Sigurnost bez ovisnosti

Povezani članci

• Wall Street diže ruke od Donalda Trumpa, veće donacije Bidenu
• Protiv palestinske tinejdžerke podignuta optužnica za napad na vojnike
• Timothy Garton Ash: Evropa mora pomoći u obnavljanju mađarske demokratije
• Sirene u Jeruzalemu: Hamas na krvavu izraelsku zračnu ofenzivu odgovorio raketama
• Hammond: Blokada ulaska Turske u EU je stvar neznanja ili zablude
• Neuspjeh u sporu oko imena sa Grčkom: „To je posljednja šansa Makedonije“

Foto: DPA – Na dan litvanske neovisnosti 11. mart u Vilniusu je iz protesta protiv ruske invazije raširena ogromna ukrajinska zastava

Baltičke zemlje idu na distancu sa Moskvom. Mi trebamo učiti, da ozbiljnije shvatamo fine senzore rizika, savjetuje Reinhard Krumm iz Rige

Dr. Reinhard Krumm vodi biro zadužbine Friedrich Ebert za baltičke države u Rigi. Prije toga je između ostaloga radio kao rukovodilac regionalnog biroa FES za suradnju i mir u Evropi sa sjedištem u Beču, FES biroa u Moskvi i Referata za srednju i istočnu Evropu u Berlinu.

Intervju vodila:  Valentina Berndt

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Baltičke države su nakon ruskog napada na Ukrajinu donijele odluku da do kraja godine više ne uvoze ruski gas. Kako je to tako brzo moguće?

Bez suviše dubokog ulaženja u letonsko-baltičke ili baltičko-ruske odnose povod za odluku je naravno rat. Tri baltičke države Estonija, Letonija i Litvanija imaju osjećaj da upravo uvoz energenata iz Rusije puni novac u rusku ratnu kasu. Osim toga oni vjeruju da će Rusija u sadašnjoj situaciji u jednom momentu svakako zaustaviti izvoz gasa. Zbog toga je odluka da sami budu aktivni.

Usto dolazi da su se tri baltičke zemlje dijelom predosigurale. U Litvaniji postoji terminal za tečni gas, u Letoniji dobro napunjeni depo. A od 2020. baltička gasna mreža je, preko jednog od EU sufinasiranog gasovoda, priključena na finsku mrežu.

Je li to dugoročno rješenje da bi se osiguralo snabdijevanje gasom i u budućnosti?

Da, sadašnja rješenja su djelomično već bila dugoročno planirana. Terminal u Klaipėdi u Litvaniji je završen 2014. tako da se zemlja može stvarno dobro snabdijevati gasom. Osim toga iz Litvanije postoji gasovod do Poljske. Također će biti poboljšani transportni putevi od Litvanije do Letonije i Estonije. Tri baltičke države bile su dugo vremena unutar jednog sistema povezanosti usko umrežene sa Rusijom i Bjelorusijom. To isključiti i nanovo regulisati nije sasvim jednostavno. Estonija i Letonija, savjetuju se o tome da zajednički naprave terminal za tečni gas ili makar da nađu prelazno rješenje.

Kako reagije stanovništvo na zabranu uvoza?

Očekuje se eksplozija cijena energije, to se već osjeća na benzinskim pumpama. Vjerovatno će to kulminirati u bliskoj budućnosti i tada će vjerovatno biti reakcije stanovništva. U 1990im godinama baltičke države su provele gospodarsko liberalnu transformaciju sa na tržište veoma orijentisanim reformama u finansijskoj i gospodarskoj politici. Državne socijalne intervencije nisu, na osnovi sovjetskog iskustva ali i na osnovu gospodarskih uskih grla, bile poželjne i moguće. Sada se međutim razmišlja da li bi ipak trebalo biti subvencija uprevo jer će stanovništvo očekivano trpjeti. Jedna nedavno provedena anketa u Letoniji pokazala je da povjerenje u partije i državu nije posebno veliko.

Na drugu stranu stanovništvo tri baltičke države je veoma solidarno ako se radi o tome da se ojača njihova bezbjedonosna pozicija pogotovu sa pogledom na Rusiju. Spremno se na izuzetne žrtve. To se vidjelo u finansijskoj krizi 2008. kada su plate činovnika smanjene za 20 posto. Stanovništvo je to prihvatalo jer su imali osjećaj da nema alternative za zaštitu njihove neovisnosti. U međuvremenu postoji jedna i pol generacija koja – nakon nezavisnosti od prije više od 30 godina – nije odrasla u Sovjetskom Savezu. Da li su oni spremni da prihvate takvu tvrdoću tek će se vidjeti.

