Anatomija sutrašnjice

Izdvajamo

• A ima i neke prigušene pravde u tome da istinska humana opomena protiv kolektivističke sebičnosti, nasilja i rata stiže baš iz zemlje koja je od tih zala propatila najviše, i od čovjeka čiji je etički habitus izrastao iz nauka ultimativnog mirotvorca Isusa Krista. Jer, ma što tvrdili obmanjivači i ubojice, nema za ljudski svijet drugoga recepta, do tri riječi u kojima je religija Drage Bojića sažela istinu svih ljudi dobre volje: vjera, nada, ljubav.

Povezani članci

• S prusikom i dva karabinera možete čuda napraviti
• Pandora je propala, svi uhapšeni su na slobodi i svi se bave istim poslovima
• Ibrahim Prohić: Beč i Sarajevo između budućnosti i prošlosti
• Božica Jelušić: BITI TO ŠTO JESI
• Preko izmjena kantonalnih ustava do ukidanja diskriminacije u BiH
• Četiri godine „farbanja tunela“

“Zaljubljeni u propast” – naslov nove knjige Drage Bojića, bosanskog franjevca s doktoratom iz praktične teologije na Katoličkom fakultetu Sveučilišta u Beču, odiše slutnjom proroštva. Ta zbirka političko-civilizacijskih eseja, koju je upravo objavio mostarski Centar za kritičko mišljenje, u današnjem vremenu odiše većim značajem od još jedne zbirke ukoričenih Bojićevih kolumni, objavljenih od studenoga 2018. do studenoga prošle godine na portalu tacno.net. Jer, otkad je Rusija 24. veljače napala Ukrajinu, započevši rat koji je u samo tri mjeseca prognao pet puta ljudi više nego svi ratovi devedesetih u Hrvatskoj i BiH, ovaj svijet iz dana u dan sve više izgleda kao “zaljubljen u propast”, kao nekakav kolosalan, zastrašujući razvaljeni mehanizam, izglobljen iz ležišta, gonjen sve češće onom tamnom snagom koju njemački filozof Peter Sloterdijk, u knjizi “Strašna djeca novog vijeka”, opisuje kao “najmračniji poriv moderne masovne politike: potajnu ljubav nesretnika za spektakularnu propast”. A tu “propast” – bila spektakularna ili ne – u svojim je kolumnama dao naslutiti Drago Bojić za politički mikrokozmos Bosne i Hercegovine, anticipirajući, zasigurno nesvjesno, osjećaj apokalipse koji je od 24. veljače naovamo punom snagom nahrupio u zajednice i u duše.

Valja, prije svega, odrediti koju je to toliko važnu promjenu donio taj fatalni 24. veljače 2022. godine. Za ljude izvan Balkana – izvan Hrvatske, BiH i Kosova – donio je novu, razornu, upravo uništavajući spoznaju: da svaka nova vijest može biti, doslovno, vijest o apokalipsi. Dakako, sa sviješću o mogućem nuklearnom armagedonu ovaj svijet živi još od kolovoza 1945., kada su Hirošima i Nagasaki uništeni u dotad neviđenim eksplozijama dviju atomskih bombi; no istodobno, užas toga razaranja bio je toliki da se smatralo kako je u sljedećim desetljećima uspostavljen globalni mehanizam “ravnoteže straha” koji će svaku nuklearnim oružjem osposobljenu državu odvratiti od užasavajuće mogućnosti da ga ikada upotrijebi.

Ali od napada Rusije na Ukrajinu, taj mehanizam više ne vrijedi, i to najviši ruski dužnosnici prijeteći ponavljaju iz dana u dan. Ako je suditi po njima, svijet – Europa prije svega – stupila je u predvorje nuklearne kataklizme. Sat kao da otkucava. Rusija je nedavno testirala raketu koju zovu jedva zamislivim imenom: “Sotona 2”. Ta tvorba ljudskog uma, kažu, može nositi deset nuklearnih bombi, i u sekundi s lica zemlje zbrisati zemlju veličine Francuske ili Teksasa. O tome se u medijima raspreda ne kao o zastrašujućoj mogućnosti koju treba spriječiti pod svaku cijenu, nego kao o još jednoj ljudskoj mogućnosti; Putin se njome dapače hvali. Ovih je dana pritom objavljeno kako su nedavno otkriveni tajni dokumenti iz Hladnog rata pokazali da je ondašnji SSSR imao razrađene planove, i ozbiljno računao s taktičkim nuklearnim udarima na ciljeve u Europi u slučaju eskalacije hladnoratovskih neprijateljstava. Nije, dakle – ako su te vijesti točne – bilo tako da je ravnoteža straha bila bezuvjetna. Ta spoznaja, dakako, projicira se u današnjicu, te, združena s Putinovim otvorenim prijetnjama, tvori atmosferu straha današnjega svijeta. Ludilo konačnog uništenja, čini se, potrgalo je lance koji su ga sputavali. Na trenutke se čini da je europska, pa i globalna javnost, izmučena vijestima o pandemiji, nadolazećoj klimatskoj kataklizmi, a sada i evidentnom mogućnošću nuklearnog rata, već prekoračila prag prihvaćanja, pa nemoćno sliježe ramenima: bit će što bude…

