Nemojmo se pomiriti s Evropom ruševina

Izdvajamo

• Iz vrtoglavog bunara dvadesetog stoljeća, koji se činio zauvijek zapečaćenim, ponovno je izronio barbarizam, kako onih koji proizvode rat, tako i onih koji ga priznaju kao neizbježno sredstvo, ponovo pokrenuvši spiralu nasilja.

Povezani članci

• Za zločinom se osvrću samo najhrabriji
• Sjećanja: Fukushima – najstrašnija godina mog života
• Josip Juratović, član Bundestaga: Njemačka je zabrinuta za BiH, Hrvatska iritira EU!
• TuriSStička Hrvatska
• Boris Buden: Ustaštvo u kulturi sjećanja i kritičkom mišljenju
• Svećenik a partizan Svetozar Ritig

Foto: Алесь Усцінаў/Pexels

Da je Immanuel Kant danas živ, teško bi mu bilo prepoznati svoju Evropu. I bilo bi mu teško povjerovati da ima onih, čak i među političkim liderima i šefovima vlada, koji mir označuju kao demodiranu iluziju i vide rat kao jedino sredstvo za zaustavljanje rata: zaustavljanje oružja drugim oružjem. Upravo suprotno od onoga što je Kant napisao u svom velikom eseju O vječnom miru iz 1795. (kod nas objavljen u Sarajevu 1936. godine, u prevodu filozofa i bivšeg učenika Velike gimnazije u Mostaru, Marcela Šnajdera, prim. prev. M. K.), tome gotovo rodnom listu Evropske unije. Ne može se i dalje smatrati da je rat neizbježni lijek, manje ili više gorak medikament; jer u toj logici postoji rizik da će se ocrtati “mir mrtvih”, veliko evropsko groblje. Eto Kantove noćne more koju svi živimo u ovim mračnim i tjeskobnim danima. Razbiti spiralu traženja mira pripremajući se za rat – to je njegova oznaka. I to vrijedi za politiku, za etiku, za građanski suživot.

Neko me je, s određenom sarkastičnom žestinom, optužio da sam tvrdila da je mir uslov slobode. Kao da je riječ o opscenoj ideji, ideji koja se ne može artikulirati na javnoj pozornici, napose pred Ukrajincima koji se bore. Ali to je Kantova misao, koju samo ponovo lansiram, uvjerena da se djeci, ženama, starcima ne pomaže slanjem drugog manje ili više smrtonosnog oružja i povećavanjem eskalacije rata. Gdje se djenula politika koja obara rat preko punomoćnika? I zašto šuti? Gdje je Evropska unija, koja je trebala biti protagonista pregovora? Izbor mira danas je teži nego ikad. Ne samo zato što postoji opasnost da budete osuđeni na javnu sprdnju, već i zato što agresivnije nego ikad odjekuju optužbe za sramotnu i neoprostivu indolentnost, za pokvarenu ekvidistancu. U najgorem slučaju ste Putinversteher, putinista, u najboljem ste, pak, mrski pristaša blagosti, neupotrebljiv intelektualist koji ne prihvaća rat kao sudbinu. S druge strane, zna se, rat je stvarnost u svojoj surovosti, to je surova stvarnost koja preteže nad riječju, razbija je, lomi, komada. Čak i daleko od neposredne fronte postaje teško govoriti u sada militariziranoj debati.

Zar ne vidiš te slike? Kako možeš da ne budeš na strani Ukrajinaca? Zašto ne uzmeš njihovu zastavu? Zato što sam alergična na nacionalne tkanine, iza kojih vire opskurni evropski nacionalizmi. I nadasve zato što mislim da su narodi žrtve ratova koji su, kao i oni iz dvadesetog stoljeća, kada se gledaju retrospektivno, zastrašujući. Etimologija riječi “rat” označuje zbrku (očuvana u modernom njemačkom, Wirrwarr, konfuzija, prim. prev. M. K.). Pojam upućuje na situacije pometnje (nereda, darmara), gungule (meteža, uzbune), larme (halabuke, tutnjave), koje su postale svakodnevnim iskustvom. Da se ne bismo upleli u tu ratobornost, potrebno je napraviti korak unatrag, što nije korak kukavičluka, nego korak misli i refleksije. Iz vrtoglavog bunara dvadesetog stoljeća, koji se činio zauvijek zapečaćenim, ponovno je izronio barbarizam, kako onih koji proizvode rat, tako i onih koji ga priznaju kao neizbježno sredstvo, ponovo pokrenuvši spiralu nasilja.

Što se mene tiče, neću prestati vjerovati, čak ni u ovim strašnim satima, da je moguć prelaz, da je doista potrebno gledati dalje od rata smjesta konstruirajući scenarij mira. Pregovori, posrednici, diplomacija – ne možemo prihvatiti poraz riječi. Jer to bi značilo potvrdu kraja politike. Ankete već sada počinju jasno govoriti da je u Italiji velika većina ljudi protiv slanja oružja. Možda se i zbog toga pojačavaju prezirni tonovi određene ratne propagande koja, po svemu sudeći, nije toliko zanosna. Ovaj put se nećemo pomiriti s idejom Evrope u ruševinama.

Preveo s italijanskog Mario Kopić

Donatella Di Cesare, Non arrendiamoci a un’Europa di macerie, La Stampa, 6.3.2022.