrajinci i Rusi čine „jedan narod“, da to predstavlja nacionalni interes i da rusko društvo kao cjelina prihvaća taj stav. S druge strane, mnogi odbacuju njegove izjave kao bezočne laži, kao i stratešku komunikaciju koja nema veze s njegovim „stvarnim“ ciljevima u Ukrajini.

Ova stajališta, svako na svoj način, služe za mistificiranje motiva Kremlja, a ne da ih razjasne. Današnja rasprava o ruskoj ideologiji često izgleda kao povratak u vremena „njemačke ideologije“ o kojoj su pisali mladi K. Marx i F. Engels prije nekih 175 godina. Po nekima je dominantna ideologija u ruskom društvu istinsko predstavljanje društvenog i političkog reda. Drugi vjeruju da bi jednostavna objava „car je gol“ bila dovoljna da probuši slobodno lebdeći ideološki balon.

Nažalost, stvarni svijet je mnogo složeniji. Ključ za razumijevanje „što Putin zaista želi“ nisu pojedinačne opskurne fraze iz njegovih govora i članaka koji odgovaraju predrasudama promatrača, nego provođenje sistematske analize strukturalno određenih materijalnih interesa, političke organiziranosti i ideološke iskaznice društvene klase koju on predstavlja.

U nastavku ću pokušati identificirati neke osnovne elemente ove analize vezano za ruski kontekst. To ne znači da slična analiza zapadne ili ukrajinske vladajuće klase nije važna ili primjerena, ali se fokusiram na Rusiju, dijelom iz praktičnih razloga, dijelom jer je to u ovom trenutku najkontroverznije pitanje, a dijelom jer ruska vladajuća klasa snosi primarnu odgovornost za rat. Razumijevajući njihove materijalne interese, možemo izbjeći slabašna objašnjenja koja tvrdnje vladara uzimaju zdravo za gotovo i približiti se koherentnoj slici o ukorijenjenosti rata u ekonomski i politički vakuum nastao nakon sovjetskog pada 1991.

Što je u imenu?

Tokom ovog rata mnogi marksisti su se u raspravi o interesima Kremlja ponovo pozvali na koncept imperijalizma. Naravno da je važno pristupiti svakoj analizi sa svim dostupnim alatima, ali je isto tako važna njihova pravilna upotreba.

Problem je da se koncept imperijalizma nije razvijao u svojoj primjeni na postsovjetske okolnosti. Ni Vladimir Iljič Lenjin niti ijedan drugi klasični marksistički teoretičar nisu mogli zamisliti temeljno novu situaciju koja se pojavila nakon kolapsa sovjetskog socijalizma. Tadašnja generacija analizirala je imperijalizam kapitalističke ekspanzije i modernizacije. Postsovjetska situacija je, suprotno tome, permanentna kriza smanjenja, demodernizacije i periferizacije.

To ne znači da je analiza današnjeg ruskog imperijalizma kao takva besmislena, ali moramo napraviti mnogo konceptualne domaće zadaće kako bismo je prikazali svrhovitom. Rasprava o tome predstavlja li suvremena Rusija imperijalističku državu, a pritom se referirajući samo na udžbeničke definicije 20. stoljeća, ima samo skolastičku vrijednost. Jedan koncept objašnjenja, „imperijalizam“ pretvara u ahistorijski i tautološki opis: „Rusija je imperijalist jer je napala slabijeg susjeda“. „Rusija je napala slabijeg susjeda jer je imperijalistička“. itd.

