KRIZA JE, NE IDEMO NA MARS

Povezani članci

• Nerzuk Ćurak: Alija i njegovo naslijeđe
• Kada isto nije isto
• ISIL I ISTANBULSKA KROACIJA
• Brkati generali, ratne sjekire i manekenska diplomacija
• U jeku pandemije: Ante Kvesić poslove opreme izolatorija dodijelio prijatelju
• Faruk Šehić: Emigrant u kapi lavandinog ulja

Prije nekoliko mjeseci sam razgovarao sa ruskim kosmonautom Jurijem Ivanovičem Malenčenkom. „Kad ćete na Mars?“, upitao sam ga. Inače vrlo vedar čovjek, napravio je slavenski kiselu facu. „Ako hoćemo na Mars, potrebni su nam jači motori“.

Ove je godine američki vasionski brod, koji je dvije decenije obećavao da ćemo svakog trenutka putovati u vasionu, definitivno  zastario. U suštini, jedina raketa koja još uvijek čovjeka može odvesti na vasionsku stanicu je ruski sojuz, koji je napravljen 1966. godine. A razgovor se završio u previđenom smjeru. Najprije zbog globalnog finansijskog sloma, onda i zbog grčke dužničke krize, državama je ponestalo novca za vasionske avanture. Jedno polijetanje američkog vasionskog broda stoji pola milijarde dolara, pet puta više nego polijetanje sojuza. Zato Amerikanci od ove godine lete ruskim raketama iz hladnog rata. Time se na Mars ne može stići. Ma ni na Mjesec.

Malenčenka mi je predstavio Dragan Živadinov, koji je u Zvjezdanom gradu upravo dao  da mu uzmu mjere za  vasionsko odijelo za put u vasionu.   Ruski kosmonaut je već nekoliko puta pakirao kofere za sljedeće putovanje i bio je  jako zadovoljan. Nekoliko mjeseci je već proživio na sovjetskoj stanici Mir, onda je gradio međunarodnu vasionsku stanicu, gdje sljedeće godine namjerava raditi nekoliko mjeseci. Putovati po vasioni je najzabavnija stvar koju je radio u životu. Iako se većinu vremena u vasioni vrtio u krug oko Zemlje.

Nema ništa bolje nego čovjeku koji uživa radeći svoj posao – pokvariti veselje. Upitao sam ga nije li unekoliko dosadno mjesece i mjesece sjedjeti na vasionskoj stanici i gledati Zemlju koja se ispod – vrti. Pa i ljudi, koji se jedrilicama ganjaju oko Kornata, imaju više manevarskog prostora. Odgovorio je da ne, jer se na vasionskoj stanici uvijek nađe nešto zabavno. Ali je bez pretjeranog žaljenja zaključio da na Mars neće letjeti. Nijedna država na svijetu nema dovoljno novaca da u pametnom  roku napravi  odgovarajući raketni motor koji bi izdržao do Marsa. Takva su vremena.

Ali kakva su? Pa još se nikada u povijesti čovječanstva nisu obrtale takve sume novca, kao danas. Ne može biti tačno da ga nema dovoljno za dva raketna motora i malo veći rezervoar benzina. Kuda nestaju sve te milijarde?

Razgovarali smo povodom pedesete godišnjice prvog leta čovjeka u vasionu. Jurij Gagarin se prvi zavrtio oko Zemlje 1961. godine. To su bila vremena najodvratnijeg hladnog rata, na svijetu, u poređenju sa sadašnjicom, takorekuć uopće nije bilo novca. Malo nakon toga su se zbog Kube Rusi i Amerikanci skoro upustili u nuklearni rat, u Vijetnamu je zaista počeo prvi veliki kolonijalni rat nakon pada Hitlera. Za hladni rat su govorili da je svijetu koristio, jer je bio uređen po dvjema jednako glupavima osovinama, ali svijet baš i nije ostavljao dojam uređenosti. U Južnoj Americi su  u tom desetljeću jedna za drugom slijedile vojne ditakture, u Africi su namjestili položaje za ratove koji traju još i danas. U rat su se upustili Pakistan i Indija, a Pakistan je zahvatio građanski rat u kojem je izgubio Bangladeš. Francuska je nakon razornog sukoba na početku decenije izgubila Alžir, Izrael je na kraju decenije zauzeo Zapadni Brijeg, Gazu i Sinaj i kročio u permanenti rat sa Arapima. To je tek bio početak, a odna su stvari krenule zaista naopako. Časopisi iz tog vremena se ni po čemu ne razlikuju od današnjih časopisa. I mjesta iz novosti su bila više manje ista, samo što je u člancima bilo više dopisničkih informacija iz primarnih izvora i manje sekundarnog prepisivanja. Još su i časopisi, koje čovjek čita – više manje isti.

