Erol Avdović: Priznanje s kojim se ponosim i koje me obavezuje
Izdvajamo
- Dolazim iz takve kapsule sjećanja. Bilo je to doba, u kojem se pošteno i često impulsivno reagovalo. Pa je tako, odmah poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995, nadaleko znani sarajevski pjesnik Izet Sarajlić napisao, da Klinton, Mejđor i njihovi najbliži saradnici poput Richarda Holbrookea - ne bi mogli pridržavati ni kaput Čerčilu, Ruzveltu, De Golu - i Titu naravno. O sadašnjoj generaciji diplomata, koji pred našim očima izvitoperuju mnoge deklarisane američke vrijednosti – vjerujući da je Bosna bez političke kulture i pismenosti (?!), e - o takvim večeras neću da govorim. Doduše htio bih, jer neko od nas im stalno daje povoda za takvo, gotovo imperijalno ponašanje. A onda ide i aplikacija znane vanjskopolitičke „Korleoneve doktrine“. (Vidi, "The Godfather Doctrine and American Foreign Policy" by John Hulsman and A. Wess Mitchell, "Doktrina kuma i američka vanjska politika" John Hulsman i A. Wess Mitchell).
Povezani članci
U sarajevskoj Vijećnici jučer, 22. decembra 2022. godine, održana je svečana Akademija Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca povodom 30 godina postojanja i rada VKBI-a, na kojoj su uručena priznanja ovogodišnjim laureatima Vijeća, među ostalima, novinaru i publicisti Erolu Avdoviću povodom 30 godina njegovog medijskog dopisničkog rada iz Ujedinjenih naroda i Sjedinjenih Američkih Država (1992-2022).
U obrazloženju priznanja između ostalog stoji, da se ovim prepoznaje njegov kontinuirani dopisnički rad za najvažnije medije u Bosni i Hercegovini i regionu iz sjedišta UN-a i SAD, iz New Yorka i Washingtona, za “istaknuti rad u novinarskoj i kulturnoj djelatnosti i doprinosu promocije države Bosne i Hercegovine na međunarodnom planu, posebno u Organizaciji Ujedinjenih nacija; za promicanje koncepta Bosne i Hercegovine kao društva zajedničkih vrijednosti; za promociju integracijskih i demokratskih procesa u bosanskohercegovačkom društvu i državi.”
Obraćanje Erola Avdovića prenosimo u cijelosti:
Dame i gospodo, uvaženi članovi Akademije, dragi prijatelji. Hvala vam što ste se okupili večeras u ovoj velelepnoj dvorani sarajevske Vijećnice. Poštovani članovi rukovodstva Vijeća Kongresa Bošnjačkih Intelektualaca (VKBI), čestitam vam ovaj veliki tridesetogodišnji jubilej. I, zahvaljujem vam se na Plaketi povodom mog tridesetogodišnjeg opusa – medijskog izvještavanja iz Amerike. Čast mi je primiti ovo priznanje.
Dolazim iz velike Zemlje, iz New Yorka, gdje sam, u protekle tri decenije naučio najviše i, kao i mnogi drugi postao gotovo novi čovjek. U Americi sam upoznao neke najbolje ljude i usvojio razborite ideje od kojih je sazdan Dobri svijet; ili preciznije – Svijet ljudskih ideala u svijetu bez idealizma. No, istina je da se od tih ideala ponekad zatrese, čak i Wall Street, dokazujući aksiom, da na sprženoj zemlji realpolitike često nije sve matematika ili dobro pripremljeni logaritmi. Čuda se ipak dešavaju. Mnogima.
ČETIRI SLOBODE – Amerika je zemlja u kojoj se borba za demokratiju, ljudska prava, nastavlja da bi se sačuvale u biti četiri fundamentalne slobode, kako je to u svom čuvenom govoru 6. januara 1941. izrekao predsjednik Franklin Delano Roosevelt: To su sloboda govora, sloboda vjeroispovijesti, sloboda od oskudice (siromaštva). I na koncu sloboda od straha. Ovo posljednje znači i da se mi, građani, ne trebamo plašiti naše vlade, već da se vlada treba plašiti od punog demokratskog kapaciteta građana. To je pravo da MI, toj vladi možemo dati OTKAZ kad god poželimo, ako otkrijemo da je korumpirana. Odgovornost počinje od nas samih. Treba nam dakle prvo dokidati kulturu neodgovornosti.
