Eurokrati, profiteri i crkvena (ne) tolerancija

Povezani članci

• Još četiri dana do početka najveće IT konferencije u BiH
• Zamrznuti konflikti
• Godišnjica zločina u Bradini i na Tuzlanskoj kapiji
• Dečak koji je prvi put sreo Srbina
• Čobanska retorika i građanski rat
• Pripovijedanje će opstati

Europska unija – zemlja obećana. Prije više od šest desetljeća rodila se ideja o ujedinjenoj Europi, koja je zaživjela 1950. deklaracijom francusko-njemačkog političara Roberta Schumana (1886-1963). U njoj, između ostalog, stoji: „Ujedinjavanje nacija Europe zahtijeva uklanjanje prastarog neprijateljstva između Francuske i Njemačke. Svaka mjera koja se poduzme mora se, u prvom redu, odnositi na te dvije zemlje.“ Prvi je korak u tom pravcu bio stavljanje proizvodnje ugljena i čelika pod zajedničku nadležnost Visokog povjerenstva „u sklopu jedne organizacije koja je otvorena za sudjelovanje i drugih zemalja Europe“. Vremenom se broj priključenih zemalja povećavao. Tako se iz prvotne zajednice za ugljen i čelik sa šest članica (1951), preko ekonomske zajednice s deset članica (1957), rodila današnja Europska unija (1993), s trenutno 27 zemalja uz skoro članstvo Hrvatske.

Uz nesumnjive prednosti i blagodati koje takva zajednica narodā u sebi utjelovljuje, to još ne znači da je ona bez nedostataka. O tome je progovorio ugledni njemački pjesnik i romanopisac, Hans Magnus Enzensberger (*1929), u eseju-knjizi Tihi monstrum Bruxelles ili stavljanje Europe pod skrbništvo (Sanftes Monster Brüssel oder die Entmündigung Europas, Suhrkamp, Berlin 2011). Ono što ga je zaintrigiralo, vezano je ponajprije za brojnu elitu političara i birokrata u Bruxellesu (Briselu), glavnom gradu EU. Iz briselske perspektive on EU vidi kao birokratsku diktaturu koja građanima sve određuje i propisuje. Bujanje briselske birokracije – 30.000 eurokrata – sve je upadnije i ona je, kaže on, svojim djelovanjem bezobzirno pregazila 500 milijuna ljudi.

Još uz to, u EU se zapaža ozbiljan „demokratski deficit“ jer Europska komisija, koju nazivaju vladom EU, donosi zakone i odredbe bez izbornog legitimiteta, što je u standardnim demokracijama zadaća parlamenta. Komisija se upadno „miješa u svakodnevicu Europljana“, pri čemu ne zaobilazi niti jedno područje života. To potvrđuje i ovaj egzotičan primjer: na 14 gusto otisnutih stranica Komisija detaljno propisuje građanima kako će osvijetliti svoje privatne prostorije! Enzensberger se s razlogom pita: „Je li to šikaniranje, glupost ili samovolja“? A nije tajna da iza svega toga stoje moćni lobiji, zbog čega zapravo „uredba o žaruljama i nije nastala iz ekoloških razloga, nego je uvedena po želji industrije rasvjetnih tijela“.

Europska unija za svoj stil vladanja nema nikakav povijesni uzor. „Njezina je originalnost da djeluje nenasilno. Kreće se tiho, nečujnim korakom. Predstavlja se kao nemilosrdno čovjekoljubiva. Želi nam samo dobro. Kao dobar skrbnik brine se za naše zdravlje, naše forme ophođenja i naš moral. Ni u jednom slučaju ne računa s tim, da i mi sami znamo što je dobro za nas; u njezinim očima smo i suviše bespomoćni i nedorasli. Stoga se ona o nama mora temeljito skrbiti i preodgajati nas.“ Jer, „mi pušimo, jedemo suviše masno i slatko, vješamo križeve u školske učionice, nabavljamo zabranjene žarulje, sušimo rublje na otvorenom…“. A za ispravno postupanje detaljne upute uvijek daje Bruxelles, jer „Europska unija zna sve bolje nego mi“. Ovdje se ipak ne radi, zaključuje Enzensberger, o nekoj „novoj tamnici naroda, nego o odgojnom zavodu“, a preodgoj 500 milijuna ljudi jedva je izvediv, pogotovu što je upitno je li skrbnik tome dorastao.

Žrtve i politički profiteri. Ogromne žrtve Jasenovca, Bleiburga (1941-45) i Srebrenice (1995) bezdušno su se zloupotrebljavale, kako ranije tako i danas, za određene političke ciljeve. Koristili su ih ljudi politike ali, ne manje, i oni iz vjerskih zajednica. Dok se na jednoj strani broj žrtava višestruko uvećavao (Jasenovac), o drugima se moralo šutjeti (Bleiburg) u skladu s tada vladajućom ideologijom. Nakon raspada bivše države i počinjenih ratnih zločina, zloupotreba žrtava u političke svrhe je pojačana.

I ove godine smo slušali o osamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu kao i o tome da se u Srebrenici nije dogodio genocid. U tom preziru žrtava posebno se izdvaja entitetski vođa iz Laktaša M. Dodik. Štoviše, ovaj je put nadmašio i samog sebe kada je srebrenički zločin (po njemu ne i genocid) beskrupulozno opravdavao Jasenovcem, jer “da se Srebrenica desila na kraju vojnih operacija tokom rata i koja je u osnovi imala sam Jasenovac i činjenicu da se o tome nije govorilo”. Ovakvo ponižavanje žrtava Jasenovca i Srebrenice nije slučajni ispad nego zapravo konstanta javnog ponašanja tog bahatog političara.

