IVAR AMUNDSEN:Pozivam EU, Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke Države da reaguju i spase BIH

Povezani članci

• Filozofija prava na otimačinu, uz osmijeh
• “Nijemi krik” u Drežnici
• Novinari CIN-a proglašeni za novinare godine
• U BiH preko 1.100.000 ljudi nema posla: Nema posla bez partijske knjižice
• Bilježnica Robija K.: Slučaj Stepinac
• Naš Prvi maj – borba za radnička prava uz roštilj i gajbe

Sutra, 11. jula, obilježavamo godišnjicu genocida u Srebrenici. Na sutrašnji dan 1995. godine, koljač Ratko Mladić, njegova srpska vojska i policijske snage su počinile zločin nad više od 8.000 bosanskih muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici u istočnoj Bosni. Ovaj najveći ratni zločin u Evropi iza Drugog svjetskog rata – genocid – je omogućen od međunarodne zajednice. Povukli su se, a morali su znati šta dolazi – i dopustili su da se desi. To je bila grozota ljudske degradacije – i sramotni poraz evropskog morala i zaštite ljudskih prava.

U ratu u Bosni i Hercegovini više od 100.000 ljudi je ubijeno, oko dva miliona ljudi su bila prisiljena pobjeći iz rata i od zločina – više od milion u inostranstvo. Rat se događa zbog političkih ili ideoloških ekstremizama, pohlepe ili fašizma po kojem ljudi različitih jezika, kulture, historije, religije ili etniciteta nemaju istu vrijednost ili ista prava i stoga ne mogu da žive zajedno.

To ne iznenađuje.

Međunarodno društvo je, međutim, kroz nekoliko hiljada godina razvilo suprotan stav – civilizaciju – vjerovanje u slobodu, jednaka prava i vrijednosti, prirodan i ravnopravan odnos među ljudima. Zajednice, organizacije i međunarodni pravni sustav je građen na tim principima. Kada te vrijednosti bilo čime, a pogotovu ratom i zločinom, budu dovedene u pitanje, to isto međunarodno društvo treba da izvrši svoju obavezu i da prema međunarodnim konvencijama preuzme odgovornost i dužnost da zaustavi rat. Očekuje se od te iste međunarodne zajednice da se pridržava svojih vrijednosti i pravnih pojmova u rješavanju takvih situacija.

Međunarodna zajednica to nije uradila kada je Srbija ratom pokušala zaustaviti nezavisnost drugih jugoslovenskih republika nakon raspada jugoslovenske federacije 1991. i  1992. godine. Naprotiv,  u potrazi za rješenjima prilagođavala se agresorskim uvjetima – segregaciji i polarizaciji!  Dok se svijet 30 godina borio protiv aparthejda u Južnoj Africi, jer je bio neljudski i disfunkcionalan – ovdje su međunarodni faktori pristali da uvedu taj isti sustav u novoj zemlji u Evropi!

To je iznenađujuće. I za mene je to očita šizofrenija.

Kada je izbio rat, izbjegavalo se da se ustanove definicije zločina, zločinca  i žrtve. Umjesto toga, sve je predstavljeno kao „konflikt” ili „građanski rat”, gdje je odgovornost podijeljena među „sukobljenim stranama”. Tako je bilo lakše izbjeći zauzimanje jasnog stava i odgovornosti koja ide uz to. Pregovarači za mir u Bosni nisu se koncentrisali na 4,5 miliona ljudi, umjesto toga su se usredotočili na tri naroda, Bošnjake, Srbe i Hrvate nasjedajući tvrdnjama nacionalista da oni jednostavno ne mogu da funkcionišu  zajedno u miru. Iskonstruisane su teze da su uvijek mrzili jedni druge i da će uvijek to raditi. Stoga se rješenje gradilo na temelju odvajanja, administrativno, pa i geografski.

Mirovni pregovarači su propovijedali svoju političku tezu da bi zaustavljanje rata međunarodnom vojnom intervencijom zahtijevalo i do 250.000 vojnika u narednih 25 godina. To nije bilo tačno, u to smo se poslije svega uvjerili, a to su mnogi od nas znali sve vrijeme. Međutim, sve to je djelovalo kako je i zamišljeno i efikasne međunarodne intervencije za zaustavljanje rata su izostale. Impotentni UN i kukavička Evropa su izbjegli da izvrše svoju obavezu.

Predsjednik Clinton, koji je početkom 1993. godine postao američki predsjednik, izrazio je u svojoj knjizi “Klintonovi snimci”, njegovu frustraciju kada se Evropa zauzela za embargo na oružje u području zapadnog Balkana. Svi znamo da je to pogodilo napadnutu stranu, Bosnu i Hercegovinu, daleko više od njenih protivnika. Sa tim je ukinuta čak i Povelja UN-a, o pravu na samoodbranu.