Nakon svega, dolazim iz zemlje u kojoj smo već imali prvog crnog američkog predsjednika. Zemlje u kojoj su mnogi od nas – bijeli Amerikanci, starosjedioci i novopečeni, evo, recimo, bosanski Amerikanci – glasali za kandidata druge boje kože, druge religije i rase; za liberala, iako mnogi tradicionalno baštine konzervativna uvjerenja. Za Baraka Obamu 2008 i 2012. godine. To smo mogli i smjeli.
BEZ NAMETANJA IZBORNE VOLJE – A niko nije zabranio ni Afro-Amerikancima, koji su većinski protestanti, da u najvećoj mjeri, 2020. glasaju za bijelog, pametnog i iskusnog irskog katolika – predsjednika Joe Bidena. Uostalom, glasa se tajno. I, niko, demokrate, niti republikanci ne mogu po izbornim propisima zacimentirati svoju partijsku vlast za sve vremena – u Kongresu, Bijeloj kući, State Departmentu i drugim najvažnijim institucijama. To nam jamči naš Ustav. Amerika odavno ima i zakone koji se bore protiv svih vrsta monopola, političkih ili drugih vrsta interesnih kartela.
Onih najvažnijih 10 univerzalnih prava (nadaleko čuveni „Bill of Rights“) nije se promijenio još od 1789. godine kada je američki Ustav usvojen. U proteklih 230 godina taj Ustav je dopunjen samo sa 27 amandmana. Naime, iako je u Kongresu usvojeno na stotine hiljada propisa i zakona – ona iskonska – fundamentna platforma ljudskih prava ostaje netaknuta.
KO IMA PRAVO NA REPUBLIKU – Po Ustavu – Sjedinjene Američke Države (SAD) su Federacija i nemaju republičko uređenje. Ali, ipak će često čujete ugledne kongresmene i senatore da govore kako su SAD Republika; kažu „Our great, in fact, the greatest Republic“. Jer, čim smo demokratija – onda smo i Republika. Tako to Amerikanci tumače.
Kad to čujem, uvijek se sjetim Bosne i Hercegovine čiji je građanski rodni list – Republika „volšebno“ nestao u preddejtonskim pregovaračkim maglama. I onda smo se nekako šutke navikli na taj invaliditet. Da ne duljim, Republika nije nešto što je samo normativno, već nas to određuje i kao stanje duha, poput religije. Ili, vjerujete, ili ne vjerujete.
U isto vrijeme dolazim i iz Zemlje koja se pomalo umorila od svih svojih gigantskih uspjeha i velikog broja pobjeda, naročito u prošlom 20. stoljeću. Zemlje u kojoj se mnogo toga, posebno američka vanjska politika, kažu tomovi umnih knjiga – izrodilo i u jedan prilično oholi trijumfalizam (Vidi “How Triumphalism Squandered America’s Cold War Victory – by Doug Bandow; “Kako je trijumfalizam prokockao američku pobjedu u hladnom ratu). Krenulo je odavno, posebno od pada “Gvozdene zavjese”, i došlo do vremena u kojem je očito da više nema diplomata poput Georga Kennana, koji je uz ostale bio preteče, i arhitekta – rušenja Berlinskog zida, bez ijednog ispaljenog metka u jesen 1989.
KORLEONEOVA DOKTRINA – Dolazim iz takve kapsule sjećanja. Bilo je to doba, u kojem se pošteno i često impulsivno reagovalo. Pa je tako, odmah poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995, nadaleko znani sarajevski pjesnik Izet Sarajlić napisao, da Klinton, Mejđor i njihovi najbliži saradnici poput Richarda Holbrookea – ne bi mogli pridržavati ni kaput Čerčilu, Ruzveltu, De Golu – i Titu naravno. O sadašnjoj generaciji diplomata, koji pred našim očima izvitoperuju mnoge deklarisane američke vrijednosti – vjerujući da je Bosna bez političke kulture i pismenosti (?!), e – o takvim večeras neću da govorim. Doduše htio bih, jer neko od nas im stalno daje povoda za takvo, gotovo imperijalno ponašanje. A onda ide i aplikacija znane vanjskopolitičke „Korleoneve doktrine“. (Vidi, “The Godfather Doctrine and American Foreign Policy” by John Hulsman and A. Wess Mitchell; “Doktrina kuma i američka vanjska politika” John Hulsman i A. Wess Mitchell).