Ništa bolje nisu prolazile ni žrtve bleiburškog zločina (1945) u nastupima političkih i crkvenih predstavnika na tamošnjim komemoracijama od 1990-ih do danas. Politički intonirani govori na mjestu gdje su beskrupulozno ubijene tisuće ljudi nikako nisu izraz poštovanja prema žrtvama. Naprotiv! No, to ne priječi pojedince da iz godine u godinu iz svojih nastupa izvlače politički profit. U tom je smislu nedavno nastupio i stranački čelnik B. Ljubić na bleiburškoj komemoraciji ustvrdivši da bh. Hrvati danas „proživljavaju novi Bleiburg“ – „politički etnocid“, jer ih pokušavaju „izbaciti iz Ustava, oduzeti im pravo na dom i domovinu“.

Slično je i sa srebreničkom tragedijom. Mnogi su je na različite načine politički koristili, ali nitko u tolikoj mjeri kao poglavar Islamske zajednice M. Cerić. Gotovo nema njegova govora, susreta ili javnog nastupa, a da ga pritom nije uokvirio genocidom u Srebrenici. Dok se osobno promovira i prima čudne međunarodne nagrade za mirotvorstvo, on obilato koristi nesreću tisuća srebreničkih žrtava i patnju njihovih najbližih. Dovoljno je bilo da u svibnju zaiskri polemika o školskom vjeronauku u sarajevskom kantonu, pa da iz njegovih usta čujemo krajnje neumjesnu usporedbu genocida u Srebrenici sa stanjem u Sarajevu: „Oni koji ne mogu od Srebrenice da naprave Sarajevo, sada od Sarajeva hoće da naprave Srebrenicu”, uz usputnu prijetnju „sarajevskim ljetom“ kao pobunom protiv vlasti. Neusporediva nesreća i patnja ogromnog broja jasenovačkih, bleiburških i srebreničkih žrtava našla se u interesnoj sferi političkih profitera koji ih koriste tek kao brojeve za svoj politički probitak. Pijetet prema žrtvama, koji se izražava prije svega u tišini i molitvi, gubi se u zaglušnoj i ponižavajućoj buci ispraznih riječi.

‘Slobodni strijelci’ i ‘službeni stavovi’. Crkveni glavari, kao i drugi nositelji vlasti, rado bi htjeli da njihovi „podanici“ jednako misle kao oni i sukladno tome i postupaju. Ovdje imamo u vidu prije svega područje naše društvene stvarnosti. Nevelik je broj kritički otvorenih pojedinaca u Crkvi koji o ovdašnjoj stvarnosti različito razmišljaju i donose vlastite prosudbe bez obzira na „službene stavove“ institucije. Uvijek, dakako, u svoje osobno ime, a ne u ime institucije kako im se nerijetko želi imputirati. Imati vlastite stavove po sebi je razumljivo te nitko razuman ne pomišlja da bi im netko, na osnovi vlasti i moći, u tim pitanjima nametao svoje viđenje kao jedino ispravno, pogotovu ne da bi ih, kao drukčije misleće, još i diskvalificirao. Pluralizam mišljenja je civilizacijsko dostignuće. I u tome ne bi trebalo biti ničeg spornoga.

Međutim, nije uvijek tako. To pokazuje nespretna i nepotrebna Izjava Uprave Bosne Srebrene od 30. svibnja u kojoj se ograđuje od pojedinih članova Zajednice, ističući kako njihovi istupi ne odražavaju službene stavove Provincije, a što nitko od njih nije nikad ni tvrdio. O istom shvaćanju slobode javne riječi „podložnika“ rječito govori i intervju mjesnog ordinarija kardinala Vinka Puljića od 4. lipnja. Na upit novinara kako komentira česte javne istupe pojedinih svećenika koji govore o položaju Hrvata u BiH, a kod kojih je „upadljiva različitost stajališta“, kardinal odgovara: „Treba razlikovati službene stavove Crkve i stavove ‘slobodnih strijelaca’, koji govore iz svojeg stava. Crkva ima tu širinu tolerirati različitosti, a poneki put mora i gluposti tolerirati.“ (Dnevni list, 4. 6. 2011).

Ipak, pitamo se, nije li upitna ta „širina tolerirati različitosti“, kada se pojedince s vlastitim gledištima, koji počivaju na argumentima, diskvalificira nazivajući ih „slobodnim strijelcima“ i usput njihove stavove proglašava glupostima!? Svi stavovi vrijede zapravo onoliko koliko su utemeljeni na razlozima, a to se jednako odnosi i na „službene stavove Crkve“ kao i na stavove pojedinaca. Stoga je neumjesno podrazumijevati da su „službeni stavovi“, jer iza njih stoji vlast, bolji od onih iza kojih stoje pojedinci, kako to zamišljaju crkveni glavari. Nije li tu, ipak, u pričuvi autoritarni duh koji u javnosti tek glumi „širinu tolerancije“, a u biti nije u stanju podnijeti pluralizam mišljenja kao civilizacijsku stečevinu? A ako, uz to, toleranciju shvatimo u njezinu izvornom jezičnom značenju – samo kao podnošenje drukčijeg mišljenja, onda od rečene širine i ne ostaje mnogo!