Boris Pavelić: Jesu li zaboravljene žrtve ratnih silovanja?

Izdvajamo

• Ratna silovanja nastavljaju se nesmanjenom žestinom u svakome novom sukobu: Sirija, Etiopija, Ukrajina... Za sobom ostavljaju nepojmljive, neizrecive individualne patnje, neizlječive osobne i kolektivne traume, nesavladive etičke dileme, uništene obitelji i razorena društva, bol, patnju, tugu, strah, mržnju i gubitak... Istodobno, na drugoj strani, suprotstavlja mu se hrabrost i dostojanstvo žrtava, koje osobnom snagom, pronalazeći ispod vlastite patnje dotad neslućene izvore životne energije, iznova, strpljivo, grade vlastito dostojanstvo i samopoštovanje, ne dopuštajući zločincima da svojom niskošću unište njihovu ljudskost, a suprotstavlja mu se i kolektivna dobra volja zajednice, koja kroz pravosudne institucije, kroz sustave organizirane društvene solidarnosti, kroz suosjećanje i kreativnost, kažnjava zločin, liječi traume i osmišljava bolji, miran svijet.

Povezani članci

• Otkaz Borisu Paveliću i nedodirljivi Karamarko
• Božica Jelušić: Nepodnošljiva lakoća zaborava
• Ubistva za veće ciljeve: Skriva li politika ubice 28 Mostaraca
• Dom za vešanje
• Nakon detroniziranja Tita, Bandić zaziva u pomoć Ivu Lolu Ribara i sedam sekretara SKOJ-a
• Kolaps suvereniteta

Foto: Žene u crnom/Arhiv

“Istina, hrabrost i odlučnost su moj najveći vjetar u leđa u borbi za pravdu. Moja bol nije moja sramota. Ona je moja hrabrost.” 

Midheta Kaloper Oruli, generalna sekretarka Udruženja žrtava rata Foča 92-95

U kolovozu ove godine navršit će se tri desetljeća od prvih službenih potvrda da su na području Bosne i Hercegovine počinjena masovna ratna silovanja. Samo četiri mjeseca nakon što su srpske snage, početkom travnja 1992., pokrenule masovni napad protiv BiH, Tadeusz Mazowiecki, specijalni izvjestitelj Komisije za ljudska prava UN-a, koji je u BiH boravio od 21. do 26. kolovoza 1992., u svojem izvještaju od 28. kolovoza 1992.,  napisao je kako se “masakri, brutalnost, silovanja, rušenje kuća i prijetnje” koriste za postizanje “etničkog čišćenja”, koje se “ne pojavljuje kao posljedica rata, nego kao njegov cilj”.

Pet mjeseci kasnije, u siječnju 1993, rat u Bosni i Hercegovini trajao je nepunih deset mjeseci, a Istraživačka misija Europske zajednice (EZ) o postupanju prema muslimanskim ženama u bivšoj Jugoslaviji – koju je vodila Anne Warburton, prva britanska žena veleposlanica – podnijela je izvještaj ministrima vanjskih poslova EZ-a, u kojemu je izvijestila o “užasavajućem broju silovanja muslimanskih žena koja se nastavljaju”. Tada, u siječnju 1993., spomenuta je Misija iznijela procjenu kako je u ratu u BiH silovano “oko dvadeset tisuća žena”.

Razmjere seksualnih zločina u ratovima devedesetih na području bivše Jugoslavije, a naročito u Bosni i Hercegovini, ilustrira i bilanca djelovanja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji je, u pogledu procesuiranja, kažnjavanja i međunarodnopravnog definiranja ratnih seksualnih zločina ostvario povijesne iskorake: od 161 osobe koje je taj sud optužio za ratni zločin, optužnice za njih čak 91 sadrže i zločine seksualnog zlostavljanja. Pritom, 127 od ukupno 161 optužnice odnose se na BiH, a 75 od tih 127 sadrže djela seksualnih zločina. Za Hrvatsku je MKSJ podnio ukupno 17 optužnica, od kojih se seksualni zločini spominju u pet, a za Kosovo je podneseno petnaest optužnica, od kojih su seksualni zločini kriminalizirani u jedanaest optužnica. Valja napomenuti da je pretežno riječ o zločinima nad ženama, ali i nad muškarcima.

