Christian Ferdinand Wehrschütz: Ovdje je najveći problem zastoj

Povezani članci

• Mrzitelj iz Čemerike
• Hrvatska zakovica
• BLAGO ONOM KOG RADONČIĆ BRANI
• Teror pripadnika vjerske sekte ’40 dana za život’
• Koalicija “Prvi mart”: Vladavina prava ne smije biti narušena
• ROKO MARKOVINA: TRI DANA KOJA SU POTRESLA MOSTAR

Ko je Christian Ferdinand Wehrschütz?

Rođen 1961. u Grazu u Austriji, slavenskih je korijena. Pretpostavlja da mu je izvorno prezime bilo Vršič. Završio studij i magisterij iz pravnih znanosti. U vrijeme apartheida je  radio u odvjetničkoj firmi u Johannesburgu. Ima čin majora, u austrijskoj vojsci je bio prevoditelj za ruski i ukrajinski jezik. Kraće vrijeme je radio kao dopisnik ORF–a iz Bruxellesa,  a 2000. godine postao dopisnik ORF-a iz Beograda za područje nekadašnje Jugoslavije i Albanije.

Govori sve jezike nekadašnje Jugoslavije, plus albanski, engleski…ukupno osam stranih jezika. Smatra da se posao dopisnika ne može ozbiljno obavljati, ako čovjek ne može naručiti ni taksi na lokalnom jeziku. Posebno ga zanima povijest. Na lokalne stereotipe reagira – razbijajući ih. Na pitanja o stalnim skandalima vezanim za korupciju i kriminal na Zapadnom Balkanu odgovara da se treba upitati o ponašanju bečke policije, o banci Bawag (sada Hypo banka), o problemima na austrijskom aerodromu.  “Moja stalna poruka je širiti razumijevanje o jugoistočnoj Europi”.

Nedavno je u Austriji  objavio knjigu, koja je za vrlo kratko vrijeme postala  relevantan izvor informacija. Bestseller “Na unakrsnoj paljbi”, Balkan između Bruxellesa i Beograda,  govori o ‘balkanskoj mafiji, balkanskim metodama i balkanizaciji’. Kod nas još nije prevedena.

Neposredan povod za razgovor sa Christianom Ferdinandom Wehrschützom, novinarom i dopisnikom austrijske javne radio televizije ORF sa Balkana je prva službena posjeta predsjednika R Srbije Tadića Bosni i Hercegovini.

Šta mislite o prvoj službenoj posjeti predsjednika Republike Srbije Sarajevu, kakvi su Vaši utisci? Ili je sve već zaboravljeno?

Svakako da je prva službena posjeta bila vrlo dobar i važan znak za poboljšanje odnosa između dvije države, ali glavno pitanje biće šta slijedi poslije. Bez obzira na intenzitet uticaja Beograda na Banja Luku, najveći dio svojih problema Bosna i Hercegovina mora da riješi sama. To važi ne samo za odnose između Bošnjaka i Srba, nego i za situaciju u Federaciji, odnosno za odnose između bošnjačkog i hrvatskog naroda.

Djeluje li izjava „Nije moj prijatelj samo Radmanović, i Komšić i Izetbegović su moji prijatelji“ neuvjerljivo, s obzirom na situaciju na terenu? U stalnim prestrojavanjima i posebno u posljednjim krvavim godinama na Balkanu smo svjedoci da je prijateljstvo – vrlo relativan pojam.

Bez obzira na lične odnose, koji su uvijek važni u ljudskom životu, države nemaju stalne prijatelje ni stalne neprijatelje, nego stalne interese.

Vaš kolega, dopisnik ljubljanskog ‘Dela’ iz Beograda Vili Einspieler je svom izvještavanju iz Beograda ovim povodom dao naslov ‘U mengelama sigurnosti’ . I Vi ste svojevremeno izjavili da je jedino rješenje za Zapadni Balkan u NATO i EU integracijama. Ima li svjetla na kraju 20 godina dugog krvavog tunela?

Ne znači svako svjetlo na kraju tunela, da je to kraj tunela, nego može biti i voz sa druge strane. Svakako mislim da je sada rat na području bivše Jugoslavije nemoguć. Ne isključujem sukobe niskog intenziteta, ali najveći problem je zastoj. Zastoj znači da ljudi i dalje žive loše i da mlada generacija i dalje ima manje perspektive nego u razvijenim zemljama. U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina je već izgubila previše vremena i naravno, moguće rješenje je u EU i NATO.

Kakav je utisak na Vas ostavila rečenica Borisa Tadića  da i general Divjak i Ratko Mladić moraju biti procesuirani, i da  je sudstvo to koje u svakom slučaju ima zadnju riječ ? Šta Vi kao Austrijanac možete reći o situaciji u kojoj se našao general Divjak, voljom srbijanskog sudstva uz pomoć austrijskog poštivanja – ko zna čega?

U svim tim postupcima, generalno gledano, svakako je sud najvažnija instanca. Bez obzira na to, ja naravno mislim da se ne može porediti Divjaka sa Mladićem. Što se postupka o izručenju tiče, Austrija mora da se ponaša kao pravna država i to mora i Bosna i Hercegovina da razumije. Dosadašnje trajanje ovog postupka nije neuobičajeno dugo. Najbolje bi bilo da Sarajevo i Beograd nađu zajednički jezik u procesuiranju optuženih za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji.