Nasreću, bar mi u Bosni znamo kako s imperijama; od pax-Otomane do Pax Amerikane. Ali, znamo li doista? Ni tu ne bi smjelo biti iracionalnog tumaranja. One koje nazivamo najvećim prijateljima još su uvijek globalno najjači i ponašaju se ponekad kao slon u porcelanskoj radnji. SAD planiraju i rekordno visoki budžet za 2023 od preko 850 milijardi dolara.
IMPERIJA UZVRAĆA UDARAC – „Svaka imperija zvanično je govorila da nije kao druge, da ima misiju da prosvijetli, civilizira, uvodi red i demokratiju – i da silu koriste samo kao krajnje sredstvo.“ A onda brzo otkrijemo „da uvijek postoji i hor dragovoljnih (domaćih) intelektualaca da izgovore smirujuće riječi o benignim ili altruističkim carstvima, kao da ne treba vjerovati svojim očima.”
Napisao je ovo veliki palestinski mislilac i erudita u egzilu, u New Yorku, profesor na Columbia univerzitetu Edward Said, u svom kapitalnom djelu „Orijentalizam“ (umro je 2003. u 67. godini). Mnogo ranije nego što je to postalo veoma aktuelno, u prvom desetljeću 21. stoljeća Said je govorio o tome da je sukob civilizacija ipak moguće izbjeći.
Kad šetam vrtovima sveučilišta Columbija, gdje postdiplomcima, ponekad govorim o balkanskoj politici i medijima, pomislim da bi Bosna mogla biti ta zemlja – gdje se može dokazati, kako je moguće izbjeći “clash” civilizacija.
“Umjesto proizvedenog sukoba civilizacija, moramo se skoncentrirati na sporo, ali zajedničko djelovanje kultura koje se preklapaju, pozajmljuju jedna od druge. I, žive zajedno na mnogo zanimljivije načine nego što to može dozvoliti bilo koji skraćeni ili neautentičan način razumijevanja,“ govorio je Said.
I zato je “naša uloga da proširimo polje diskusije, a ne da postavljamo granice u skladu sa preovladavajućim autoritetom,“ napisao je. I bio je u pravu.
IPAK IMA IZLAZA – Na samom kraju, nekoliko riječi i o bosanskom drvu znanja. S tog drveta znanja, doduše izraslog u Americi – interpretirat ću riječi dr. Jasmina Mujanovića:
Ako je tačno da Bosni i Hercegovini treba novi Društveni ugovor, a treba joj, onda Bosna i Hercegovina valja biti liberalna, demokratska i u punom smislu te riječi – Republika. To je uređenje gdje se vlast osvaja glasanjem svih i jednakopravnih građana ma iz kog naroda oni dolazili, bez ograničenja, bez nametanja i diktata, ili miješanja sa strane. I, gdje se, zato što je riječ o Republici – vlast ne nasljeđuje.
Oslovljavajmo je onda tako, ili čak džentlmenski titulirajmo – Republikom (kao američki senatori svoj državni konglomerat). Činimo to iz respekta prema nama samima – i iz poštovanja prema našoj domovini Bosni i Hercegovini. To je sloboda koju nam niko ne može ukinuti – osim nas samih. Ta sloboda ide uz one četiri o kojima je predsjednik Roosevelt govorio još prije 80 godina.
Dakako izlaz je u političkoj emancipaciji, ali ne čak toliko koliko u općem obrazovanju. Ili, kako to kaže Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari: “Generacije i generacije su odgojene da budu žrtve, a ne da se nose s nedaćama. Ne trebaju nam promjene u politici, trebaju nam novi nastavni planovi i programi.”
Hvala vam.