Vojnici i policajci 30 godina izbjegavaju odgovornost za ubistva u Biljanima

UvećajSlužbena zabilješka Milana Tomića. Izvor: MKSJ

Do sada je za ubistva u Biljanima pred domaćim sudovima – na sedam godina zatvora – osuđena samo jedna osoba, dvije osobe su oslobođene odgovornosti, a jedna osoba je, nakon optuženja, preminula.

BIRN-ovo istraživanje, zasnovano na dokaznim materijalima korištenim tokom suđenja u Haagu, gdje se vojnom i političkom rukovodstvu Republike Srpske sudilo i za zločine u Ključu, sada otkriva da su svjedoci bar jednom spomenuli najmanje deset osoba koje su vidjeli u Biljanima 10. jula 1992. godine, a protiv kojih nikada nisu podignute optužnice.

Materijalni dokazi, koji se odnose isključivo na Biljane, su oskudni, ali su – uz svjedočenja preživjelih – bili dovoljni Haškom tribunalu da utvrdi činjenice o zločinima.

U presudama bivšim policijskim funkcionerima Republike Srpske, Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, ali i Momčilu Krajišniku, bivšem predsjedniku Skupštine Republike Srpske, stoji da su srpska vojska i “Beli orlovi“ pretražili krajem maja 1992. godine Biljane u potrazi za oružjem, ali da ono – prilikom tog pretresa – nije pronađeno, kao i da je selo pretraživano krajem juna iste godine.

Raif Hodžić, sekretar Udruženja “Biljani u srcu”, prisjeća se da su u ovo mjesto dolazile ekstremne grupe i jedinice rezervnog sastava Jugoslovenske narodne armije (JNA) koje su svraćale po povratku sa susjednih ratišta, paravojne formacije poput “Belih orlova“ i Šeste krajiške brigade iz Sanskog Mosta, koji su, prema njegovim riječima, nagovijestili ono što će se desiti 10. jula 1992. godine.

“Oni su tu kod nas ‘haračili’, pljačkali, maltretirali, pa čak i prva ubistva su se dogodila”, kaže Hodžić.

U nekoliko haških dokumenata, na kojima se zasnivaju neke od pet presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), a koje je analizirao BIRN, navedeno je da su jedinice 17. lake pješadijske brigade VRS-a iz Ključa, kao i pripadnici Stanice milicije iz Sanice, učestvovali u “blokadi, pretresu i čišćenju terena u Biljanima”, dok preživjeli iz ovog mjesta pričaju da su okosnicu činile 17. brigada iz Ključa, Sanački bataljon i njegova Treća četa, te rezervni i civilni sastav policije iz Sanice.

Magbula Mešanović kaže da je uložila mnogo napora kako bi pomogla tužiocima da dođu do odgovornih za smrt njenog 21-godišnjeg sina Admira – studenta druge godine Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu i supruga Hajrudina – učitelja u osnovnoj školi u Biljanima. Posljednji put ih je vidjela u jutarnjima satima 10. jula 1992., kada su vojnici zalupali na vrata porodične kuće u zaseoku Mešanovići.

Prema sjećanju Mešanović, pred porodičnu kuću su rano ujutro došli izvjesni Kovačević, Lakić i mladić kojeg su zvali “Dragan Rosin”, a koji je bio generacija njenog sina, dok su pred svaku kuću, prema njenim riječima, došla po trojica.

“Skočila sam i otvorila prozor, vidim – momci. Kažu: ‘Muški van’“, prisjeća se i opisuje kako je njen muž brzo izašao, a sin je tražio čizme jer je mislio da će biti zatvoren na Manjači.

“I taj njegov pogled u mene nikada ne može čovjek izbrisati”, prisjeća se ona i dodaje kako je nedugo nakon toga počela pucnjava i da je sa drugim maloljetnim sinom s prozora gledala ubistvo komšije Smaila Mujezinovića.

Kaže da ni danas ne zna gdje su ubijeni njen sin i suprug, koji su ekshumirani iz masovnih grobnica nakon rata.

Svi stanovnici Biljana sjećaju se da su njihove sinove, braću, očeve i muževe – od njihovih kuća prema mjesnoj školi u Biljanima – odvele komšije, dok se u presudama navodi desetak osoba koje su svjedoci vidjeli tog dana u blizini škole, ili da su ih pozivali da dođu i jave se u ovaj objekat.

Prva ubistva kod škole

UvećajMapa Biljana korištena u Haškom tribunalu.

U Biljanima je, prema presudama Haškog tribunala, 10. jula 1992. ubijeno oko 200 ljudi koje su pripadnici vojske i policije prethodno zarobili i odveli od njihovih kuća, a među žrtvama su bile žene, stari ljudi i četveromjesečna beba.

