ENG
Samourušavanje Hrvatske
Autor/ica 👤Marinko Čulić
Izdvajamo
- Zanimljivo je da razlike između Plenkovića i Milanovića uopće nisu silno velike i stanu u kategoriju onoga što se naziva "najboljim neprijateljima". Uostalom, obojica se zalažu za izmjenu izbornog zakona u BiH, samo što bi Plenković to htio u svilenim diplomatskim rukavicama, a Milanović s bokserom u ruci vezanim uz ulazak Finske i Švedske u NATO. Nema tu ni nepremostivih ideoloških razlika, jer je Plenković liberalni konzervativac, a Milanović konzervativni liberal, ali i to spada u širu sliku razlika između stranačkih grupacija koje danas vladaju iz Bruxellesa. Zato je možda važnije to što ih spaja jedna naizgled banalna, ali indikativna činjenica. Obojica su izrazito mrzovoljna prema povjerenstvu za sukob interesa, Milanović bi ga čak ukinuo jer njegov posao mogu obavljati redovni sudovi. To govori da su i jedan i drugi skloni autoritarnim metodama kojima bi izbrisali sve što dovodi u pitanje njihovu apsolutnu vlast.
Povezani članci
Predsjednik i premijer su glavni generatori urušavanja hrvatskih institucija i to po jednostavnoj logici da te institucije uopće nisu potrebne jer sve njihove funkcije mogu i trebaju preuzeti oni sami. Time se prijavljuju za glavne kandidate samourušavanja Hrvatske. Što je najgore, taj sistem je preslikan i na niže razine pa bi ga trebalo u cjelini destruirati i izgraditi sasvim novi, ali to nije ni na vidiku.
Ustavni sud treba ukinuti, ako ne ide drukčije, onda i pobunom građana. To je posljednji biser u već poduljoj kolajni besmislica koje je u posljednje vrijeme nanizao Zoran Milanović. Istina, nefunkcioniranje državnih institucija koje je otišlo toliko daleko da se nekim političarima zalijepila za usta izreka “neka institucije rade svoj posao” jedan je od glavnih razloga hrvatske krize. Ali također je istina da je izlaz iz toga unapređenje tih institucija, a ne njihovo sravnjivanje sa zemljom. Milanović je napravio još jedan teški gaf. Proglasio je skandaloznom i time se očito dodvorio Mostu odluku Ustavnog suda da proglasi neustavnim referendum o tome da se epidemiološke mjere donose u Saboru i to dvotrećinskom većinom, iako je Ustavni sud sasvim razumno odlučio da su takve mjere u nadležnosti izvršne vlasti, a ne Sabora koji je zakonodavno tijelo, što znači da nije operativno osposobljen za izvanredna stanja.
Osim toga, Milanović je doveo u pitanje ingerenciju Ustavnog suda da odlučuje o tome koja su referendumska pitanja ustavna a koja ne, iako je to njegovo pravo opravdano i legitimno. Nije, recimo, legitimno da se referendumom zakidaju stečena prava nacionalnih manjina, iako to treba preciznije regulirati. A da stvari dotjeramo do apsurda, nije legitimno ni kada bi se referendumom ukinula obveza plaćanja poreza, o čemu imaju pravo odlučivati samo zakonski odabrane vlade.
Inače, dosadašnja praksa Ustavnog suda nije jednoznačna i ne može se podvesti pod zajednički nazivnik. Po mom dojmu, taj se Sud najviše osramotio kada je intervenirao u neke sudske presude Ivi Sanaderu i to ne zato što su suđenja jedinom zatvorenom premijeru bila besprijekorna, čak i dobra (obilno curenje tajnih istražnih dokumenata, i to u medijima koji su ga prije toga kovali u zvijezde), nego naprosto zato što Ustavni sud nije dio regularnog kaznenog sudstva, niti mu je tamo mjesto. S druge strane, Ustavni sud je osvjetlao obraz kada je zabranio referendum o ukidanju ćirilice. To je bila hrabra odluka s obzirom na to da je tada Ivan Penava još bio dio granitne jezgre HDZ-a, a pogotovo zato što je za tu referendumsku inicijativu glasalo debelo više od pola milijuna građana. Dakle, stvari nisu crno-bijele, jedino što je zajedničko u ovoj priči je disfunkcionalnost institucija koja ne samo da je odmagala hrvatskoj državi, nego je doprinosila i njenom samourušavanju.