Svojevremeno ste izjavili da proces ide vrlo sporo, ali da bi, ako Hrvatska završi pregovore, Srbija uhapsi Mladića a Makedonija riješi spor sa Grčkom, stvar mogla krenuti u smjeru ka EU. Dva ‘Vaša’ uvjeta su ispunjena, a Skoplje je na vidnom mjestu istaklo veliki spomenik Aleksandru Velikom. Je li to još jedini, preostali problem ZB?

Na putu ka EU u bivšoj Jugoslaviji postoje dvije vrste prepreka: političke prepreke koje proizlaze iz ratne prošlosti i ratnih testova, i prepreke koje su povezane sa mnogim reformama u svakoj državi (od poljoprivrede do pravosudnih organa). Što se Srbije tiče, hapšenje Mladića znači da se Srbija oslobodila predposljednje velike političke prepreke (posljednja prepreka zove se Goran Hadžić i Kosovo). S druge strane, Makedonija je sa tim spomenikom napravila novi argument protiv početka pregovora, jer je to besmisleno provociranje grčke strane. Kada Hrvatska bude služila kao primjer, onda će biti potpuno jasno da će i tehnički pregovori bez političkih prepreka, trajati otprilike 5 godina. Onda slijedi ratifikacija koja će trajati otprilike 2 godine i tako sami možete da vidite šta znači realistična perspektiva gledanja za ulazak u EU poslije Hrvatske.

Često ste govorili da proces europeizacije Balkana ide sporije nego proces balkanizacije Europe. Mudrom knezu Metternichu se pripisuje izjava da Balkan počinje u trećem bečkom okrugu. Da li zaista Balkan u očima prosječnog Austrijanca ima isključivo negativnu konotaciju? Zašto se onda Europa, pa i Austrija, balkaniziraju?

Kulturološki gledano na Zapadu, Balkan je sinonim za nered, nemir, korupciju, kriminal, javašluk. Naravno to nije istina, ali je činjenica da postoji. Uvijek je jednostavnije da prisvojite negativne manire, nego da popravite greške. I zato je balkanizacija Europe jednostavnija nego europeizacija Balkana.

U vrijeme Sarajevskog Film Festivala ne mogu ne primijetiti da je glavni sponzor Festivala prodorna austrijska banka, a i glavi avio prijevoznik Festivala je nacionalna austrijska kompanija. Austrija puno investira na bosanskohercegovačko  tržište i vrlo je moćan gospodarski partner. Zauzima li Austrija, naravno u gospodarskom smislu –  malo po malo Zapadni Balkan?

Ne mislim da je baš tako, jer u BiH postoje i drugi jači igrači, kao npr.Slovenija, Italija, ali i Turska.

Gdje je rješenje ovakve situacije? Mislite li da bi Balkanci, a prije svega Bosanci i Hercegovci, trebali zavrnuti rukave i početi raditi, prionuti na posao, početi stvarati i proizvoditi, ili mislite da im treba i dalje – zavrtati ruke? I da će rješenje zemlje odavno u kolapsu doći iz vana, ukroćivanjem i prijetnjama?

Bolje rad nego rat. Rad je izvor svakog bogatstva.

Ali u eri tajkunizacije, brzog i lakog tranzicijskog novca, priličito je teško mlade na Balkanu, ne samo u Bosni i Hercegovini, uvjeriti da je “Rad izvor svakog bogatstva”. Na šta ste mislili?

Potpuno sam svjestan da je vrlo frustrirajuće kada je partijska knjižica važnija od kvaliteta rada. Nažalost, to ne važi samo za Zapadni Balkan, ali je ipak, na kraju krajeva, najbolji recept za  uspeh – kvalitet.

Šta biste sa pozicije čovjeka koji govori osam jezika i strastveni je putnik, predložili Bosancima i Hercegovcima? Njihova zemlja je vrlo lijepa, ali – to niko ni ne zna. Uz pojam Bosna se najčešće spominju Vaš imenjak Franz Ferdinand, i to neslavim povodom, i nedavni navodno završeni rat. Neposredna blizina Mediterana (šta bi turistička velesila Austrija dala da ima more?), olimpijske planine, nevjerojatni šumski i vodeni potencijali – ali skoro sve minirano, ili pravim minama, ili onim u balkanskim glavama?

S jedne strane, mine su još ozbiljna prepreka za poljoprivredu i turizam, naravno i za ljudske živote. S druge strane, to ne sprječava da se započne neki vid vikend turizma, gdje bi stranci mogli da dođu i da posjete npr. Sarajevo. Dvije stvari su najvažnije. Prvo je da Federacija BiH počne da funkcioniše bolje nego cjelokupna država. Drugo je da BiH počne da razvija brendove koji će biti korak po korak, poznatiji nego Mladić, Karadžić i Srebrenica. Kao čest posjetilac čevabdžinica na Baščaršiji i kao navijač „Velikog Švabe“ (Ivica Osim), tvrdim da Bosna i Hercegovina ima odgovarajuće potencijale.

U dragocjenom intervjuu koji ste nedavno dali Radiju 202 u Sloveniji, na pitanje o Vašem radu u novinarstvu izjavili ste da Vam od svih medija najviše odgovara radio. A pošto je ovaj intervju namijenjen jednom portalu, recite : šta mislite o portalima?

Portali su vrlo važno sredstvo informisanja, jer se vijesti internetom jako brzo šire, a to je vrlo važno i za novinare.