San o porazu Rusije

Povezani članci

• U njemačkom parlamentu predložen zakon o eutanaziji
• Slučaj Skripalj: Sledi li obračun sa ruskom elitom u Londonu?
• Njemačka: Stranka Angele Merkel za zabranu nošenja burki
• Ruski zrakoplov najvjerojatnije srušila bomba “Islamske države”
• Japan: Na obroncima vulkana nađeno više od 30 mrtvih ljudi
• U kliještima

Foto: DPA – Može li ovo donijeti zaokret u ratu? Američki raketni sistem HIMARS u upotrebi u Ukrajini.

Ukrajina ne može vojno pobijediti Rusiju, vjeruje Barry Posen. Zapad se zato mora založiti za rješenje kroz pregovore.

Piše: Barry R. Posen  – ipg-journal.de  – 18.07.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Dok ruske vojne snage u Ukrajini osvajaju sve više prostora ukrajinski predsjednik i njegovi saveznici su očigledno saglasni: Ukrajina se mora boriti do pobjede i uspostaviti status kvo od prije rata. Rusija će napustiti oblasti koje je zauzela od februara, Ukrajina neće priznati niti aneksiju Krima niti otpadničke republike u Donbasu i dalje će raditi na pristupu EU i NATO.

Za Rusiju bi takvo rješenje bio jasan poraz. Polazeći od toga da je ona već platila visoku cijenu i da zapadnjačke gospodarske sankcije neće biti tako brzo ukinute ostala bi Moskva nakon ovoga rata praznih ruku i bila bi trajno oslabljena.

Oni koji podržavaju Ukrajinu predlažu dva moguća puta ka pobjedi. Prvi put vodi kroz Ukrajinu: Sa pomoći Zapada, takva je teza, mogla bi Ukrajina vojno pobijediti Rusiju, time što ruske vojne snage decimira iscrpljivanjem ili ih vješto izmanevrira. Drugi put vodi preko Moskve. Vojnim uspjesima i gospodarskim pritiskom mogao bi Zapad prinuditi ruskog predsjednika Vladimira Putina da okonča rat ili djelovati tako da ga neko iz njegovog okruženja nasilno svrgne sa njegove pozicije.

Dosadašnja strategija neće voditi ka ukrajinskom trijumfu nego ka dugom, krvavom ratu i konačno ka pat poziciji.

Međutim, oba ova pobjednička scenarija stoje na klimavim nogama. Na jednu stranu ruska armija je dovoljno snažna da dobijena područja u najvećem dijelu odbrani. Na drugu stranu Rusija je gospodarski tako neovisna a Putin ima zemlju tako čvrsto pod kontrolom, da nije moguće predsjednika prisiliti na odricanje od osvojenih područja. Zato dosadašnja strategija sa velikom vjerovatnoćom neće voditi ka ukrajinskom trijumfu nego ka dugom, krvavom ratu i konačno ka pat poziciji. Što duže konflikt traje utoliko veći će biti gubitak ljudskih života i gospodarske štete ali i opasnost od eskalacije – čak do moguće upotrebe atomskog oružja.

Ukrajinsko vođstvo i oni koji ih podržavaju govore tako kao da je pobjeda sasvim blizu. To se sve više pokazuje kao iluzorno. Ukrajina i Zapad trebaju zato razmisliti o svojim ciljevima: Strategiju da se želi dobiti rat treba da zamjeni realniji pristup: To je pronalaženje diplomatskog kompromisa koji će okončati borbe.

Ruska armija u Donbasu napreduje sporo, ali je stalno u prodoru.

Mnogi na Zapadu su mišljenja da se rat može dobiti na terenu. Ovaj scenario predviđa da Ukrajina uništava borbenu sposobnost ruske vojske i prisiljava ruske snage na povlačenje ili pobjeđuje. Na početku rata oni koji podržavaju Ukrajinu bili su ubjeđeni da Rusija može pobijediti iscrpljivanjem. Već samo računski – tako je izgledalo tada kada je u prvim tjednima rata vjerovatno poginulo 15 000 ruskih vojnika u Ukrajini – ruska armija je stajala pred kolapsom. Ove ranije prognoze djeluju sa današnjeg gledišta pretjerano optimistički. Umjesto toga ruska armija u Donbasu napreduje polako, ali stalno je u prodoru. Može doduše biti da bi se teza o iscrpljivanju jednog dana mogla pokazati  apsolutno ispravnom ali to nije baš vjerovatno. Rusi su očigleno imali manje gubitaka nego što su mnogi mislili ili su uprkos svojih gubitaka uspjeli održati borbenu sposobnost mnogih jedinica. Do sada su uvijek negdje nalazili rezerve.

