Odbijen

Povezani članci

• Grčka zakonom blokirala neonacističke stranke
• Senat traži od Trumpa novu istragu o ubojstvu Khashoggija
• Neonacističke grupe koriste Instagram za regrutiranje mladih ljudi
• Makron: Trampov partner i evropski reformator
• SAD šalje dodatne trupe u Omanski zaliv zbog tenzija sa Iranom
• Američki State Department: Koordinator za borbu protiv terorizma Nathan A. Sales u Kataru

Foto: DPA – Uz sve vanjskopolitičke uspjehe ne odvija se sve  uvijek po njegovom ukusu: Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan.

Nova geopolitička era ide na ruke Erdoganu. Ali da sve ima svoj kraj on je morao bolno iskusiti u Teheranu.

Piše: Henrik Meyer – ipg-journal.de  25.07.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Iako od turskog predsjednika države već godinama frustrirani posmatrači na Zapadu ne žele da shvate: Redžep Tajip Erdogan trenutno knjiži na međunarodnom parketu jedan prestižni uspjeh za drugim. Iako su ga još na početku godine mnogi partneri izbjegavali zbog neobjašnjivih promjena smjera, sada šefovi država i vlada traže njegovu blizinu – u političkom kao i u geografskom smislu. Prvi ukrajinsko – ruski susret na nivou ministara nakon ruskog napada održan je u Antaliji a kasniji pregovori između ratnih partija u Istanbulu.

Sa strane EU, Ukrajine i Rusije hvali se turska politika balansa u ratu i priznanje međunarodnih pravnih pravila za brodski saobraćaj u Boforu. U okviru pregovora za pristup NATO Švedske i Finske Erdogan je dobio za njega važne ustupke od Skandinavaca i usto je mogao proizvesti prestižne fotografije sa predsjednikom SAD Joe Bidenom. I na koncu Rusija i Ukrajina su se u Istanbulu dogovorile pod osobnom posredovanjem generalnog sekretara UN Antonia Gutereša na uspostavljanje koridora kroz Crno more za izvoz svijetu hitno neophodnih ukrajinskih žitarica. Guterres je pritom, isto kao i brzo nakon toga američki State Department, izričito pohvalio konstruktivnu ulogu Turske.

Da se Turska trenutno može tako profilirati ne dolazi slučajno. Izraz je to tektonskih pomaka u međunarodnom odnosu snaga, geostrateška prekretnica. Još nikada značaj Turske nije bio tako velik kao od početka ruskog napada na Ukrajinu. Tradicionalno jugoistočno krilo je sada jače nego prije crnomorska protuteža NATO Rusiji. Osim toga Turska je prihvaćena kao snaga poretka i premoštavanja sa kontaktima sa svim relevantnim akterima regiona. Upoznati Tursku u novo konfiguriranom svjetskom poretku je trenutno važnije nego problemi prošlosti iako oni nisu nikako riješeni. Svejedno da li se radi o sve lošijoj situaciji sa pravnom državom, ograničenjima slobode medija i mišljenja ili razlikama u pojedinačnim vanjskopolitičkim pitanjima: Relativizacija problema i uključivanje Turske imaju trenutno znatno veću konjukturu nego opominjanje.

Predsjednik Erdogan to zna i ističe se sa svojim adutima na međunarodnim forumima više nego ikada kako bi dobio ono što želi. Podizanje vrijednosti Turske mora mu izgledati kao poklon s neba da bi izbjegao naizgled nezadrživi vrtlog. Jer sa gledišta katastrofalne gospodarske situacije prijeti mu gubitak vlasti na predstojećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima koji će biti održani najkasnije sljedećeg proljeća. Već mjesecima odvija se kampanja koja treba da skrene pozornost stanovništva na vanjsku i bezbjednosnu politiku.

Međutim i na ovom području već odavno se sve ne odvija tako dobro kako bi se moglo očekivati po njegovim prestižnim uspjesima. Veliki neuspjeh doživio je Erdogan prošlog tjedna u Teheranu. Bio je to svojevrstan sastanak na vrhu koji je tamo insceniran pred očima svjetske javnosti. Sa velikom pažnjom mediji i međunarodni posmatrači slijedili su sastanak takozvanog Astana procesa, koji od 2017. okuplja izabrane sukobljene strane u ratu u Siriji. Za ruskog predsjednika Vladimira Putina to je bilo, nakon početka od njega naređenog napada na Ukrajinu, prvo putovanje u jednu zemlju koja je van područja bivšeg Sovjetskog saveza. Da je ruski parija za ovo putovanje izabrao baš strogim sankcijama međunarodno izolovani Iran, bio je za mnoge posmatrače izraz novog, nimalo laskavog položaja Rusije u svjetskoj zajednici.

Fokus na oba autokrata Putina i iranskog domaćina, predsjednika države Ibrahima Raisija u početku je trećeg učesnika susreta skoro gurnuo u pozadinu. Pritom je sa Erdoganom, svjesnim svoje misije u Teheran došao ne samo važan saveznik Ukrajine, nego i najviši predstavnik, prema trupama, drugog najjačeg člana NATO. U vremenu u kome je Rusija uz velike napore izolovana od zapadnih država a pregovori sa Iranom o njegovom atomskom programu prijete neuspjehom Erdogan je proizvodio slike globalnog dosega sa deklarisanim protivnicima Zapada. Poneko u EU i NATO zabrinut se pitao šta Erdogan, koji se shvata kao nepouzdan partner, želi da postigne svojim vanjskopolitičkim ponašanjem. Pažljiviji pogled pokazuje međutim poznate obrasce – i vjerovatno manje razloga za brigu.

