Vesna Rajnović: Klekni u Dretelju, Zorane Milanoviću!

Povezani članci

• Esad Bajtal: Anatomija “junačkog” straha
• Boris Dežulović upozorava: Ne otvarajte pisma od Staljina!
• Slavimo li ili tugujemo gospodo?
• Zatočenici i žrtve mržnje ili Adem, Srđan i dva hipstera
• Zlatko Dizdarević: Planiranje nesreće
• ARMIJA BIH U HAAGU (9): Paradoks Haškog suda: što uvjerljivija istina, to snažniji otpor prema njoj

foto: narod.ba

Zoran Milanović ohrabruje separatističke težnje Dragana Čovića i HDZ-a BiH za trećim entitetom. Ratni se ciljevi sada pokušavaju mirnodopski realizirati izmjenama Izbornog zakona.

Piše: Vesna Rajnović

U decembru će biti 52 godine otkako je njemački kancelar Willy Brandt u ime njemačkog naroda kleknuo pred spomenikom ustanku u varšavskom getu priznajući krivnju za nacističke zločine, izražavajući kajanje i tražeći oprost. Znao je da bez iskrene isprike za njemačku okupaciju neće doći do pomirenja s Poljacima. Zar bi moglo biti oprošteno onima koji oprost niti ne traže, koji ne pokazuju nikakvo žaljenje i koji bi, ukoliko bi se ukazala kakva povoljna prilika, opet učinili isto? „Nad ponorom njemačke povijesti, pod teretom milijuna ubijenih, učinio sam ono što ljudi inače čine kad riječi zakažu”, napisao je Brandt u svojim memoarima prisjećajući se ovog dana. Protokol, naime, nije predviđao da klekne, već da samo položi vijenac. Ova je gesta bila izraz spontanosti u trenutku iskrene žalosti. Zbog toga ga je američki časopis Time proglasio čovjekom godine, a godinu kasnije dobio je i Nobelovu nagradu za mir. Tako to čine najveći državnici.

Povratak u sadašnja bespuća hrvatske zbiljnosti ne pobuđuje baš nikakvu nadu da bi se predsjednik Zoran Milanović mogao ubrojiti među velikane. Čini se da ćemo za iskrenu gestu ljudskosti morati čekati neku buduću predsjednicu ili predsjednika, takve koji će biti spremni zatražiti oprost za zločine koje je tijekom rata devedesetih počinio HVO prema nalogu čelnika samoprozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne u dogovoru s vrhom hrvatske politike. Taj je proces već počeo prije dvadesetak godina, u vrijeme kad je predsjednik Hrvatske bio Stjepan Mesić. Ivo Josipović je nastavio put pomirenja i oporavka narušenih međudržavnih odnosa posjetivši Ahmiće i rekavši: „Politike koje su devedesetih, bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti, vjerovale da je rješenje za BiH podjela, posijale su u BiH, ali i u svojim zemljama, zlo sjeme. Duboko žalim što je Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama tome doprinijela”. No stupanjem na predsjedničku funkciju Kolinde Grabar Kitarović svi su prethodni napori resetirani na postavke udruženog zločinačkog pothvata. Njen nasljednik Zoran Milanović dodatno je ohrabrio separatističke težnje Dragana Čovića i HDZ-a BiH za trećim entitetom. Ratni se ciljevi sada pokušavaju mirnodopski realizirati izmjenama Izbornog zakona. Predsjednik i premijer u tome na mnoge načine pomažu. Premijer Plenković to čini nešto suptilnije, nimalo bezopasnim diplomatskim nastojanjima. Predsjednik Milanović, pak, otvoreno podržava Milorada Dodika, čovjeka pod međunarodnim sankcijama, koji stalnim prijetnjama osamostaljenjem manjeg bosanskohercegovačkog entiteta onemogućuje miran i siguran život. Naziva ga “našim partnerom”. Umjesto državničkog posjeta Sarajevu, tijekom boravka u BiH obilazi utvrde HDZ-a. Njegove ekstremno uvredljive izjave o Bosancima i Hercegovcima pokazuju koliko je nedorastao funkciji koju obnaša. I premda mu ustavne ovlasti nalažu da brine o ugledu Republike Hrvatske u svijetu, gotovo svaka njegova riječ i postupak sramote državu i građane koje predstavlja. Što je sljedeće na redu, možemo samo nagađati. Ono što sigurno znamo jest da za nešto manje od dvadesetak dana, 28. septembra, na 29. godišnjicu zatvaranja sabirnog logora Dretelj, neće biti tamo da bi se poklonio žrtvama udruženog zločinačkog pothvata. Da je to htio učiniti, već je imao priliku. U junu ove godine navršilo se punih trideset godina otkako je ovaj logor u blizini Međugorja 1992. otvorio HOS, a zatim preuzeo HVO te pod okriljem takozvane HR Herceg-Bosne u njemu zatočio između dvije i tri hiljade zarobljenika, uglavnom Bošnjaka te nešto manje Srba za koje je logor prvotno bio i namijenjen. Ni Gospa u svojim ukazanjima, niti vjernici u milosti svojih kršćanskih srdaca, nisu digli glas protiv mučenja i izgladnjivanja ljudi, niti protiv njihovog držanja u krajnje nehumanim uvjetima. Zatvorenici su često bili bez hrane i vode, a stražari su ih psihički, fizički i seksualno zlostavljali, tjerali da pjevaju ustaške pjesme i ljube sliku Ante Pavelića, piju prljavu vodu i urin, jedu travu i imaju prisilne međusobne seksualne odnose. No Dretelj, nažalost, nije bio jedino mučilište. Valja spomenuti i logor u Gabeli te Heliodrom južno od Mostara. I njih je, kao i logor u Dretelju, uspostavio HVO uz pomoć iste paradržavne tvorevine. U Heliodromu je u periodu između jula i decembra 1993. bilo zatočeno čak šest hiljada Bošnjaka među kojima je bio velik broj civila.