Dok je hipoteza o kolapsu kroz iscrpljivanje već opovrgnuta situacijom na bojištu, postoji još i druga opcija: Ukrajinci bi mogli Rusi izmanevrisati. Ukrajinske oružane snage mogle bi pobijediti protivnika mehaniziranim vođenjem rata, sa tenkovima kao i odgovarajućom pješadijom i artiljerijom. Ni Rusija ni Ukrajina nemaju dovoljno mehanizovanih borbenih trupa da bi branili svoje široke frontove tako da bi u principu obje strane mogle biti ranjive kroz brze, snažne mehanizovane napade. Do sada se međutim niti jedna od ove dvije zaraćene strane nije odlučila za takvu taktiku. Možda je Rusija došla do zaključka ne može svoje jedinice prikupiti za takve napade bez da to primjete zapadnjačke tajne službe a Ukrajina bi sa svoje strane mogla  stajati pod posmatranjem ruskih tajnih službi. Međutim, uz sofisticiranu obrambenu strategiju, Ukrajina bi mogla dovesti neprijatelja u iskušenje da se prenapregne, i da napadne njegove bokove i linije snabdijevanja što se očigledno u manjoj mjeri dogodilo oko Kijeva u prvim borbama rata.

Poraz ruske vojske vještim manevriranjem jednako je malo vjerojatan kao i kolaps ruske vojske iscrpljivanjem.

Poraz ruske vojske vještim manevriranjem jednako je malo vjerojatan kao i kolaps ruske vojske iscrpljivanjem. Izgleda da su Rusi u međuvremenu prozreli trikove koje je Ukrajina na početku primjenjivala. Iako je poznato malo pojedinosti očigledno je da kod najnovijih protuudara Ukrajine u regionu Čerson efekat iznenađenja i vještina manevriranja nisu bili posebno veliki. Očigledno se ove ofanzive mnogo više oblikuju slično spore i iscrpljujuće kao i ruski napadi u Donbasu. Da će se na ovom osnovnom principu mnogo mjenjati ne izgleda vjerovatno. I pretpostavka da bi Zapad mogao Ukrajinu opremiti sa tako efikasnim tehnologijama da bi ona mogla pobijediti rusku armiju iscrpljivanjem ili mobilnim vođenjem rata je pogrešna.

Po broju stanovnika i gospodarskom učinku Rusija ima  prednost od tri prema jedan, što je teško kompenzirati i sa najmodernijim tehničkim instrumentarijem. Moderno zapadnjačko oružje kao protutenkovske rakete tipa Javelin i NLAW vjerovatno je Ukrajini pomoglo da natjera Rusiju da plati visoku cijenu. Međutim, ova tehnologija je do sada prije svega korištena da ojača taktičke prednosti koje branitelji već svakako imaju. Znatno teže je sa takvim visoko razvijenim tehnologijama napasti protivnika, koji je brojčano znatno nadmoćniji, jer bi se usto morali kompenzirati kako brojčana nadmoć tako i taktičke prednosti odbrane. U slučaju Ukrajine nije vidljivo sa kojim zapadnjačkim specijalnim tehnologijama ukrajinska armija bi mogla stvoriti tako veliku prednost da bi mogla potkopati rusku odbranu.

Ako Kijev ne može pobijediti na bojnim poljima Ukrajine, mogao bi možda ostvariti pobjedu u Moskvi. Ovaj drugi teoretski pobjednički scenario bazira se na pretpostavci da bi se Rusija mogla kroz kombinaciju vojnog iscrpljivanja i gospodarskog pritiska dovesti k tomu da okonča rat i napusti okupirana područja.

Ova teorija polazi od toga da bi vojni gubici mogli podići protiv Putina pripadnike familija ubijenih, ranjenih i vojnika koji trpe i da bi ekonomski pritisak mogao sve više otežavati život prosječnog Rusa. Putin bi vidio da njegova popularnost opada i morao bi se bojati da bi se njegova karijera možda mogla brzo završiti ako ne zaustavi rat. Druga mogućnost bi bila da Putin ne bi shvatio kako brzo vojno iscrpljivanje i ekonomska bijeda erodiraju njegovu poziciju a da akteri u njegovom okruženju to prepoznaju i iz čistog vlastitog interesa bi predsjednika svrgli ili bi ga čak pogubili. Čim bi oni došli na vlast potrudili bi se oko mira. Oba scenarija bi značila da Rusija priznaje svoj poraz.

Međutim i ovaj put ka ukrajinskoj pobjedi je pun prepreka. Na jednu stranu Putin je iskusan agent tajne službe koji se vjerovatno veoma dobro razumije u teorije zavjere i tačno zna kako se odbraniti. Već to samo čini strategiju promjene režima upitnom čak iako bi u Moskvi bilo aktera koji bi bili spremni da svoj život stave na kocku za takav pokušaj. Sa druge strane, pritisak na rusko gospodarstvo ne bi trebao uzrokovati tako velike nevolje da bi Putin zapao u ozbiljne političke poteškoće. Zapad može doduše život Rusa nešto otežati i pobrinuti se za to da ruski proizvođači oružja ne mogu više uvoziti visoko razvijene elektronske dijelove. Ali nije vjerovatno da bi se time mogao ozbiljno poljuljati Putin ili njegova vladavina. Rusija je ogromna, mnogoljudna zemlja sa velikim obradivim površinama, bogatim energetskim rezervama, mnogim drugim prirodnim resursima i jakom, iako i zastarjelom industrijskom strukturom.