Energetska neovisnost motivirana je i time što bi Rusija mogla ovisnost o uvozu energenta koristiti kao političko sredstvo pritiska. Upozorenje baltičkih država međutim do sad u ostatku Evrope nije ozbiljno shvaćeno. Zbog čega?

Ja vjerujem da kod zemalja kao Njemačka postoje druga, posebno i kroz Hladni rat obilježena iskustva. Tada je gas tekao i u teškim vremenima, naprimjer prilikom ulaska Sovjetskog saveza u Afganistan. Međutim, za ljude sa Baltika istorijska iskustva sa Rusijom su uglavnom negativna, prije svega jer su od 1944. do 1990. neželjeno bili dio Sovjetskog Saveza i zato nisu bili slobodni i suvereni. Doduše i Njemačka je imala teške odnose sa Sovjetskim Savezom, pomislite samo na podjelu zemlje. Strategija međusobne ovisnosti izgledala je politički, ali i gospodarski od prednosti za Njemačku. Tako je trebalo da se stvori sigurnost. Ja nisam siguran da li se može reći da opomena nije ozbiljno shvaćena.

Posebno jer je znatno povoljnije povlačiti gas preko gasovoda nego se osloniti uglavnom na tečni gas. Ne uzimajući u obzir ni ekološke troškove koji nastaju kroz transport tečnog gasa u uglavnom dizelom pogonjenim tankerima. Ali kao što sada vidimo Njemačka je u području tečnog gasa relativno malo uradila. Litvanci zato utoliko više. Gledajući unatrag ova odluka je bila dalekovidna. Sada neophodna izgradnja vjerovatno će koštati građane mnogo novca. Baltički pristup bio je generirati bezbjednost smanjivanjem ovisnosti od Rusije. Za Njemačku ali i za neke druge države bilo je upravo obrnuto: Upravo međusobna ovisnost trebala je stvoriti sigurnost. Ovaj pristup makar garantuje instrument sankcija. One bi bile jedva moguće bez gospodarskih odnosa.

Šta mogu druge evropske države učiti od Baltika?

Učiti od baltičkih država znači ozbiljnije shvatiti fine senzore malih država prema nesigurnostima. Ponekad je razgraničenje politički instrument. Primjer energije pokazuje da je pristup očigledno bio ispravan. Istovremeno velika zemlja kao Njemačka mora gledati iznad vlastitih sigurnosnih interesa. A pristup Njemačke – ali i Francuske – bio je da će biti teško uspostaviti dugoročnu sigurnost, stabilnost i blagostanje protiv Rusije. Od toga su trebale profitirati prije svega zemlje istočne Evrope, kojima pripadaju i Ukrajina i Gruzija. Taj pristup nedjeljive evropske sigurnosti bio je temelj za rad OSZE, organizacije za sigurnost i suradnju u Evropi.

Kako su Rusi reagovali na odluku baltičkih država?

Ruska propaganda jedva da se bavi ovom temom. I kad se bavi tvrdi da je šteta na baltičkoj strani. Za ruske poslove je baltičko tržište stvarno malo. Osim toga Rusija je sada sama isključila cjevovode u pravcu Poljske i Bugarske.

Trenutno vlada magla od dezinformacija, tako da teško je sada tačno reći koliko tvrdo će sankcije stvarno pogoditi ruski narod. Naravno da će one imati efekat ali on ne nastupa od danas na sutra. Prema gospodarskim ekspertima zapadno odpajanje od Rusije će teško pasti njenom gospodarstvu.

Je li se ruska manjina u baltičkim državama izjasnila o ratu u Ukrajini?

U Estoniji pripada otprilike 26 posto stanovništva ruski govornoj manjinj, u Letoniji je to oko 30 posto. Od njih 60 posto ne daje nikakav odgovor kad budu pitani za njihovo mišljenje o ruskom napadačkom ratu. Oko 16 posto smatra da je on u redu a oko 30 posto je za Ukrajinu. Sada je manjina koja govori ruski ovdje vrlo kompleksna grupacija stanovništva koja se sastoji na jednu stranu od građana sa letonskim pasošem a na drugu stranu od osoba koje nemaju ni letonsko niti rusko državljanstvo. Ove osobe imaju dokument koji je priznat letonskim ustavom i koji im omogućava putovanje unutar EU kao i Rusije ali ne obezbjeđuje poltička prava kao učešće na izborima.

