Nema hrvatskog antifašizma i srpskog antifašizma

Izdvajamo

• Svima koji se zgroze čim spomenem Komunističku partiju i Tita, preporučio bih da pročitaju ono što je legendarni ratni premijer Velike Britanije, Winston Churchill, rekao u parlamentu u Londonu, kada je – doduše tek godine 1943. – odlučio prekinuti pomaganje rojalističkih četnika Draže Mihajlovića i preusmjeriti pomoć na Titove partizane. Rekao je kako je ‘čast da pokrenu borbu protiv okupatora’ na tlu Jugoslavije pripala komunistima.

Povezani članci

• O JEFTINOĆI I O NAMA SVIMA
• Mesić podnio ostavku na dužnost počasnog predsjednika SABA-e
• Aleksej Kišjuhas: Ratni zločini su alfa i omega naše zaustavljene tranzicije i vaskolike zapuštenosti
• Viktor Ivančić: Školovanje ludom radovanje
• Tri bosanskohercegovačka HDZ-a
• REHABILITOVANI DRAŽA MIHAILOVIĆ:OČISTIMO DRŽAVU OD HRVATA I MUSLIMANA

Foto: Nacional

Ovdje u Srbu počela je, na tlu Hrvatske, časna borba, ona borba čiji je početak signaliziralo formiranje Sisačkog partizanskog odreda u lipnju 1941. Počela je borba koja je ujedinjavala sve ljude predane slobodi i pravdi. Nije tada bilo, a ne smije ni danas biti hrvatskog antifašizma i srpskog antifašizma. Antifašizam je pojam koji objedinjuje, a ne koji dijeli. Pa se zato u Brezovici u lipnju ne obilježava hrvatski antifašizam, a u srpnju, ovdje u Srbu – srpski.

U organizaciji Srpskog narodnog vijeća (SNV) i Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABAH) u Srbu u Lici, Hrvatska, obilježena je 81. godišnjica podizanja ustanka naroda Hrvatske. Obraćanja Franje Habulina, predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, prenosimo u cijelosti.

‘Ovdje smo da bismo obnovili sjećanja na događaje od prije 81-ne godine, da bismo ih stavili u kontekst onoga vremena i svega što se tada događalo u Evropi. Ovdje smo i zato da opet jednom pozovemo na toliko potrebni iskorak kojim bi se hrvatskom društvu omogućilo da se otme iz ralja povijesnog revizionizma.

I nije li to tragično, doslovno: tragično? Da moramo više od osam desetljeća nakon što je ovdje, u Srbu, označen početak općeg ustanka u Hrvatskoj, objašnjavati što se to doista dogodilo?

Da moramo uporno ponavljati kako to nije bio nikakav srbo-četnički ustanak, nego početak oružane borbe svih slobodoljubivih ljudi u Hrvatskoj kako protiv naci-fašističke okupacije, tako i protiv onih koji su na krilima te okupacije uzurpirali vlast u Zagrebu i uspostavili kvazi-državu, zapravo aparat za realiziranje zločinačkih ustaških planova o etnički čistoj Hrvatskoj.

Da moramo pozivati na čitanje dokumenata, na pregledavanje snimljenih i zabilježenih sjećanja neposrednih protagonista, ne samo na našoj strani, da bi se shvatilo kolika je bila važnost početka ustanka u Hrvatskoj i u drugim dijelovima okupacijom raskomadane Jugoslavije za cjelokupno odvijanje Drugoga svjetskog rata; i to u trenucima kada se činilo da je ratni stroj naci-fašista i njihovih prirepaka, a bilo ih je u svakoj okupiranoj zemlji Evrope, zaista nepobjediv.

Pozvati na ustanak upravo tada značilo je imati golemo povjerenje u vlastiti narod, bilo da je riječ o Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, ili bilo kome drugome, značilo je vjerovati u pravednost borbe i u njezin konačni pobjedonosni ishod. Tada, godine 1941., nigdje u Evropi nije bilo ljudi, poput onih okupljenih u vodstvu Komunističke partije, uz Josipa Broza Tita, koji bi imali tu dozu samopouzdanja, tu širinu pogleda koja im je omogućavala da stvari sagledavaju dalje od pukog ‘sutra’.

Svima koji se zgroze čim spomenem Komunističku partiju i Tita, preporučio bih da pročitaju ono što je legendarni ratni premijer Velike Britanije, Winston Churchill, rekao u parlamentu u Londonu, kada je – doduše tek godine 1943. – odlučio prekinuti pomaganje rojalističkih četnika Draže Mihajlovića i preusmjeriti pomoć na Titove partizane. Rekao je kako je ‘čast da pokrenu borbu protiv okupatora’ na tlu Jugoslavije pripala komunistima.

Čast, dakle, zapamtite to dobro, svi vi koji tako nečasno danas pljujete po Narodno-oslobodilačkoj borbi i njezinome vođi!

Ovdje u Srbu počela je, na tlu Hrvatske, časna borba, ona borba čiji je početak signaliziralo formiranje Sisačkog partizanskog odreda u lipnju 1941. Počela je borba koja je ujedinjavala sve ljude predane slobodi i pravdi. Nije tada bilo, a ne smije ni danas biti hrvatskog antifašizma i srpskog antifašizma. Antifašizam je pojam koji objedinjuje, a ne koji dijeli. Pa se zato u Brezovici u lipnju ne obilježava hrvatski antifašizam, a u srpnju, ovdje u Srbu – srpski.