Sve te podatke navela je Sabina Subašić Galijatović, znanstvena suradnica na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, u svojoj znanstvenoj studiji “Zločini seksualnog zlostavljanja u Bosni i Hercegovini 1992-1995. u svjetlu teorije i prakse međunarodnog prava”, koju je Institut objavio prošle godine. Riječ je o prilagođenoj doktorskoj disertaciji koju je Subašić Galijatović obranila pred Katedrom za državno i međunarodno javno pravo na Pravnom fakultetu u Sarajevu, nakon što je na Katedri za javno pravo Sveučilišta Paris Nanterre u Francuskoj diplomirala i magistrirala međunarodno pravo.

Izrazito je nezahvalno numeričkim procjenama govoriti o žrtvama ratnih zločina. Brojke su, naime, neljudske, jer ništa ne govore o patnji, a i nepouzdane su, i vrlo vjerojatno neprecizne: u tekstu Manfreda Nowaka “Žene kao žrtve etničkog čišćenja u BiH”, objavljenom u knjizi “Grijeh šutnje – rizik govora”, zborniku radova s Međunarodne konferencije “Kršenje ljudskih prava žena u BiH tokom rata 92-95”, koja je u ožujku 1999. održana u Sarajevu, opisuju se teškoće utvrđivanja približnog broja zlostavljanih žena. Nowak navodi zaključke Istraživačkog instituta iz Beča, prema kojima su “silovane žene kasnije često nestajale ili bile ubijene, a one koje su preživjele obično su bile previše uplašene, postiđene ili traumatrizirane da bi govorile o svojim iskukstvima”.

Povrh toga, kako u svojoj studiji naglašava Subašić Galijatović, sva spomenuta istraživanja provedena su samo u prvoj trećini rata u BiH. “Mada je u toku agresije na BiH zabilježen najveći broj ovih zločina, naročito u vrijeme funkcioniranja brojnih zatočeničkih logora, mnogi istraživači upućuju na to da su se ovi zločini nastavili na svim okupiranim teritorijama. Tako je u svom posljednjem izvještaju o tragičnim dešavanjima u Srebrenici u julu 1995. Tadeusz Mazowiecki ukazao da je nakon pada Srebrenice ‘u bolnici u Tuzli zabilježen veliki broj slučajeva silovanja’”, navodi Subašić Galijatović.

U intervjuu koji je zagrebačkom tjedniku Nacional dala u travnju ove godine, Subašić Galijatović iznijela je procjenu koja bi se mogla smatrati konačnom, izjavivši kako “sadašnje, službene informacije UN-a govore o oko 60.000 žrtava na području bivše Jugoslavije”. Bili su to sistematski, planirani masovni zločini, većinom nad ženama, ali i nad muškarcima. “Svi izvještaji relevantnih međunarodnih organizacija sačinjeni tijekom samih ratnih događanja, a koji su upravo bili i temelj u procesuiranju, govore o masovnosti i sistemskom karakteru zločina silovanja i seksualnog zlostavljanja”, kazala je Subašić Galijatović.

“To su užasni brojevi, nepojmljivi normalnom ljudskom umu. Često, dok sam radila na ovoj temi, ljudi su me znali pitati s nepovjerenjem – kako je to moguće? Jednostavno, postoje predodžbe o ovim zločinima, neshvatljiva je takva masovnost, mislim da je to najviše zato što ljudi na taj zločin gledaju kao pojedinačan odnos zločinca i žrtve, kao što je to najčešće u internom pravu. Ratne okolnosti su drugačije, postoji praksa nekažnjivosti, štoviše, odobravanja, ako ne i obrasca službene politike kako bi se i tako nanio dugotrajni poraz neprijateljskoj strani”, objasnila je.

Valja, pritom, imati na umu i posljedice masovnih ratnih silovanja: kako je već u siječnju 1993. upozorila Misija Anne Warburton, “u mnogim slučajevima postojala je namjera da žene ostanu trudne i budu držane zatočene do trenutka kad prekid trudnoće postane nemoguć”. Američka novinarka Halsell Grace u svom je izvještaju iz travnja 1993. “Ženska tijela kao bojište u ratu za ‘veliku Srbiju’” objavila procjenu američke pravnice Catharine Alice McKinnon i novinara New York Timesa Johna Burnsa o “tisuću do dvije tisuće slučajeva prisilnih trudnoća” kao rezultata masovnih ratnih silovanja u BiH. Danas, trideset godina kasnije, djeca rođena u takvim okolnostima odrasli su muškarci i žene; neke od njih briljantne, hrabre, neustrašive aktivistkinje i aktivisti, spremne i sposobne da zločince-očeve pogledaju ravno u oči.