Velike sile prihvaćaju tokom godina velike gubitke, što pokazuju SAD u Vijetnamu, Afganistanu i Iraku te Sovjetski Savez u Afganistanu.

Sa druge strane teže je procijeniti kako se gubici odražavaju na Putinovu interesnu kalkulaciju. Međutim i ovdje treba biti skeptičan. Velike sile tokom godina prihvaćaju – ponekad iz ne baš razumljivih razloga – velike gubitke, što pokazuju SAD u Vijetnamu, Afganistanu i Iraku te Sovjetski Savez u Afganistanu. Prije ruske invazije u februarau mnogi na Zapadu su se zalagali za to da Ukrajinci trebaju organizovati gerilski ustanak protiv Rusije u nadi da će ruski napad unaprijed spriječiti ili da će ruske oružane snage platiti tako visoku cijenu da bi se brzo opet povukle. Probleme kod ove strategije je da i sami ustanici moraju mnogo pretrpjeti. Ukrajinci su možda spremni da prihvate bolne gubitke u iscrpljujućem ratu protiv Rusije ali upitno je da li bi oni mogli protivniku  zadati takve udarce  da bi ostavrili željenu pobjedu. Isto tako upitno je da li bi oni takve gubitke mogli podnijeti u dužem vremenskom periodu.

Niko ne može sa sigurnošću reći da li bi se ruska armija kroz ogorčeni otpor ili pametno djelovanje ipak mogla pobijediti ili da li bi joj Ukrajina mogla nanijeti tako teške gubitke da bi Putin morao odustati. Oboje je međutim veoma malo vjerovatno. Najvjerovatnija je momentalno pat situacija kod koje se i nakon borbi dugim mjesecima ili godinama malo mijenja na trenutnim linijama fronta. U dolazećim mjesecima i godinama kako Rusija tako i Ukrajina će puno trpjeti i konačno neće puno više dostići nego to što su već dostigli: za Rusiju vidljivi teritorijalni dobici koji djeluju kao Pirova pobjeda i za Ukrajinu jaka, neovisna i suverena vlada, koja kontroliše najveći dio predratnog područja. U jednom trenutku će obje zemlje vjerojatno smatrati uputnim sjesti za pregovarački stol. Pritom će obje morati uvidjeti da bi se trebalo raditi o stvarnim pregovorima i da bi se svaka strana morala odreći nečega za nju vrijednog.

Ako je to vjerovatni konačan rezultat ima malo smisla da zapadnjačke zemlje ulažu još više oružja i novca u rat koji sa svakim tjednom donosi više smrt i razaranja. Saveznici Ukrajine trebaju i dalje zemlji davati na raspolaganje ono što ona treba da bi se branila od budućih ruskih napada ali ne bi trebali hrabriti Ukrajinu da angažuje resurse za kontra napade koji će se vjerovatno pokazati besmislenim. Mnogo više bi se Zapad trebao sada potruditi oko pregovaračkog rješenja.

Rješenje rata pregovaračkim putem bilo bi bez sumnje teško ostvariti ali konture dogovora su već prepoznatljive.

Rješenje rata pregovaračkim putem bilo bi bez sumnje teško ostvariti ali konture dogovora su već prepoznatljive. Svaka strana bi morala napraviti bolne ustupke. Ukrajina bi morala ustupiti značajne oblasti i to pismeno potvrditi. Rusija bi morala odustati od jednog dijela okupiranih područja i daljih teritorijalnih zahtijeva. Da bi se spriječili dalji rsuki napadi Ukrajina bi trebala pouzdano obećanje o vojnoj podršci od SAD i Evrope kao i nastavak vojne pomoći (ipak uglavnom u formi defanzivnog a ne ofanzivnog oružja). Rusija bi morala priznati zakonitost tih sporazuma. Zapad bi morao izraziti spremnost da olabavi mnoge od ekonomskih sankcija uvedenih Rusiji. NATO i Rusija bi morali započeti nove pregovore da bi ograničile vojno stacioniranje i interakcije uzduž njihovih granica. Odlučujuća pretpostavka za diplomatsko rješenje bi bila da SAD preuzme vodeću ulogu. Pošto su SAD najvažniji finansijer Ukrajine i organizuju gospodarski pritisak Zapada na Rusiju one imaju najveći uticaj na obje strane.

Formulisati ove osnovne pozicije je lakše nego ih konkretno definisati u jednom ugovoru. Upravo zbog toga pregovori bi trebali započeti što prije. Teoretski pobjednički scenariji Ukrajine i Zapada stoje argumentativno na klimavim nogama. U najboljem slučaju oni vode do bolne pat situacije, koja zahtijeva visoku cijenu i u kojoj veliki dio ukrajinske državne teritorije ostaje u ruskim rukama. Ako je to maksimum kome se može nadati nakon mjeseci ili godina ratovanja onda ostaje samo jedna mogućnost djelovati odgovorno: tražiti diplomatsko okončanje rata – i to odmah.

Barry R. Posen je Ford International Professor za političke nauke na MIT i emeritirani direktor MIT Security Studies Program.

ipg-journal.de