Pod okriljem “Sarajevske deklaracije”

Izdvajamo

• Ako mislite da je “Sarajevska deklaracija” danas mrtav papir silno se varate. U njenom duhu i smislu, u njenim slatkim, krasnim i velikim riječima “nemate boljeg prijatelja od nas...” sublimiran je onaj dobro znani duh diplomatije koja i danas pati i čezne da opet bude “velika i značajna”, diplomatije koja vjeruje da na drugoj strani i dalje stoje slijepi, nepismeni i prestravljeni građani jedne zemlje koja se bori za svoj opstanak. Ista ona diplomatija sa svojim neurotičnim protagonistima koja očajnički želi smisliti neku novu i veliku “smicalicu”, proizvesti neku opet, “nenadmašnu prevaru” i, pri tome, ostati čistih ruku, i koja sanja kako maestralno skrenuti pozornosti sa pravih problema dok rastače i nemilosrdno ruši zemlju kao onomad Stari most u Mostaru.

Povezani članci

• DOJAM ILI STVARNOST
• Vidovice i Kopanice ugroženi, teška situacija u Salašu
• Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – VI dio
• Jevreji večeras dočekuju novu 5774. godinu
• UO PIC-a podržao mirne proteste građana i osudio korištenje trenutne situacije za produbljivanje etničkih podjela
• Ostavite Mostar, Mostarcima!

Foto: heritage.sense-agency.com

• Nepravedno zaboravljena “Sarajevska deklaracija” (12.11.1993.godine) potpisana je samo tri dana poslije rušenja Starog mosta u Mostaru kao “simbol novog početka” u odnosima između “bosanskih Hrvata i Bošnjaka” gdje barbarizam postrojbi HVO koje su srušile Stari most ni slovom nije spomenut.
• Akteri ovog dokumenta koji se predstavljao kao “povijesni” bili su Mate Granić, Haris Silajdžić uz prisustvo MVP Turske Hikmeta Četina.

Ne, ja to ne mogu ni danas, tri decenije kasnije, zamisliti. Tu vrstu licemjerja, tu aroganciju.Tu maestralnu prevaru. Tu žudnju za veličinom i slavom, tu čežnju za velikim događajima, taj grandiozni narcizam, i, na kraju taj stepen našeg podaništva i diletantizma.

Ne mogu zamisliti da vojne postrojbe počine epohalni zločin – sruše simbol jedne civilizacije. Sruše Stari most. Sruše srce Mostara…. I, onda najvažniji poklisar te zemlje, koja pruža logističku i svaku drugu potporu zločinačkim postrojbama, samo tri dana kasnije, dobro ste pročitali – tri dana kasnije, dođe u Sarajevo ili, bolje reći – bude (srdačno) primljen u Sarajevu, u srce države na čijem tlu je tek počinjen barbarski čin epohalnih razmjera. I, on se poslije svega – svečano rukuje sa Premijerom te i takve zemlje.

Da, zvuči kao neki grozničavi san ali, ipak, bila je to naša najviša stvarnost.

Doista, ljudski nezamislivo. Isto kao što je bilo nezamislivo da je poslije 11. septembra samo tri dana kasnije, usudio se uopšte neko iz arapskog svijeta i pomisliti da dođe u Washington… Ali, ovdje u opkoljenom Sarajevu to je u tom i takvom vremenu bilo nažalost, moguće. Bila je to prva službena posjeta, nepravedno u historiji zaboravljena, najvažnijeg poklisara zemlje, za koju smo dobro znali kako i koliko uživa u nadmoći nad našim ratnim životima i sudbinama.

I, mi smo, kao uostalom i, cijeli svijet očekivali da poslije Starog mosta, poslije tog čina neviđenog barbarizma, čujemo od tog “poklisara” makar, jednu riječ, jedan gest. Makar ono, kurtoazno – izvinite! Žao nam je! Osuđujemo! Dijelimo bol i tugu sa vama! … Ne, mi nismo ništa čuli. Svijet nije ništa čuo. Ništa nije ostalo zabilježeno. Bez trunke žaljenja ili, griže savjesti on, u kojeg su naše oči bile uprte, tek se rukovao sa Premijerom države. Stajali su ispred stola pokrivenog krvavocrvenim buketom cvijeća.