Propuštanjem da se uoči:

– širenje ruskog financijskog kapitala (razmatrajući udar sankcija na globaliziranu rusku ekonomiju i na zapadnu imovinu ruskih oligarha),

– osvajanje novih tržišta (u Ukrajini koja nije uspjela privući nijedno financijsko direktno ulaganje, ili FDI, osim off-shore novac njenih vlastitih oligarha),

– kontrola nad strateškim sirovinama (koja god rudna blaga leže u ukrajinskom tlu, Rusija bi trebala ili rastuću industriju da ih apsorbira ili u najmanju ruku mogućnost da ih proda naprednim ekonomijama, što je, kakvog iznenađenja, strogo ograničeno samo zbog sankcija Zapada), ili

– bilo koji drugi tipično imperijalistički razlog koji stoji iza ruske invazije,

dolazimo do tvrdnje nekih analitičara da rat može imati autonomnu racionalnost „političkog“ ili „kulturnog“ imperijalizma. Ovo je u konačnici eklektičko objašnjenje. Naša je zadaća upravo objasniti kako politička i ideološka objašnjenja invazije odražavaju interese vladajuće klase. U suprotnom neizbježno ćemo završiti u banalnim teorijama moći ili ideološkom fanatizmu. Štoviše, to bi značilo da je ruska vladajuća klasa ili talac manijaka gladnog moći i šovinista opsjednutog „povijesnom misijom“ obnavljanja Velike Rusije, ili da pati od ekstremnog oblika lažne „savjesti“ (dijeleći Putinove ideje o prijetnji NATO-a i njegovo negiranje ukrajinske državnosti), vodeći se politikama koje su objektivno suprotne njezinim interesima.

Mislim da je ovo pogrešno. Putin nije ni manijak gladan moći, niti ideološki fanatik (ova vrsta politike bila je marginalna na čitavom postsovjetskom prostoru), a niti luđak. Započevši rat u Ukrajini, on štiti racionalni kolektivni interes ruske vladajuće klase. Nije neuobičajeno da se kolektivni klasni interes samo djelomično preklapa s interesima individualnih predstavnika ove klase, ili da im se čak suprotstavlja. Ali koja klasa stvarno vlada Rusijom i što je njezin kolektivni interes?

Politički kapitalizam u Rusiji i šire

Kad ih se pita koja klasa vlada Rusijom, većina ljevičara automatski bi odgovorila: kapitalisti. Prosječan građanin na postsovjetskom prostoru vjerojatno bi ih nazvao lopovima, prevarantima ili mafijom. Nešto sofisticiraniji odgovor bio bi „oligarsi“. Ovaj odgovor je lako odbaciti kao pogrešan za one koji ne razumiju tko njima vlada u smislu marksističke terminologije. Ipak, do produktivnije analize dolazimo ako razmislimo zašto postsovjetski građani naglašavaju krađu i usku povezanost privatnog biznisa i države, koju riječ „oligarh“ podrazumijeva.

Kao i u raspravi o suvremenom imperijalizmu, nužno je uzeti ozbiljno specifičnosti postsovjetskih okolnosti. Povijesno gledano, „prvobitna akumulacija“ ovdje se dogodila u okolnostima sovjetske države i ekonomske centrifugalne dezintegracije. Politolog Steven Solnick nazvao je ovaj proces „krađom države“. Pripadnici nove vladajuće klase ili su privatizirali državnu imovinu (često budzašto) ili im je otvoreno mnogo mogućnosti za izvlačenje profita iz formalno državnih poduzeća u privatna. Oni su iskorištavali bliske odnose s državnim službenicima i često namjerno osmišljene zakonske rupe za masovno izbjegavanje poreza i bijeg kapitala, provodeći neprijateljsko preuzimanje firmi zbog brze zarade u kratkom roku.

Ruski marksistički ekonomist Ruslan Dzarasov uobličio je ovu praksu u konceptu „insajderske rente“, naglašavajući prihod koji nalikuje renti izvučen od strane insajdera zbog njihove kontrole nad financijskim tokovima u firmi, koja ovisi o vezama s predstavnicima vlasti. Ove prakse sigurno postoje u drugim državama, ali njihova uloga u formiranju i reprodukciji ruske vladajuće klase je daleko važnija zbog prirode postsovjetske transformacije, koja je počela s centrifugalnim kolapsom državnog socijalizma i posljedično političko-ekonomskom konsolidacijom na osnovi patronata.

