Rat u Ukrajini: Bora Ćosić o Srbima i Rusima

Povezani članci

• BEZGRANIČNA “IGRA“ GRANICAMA: Ne priznajemo Titove i Rankovićeve granice      
• LINO VENTURA
• Dragan Markovina: Butković je ovodobni Ivan Aralica, klasični hrvatski nacionalist
• San o porazu Rusije
• Esad Bajtal: Dotične studentice slijede ustaljeni narativ socijalne etno-patologije javnog negiranja genocida i heroiziranja zločinaca
• NOVINARSKA NAGRADA ZA ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO: Degirmendžić, Blagić i Blagovčanin dobitnici nagrada za najbolje izvještavanje o korupciji

Bora Ćosić, foto: Marin Tironi/PIXSELL

Srbija bi se najradije ujedinila sa majčicom Rusijom kad između njih ne bi ležala Rumunija – i sad smeta još i ova Ukrajina!

Srbe i Ruse spaja ne samo zajednička pravoslavna vjera. Oba naroda žive do danas od jednog kompleksa velesile, koji je odavno izgubio vezu sa stvarnošću što se ne želi priznati. Tako se dijeli i zajednička bolest.

U Srbiji postoji, bez obzira na mnoga loša iskustva, veliki suosjećaj za Rusiju i njene ljude. U 19. stoljeću, kada se srpski narod podigao protiv turskih okupatora, išlo se u Moskvu i molilo za pomoć u oružju koja nije dobijena. Pritom je naš prvi ambasador bio svećenik, Matija Nenadović. To se ponovilo u Drugom svjetskom ratu kada su ustanici, partizani noćima na golim brdima očekivali sličnu pomoć ali ruskih aviona nije bilo.

Takve epizode su nakon zajedničke pobjede nad fašizmom zaboravljene, međutim već 1948. u konfliktu Tito – Staljin sve je sličilo odnosima koji su doskora vladali na ukrajinskoj granici. Stvarno je čudo da tada nije došlo do okupacije Jugoslavije. 

Uprkos svemu Srbi vole Ruse, ne zna se zašto. Oni uopšte ne prave razliku između sovjetskih vojnika koji su, kad su oslobađali Beograd 1944. njegovim stanovnicima skidali satove sa ruku i izbjeglica koji su 1918. bježali pred Lenjinovom revolucijom. Kao da bi „bijeli“ i „crveni“ za Srbe bili isti samo ako su Rusi! 

Biti Rus je zvanje

Više generacija je kod nas odgojeno u tradiciji Ajzenštajna i Majakovskog a Vrangel, carski general, uostalom leži na jednom beogradskom groblju.  U mome djetinjstvu između svjetskih ratova u grad su se doselile emigrirane ruske balerine, izbjegli pozorišni režiseri, slikari, inženjeri i majstori tipografija a moja majka se družila sa doseljenim damama, koje su nas učili kako se pije čaj iz tanjurića i kako možemo naše sobe osvjetliti blago, ruski uz pomoć abažura.

Šta sve nisu znali ovi čudni ljudi čiji je jezik sličio našem, samo je bio blaži mekši, sa mnogo nerazgovjetnosti. A meni samom se u ranoj mladosti činilo kao da je biti  Rus jednako jednom zvanju, jednoj profesiji. Ruski duh dolazio je kroz ljepotu velike literature kao i kroz kafanske serenade jedne ruske dame, Olge Jančevacke. Ja nisam siguran da li je pritom naša zajednička religija, pravoslavlje, igralo odlučujuću ulogu. Jer Srbi u svome vjerovanju nisu bili ustvari tako uskogrudi kao njihovi katolički susjedi, u njihovom vjerovanju osjećao se prije jedan prastari paganski dašak.

Ali Srbi su iracionalan narod kao rijetko koji drugi. Njihova hajdučka krv, njihovo dvosmisleno ponašanje, naslijeđivano kroz dugu tursku okupaciju, njihovo nedvosmisleno junaštvo kao i cinički humor, sve to stvara u ovom narodu mnoge nejasnoće, iznenađujuće radnje koje mu često štete, ali nema veze!