U presudi Ratku Mladiću, nekadašnjem komandantu Glavnog štaba VRS-a, osuđenom na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog i zbog zločina počinjenih u Ključu, navodi se da su neka ubistva izvršena u školi u Biljanima ili oko nje, a druga nakon što su zatočenici autobusima odvedeni iz škole.

Svjedok RM-010 je na suđenju Mladiću ispričao kako je vojno sposobnim muškarcima naređeno da se okupe na obližnjoj livadi, nakon čega su provedeni do škole u Biljanima gdje su, prema njegovim riječima, ubistva počela već u dvorištu škole, prije nego što je većina zarobljenih – kroz špalir vojnika koji su ih tukli – sprovedena do autobusa, kada im je rečeno da će biti odvedeni na razmjenu zarobljenika u Ključ.

Autobus se, prema njegovom svjedočenju, ubrzo zaustavio i srpski vojnici izveli su prvo četvoricu, zatim još četvoricu Bošnjaka, među kojima je bio i RM-010.

“Dvojica vojnih policajaca odvela su nas do jedne kuće, a prvog među nama čuo sam kako kaže: ‘Majko mila, šta je ovo?’ Osjetio sam cijev na leđima. (…) Vidio sam četiri tijela ispred, u travi. Počeli smo da bježimo, a oni su zapucali. Besim, ispred mene, pao je sa dvije velike rupe na leđima. Meni su noge klonule i pao sam pored njega”, ispričao je svjedok, dodavši da je kasnije otpuzao u šumu i pobjegao.

Tokom svjedočenja, RM-010 je rekao da je na livadi, gdje su najprije okupljeni muškarci, vidio Marka Samardžiju, jedinu osobu koju je Sud Bosne i Hercegovine osudio na sedam godina zatvora zbog zločina u Biljanima.

Marko Samardžija je proglašen krivim u svojstvu komandira Treće čete Saničkog bataljona u 17. lakoj pješadijskoj brigadi da je, sa svojim podređenim vojnicima, do škole u Biljanima sproveo grupu bošnjačkih civila gdje su predati “njemu nepoznatom policijskom vodniku, nakon čega su zatvoreni u prostorije škole”.

Državno tužilaštvo je kasnije optužilo nedostupnog Dragu Samardžiju, bivšeg komandanta 17. lake pješadijske brigade, za zločin protiv čovječnosti na području Ključa, između ostalog i za napad na Biljane, ali postupak protiv njega nikada nije počeo i on je 2021. preminuo u Srbiji.

Iz Suda BiH su BIRN-u potvrdili da su povukli raspisanu potjernicu, nakon što ih je advokat obavijestio o smrti Drage Samardžije.

Aktivnosti Saničkog bataljona u čišćenju terena

Prema “naređenju za dalja dejstva” od 9. jula 1992., koje je potpisao Drago Samardžija, Drugom bataljonu 17. lake pješadijske brigade – ojačanim izviđačkim vodom, odjeljenjem Vojne policije i vodom milicije – dat je zadatak da izvrši blokadu, pretres i čišćenje terena u rejonima Donji Biljani, Domazeti, Botonjići, Jabukovac, Osmanovići i Brkići.

Prema istom naređenju, koje je korišteno kao dokaz u skoro svim postupcima pred Haškim tribunalom za Biljane, vodu milicije Sanica dat je zadatak da formira punkt u rejonu škole u Donjim Biljanima za obradu “sumnjivih” i naređeno mu je da se “ekstremni slučajevi” upute u Stanicu javne bezbjednosti (SJB) Ključ na daljnju obradu.

Službena zabilješka Stanice milicije u Sanici, koju je 10. jula potpisao komandir Milan Tomić, navodi da ga je komandant bataljona u Sanici, Jovan Kevac, obavijestio kako će “njihove jedinice (…) izvoditi operaciju čišćenja terena na području sela Gornji i Donji Biljani” i kako je potrebno da se u akciju uključe radnici milicije iz ove stanice.

Prema dokumentima i svjedočenjima, Sanički bataljon je drugi naziv za Drugi bataljon u 17. lakoj pješadijskoj brigadi, čiji komandant je bio Jovan Kevac. On, za razliku od svog podređenog Marka Samardžije i nadređenog komandanta brigade Drage Samardžije, nikada nije optužen za zločine u Biljanima.

Kevac je – svjedočeći na suđenju bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, osuđenom na doživotni zatvor i zbog, između ostalog, zločina počinjenih u Ključu – izjavio da su sukobe u ovoj općini izazvali “muslimanski ekstremisti” koji su “krenuli u rat protiv Srba”.

Kevac je tada priznao i da je veliki broj Bošnjaka 10. jula 1992. godine ubijen u ključkom selu Biljani, ali je ustvrdio da su taj “mučki zločin počinili pojedinci i grupe koji su bili izvan kontrole”, kao i da su počinioci bili odmah uhapšeni.