Kako ljudi sa Baltika shvataju Rusiju?

Da bi se na to odgovorilo potreban je pogled u istoriju: Od Nordijskog rata pod Petrom Velikim oblasti koje su danas estonske i letonske postale su dio ruskog carstva; dugo vremena one su bile pod njemačko-baltičkom upravom. U Litvaniji je to drugačije jer je to područje bilo dio litvansko-poljskog carstva i njihova istorija se drugačije odvijala. Iako je i to područje od kraja 18. stoljeća postalo dio Rusije.

Između 1918. i 1940. baltičke države su bile nezavisne. Tajni ugovor između Njemačke i Sovjetskog Saveza predao ih je Sovjetsko Savezu koji je tamo 1940. umarširao. Nakon kraja Drugog svjetskog rata sve tri sovjetske republike ostale su protiv svoje volje do 1990. dio Sovjetskog Saveza. Dok su se države zapada za vrijeme hladnog rata u slobodi gospodarski mogle razvijati, baltičke države bile su neslobodne sovjetske republike, koje bi se rado drugačije razvijale. Baltički identitet sa tako stalno nalazio u antipatiji prema Rusiji. Moskva nije značila slobodu nego ugnjetavanje.

Odgovarajuće tomu loši su i odnosi. Letonija kao geografski centar bila je posebno pogođena sovjetizacijom. Ovdje su bile locirane veće industrije čiji proizvodi su se isporučivali u cijelom Sovjetskom Savezu. Za Ruse je Baltik bio unutrašnjosovjetski zapad, kulisa za filmove za koje se tvrdilo da su snimljeni u Parizu, Pragu ili Berlinu. U Litvaniji živi samo mala ruska manjina tako da se danas na ulici jedva čuje ruski. To leži na istoriji. U 14. stoljeću udružilo se Veliko vojvodstvo Litva sa Kraljevinom Poljskom i bilo je suprotni pol Moskovskom Carstvu. Podjela Poljske okončala je ovu konkurenciju. Tako daleko u istoriju ne gleda se na Baltiku stalno. Međutim, stalno je glasno predbacivanje da bi se ove tri države bez tog jarma mogle sasvim drugačije razviti. Sovjetski Savez zaustavio je gospodarski razvoj i to se ne smije ponovo desiti.

Jesmo li upravo svjedoci nastajanja takozvanih baltičkih vrijednosti, ako se to tako može nazvati?

Tri države će se možda razumjeti kao baltička adaptacija američkih vrijednosti u smislu veoma normativne vanjske politike. Tako kako Amerikanci objašnjavaju svoje postupke i kada vojno napadaju. Temelji vanjske politike orijentirane na vrijednosti, na koje se poziva i EU, se u ove tri zemlje a posebno u Litvaniji uzimaju veoma ozbiljno. Onda odluke političari donose ponekad veoma brzo i rigorozno. Tako naprimjer u slučaju podizanja statusa diplomatske prezentacije Tajvana. Tim korakom izložili su se kritici Kine, uključujući sa tim povezane političke i gospodarske konzekvence. To je bilo i unutrašnjopolitički apsolutno teško. U Litvaniji su ove odluke vlade dijelom veoma sporne i kritikovane su kao preuranjene pošto postoji bojazan za vlastito blagostanje.

Moje stanovište je da se politička ali i javna debata bazira na veoma britanskom i američkom shvatanju međunarodne politike. Time mislim na više opušteni pristup a ne pun razmišljanja koji važi prije svega – ali ne samo – za Njemačku. također se više čita New York Times ili Economist, možda i zbog govornih barijera koje postoje kod njemačkog ili francuskog jezika. Utoliko FAZ, Süddeutsche ili Der Spiegel jedva da su primjećeni.

Naravno da ne trebamo razmišljati o razgraničenjima. Baltičke vrijednosti su dio evropskih vrijednosti i baziraju se na istim istorijskim iskustvima. Geografska blizina sa Rusijom kao i bliska zajednička a ipak često malo pozitivna iskustva sa tom zemljom posebno su senzibilirale tri baltičke države. Njemačka i druge države EU trebaju to shvatiti i iz toga stvoriti za budućnost temelj za evropsku istočnu politiku. Istovremeno važi i obrnuto da se sa njemačke strane objasni da naša istorijska iskustva nisu identična. Međutim, iz toga ne treba da nastane neslaganje nego bolje razumjevanje za jednu bolju politiku.

ipg-journal.de