Clintonovi evropski saveznici su branili svoja gledišta da je taktika bila očuvanje bosanske vojne  “slabosti” jer “je neprirodno” da postoji muslimanska država u Evropi. Clintonu je francuski socijalistički predsjednik Mitterand rekao otvoreno da “Bosna neće postojati”. On je imao potporu konzervativne britanske vlade koja je zagovarala “bolno, ali i neophodno ponovno stvaranje kršćanske Evrope”. Sa  engleske strane u provođenju ove politike učestvovali su John Major, Douglas Hurd i David Owen. Prvi vanjski plan za Bosnu i Hercegovinu bio je kreiran od traženih ranih zločinaca i sada mrtvih diktatora Tuđmana i Miloševića, a građen je na ideji velike Srbije, velike Hrvatske i podjeli Bosne i Hercegovine

To nije bilo iznenađujuće.

Ono što jeste iznenađujuće je da su kasniji međunarodni mirovni planovi: lord Carrington – Cutileiro, Vance – Owen, Owen – Stoltenberg, Vašingtonski sporazum i plan Međunarodne kontakt-skupine, koji je kulminirao u Dejtonskom sporazumu 1995, takođe zasnovani na istom principu aparthejda o podjeli Bosne i Hercegovine i time su podriveni temelji međunarodno priznate države unutar definiranih granica iz aprila 1992. i zemlje članice UN-a od maja iste godine.

Koncept za mir je tako građen prema agresorskim uvjetima – s međunarodnim inicijativama i blagoslovom. To je bila nagrada agresoru i ogromna i cinična izdaja države Bosne i Hercegovine, što je moralni poraz Evrope, koja je također stvorila nerješiv strukturalni politički problem u Bosni.

“Krvnik iz Srebrenice” Ratko Mladić je prije nekoliko sedmica konačno uhvaćen u Srbiji i predat Sudu za ratne zločine u Haagu. Špekulacije su,  naravno, ko ga je štitio sve ove godine. Srpska policija i obavještajne službe su bile očito uključene u to, a glasine kažu i strana veleposlanstva. No, ne smijemo zaboraviti da se NATO na potpuno nerazumljiv način sam isključio iz svoje uloge da aktivno uhapsi najtraženije ratne zločince u svijetu, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, iako je u više navrata imao priliku za to. Nadamo se da ćemo dobiti odgovor kako se to moglo dogoditi.

Nadam se, takođe, da ćemo dobiti odgovor šta je rečeno na sastanku između Ratka Mladića i francuskog generala Bernarda Janviera u Zvorniku 4. juna, gdje posljednji spomenuti navodno garantira da srpski napad na Srebrenicu neće biti zaustavljen od NATO-a. Srpski general je to protumačio kao napuštanje “sigurnosne enklave”, a time i kao jasan signal za srpske napade.

Zanimljivo bi isto bilo imati bliže uvid u “politički dijalog” sa tajnog  sastanka koji su Yasushi Akashi, Carl Buildt i Thorvald Stoltenberg imali sa ratnim zločincima Slobodanom Miloševićem i Ratkom Mladićem, održanog u Beogradu 15. jula 1995 – usred pokolja u Srebrenici.

Međunarodna zajednica je izdala bosanski narod i bosansku državu. Stoga, njeni predstavnici na komemoraciji u Potočarima treba pognute glave da mole za izvinjenje i da preuzmu odgovornost za ono što je bilo njihovo saučesništvo u ratnim zločinima i, što se tiče Srebrenice, za genocid nad njenim narodom.

Međunarodna zajednica – sa EU na čelu, Vijeće Evrope i velike nacije imaju takođe odgovornost da isprave tu katastrofalnu grešku s kojom su dopustili sporazum o prekidu rata, Dejtonski sporazum funkcioniše kao Ustav države Bosne i Hercegovine skoro 16 godina. Apsolutno svako može vidjeti da je to potpuno disfunkcionalno i da djeluje suprotno njegovim namjenama u svim oblastima. Bosna je u ozbiljnoj stagnaciji i strukturalnoj krizi iz koje zemlja ne može izaći. Svaki korak koji zemlja čini je korak unatrag. Prije nekoliko sedmica to je također istaknuto od ministara vanjskih poslova Hillary Clinton i Williama Haguea. Više puta je to bio zaključak i EU, Vijeća Evrope, Venecijske komisije, Senata u Washingtonu i krizne grupe. Ali sada se mora početi od  temelja, dati državi novu održivu političku strukturu, novi ustav.

Jedan moj prijatelj Bosanac izrazio se na sljedeći način: „Sa Dejtonskim sporazumom zaključali su nas – Bošnjake, Srbe i Hrvate u podrum, isključili svjetla i bacili ključeve. Sada se mi kritiziramo što ne pronalazimo rješenje i izađemo!”

Pozivam EU, Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke Države da se prihvate ovog problema i pronađu prave političke pretpostavke koje mogu voditi ovu naciju zajedno naprijed i u budućnost. To dugujete bosanskom narodu – i to je također bitno za geopolitičku stabilnosti na Balkanu. Ovo je stvar međunarodnog razuma, pravde i morala prema Bosni i Hercegovini.

(Autor je počasni konzul Bosne i Hercegovine u Norveškoj)

Oslobođenje