Međutim, Haško tužilaštvo je na istom ročištu ustvrdilo da su zločin u Biljanima počinili pripadnici bataljona pod komandom Kevca i kako je on prešutio da je bio zapovjednik te jedinice, kako bi izbjegao odgovornost, što je on negirao.

“Ne, to nije tačno”, izjavio je Kevac u sudnici Haškog tribunala, nakon što mu je predočen dokument VRS-a po kojem je on bio na čelu operacije “čišćenja” u Biljanima. On je dokaze Tužilaštva nazvao “insinuacijama koje ne prihvata”.

Kevac je još tada izjavio da je Marko Samardžija predvodio “četu u formiranju” i da nije bio pod njegovom komandom, iako su bili u kontaktu tokom operacije u Biljanima.

Prema informacijama Biljančana koje su novinari posjetili, Kevac se nalazi na području Srbije. BIRN nije mogao nezavisno potvrditi da se on nalazi u Srbiji, niti pronaći njegov kontakt za komentar za ovo istraživanje.

Zadaci rezervnih i aktivnih pripadnika policije iz Sanice

Službena zabilješka Stanice milicije u Sanici, osim što navodi da će bataljon pod komandom Jovana Kevca vršiti akciju čišćenja terena, navodi i da policijske snage trebaju organizovati preuzimanje vojnih zarobljenika na lokalitetu koji vojska odredi.

Milan Tomić, komandir Stanice u Sanici, u zabilješci navodi kako je prihvat planiran u školi u Biljanima, da je dobio pomoć Interventnog odjeljenja manevarske jedinice SJB Ključ i, sa svojih desetak policajaca, vršio obezbjeđenje mosta na rijeci Sanici i obližnjem punktu, a “sve s ciljem da se onemogući pljačka i druge nezakonite radnje tokom izvođenja vojnih operacija”. Milicija je, kako se navodi, bila u stalnoj vezi s organima vojne vlasti i dogovoreno je da se iz Ključa pošalju dva autobusa za prijevoz zarobljenika, što je i učinjeno.

Svjedoci su kasnije u sudnici govorili kako su vidjeli Tomića u blizini škole i u samoj školi, a među njima je i KDZ-075, koji je u izjavi na suđenju Karadžiću naveo da su muškarci dovedeni u učionicu, nakon čega je napravljen spisak imena.

Tomić se, prema saznanjima Biljančana, također nalazi u Srbiji. BIRN je sa Tomićem razgovarao putem telefonskog broja registrovanog u Srbiji. On je u dva telefonska razgovora odbio zvaničan komentar o tome da li je saslušavan i da li mu je poznato koje su sve jedinice bile u Biljanima 10. jula 1992.

U službenoj zabilješci korištenoj u Haškom tribunalu, navodi se da je policija bila u stalnoj vezi sa vojnim vlastima.

U pravosnažnoj presudi Suda BiH koja je izrečena Marku Samardžiji, stoji da su “rezervni i aktivni policajci Odjeljenja policije iz Sanice, na čelu sa komandirom Tomić Milanom“ učestvovali u potpunoj blokadi, pretresu i čišćenju terena u Biljanima.

Biljani i Sanica danas. Foto: BIRN

Zamjenik komandira Stanice milicije u Sanici, Mihić, te još jedan rezervni policajac, kako se navodi u presudi Karadžiću, su 45 minuta popisivali imena zarobljenih u učionici i izašli, a Mihić se nakon 20-30 minuta vratio i počeo prozivati po deset imena koji su izlazili iz učionice, poslije čega su zatočenici svaki put čuli rafal iz automatskog oružja.

“Isto se ponovilo nekoliko puta, a u učionici je zavladala panika. Kada je na mene došao red, izveden sam kroz kordon policajaca, koji su nas tukli nogama, palicama i lancima do autobusa. Kad je autobus bio pun, čuo sam da neko pita: ‘Šta ćemo s preostalima?’ i glas koji odgovara: ‘Jedan autobus je dosta, pobijte ih sve’”, izjavio je na suđenju Karadžiću svjedok KDZ-075.

Ovaj svjedok je bio među onima koji su autobusom trebali biti prebačeni u Ključ, te su ih u toku vožnje zaustavili “vojni policajci” i izveli prvo četiri, a nedugo zatim još četiri muškarca iz Biljana.

“Poveli su nas ka jednoj kući u kojoj je bio kafić. Vidjeli smo leševe četvorice koje su izveli prije nas, a onda su zapucali. Pao sam i pravio se da sam mrtav. Čuo sam kako ubijaju druge. Autobus je otišao, a rafali su se čuli po cijelom selu”, izjavio je KDZ-075 i dodao da su kasnije tog dana “došli kamioni i mašine, a kupljenje leševa je trajalo cijelu noć”.