Svijet je bio sličan današnjem kaosu. A percepcija svijeta skoro da ni ne bi mogla biti drugačija. Apokalipsa je bila makar toliko popularna kao što je i danas, samo je zvučala priličito  neuvjerljivo. Uz sve dužno poklanjanje milenarizmu i skorašnjem kraju vremena, ondašnje časopise provejavaju skoro neprimjeren optimizam i vjera u napredak.

Razloga za globalno očekivanje boljeg života nije bilo. Ako si kući htio imati telefon, u većem dijelu svijeta je trebalo ispuniti gomilu papira, rukama iskopati jarak i onda čekati makar godinu dana da neko razvuče kabl. To nije bilo uobičajeno sa udaljenim seoskim farmama, nego u velikim gradovima. Nisu propadale samo države, nego je – a da to osim Engleza  niko nije zaista primijetio – propala cjelokupna Britanska imeprija.

Pa ipak je svijet, kojim je vladala naša kršćanska civilizacija, pokazivao nepresušno veselje prema napredku. I većina sovjetskog imperija se onda iskazala kao krćanska. Ustanovljena je Europska zajednica i proizvedena kontracepcijska tableta, dva najznačajnija izuma dvadesetog stoljeća. 

Klinička depresija je bila rezervirana za treći svijet, a i tamo su se zarazili i nekoliko decenija govorili u budućem vremenu.

To je najljepše vidjelo kod polijetanja u vasionu. Automobili nisu imali sigurnosne pojaseve, ljudi su pušili i na bezinskim crpkama, gdje su točili samo olovni benzin, računari su bili teški jednu tonu. Amerikanci su devet i pol godina nakon Gagarinogov leta pristali na Mjesec. I onda još jedanput. Drugi put su sa sobom dovezli i automobil. Iz čiste zabave, da zafrkavaju Ruse. I iz svetog uvjerenja da se sa nešto strpljivosti, dobre volje i uz Božju pomoć može uraditi bilo šta. Očekivanje boljeg života je bilo skoro apsolutno.   Vladalo je uvjerenje da ćemo za nekoliko godina ići na godišnji odmor na Mars.

Negdje između percepcija zapadnog svijeta se okrenula naopačke i svijet je počeo sažaljevati samog sebe.  Nije tačno jasno kada se to dogodilo. Možda prigodom pada Berlinskog zida, kad se spirala napretka društava završila u najbližem trgovačkom centru. Ili kad se Europska unija odlučila da će se zabavljati  podatkom gdje se završava, a ne gdje počinje. Ili kad je George Bush 2004. godine najavio da će biit prvi Amerikanac koji će pristati na Mars, a vasionsko putovanje sa zaustavilo u Bagdadu.

Učinak je bio zanimljiv. Sada je svaka prigoda dobro ishodište za hitno razmišljanje o kraju svega. Finansijski ćorsokak u državi na repu Europe potresa temelje cijelog kontinenta. Grčka je od njemačkih i francuskih banaka posudila više novca nego što može vratiti. Položaj je dobro poznat svakome ko se upustio u gradnju kuće na kredu. Jeste odvratno, ali prije ili kasnije se novac nekako nađe, pa i ako kuća bez fasade neko vrijeme nagrđuje okolicu. Europa od toga ne može propasti.

A ipak se trese od straha od kraja. Ako se hoćeš zaraziti optimizmom o napretku društava, moraš čitati arapske časopise. Neko se u sukobu civilizacija zabunio.

Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Dnevnik.si, 7.07.2011.