Drugi ugledni mislioci, poput mađarskog sociologa Ivana Szelenyja, opisuju sličan fenomen kao „politički kapitalizam“. Prema Maxu Weberu, za politički kapitalizam karakteristično je iskorištavanje političkih funkcija da bi se akumuliralo osobno bogatstvo. Političkim kapitalistima naziva dio kapitalističke klase čija glavna natjecateljska prednost proizlazi iz selektivnih koristi od države, za razliku od kapitalista čija je prednost temeljena na tehnološkim inovacijama ili jeftinoj radnoj snazi. Politički kapitalisti nisu karakteristični za sve postsovjetske države, već su mogli procvasti samo u onim područjima u kojima je država povijesno igrala dominantnu ulogu u privredi i akumulirala ogroman kapital, sada izložen privatnoj eksploataciji.

Prisutnost političkog kapitalizma je od krucijalne važnosti da se razumije zašto, kad Kremlj govori o „suverenitetu“ ili „sferama utjecaja“, to nipošto nije produkt iracionalne opsjednutosti zastarjelim konceptima. Istovremeno, ova retorika nije nužno artikuliranje ruskih nacionalnih interesa, koliko je direktni odraz interesa klase ruskih političkih kapitalista. Ako su selektivne koristi od države baza za nagomilavanje njihovog bogatstva, ovi kapitalisti nemaju drugog izbora nego ograđivati teritorij za uspostavu kontrole svog monopola – kontrole koja se ne dijeli s drugom frakcijom kapitalističke klase.

Ovaj interes za „markiranje teritorija“ nije svojstven, ili u najmanju ruku nije tako važan, za različite tipove kapitalista. Kontroverza koja se dugo provlači u Marxovoj teoriji usredotočuje se na pitanje, da parafraziram Görana Therborna, „što vladajuća klasa zapravo čini kad vlada“. Zagonetka je u tome da buržoazija u kapitalističkoj državi uobičajeno ne vodi državu direktno. Državna birokracija obično uživa stvarnu autonomiju od kapitalističke klase, ali joj služi uspostavljajući i provodeći pravila koja pogoduju kapitalističkoj akumulaciji. Nasuprot tome, politički kapitalisti ne žele opća pravila, već neposredni nadzor nad onima koji u politici odlučuju. Ili sami zauzimaju političke funkcije i koriste ih za osobno bogaćenje.

Mnoge ikone klasičnog poduzetničkog kapitalizma koriste državne potpore, preferencijalne porezne zakone, ili razne protekcionističke mjere. Ipak, za razliku od političkih kapitalista, njihov opstanak i tržišna ekspanzija samo rijetko ovise o pojedincima na pozicijama moći i specifičnim političkim režimima. Transnacionalni kapital može preživjeti bez nacionalnih država u kojima se nalaze njegova sjedišta, sjetimo se morima plutajućih poduzetničkih gradova neovisnih od bilo koje nacije-države, guranih od strane tajkuna iz Silicijske doline kao što je Peter Thiel. Politički kapitalisti ne mogu preživjeti u globalnom natjecanju bez, u najmanju ruku, nekog teritorija gdje su u mogućnosti brati unutarnju rentu bez vanjskog uplitanja.

Klasni sukob na postsovjetskom obodu

Ostaje otvoreno pitanje bi li politički kapitalizam bio održiv na dugi rok. Uostalom, država mora negdje uzimati sredstva kako bi ih preraspodijelila između političkih kapitalista. Kako je zapisao Branko Milanović, korupcija je endemski problem političkog kapitalizma, čak i kad njime upravlja efikasna, tehnokratska i autonomna birokracija. Za razliku od najuspješnijeg primjera političkog kapitalizma, a to je Kina, institucije sovjetske komunističke partije raspale su se i bile zamijenjene režimima baziranim na osobnim pokroviteljskim mrežama naginjući fasadu liberalne demokracije u svoju korist. Ovo često djeluje protiv pobuda za modernizacijom i profesionalizacijom privrede. Grubo rečeno, ne može se unedogled krasti iz istog izvora. Potrebna je transformacija u drugačiji kapitalistički model da bi se održala visina profita, ili putem ulaganja kapitala, ili pojačanom eksploatacijom radne snage, ili širenjem na nova područja za izvlačenje unutarnje rente.