U drugim analiziranim haškim presudama, kao zamjenik komandira Stanice milicije u Sanici, navodi se Petar Mihić.

BIRN nije mogao utvrditi gdje se Mihić danas nalazi, kao ni njegove kontakt podatke za komentar.

Tijela 15-ak ubijenih Biljančana su nedugo nakon rata pronađena u jednoj od prvih otkrivenih masovnih grobnica u BiH, na lokalitetu Crvena zemlja. U jesen 1996. je iz jame Lanište 1 ekshumirano još 188 tijela za koja je identifikacijom utvrđeno da su 10. jula 1992. odvedeni od svojih kuća, kaže Amor Mašović, bivši Član kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH. On se prisjeća da su tokom ekshumacije otkrili da je – na tijela 77 ubijenih u jami Lanište 1 – bacan otpad.

Mašović kaže da su izbacivali smeće i spustili se na dubinu od oko 18 metara, gdje je pronađen novi sloj žrtava i, u tom drugom sloju, bilo je dodatnih 111 tijela. Pronašli su i cuclu bebe za koju su znali da je – zajedno sa bratom, četverogodišnjim Almirom, majkom Besimom i sa još članova Džaferagić – ubijena u Biljanima 10. jula 1992. godine.

“Uplašili smo se da tijelo te bebe, nakon što je pronađena majka, brat i ostali članovi porodice, jednostavno nije bilo u jami. Zadnjeg dana, kada smo već strahovali da smo možda zajedno sa otpadnim materijalom izbacili to sićušno tijelo, otkrili smo posmrtne ostatke četveromjesečne Amile Džaferagić”, kaže Mašović.

Optužnice izostale uprkos svjedočenjima Biljančana

Osim Marka Samardžije, koji je bio nastavnik u školi u Biljanima, za ovaj zločin se sudilo nekadašnjem komandantu odbrane grada, Marku Adamoviću, te bivšem komandantu Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane, Bošku Lukiću. Međutim, iako su osuđeni za zločin protiv čovječnosti u Ključu na 20, odnosno 12 godina zatvora, za napad na Biljane su oslobođeni, jer navedeni događaji izlaze iz vremenskog okvira za koji je utvrđena njihova krivica.

“S obzirom na to da su se djela desila nakon formiranja Vojske Republike Srpske na području opštine Ključ, kada je uloga optuženih već počela slabiti, ne mogu se dovesti u direktnu vezu s njima”, navedeno je u obrazloženju presude.

Za Lukićem je raspisana potjernica jer se nalazi u grupi osuđenih koji se nisu javili ili nisu pronađeni na adresi prije upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, dok se na početku, skupa s njim i Adamovićem, sudilo i Vinku Kondiću, koji je bio načelnik SJB Ključ, ali je zbog smrti optuženog postupak obustavljen.

U Tužilaštvu BiH su BIRN-u potvrdili da postoji i aktivan predmet u kojem se provodi istraga protiv više osoba za dešavanja od 10. jula 1992. godine na području Biljana, kao i drugih vremenski i prostorno vezanih događaja.

U pismenom odgovoru, iz Tužilaštva navode kako se istražne radnje provode stalno, te da je policijskim agencijama naređeno da utvrde kompletne identifikacione podatke svih oštećenih osoba – žrtava ovih događaja, kao i utvrđivanje identiteta njihovih bliskih srodnika. Također, potvrdili su da je do sada u ovom predmetu saslušano oko 100 svjedoka.

Uprkos informacijama o saslušanju tolikog broja svjedoka i postojanju predmeta protiv više osoba, preživjeli i članovi porodica ubijenih ne kriju ogorčenje radom pravosuđa i činjenicom da je – 30 godina od ovog zločina – osuđena samo jedna osoba.

“Stvarno smo se maksimalno trudili, vjerovali našim institucijama, vjerovali da će tužilaštva preuzeti odgovornost za to i da će se pokrenuti procesuiranje, ali se ništa nije desilo”, kaže Raif Hodžić, koji je 10. jula 1992. uspio pobjeći u šumu prilikom upada srpske vojske, koja je odvela i ubila njegovog starog i 80 posto slijepog oca.

A procesuiranje bi, prema Hodžićevim riječima, značilo mnogo za porodice jer se, možda, ubice očeva, braće i radnih kolega šetaju Biljanima, a dosta majki je preminulo čekajući i osluškujući vijest o procesuiranju.

Magbula Mešanović kaže kako bi za nju zadovoljstvo bilo da neko bude optužen i proglašen krivim, ako za to postoje dokazi.

“Od Marka Samardžije, preko kriznog štaba (Adamović i Lukić), sam posljednji atom snage davala da doprinesem kako bi se došlo do istine. To je moja dužnost i obaveza. Ne samo prema mom sinu i mužu, nego prema svim mojim Biljančanima“, kaže ona.

Detektor