Primjera je puno, počevši od toga da je ranih devedesetih Sabor donio zakon o privatizaciji koji je praktički legalizirao privatizacijsku pljačku. Ali da ne idemo toliko u prošlost, evo nekih sasvim svježih. Ministarstvo obrane nije bilo u stanju realizirati dogovorenu nabavu izraelskih borbenih aviona, za što su sigurno plaćeni neki penali, nego je prešlo na zrakoplove iz druge zemlje, što je vjerojatno također dodatno koštalo. Drugi primjer je da ministrica Gabrijela Žalac zbog potkradanja evropskih fondova pred lice pravde nije došla zahvaljujući hrvatskim tijelima progona, nego onim stranim, evropskim. Napokon, tu je i ovo telefoniranje premijera Plenkovića glavnoj državnoj tužiteljici da bi zaštitio ministra Banožića, osumnjičenog za pronevjeru više milijuna državnog novca. Na ovo posljednje oštro se kao stršljen okomio predsjednik Milanović, ali ni on nije bez grijeha. On se žustro, kao uskrsli lijevi Mate Boban, zalaže za reformu izbornog zakon, ali zaboravlja da je ista takva reforma potrebna i Hrvatskoj. Još prije nekoliko godina inicirano je da se izborni zakon u Hrvatskoj promijeni u pravcu toga da glas svakoga birača ima otprilike istu težinu, a da stvar bude apsurdnija, inicijativa je potekla baš od hrvatskog Ustavnog suda kojeg bi Milanović ukinuo.
Kada se podvuče crta, ispada da su za urušavanje državnih institucija najkrivlje one same, najviše zato što nisu kompetentne ili tu kompetentnost prešutno prenose na neke druge. To dobro pokazuje mučni slučaj Čavajda koji su proizvele nadležne zdravstvene institucije petljajući oko toga je li pobačaj smrtno oboljelog fetusa dozvoljen ili ne, a u pozadini je zapravo Katolička crkva koja je nametnula kulturni okvir da se to pitanje uopće postavi. Još je gore kada se državne institucije pojave istodobno na zajedničkom poslu, kao u slučaju obnove potresom pogođenih područja, ali onda počinje tihi rat među njima “mi smo zaslužni za ovo, a vi krivi za ono”, s krajnjim rezultatom da je obnova jedva pokrenuta s nule.
Ipak, najviše bode u oči u ovom međuinstitucijskom ratovanju sada već nezaustavljivo verbalno mačevanje između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, u čije je motive teško, praktički nemoguće ući. Jedino je jasno da njih dvojica pokazuju puno više interesa za svjetske teme (Ukrajina, ulazak Švedske i Finske u NATO), a indolentni su prema problemima u kući, iako je Hrvatska jedna od najnazadnijih zemalja u Evropskoj uniji.
Zanimljivo je da razlike između Plenkovića i Milanovića uopće nisu silno velike i stanu u kategoriju onoga što se naziva “najboljim neprijateljima”. Uostalom, obojica se zalažu za izmjenu izbornog zakona u BiH, samo što bi Plenković to htio u svilenim diplomatskim rukavicama, a Milanović s bokserom u ruci vezanim uz ulazak Finske i Švedske u NATO. Nema tu ni nepremostivih ideoloških razlika, jer je Plenković liberalni konzervativac, a Milanović konzervativni liberal, ali i to spada u širu sliku razlika između stranačkih grupacija koje danas vladaju iz Bruxellesa. Zato je možda važnije to što ih spaja jedna naizgled banalna, ali indikativna činjenica. Obojica su izrazito mrzovoljna prema povjerenstvu za sukob interesa, Milanović bi ga čak ukinuo jer njegov posao mogu obavljati redovni sudovi. To govori da su i jedan i drugi skloni autoritarnim metodama kojima bi izbrisali sve što dovodi u pitanje njihovu apsolutnu vlast.
Dakle, predsjednik i premijer su glavni generatori urušavanja hrvatskih institucija i to po jednostavnoj logici da te institucije uopće nisu potrebne jer sve njihove funkcije mogu i trebaju preuzeti oni sami. Time se prijavljuju za glavne kandidate samourušavanja Hrvatske. Što je najgore, taj sistem je preslikan i na niže razine pa bi ga trebalo u cjelini destruirati i izgraditi sasvim novi, ali to nije ni na vidiku.
Autor/ica 👤Marinko Čulić