Ali i reinvestiranje i eksploatacija radne snage suočavaju se sa strukturalnim preprekama u postsovjetskom političkom kapitalizmu. S jedne strane, mnogi oklijevaju s dugoročnim investiranjem, jer njihov poslovni model, pa čak i vlasništvo nad imovinom temeljno ovise o određenim ljudima u vlasti. Općenito je dokazano da je podesnije jednostavno preusmjeriti profite na off-shore račune. S druge strane, postsovjetska radna snaga je urbanizirana, obrazovana, i skupa. Relativno niske plaće u regiji bile su moguće jedino zbog široke materijalne infrastrukture i javnih institucija, što je bila ostavština Sovjetskog Saveza. Ova ostavština predstavlja ogroman teret za državu, a koji nije lako odbaciti a da se ne ostane bez podrške ključnih grupa glasača. Nastojeći stati na kraj grabežljivom rivalstvu između političkih kapitalista karakterističnom za 1990-te, bonapartistički vođe kao Putin i drugi postsovjetski autokrati ublažili su rat svih protiv sviju uravnotežujući interese elita, pogodujući jednima, a ograničavajući druge – bez mijenjanja temelja političkog kapitalizma.

Kada je pohlepna ekspanzija došla do unutarnjih granica, ruske elite tražile su eksternalizaciju kako bi se održala visina rente proširujući bazen ekstrakcije. Otuda i intenziviranje integracionih projekata vođenih od Rusije kao što je Eurasian Economic Union. Ovdje postoje dvije prepreke. Jedna je relativno mala: lokalni politički kapitalisti. Na primjer, u Ukrajini su bili zainteresirani za jeftinu rusku energiju, ali i za svoje suvereno pravo da uberu unutarnju rentu unutar svog teritorija. Mogli su instrumentalizirati antiruski nacionalizam da opravdaju svoj zahtjev za ukrajinskim dijelom raspale Sovjetske države, ali nisu uspjeli razviti jasan nacionalni razvojni projekt.

Naslov poznate knjige drugog ukrajinskog predsjednika Leonida Kuchme „Ukrajina nije Rusija“ dobar je prikaz ovog problema. Ako Ukrajina nije Rusije, što ona točno jest? Sveukupan neuspjeh ne-ruskih postsovjetskih političkih kapitalista u prevladavanju krize hegemonije, učinio je njihove vlade lomljivima i u konačnici ovisnima o ruskoj podršci, kao što smo nedavno vidjeli u Bjelorusiji i Kazahstanu.

Savez između transnacionalnog kapitala i profesionalne srednje klase na postsovjetskom prostoru, politički zastupan od strane prozapadnih NGO-iziranih civilnih društava, daje uvjerljiviji odgovor na pitanje što bi točno trebalo nastati na ruševinama poniženog i propalog državnog socijalizma, i predstavlja veću zapreku za postsovjetsko ujedinjenje pod vodstvom Rusije. Ovo predstavlja glavni politički sukob na postsovjetskom prostoru koji je kulminirao napadom na Ukrajinu.