Oni koji pokušavaju opravdati zločine, uvijek ih iznova nastoje lažno prikazati kao obranu vlastitog navodno ugroženog naroda. Tim su se obrascem koristili i ideolozi srpske paradržavne tvorevine Republike Srpske Krajine, uspostavljene na okupiranom hrvatskom teritoriju 1991.. Tada je navodno trebalo zaštititi ugrožene hrvatske Srbe od ponavljanja Jasenovca. Ruski predsjednik Vladimir Putin, pokušavajući opravdati agresiju na Ukrajinu, govori o njenoj denacifikaciji tj. o spašavanju Rusa iz ralja ukrajinskog nacizma. Na istom temelju počiva i diplomatsko nastojanje udružene trojke Čović-Plenković-Milanović. Obrana „ugroženih prava hrvatskog naroda u BiH” je lajtmotiv kojim vrše pritisak na Visokog predstavnika Christiana Schmidta da izmjeni Izborni zakon i tako stvori pretpostavke za nastanak trećeg entiteta.

Dok politički predstavnici svih sukobljenih strana u ratu ne priznaju zločine koje su, u ime naroda, počinili pripadnici tog istog naroda, dok ne kleknu i ne zamole oprost, teško će doći do pomirenja. Zločini druge strane moraju se prestati smatrati valjanim opravdanjem vlastitih zločina. Od te točke treba krenuti i prestati govoriti o tuđim zločinima, a vlastitoj patnji, prestati pravomoćno osuđene ratne zločince slaviti kao heroje, nazivati po njima ulice, trgove i škole i odgajati djecu kao pripadnike „našeg” plemena. Šansa da se to promijeni su izbori drugog oktobra. Hoće li se zaista i promijeniti ovisi o političkoj zrelosti glasača. Dok pobjeđuju nacionalne stranke, koje se u najboljem slučaju brinu o interesima naroda kojeg zastupaju, BiH ne može prosperirati jer interes cjelovite i suverene BiH nadilazi pojedinačne interese, a često im je i suprotstavljen.