I, onda smo ga vidjeli na kraju dana kako pred TV kamerama svjetskih medija u ratnom Sarajevu,  trijumfalno maše nekim, na brzinu sklepanim papirom, kojeg su mediji nazvali “Sarajevska deklaracija… Taj papir bio je svjedočanstvo tog dana ali, i svjedočanstvo teškog ratnog vremena, koji je samouvjereno govorio o “miru, saradnji, sigurnom životu” poslije nestanka Starog mosta, životu koji nas je čekao tu, odmah, već sutra”. I sve to se dešava pred licem desetina zgranutih izvještača najvažnijih svjetskih medija iz ratnog Sarajeva.

Da, to je učinio Mate Granić, tadašnji MVP i zamjenik PM Hrvatske. Sletio je avionom UNPROFOR-a na sarajevski aerodrom 12. novembra 1993. godine. Samo tri dana kasnije. Stigao je u trenucima kada je slomljeni Mostar na smrt krvario. Kada je grad shrvala neiskaziva bol, kada su se njegovi stanovnici  očajnički borili sa iskušenjem istrebljenja i nestanka. Treba li podsjećati da je Stari most srušen na dan 9. novembar, tj. na onaj isti dan kada u Njemačkoj 1938. godine otpočela “Kristalna noć” kojom je zlokobno najavljen nestanak jednog naroda. Nije to dakle, bio posve slučajno odabran dan. Bila je to jedna mračna poruka. Najcrnja koja se mogla poslati. Trenuci kada je jedan narod srozavan u bezdan tragedije i smrti.

Bila je to prva posjeta jednog hrvatskog dužnosnika opkoljenom glavnom gradu ove države.

Matu Granića primio je Haris Silajdžić, PM Vlade RBiH, nekada blistava zvijezda na CNN nebu slavnih diplomata. Razgovoru dvojice najisturenijih diplomatskih kolega Granića i Silajdžića prisustvovao je i Hikmet Četin, MVP Turske. I, kao rezultat ovih razgovora u sjeni te, i, takve nezamislive katastrofe u Mostaru, nastala je tzv. “Sarajevska deklaracija” dokument kojem su ime dali mediji, a ne njegovi potpisnici. Deklaraciju su potpisali: Mate Granić, Haris Silajdžić i, kao svjedok isti taj MVP Turske Hikmet Četin…

Ovaj Dokument, jake simbolike i pouke, kojeg je recimo to još jedanput, historija potpuno zaboravila, na dvije stranice sadržavao 7 tačaka u kojem se između ostalog, tražilo “trenutačno, sveobuhvatno, trajno rješenje krize u BiH”… Službeno je tumačen kao “dokument od vitalnog značaja za budućnost odnosa dvije zemlje i dva naroda”… “bosanskih Hrvata i Bošnjaka”. Reklo bi se – vrlo povijesno! Važan i, veliki povratak “nade” očajnim ljudima. Papir koji “re-aktivira mir” u zemlji koja nestaje pod teretom stravičnog bezdana rata.

Stari most nije niti, slovom pomenut. Kao da se ništa nije desilo. Mudrost opstanka ili, šutnja prestravljene žrtve pred njenim dželatom. Neshvatljivo. Muk i tišina u samom srcu  države za koju smo krvarili.

Pompezno u medijima nazvan “Sarajevska deklaracija” ovaj “post-mostarski” papir nije nastao kao plod ozbiljnih razgovora dviju delegacija, kao rezultat neke zabrinutosti, odlučnosti da se stvarno osudi i zaustavi svako dalje rušenje već, je nastao kao plod improvizacije u režiji dva važna pregovarača nespremna, svjesno ili ne, za suočavanja na ključnim pitanjima opstanka i digniteta jedne države i jednog naroda. Zato od tog dokumenta, nije ništa moglo biti, niti kakva dobra proizići.