Antifašistička je borba bila jedna i jedinstvena, časna i pravedna, posvuda s istim ciljevima i s borcima, muškarcima i ženama koji nisu zaboravljali svoj nacionalni identitet, ali je taj identitet bio tek jedno od obilježja, nikako dominantno. Partizanske su jedinice nosile imena i velikana iz hrvatske povijesti, poput Matije Gupca i braće Radića, hrvatska zastava sa crvenom zvijezdom nije bila nikakva rijetkost, o svećenicima, i katoličkim i pravoslavnim, u redovima Narodno-oslobodilačke vojske da i ne govorim.

Sve je to poznato, sve je to dokumentirano, a ipak uvijek iznova o tome moramo govoriti. Zašto?

Zato što se Država od svojih prvih dana u najmanju ruku blagonaklono odnosi prema nastojanjima poklonika ustaške, odnosno neonacističke ideologije da provuku kroz blato pobjednike u Drugom svjetskom ratu i da ih iz pobjednika pretvore u gubitnike. Dobiva to ponekada i tragi-komične aspekte kada se formiraju nekakve komisije za utvrđivanje odnosa prema prošlosti, pa se pokaže da nisu sposobne učiniti ni onaj minimum kakav je u odnosu na nacizam, fašizam i bilo kakve simbole tih zločinačkih ideologija već odavno ostvaren u Evropi.

Mi se nismo pomakli dalje od rasprave o tome što je ustaški pozdrav Za dom – spremni. Ali jesmo se pomakli, i te kako dalje, kada je u pitanju zatiranje istine o prošlosti. Pa se održavaju kvazi – znanstveni simpoziji o ‘trostrukom’ logoru u Jasenovcu, s jasnom namjerom da se kao ‘nova povijesna istina’ etablira laž o logoru smrti nakon 1945. O tome se, treba li reći, izdaju i knjige, a na određenim televizijskim kanalima stjegonoše borbe za pobjedu Laži and Istinom dobivaju prostor iz dana u dan.

I kada spominjem knjige, ne mogu zaobići jednu promoviranu upravo ovih dana – pitam se da li slučajno baš sada? Skandaloznu knjigu koja nudi novu znanstveno utvrđenu istinu: da su Srbi 1941. pokrenuli genocid nad Hrvatima i provodili ga sve do kraja Jugoslavije, a da je hrvatski, konkretno: ustaški genocid nad Srbima u vrijeme tzv. NDH – čista izmišljotina.

Je li Država na to reagirala? Nisam primijetio!

Preoravaju se partizanska groblja, najnoviji primjer na Petrovoj gori, ne obnavljaju se uništeni spomenici antifašističkim borcima i žrtvama fašizma. Kakvo je stanje u arhivama, ne znam i o tome ne mogu govoriti. Mogu samo pretpostaviti da su dokumenti koji potvrđuju istinu o onome što je bilo, pod ključem, ako još postoje.

Sve to što govorim zvuči kao tužbalica, i to na dan kada bismo se s ponosom i zahvalnošću trebali sjetiti onih koji su ponijeli plamen općeg ustanka. I jedno i drugo je u pitanju.

Da, mi se zaista s golemim ponosom i neizmjernom zahvalnošću sjećamo hrabrih boraca koji su pokrenuli lavinu ustanka u Hrvatskoj. U isto vrijeme, međutim, moramo opet jednom upozoriti, bez obzira na to da li se tužimo, ili prosvjedujemo, na činjenicu da Narodno-oslobodilačka borba s jedne strane i zločinački karakter ustaške para-države s druge, nemaju u javnom prostoru ono i onakvo mjesto koje bi morali imati.

Je li bilo zločina i na strani pobjednika? Nesumnjivo – jest. Da li ih mi opravdavamo? Ne, ne opravdavamo ih. No, mogu li ti zločini umanjiti veličinu pobjede što ju je izvojevao antifašistički pokret kakvome nije bilo ravna u cijeloj Evropi? Ne mogu. I ništa više na tu temu ne treba reći.

Došli smo odati počast ne samo onima koji su u Srbu u srpnju 1941. zapalili plamen općeg ustanka u Hrvatskoj, nego i svima koji su – krećući njihovim stopama – u naredne četiri godine udarali temelje nove, federativne Jugoslavije u kojoj je Hrvatska, kao federalna jedinica, bila država. To naglašavam zbog onih koji smatraju da prije 1990. nije bilo ničega i nikoga.

Itekako je bilo. Ti su ljudi udarili temelje poslijeratnoj Hrvatskoj koja će pedeset godina kasnije u tadašnjim granicama postati neovisna država i u ratu u kojemu se rušila Jugoslavija, obraniti i očuvati svoj teritorij u tim granicama.

Neka je vječna slava i hvala hrabrim borcima Narodno-oslobodilačkog pokreta!

Neka ideali slobode, pravde i istine koji su bili ispisani na njihovim zastavama postanu simboli i današnje Hrvatske!’