Bonapartistička stabilizacija koju su donijeli Putin i ostali postsovjetski vođe pomogla je rastu profesionalne srednje klase. Dio nje je profitirao od sistema, npr. oni zaposleni u administraciji ili u strateškim državnim poduzećima. Ipak, velik dio bio je isključen iz političkog kapitalizma. Njihove glavne prilike za zaradu, karijeru i politički utjecaj leže u jačanju političkih, ekonomskih i kulturalnih veza sa Zapadom. Istovremeno su bili prethodnica zapadne „meke“ moći. Integracija u institucije vođene od strane EU i SAD predstavljala je za njih nadomjestak u procesu modernizacije pridruživanjem i „pravom kapitalizmu“ i „civiliziranom svijetu“ općenito. Ovo je nužno značilo prekid s postsovjetskim elitama, institucijama, te s ukorijenjenim mentalitetom iz sovjetske ere nazadnih plebejskih masa, dovodeći do bar nekakve stabilnosti nakon katastrofe iz 1990-tih.

Elitistička priroda ovog projekta razlog je zašto on nikada nije stvarno postao hegemonistički u bilo kojoj postsovjetskoj državi, čak i kad je podupiran od strane povijesnog antiruskog nacionalizma, kao što je sada slučaj koalicije mobilizirane protiv ruske invazije, što ne znači da je Ukrajina ujedinjena oko bilo koje pozitivne agende. Istovremeno, ovo objašnjava sumnjičavu neutralnost Globalnog Juga kad se poziva na solidariziranje s Rusijom koja želi biti velika sila ravnopravna s ostalim zapadnim velikim silama, ili s Ukrajinom koja želi biti periferija istih velikih sila ne tražeći ukidanje imperijalizma, nego pridruživanje onom boljem. Za većinu Ukrajinaca ovo je obrambeni rat. Imajući ovo na umu, ne bismo trebali zaboraviti raskorak između njihovih interesa i interesa onih koji tvrde da ih zastupaju i koji predstavljaju vrlo partikularne političke i ideološke agende, kao da ih podržava cijeli narod – oblikujući „samoodređenje“ na klasno vrlo specifičan način.

Rasprava o ulozi Zapada koji utire put ruskoj invaziji karakteristično je fokusirana na prijeteći stav NATO-a prema Rusiji. Ali uzimajući u obzir fenomen političkog kapitalizma, iza utjecaja Zapada možemo vidjeti klasnu borbu, i zašto integracija Rusije u zapadno društvo bez njezine temeljne promjene nikad nije proradila. Nije dolazilo u obzir integrirati postsovjetske političke kapitaliste u Zapadom vođene institucije koje su eksplicitno tražile da ih se eliminira kao klasu lišavajući ih njihovih glavnih natjecateljskih prednosti: selektiranih koristi darovanih od strane postsovjetskih država. Tzv. „antikorupcijska“ agenda bila je bitan, iako ne i najvažniji, dio vizije zapadnih institucija za postsovjetski prostor, široko prihvaćen od strane prozapadne srednje klase u regiji. Za političke kapitaliste, uspjeh ove agende značio bi njihov politički i ekonomski kraj.

U javnosti, Kremlj nastoji predstaviti rat kao bitku za preživljavanje Rusije kao suverene države. Najvažniji ulog, ipak, je preživljavanje ruske vladajuće klase i njezinog modela političkog kapitalizma. Multipolarno restrukturiranje svjetskog poretka riješilo bi problem za neko vrijeme. Ovo je razlog zašto Kremlj pokušava prodati svoj specifičan klasni projekt elitama Globalnog Juga koje bi dobile svoju vlastitu sferu utjecaja baziranu na zahtjevu da predstavljaju „civilizaciju“.

Kriza postsovjetskog bonapartizma

Suprotni interesi postsovjetskih političkih kapitalista, profesionalaca iz srednje klase, i transnacionalnog kapitala izazvali su politički konflikt koji je u konačnici izrodio tekući rat. Kako bilo, krize političkih organizacija političkih kapitalista pogoršale su prijetnje prema njima samima.