U takvim okolnostima, kolumne Drage Bojića mogu se čitati u dva ključa istodobno: kao tekstovi napisani za svrhu u koju su i nastali, za političku i etičku analizu stanja u Bosni i Hercegovini, ali i kao anticipacije jednog užasavajućeg svijeta koji, izgubivši posve sposobnost empatije, kroči nekakvome Trećem svjetskom ratu, koji bi bio samo drugo ime za konačni kraj. Ovako, na primjer, piše Drago Bojić u tekstu “Bešćutnost prema ljudskoj patnji”, objavljenom 9. prosinca 2019. godine: “Ništa tako ne govori o izopačenosti i zloći ljudi kao bešćutnost prema patnji drugih. Površna, trenutna i neobvezatna sentimentalnost, kojom se često hvale ljudi na ovim prostorima, lako se pretvara u brutalnu surovost i hladno promatranje tuđe patnje. Iz takvog stava prema životu, iz posvemašnje odsutnosti sućuti i odgovornosti prema drugima, proizlaze i drugi problemi ovog društva: duhovno siromaštvo, vjerska i nacionalna isključivost, politička nemoralnost”. Bojićev je tekst napisan u povodu neobične koincidencije, kojom je u Mostaru 29. studenoga 2019. prikazan dokumentarac redatelja Dine Mustafića “Neka bude svjetlosti”, o posljedicama ubitačne opsade grada koju je 1993. zaveo HVO, dok su istoga dana, na drugoj obali Neretve, “sugrađani i susjedi odavali počast Slobodanu Praljku, presuđenom ratnom zločincu, koji je svoj bolesni poriv za ubijanjem i rušenjem iskaljivao upravo na gradu Mostaru i njegovim građanima”.

Ali odlomak koji smo citirali može se, od riječi do riječi, primijeniti i na današnji rat u Ukrajini. Kakva to naime korist, i za koga, može iz tog rata proizići? Što to misli Vladimir Putin i njegovi ratni razaratelji– da će njime zaštititi Ruse u Donbasu, Ruse u Ukrajini? Misli li da ratom iskazuje suosjećanje prema sunarodnjacima? Da će Rusima u Rusiji rat donijeti nešto dobra? Pa koji je to rat u Europi prošlog stoljeća – da ostanemo na našem kontinentu, i u vremenu čije morbidne posljedice djeluju do danas – ikome donio išta dobra? Jesu li carstva u Prvome svjetskom ratu pomogla svojim narodima? Je li Hitler zaštitio Nijemce? Je li Milošević zaštitio Srbe? Žrtve, naravno, ovdje, iz razumljivih razloga, ni ne spominjemo… Zar Putinu nije moglo biti jasno da rat ovolikih razmjera, uz spremnost na nuklearni sukob koji može dokusuriti čovječanstvo, nikome ne može donijeti ništa dobra? Dakako – sve su to samo retorička pitanja. Zato su Bojićevi tekstovi iz knjige “Zaljubljeni u propast” i dodatno važni: jer pokazuju, među ostalim, i to da rat u BiH, a s njim i ostali ratovi u bivšoj Jugoslaviji, nipošto nisu bili ono čemu smo se nadali da jesu – posljednji nacionalistički ratovi Europe devetnaestog stoljeća, nego upravo suprotno: prvi svjetski ratovi 21. stoljeća. A ta spoznaja teško deprimira: baš kao što je 21. stoljeće počelo činom namjerne “spektakularne propasti”, lišenom ikakve razgovijetne svrhe – napadom na Svjetski trgovački centar u New Yorku 11. rujna 2001. godine – ono se nastavlja ratom u Ukrajini, pod smrtonosnom palicom “zaljubljenih u propast”, koji pred našim očima demonstriraju kako djeluje “najmračniji poriv moderne masovne politike”, ta “potajna ljubav nesretnika za spektakularnu propast”.

Zato knjiga Drage Bojića nije samo dodatno brušenje njegovih dosadašnjih analiza razočaravajućega statusa quo koji Bosnu već tri desetljeća drži u stanju “užasa političkog rješenja”, kako je to tavorenje u poraću još 1992. nepogrešivo nagovijestio Ivan Lovrenović, nego je ona istodobno i anatomija sutrašnjice koja je već počela. Ima, istodobno, nečeg utješnog u spoznaji da jednostavnu altruističku mudrost, posve zaboravljenu u magnovenju suprotstavljenih nacionalističkih sebičnosti, pred čitatelja iznosi autor koji je i sam neopravdana žrtva višestrukih nepravdi: kao intelektualac i dosljedan kršćanski moralist izložen ostracizmu u vlastitoj religijskoj zajednici, a kao Bosanac žrtva pogubnih agresivnih kolektivističkih politika koje ne prestaju nesmiljenom žestinom razjedati njegovu domovinu. Istodobno, razumljivo je da uvid u jadno stanje svijeta u novome stoljeću dolazi baš iz zemlje koja ga je prva, u ratovima devedesetih, najteže i osjetila: osjećaj, naime, da svaka nova vijest može biti vijest o katastrofi, Bosanci i Hercegovci upoznali su još prije trideset godina, pa im uništavanje Ukrajine danas može izgledati poput kontinentalno multiplicirane reprize njihove vlastite neizmjerne patnje. I baš zato, zbog tog prepoznavanja, Bojićeve antiratne i antikolektivističke kolumne zvuče toliko anticipatorski, da ih se može čitati i kao nehotičan uvid u kolektivnu psihologiju iz koje je izrasla ovolika putinovska agresivnost u Ukrajini. A ima i neke prigušene pravde u tome da istinska humana opomena protiv kolektivističke sebičnosti, nasilja i rata stiže baš iz zemlje koja je od tih zala propatila najviše, i od čovjeka čiji je etički habitus izrastao iz nauka ultimativnog mirotvorca Isusa Krista. Jer, ma što tvrdili obmanjivači i ubojice, nema za ljudski svijet drugoga recepta, do tri riječi u kojima je religija Drage Bojića sažela istinu svih ljudi dobre volje: vjera, nada, ljubav.