Prepun diplomatske sofistike, nejasnih, opštih frazetina, smiješnih rokova za “vojna rukovodstva da se susretnu za 5 do 7 dana”, ovaj papir u najdramatičnijem trenutku rata u BiH, poprimio je simboličko značenje i postao metafora za sve decenije koje su slijedile.

Mate Granić niti onda nije došao sa ciljem da stvarno popravlja odnose dvije zemlje ili, da popravlja odnose između dva “bliska naroda”. Njegov izvorni cilj bio je da pred licem svijeta, pred licem zaprepaštene međunarodne zajednice, ublaži, priguši i razvodni naraslo ogorčenje i šok svijeta na barbarski čin rušenja Starog mosta. Cijela ova diplomatska akcija Zagreba, ranije dobro osmišljena sa vjernim i poslušnim “poklisarom mira” trebala je zapravo, realizirati nešto važno i veliko u ratu –  diplomatski poraziti zemlju u kojoj su, samo tri dana prije, srušili njen glavni simbol Stari most, poslati kristalno jasnu poruku njenom stanovništvu – “slijedi vam nestanak i istrebljenje…” jer, ste drugačiji od nas. I od tada bez svake sumnje – postoji plan da se toj zemlji oduzme ili, uskrati oreol žrtve, umanji ili, degradira njena moralna snaga, rastočiti snagu njenog poziva na mobilizaciju svjetske zajednice, utišaju njeni najhrabriji i najumniji ljudi, i, izgradi šuplji mit sazdan od slatkih priča i snova o “vječnim” i “najvećim i  najboljim prijateljima”.

Nema šta – sve je tada bilo savršeno. Perfektna igra. Perfektna scena sa dobro odabranim igračima. Baš kao i danas, tri decenije kasnije. Stari i pažljivo odabrani “znanci”, moćni i uticajni saveznici, svjedoci, kupljeni prijatelji…Osmijeh pred stolom sa krvavocrvenim cvijećem.

Ako mislite da je “Sarajevska deklaracija” danas mrtav papir silno se varate. U njenom duhu i smislu, u njenim slatkim, krasnim i velikim riječima “nemate boljeg prijatelja od nas…” sublimiran je onaj dobro znani duh diplomatije koja i danas pati i čezne da opet bude “velika i značajna”, diplomatije koja vjeruje da na drugoj strani i dalje stoje slijepi, nepismeni i prestravljeni građani jedne zemlje koja se bori za svoj opstanak. Ista ona diplomatija sa svojim neurotičnim protagonistima koja očajnički želi smisliti neku novu i veliku “smicalicu”, proizvesti neku opet, “nenadmašnu prevaru” i, pri tome, ostati čistih ruku, i koja sanja kako maestralno skrenuti pozornosti sa pravih problema dok rastače i nemilosrdno ruši zemlju kao onomad Stari most u Mostaru.

I upravo, zbog toga što više nije u stanju proizvesti ništa veliko i značajno, pronaći ideju koja ujedinjuje, inspiriše i mobiliše, ona je postala neurotična, postala je šizofrena, postala je tek nalaz za psihijatriju … Milanović je njeno najubojitije utjelovljenje. Njen vodeći protagonista. Predsjednik koji očekuje “velike događaje” i “velika djela” koja ne dolaze, koja se ne dešavaju. I, zato, u odsustvu tih djela, u odsustvu bilo čega velikog i značajnog, on čezne za radikalnim, destruktivnim, i zato on obožava ratne zločince, i zato on uživa u razaranju, i zato živi u jakom nagonu rušenja svih mostova, i zato on pronalazi svoje najvjernije saveznike rušiteljima, istim onim koji su “preko noći” srušili još jedan, veliki neimarski simbol Mostara – Partizansko groblje, onima koji decenijama uništavaju jednu veliku ideju, jedan suptilni duh na kojem je iznikao i nastajao Mostar.

I treba li na kraju reći da je Mate Granić, taj poklisar diplomatije opsjene, diplomata koji se u ratnim godinama u Sarajevu rukovao pored crvenog krvavog cvijeća, danas, tri decenije kasnije – ključni vanjsko-politički savjetnik Zorana Milanovića.