Bonapartistički režimi kao što je Putinov ili onaj Alexandra Lukashenka u Bjelorusiji pouzdaju se u pasivnu, depolitiziranu podršku i izvlače svoj legitimitet iz prevladavanja katastrofe postsovjetskog urušavanja, a ne iz svojevrsnog aktivnog pristanka koji osigurava političku hegemoniju vladajuće klase. Takvo personalizirano autoritativno vladanje je u osnovi krhko zbog problema s nasljeđem. Nema jasnih pravila ili tradicije za prijenos vlasti, nikakve artikulirane ideologije koje se novi vođa mora pridržavati, nikakve partije ili pokreta u čijem bi se društvu novi vođa mogao kretati. Nasljeđe predstavlja ranjivu točku u kojoj sukobi unutar elite mogu eskalirati do opasnog stupnja, i gdje uspinjanje odozdo ima bolje šanse za uspjeh.

Takvo uspinjanje ubrzalo se na ruskom obodu zadnjih godina, uključujući ne samo revoluciju na Euromajdanu u Ukrajini 2014. nego i revolucije u Armeniji, treću revoluciju u Kirgistanu, neuspjeli ustanak iz 2020. u Bjelorusiji, i najnovije, ustanak u Kazahstanu. U posljednja dva slučaja, ruska podrška bila je ključna za preživljavanje lokalnog režima. Unutar same Rusije, pokret „za pravedne izbore“ održan 2011. i 2012., kao i kasniji pokreti inspirirani Alexejem Navalnyjem, nisu beznačajni. Uoči invazije, radnički nemiri su se proširili, dok su ankete pokazale opadanje povjerenja u Putina i rastući broj ljudi koji žele da on odstupi. Što su anketirani bili mlađi, otpor Putinu bio je veći.

Nijedna od postsovjetskih tzv. majdan revolucija nije bila prijetnja egzistenciji postsovjetskih kapitalista kao zasebnoj klasi. Oni su samo zamijenili frakcije iste klase koja vlada, i tako pojačali krizu političkih predstavnika, na koju su bili prvenstveno reakcija. Ovo je razlog da su se ti protesti tako često ponavljali.

Majdan-revolucije su tipične suvremene urbane građanske revolucije, kako ih je nazvao politolog Mark Beissinger. Na temelju opsežnog statističkog materijala, pokazao je da, za razliku od društvenih revolucija u prošlosti, urbane građanske revolucije samo privremeno oslabe autoritativnu vlast i osnaže srednju klasu civilnog društva. One ne donose snažniji ili pravedniji društveni poredak, niti trajne demokratske promjene. Tipično, u postsovjetskim državama, majdan-revolucije samo su oslabljivale državu i činile lokalne političke kapitaliste ranjivima na pritisak transnacionalnog kapitala – oboje direktno i indirektno kroz prozapadne NGO-e. Na primjer, u Ukrajini nakon Euromajdan revolucije, niz „antikorupcijskih“ institucija guralo se uporno naprijed od strane MMF-a, G7 i civilnog društva. One u zadnjih osam godina nisu uspjele objelodaniti niti jedan veći slučaj korupcije. Ipak, institucionalizirali su nadzor nad ključnim državnim poduzećima, kao i sudski sistem pomoću stranih državljana i aktivista i na taj način ograničili prilike domaćim političkim kapitalistima da ubiru unutarnje rente. Ruski politički kapitalisti imaju dobar razlog za nervozu glede neprilika nekoć moćnih ukrajinskih oligarha.

Neplanirane posljedice konsolidacije vladajuće klase

Nekoliko faktora pomaže da se objasni tajming invazije, kao i Putinovu pogrešnu procjenu brze i lake pobjede, a to su ruska trenutna prednost u hipersoničnom oružju, europska ovisnost o ruskim energentima, represija nad tzv. proruskom opozicijom u Ukrajini, stagnacija sporazuma iz Minska iz 2015. nakon koje je uslijedio rat u Donbasu, ili neuspjeh ruske tajne službe u Ukrajini. Ovdje nastojim u vrlo grubim crtama istaknuti klasni sukob koji stoji iza invazije, odnosno između političkih kapitalista zainteresiranih za teritorijalno širenje radi održanja visine rente, na jednoj strani, i transnacionalnog kapitala povezanog s profesionalcima iz srednje klase – isključenih iz klase političkih kapitalista – na drugoj strani.