Trezveno posmatrano Erdogan slijedi tri cilja. U tipično turskom maniru trebala bi posjeta u Teheranu zapadnim partnerima signalizirati višeznačnost turske vanjske politike. Predsjednik se sistematski brani prisvajanju od samo jedne strane. Još samo prije nekoliko tjedana olakšanje je bilo veliko kada je Turska napravila zaokret i odustala od protivljenja pristupu NATO Švedske i Finske. Državnopolitička odgovornost pobijedila je nad manevrom politike moći turskog predsjednika, govorilo se u NATO krugovima. Da se najviši reprezentant turske države sada neposredno nakon toga susreće sa deklarisanim glavnim neprijateljima NATO odgovara Erdoganovom principu da uvijek ima više vanjskopolitičkih oslonaca. Međutim, izvan slika koje su trebale pokazati demonstrativno jedinstvo, na vidjelo su izašle prije svega razlike. Svim posmatračima a i trojici državnika postalo je više nego jasno da alijansa stoji na klimavim nogama.

Prema unutra, to je drugi cilj, posjeta je dio slagalice kampanje imidža koja teče od početka ukrajinskog rata a koja prezentira Erdogana ravnopravno sa najvažnijim državnicima svijeta.  Već njegove državničke fotografije s američkim predsjednikom Bidenom tokom samita NATO-a u Madridu nadopunile su Erdoganove slike kao posrednika između Rusije i Ukrajine. Činjenica da se Erdogan sada pokazuje s Raisijem i Putinom upotpunjuje njegovu sliku u turskim medijima. To pokazuje ne samo njegovu težinu na međunarodnoj pozornici, nego ublažava i mnogobrojne kritičke glasove prema NATO među turskim stanovništvom i u njegovom koalicionom partnerom, radikalno – nacionalističkom MHP.

Turska nema iste poluge moći prema Rusiji i Iranu kao što ima prema EU i NATO.

I konačno Erdogan naglašeno slijedi vrlo konkretan, moćničko politički cilj. Već mjesecima on govori o neophodnosti da se u sjevernoj Siriji provede sveobuhvatna vojna operacija protiv YPG milicije koja je bliska PKK. Rezultat treba biti pored suzbijanja kurdskih separatista uspostavljanje graničnog pojasa pod turskom kontrolomu koji bi se nakon toga mogao iz Turske vratiti znatan dio sirijskih izbjeglica. Već proteklih tjedana turske jedinice su izvodile vazdušne napade na pozicije YPG na sirijskom tlu ali to predsjedniku nije dovoljno. Međutim, za veliki napad na kurdska područja Sirije, Erdogan treba saglasnost dviju sila zaštitnica Asadovog režima, tačnije Rusije i Irana.

Međutim ovdje je potpunosti bio neuspješan. Putin i Raisi, u potpunosti su ga odbili osim u opštoj suglasnosti za borbu protiv terorističkih organizacija. Obojica su naglasili značaj teritorijalnog integriteta Sirije i jasno su odbacili sve invazione planove Turske. Turska, to je Erdoganu bolno postalo jasno, nema iste poluge moći prema Rusiji i Iranu kao što ima prema EU i NATO. Turska ne može Iranu ponuditi ništa što bi ga odvratilo od njegovog stava“, kaže poznavalac turske vanjske politike, Ilhan Uzgel. „Naprotiv: Iran je već sada nezadovoljan turskim utjecajem u susjednom Iraku, koji Iran vidi kao konkurenciju vlastitoj hegemoniji.”

Napad na sjevernoirački Zakho 20. jula sa devet mrtvih, za šta Irak pravi odgovornom tursku vojsku, vjerovatno će situaciju još jednom zaoštriti. „Uostalom Rusija ima bar interes u tome da Turska u ratu u Ukrajini drži ulogu posrednika i da se ne prebaci na tvrdi kurs sankcija zapada“, kaže Uzgel dalje. „Sa Rusijom Turska može pregovarati. Ali očigledno je da su u Moskvi ubjeđeni da se u takvim pregovorima ne mora žrtvovati kontrola nad Sirijom.“

Za Erdogana je ovo saznanje bilo neuspjeh. Mnogi posmatrači su ubjeđeni da bi vojna operacija u sirijskoj kurdskoj oblasti trebala biti centralni sastavni dio njegove predizborne kampanje. Raspirivanje turskog nacionalizma trebalo bi tako uprkos rekordne inflacije i rastućeg nezadovoljstva uticati na promjenu mnijenja i garantovati njegov ponovni izbor. A to bi bilo prijeko potrebno: Gotovo svi anketni instituti trenutno vide opozicioni savez predvođen republikansko CHP u znatnoj prednosti.

Jedini uspjeh koji je Erdogan mogao ostvariti u Teheranu, bilo je da je ostavio Putina pred kamerama svjetske javnosti da ga čeka 45 sekundi, ismijavaju se nezavisni mediji. Međutim, iskustvo pokazuje da se turskog predsjednika nikada ne bi trebalo podcijeniti. On je vrlo pametno Tursku pozicionirao kao „hibridnu partnersku zemlju NATO“ koja je istovremeno saveznik i slijedi skoro potpuno samostalnu vanjsku politiku. Ova pozicija omogućava Erdoganu značajan vanjskopolitički manevarski prostor koji će on koristiti narednih mjeseci. Svejedno da li Sirija, Kipar, Grčka ili Armenija: Susjedne zemlje Turske moraće pažljivo posmatrati koje pouke je Erdogan izvukao iz svoga neuspjeha u Teheranu.

ipg-journal.de