Usprkos primjerima suočavanja s patnjom koji su dostojni divljenja, ali rijetki, traume masovnih ratnih silovanja u Bosni i Hercegovini nastavljaju, gotovo nesmanjenom žestinom, mučiti žrtve i opterećivati društvo. Kako je potresno formulirala jedna od žrtava, “već trideset godina u ovoj zemlji gacamo po blatu od krvi”. Istodobno, činjenica jest da je međunarodna zajednica solidarnosti, baš na primjeru Bosne i Hercegovine, u istom tom razdoblju postigla zamjetan napredak u simboličkom prepoznavanju patnje žrtava i kaznenopravnom procesuiranju i kažnjavanju zločina počinitelja. Ključnu ulogu u tim je procesima imao, dakako, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu.

Na simboličkoj razini, Opća skupština UN-a 19. lipnja 2015. jednoglasno je usvojila rezoluciju kojom je taj dan, 19. lipnja, proglasila Međunarodnim danom za eliminaciju seksualnog nasilja u konfliktu (International Day for the Elimination of Sexual Violence in Conflict), koji je na području bivše Jugoslavije poznat kao Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu. Osmišljen je kako bi se, kako je ove godine izjavio UN, “izrazila solidarnost s preživjelima i žrtvama, kao i s onima koji im pomažu, da ne bi bili zaboravljeni u svijetu višestrukih kriza, oporavka od pandemije i ograničenih resursa”.

Jesu li ili nisu zaboravljeni – veliko je pitanje. Danas, baš na današnji dan, u bosanski gradić Foču, u kojemu ne živi više nijedna žrtva monstruoznih zločina nad ženama svih uzrasta iz 1992. godine, doći će žrtve da, u tišini i u znak sjećanja, polože ruže da otplove niz Drinu. Pridružit će im se drugarice u suosjećanju, pripadnice časne organizacije Žene u crnom iz Beograda, da sa žrtvama zajedno obilježe Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu. Ali, zar je to dovoljno? Gdje su vlasti? Gdje država? Gdje su građani, gdje građanke Bosne, Srbije, Hrvatske? Gdje solidarnost sa žrtvama nasilja diljem svijeta? “Svaki novi rat donosi rastuću plimu ljudske tragedije, zajedno s novim valovima najstarijeg zločina u ratu, onoga o kojemu se najmanje govori, i kojega se najmanje osuđuje”, izjavila je, u povodu ovogodišnjeg Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu, posebna predstavnica Glavnog tajnika UN-a za seksualno nasilje u ratu Pramila Patten.

Ratna silovanja nastavljaju se nesmanjenom žestinom u svakome novom sukobu: Sirija, Etiopija, Ukrajina… Za sobom ostavljaju nepojmljive, neizrecive individualne patnje, neizlječive osobne i kolektivne traume, nesavladive etičke dileme, uništene obitelji i razorena društva, bol, patnju, tugu, strah, mržnju i gubitak… Istodobno, na drugoj strani, suprotstavlja mu se hrabrost i dostojanstvo žrtava, koje osobnom snagom, pronalazeći ispod vlastite patnje dotad neslućene izvore životne energije, iznova, strpljivo, grade vlastito dostojanstvo i samopoštovanje, ne dopuštajući zločincima da svojom niskošću unište njihovu ljudskost; a suprotstavlja mu se i kolektivna dobra volja zajednice, koja kroz pravosudne institucije, kroz sustave organizirane društvene solidarnosti, kroz suosjećanje i kreativnost, kažnjava zločin, liječi traume i osmišljava bolji, miran svijet.

Za sve te procese u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj i na Kosovu, postoji niz važnih, nezaobilaznih primjera. U proteklih trideset godina, žrtve ratnog seksualnog nasilja, ali i društva u kojima one žive, doživjeli su mnoga iskustva – najčešće loša, ali i neka dobra – o kojima je, istodobno, i teško i nužno govoriti. Kako se žrtve osjećaju? Kako su se osjećale tada, kako se osjećaju danas? Jesu li dobile pomoć? Kako im se može pomoći? Što čine države? Što čini društvo? Što čini obitelj? Što sugrađani, poznanici, komšije, prijatelji…?

A gdje su zločinci? Jesu li doživjeli osudu kakvu zaslužuju? Je li zločin seksualnog zlostavljanja, bio u ratu, bio u miru, konačno odbačen? I zašto nije? O tim temama, tacno.net će u sljedećim tjednima objaviti feljton, s namjerom da, u povodu ovogodišnjeg Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu, podsjeti na tridesetu obljetnicu početka jezivih i masovnih seksualnih zločina u ratu u BiH, te da time, novinarski korektno iznoseći činjenice, iskaže snažnu solidarnost sa žrtvama i bezuvjetnu osudu zločina.