Marksistički koncept imperijalizma može biti korisno primijenjen na tekući rat jedino ukoliko možemo identificirati materijalni interes koji iza njega stoji. Istovremeno, u sukobu je riječ o mnogo više toga nego što je to ruski imperijalizam. Sukob koji se sada događa u Ukrajini pomoću tenkova, artiljerije i raketa isti je onaj koji su policijske palice gušile u Bjelorusiji i Rusiji samoj. Pojačanje postsovjetske krize hegemonije – nesposobnost vladajuće klase da razvije održivo političko, moralno i intelektualno vodstvo – ključni je uzrok eskalacije nasilja.

Ruska vladajuća klasa je raznolika. Dijelom je bila žrtva teških gubitaka zbog zapadnih sankcija. Ipak, djelomična autonomija ruskog režima od vladajuće klase dozvoljava mu da slijedi dugoročne kolektivne interese, neovisno od gubitaka pojedinih predstavnika ili grupa. Istovremeno, krize sličnih režima na obodu Rusije povećavaju prijetnju ruskoj vladajućoj klasi u cjelini. Sve više suverenističkih frakcija ruskih političkih kapitalista uzima prednost nad sve više kompradora, ali čak i ovi posljednji po svoj prilici razumiju da s padom režima svi oni gube.

Pokrenuvši rat, Kremlj je htio ublažiti ovu prijetnju u doglednoj budućnosti, s krajnjim ciljem multipolarnog restrukturiranja svjetskog poretka. Kako je naveo Branko Milanović, rat je osigurao legitimitet za odvajanje Rusije od Zapada, usprkos visokoj cijeni, te istovremeno čineći krajnje teškim preokret nakon pripajanja još više ukrajinskog teritorija. U isto vrijeme, ruska vladajuća klika podiže političku organizaciju i ideološku legitimaciju vladajuće klase na višu razinu. Već postoje znakovi transformacije prema konsolidaciji, ideološkom i mobilizatorski autoritativnom političkom režimu u Rusiji s izričitim nagovještajem na kineski efikasniji politički kapitalizam kao uzor. Za Putina, ovo je nova faza u procesu postsovjetske konsolidacije koji je započeo ranih 2000-tih kroćenjem ruskih oligarha. Labav narativ o sprječavanju katastrofe i uspostavljanju „stabilnosti“ u prvoj fazi, sada u drugoj fazi praćen je više artikuliranim i konzervativnim nacionalizmom (u inozemstvu usmjeren protiv Ukrajine i Zapada, a u Rusiji protiv kozmopolitskih „izdajnika“) kao jedini ideološki jezik široko dostupan u kontekstu postsovjetske ideološke krize.

Neki autori, kao npr. sociolog Dylan John Riley, tvrde da jača hegemonistička politika odozgo može pomoći rastu jače protu hegemonističke politike odozdo. Ako je ovo točno, pritisak Kremlja prema politici koja je više ideologizirana i mobilizatorska, mogao bi stvoriti uvjete za organiziraniju, svjesniju, masovnu opoziciju ukorijenjenu u narodnim masama, nego što je ijedna postsovjetska država ikada vidjela, i u konačnici uvjete za novi socijalno-revolucionarni val. Ovakav tijek, mogao bi zauzvrat, u temeljima pomaknuti ravnotežu socijalnih i političkih snaga u ovom dijelu svijeta, potencijalno stavljajući točku na začarani krug koji je nastao otkako se Sovjetski Savez urušio prije neka tri desetljeća.

Autor je sociolog iz Kijeva.

Volodymyr Ishchenko, Jacobin, 10.03.2022.

Prevela Sanja Zovko

Peščanik.net