Nije li u ambivalentnom Beogradu prije sto godina nastao pokret surrealizma, jedan od najpoznatijih u svijetu? Koji uprkos svim svojim pjesničkim i intelektualnim komponentama tačno opisuje duh i mentalna svojstva srpskih ljudi koji su na ivici realnog. Današnja vlada osuđuje deklarativno upad Putina u Ukrajinu dok njeni ljudi, na ulici, na tržnici i u kućama, stoje u velikoj većini svim srcem iza upravo tih Rusa u njihovim tenkovima i iza njihovih lafeta.

Upotreba kupatila

Srpski duh komplikuje jedna frustracija prouzrokovana stoljećima dugom okupacijom i dok drugi koračaju ka opštoj evropeizaciji Srbi su od turskih okupatora preuzeli samo upotrebu kupatila. Zbog toga vjerovatno dolazi njihova želja za obeštećenjem. I kao što Putin danas misli da Ukrajinci ne postoje jer su oni ustvari Rusi, tako i Srbi misle da su Hrvati samo prerušeni Srbi, tu je zajedničko jezgro jednog malog i drugog velikog naroda.

Uostalom cijela porodica nekadašnjeg srpskog diktatora Miloševića našla je utočište iza zidina Kremlja. Negdje tamo skriva se i glavnokomandujući general armije koja je prije trideset godina započela krvavi balkanski rat.

Jedan moj rođak jednom se veoma  nervirao na jednoj fudbalskoj utakmici jugoslavenske momčadi protiv Rusa. Pitao sam ga za koga je. Za Ruse naravno, rekao je. To je uz sve nejasnosti u određenoj mjeri tako ostalo do danas. Jedan svjetski poznati srpski režiser postao je baš u ovom trenutku voditelj glavnog teatra agresivne ruske armije. Srbi bi se možda najradije ujedinili sa majčicom Rusijom kad između njih ne bi bila postavljena Rumunija – i sad smeta još i ova Ukrajina!

Ja znam da u Srbiji ima i ljudi sa drugim mišljenjem ali u toj mjeri koliko je velićina mozga u glavi čovjeka tragično mala prema ostatku tijela. Nekom ciniku među Srbima mogla bi pasti na pamet misao da je ovaj opasni rat unutrašnja stvar nekadašnjeg sovjetskog carstva i da ostatak Evrope nema razloga da se uznemirava!

Ovaj cinizam koji je uperen protiv toliko mnogo ljudi tamo ima možda uprkos tomu realnu pozadinu. Ja mislim već duže vremena da tamo polako pokušavaju da obnove nekadašnju ogromnu državu. Samo to većini Srba nije bilo jasno od početka i pored događaja u Gruziji, Čečeniji, na Krimu, kod umješanosti u skromne baltičke zemlje, guvernerskog mentaliteta u Bjelorusiji.

Mali neurotik

Možda sve zbog trule trgovine sa stvari koja je van ljudskog uticaja jer zemni gas, ili kako se već zove, pripada zemlji a ne čovjeku, svome uzurpatoru i korisniku. Nesreća je da srpski populus previđa, da je nadzornik nad ovim beskrajno lukrativnim instalacijama jedan zli mali neurotik, koji nosi sat na desnoj ruci, kome međutim uprkos tomu nije jasno u kojem vremenu živi. I koji pokušava sa plastičnim operacijama da se napravi mlađim da bi se vratio u prošlo vrijeme. Pod njegovim očima trebalo bi da se uspostavi zemlja od nekada, samo bez ikakavog socijalizma. Nego tako da bi najprije ličila na staru carističku autokratiju.

Veliki pjesnik i minstrel Rusije, pjevač i poet njene tragične istorije, Bulat Okudžava, deponovao je svoju vlastitu istinu u jednom malo poznatom pismu hrvatskom piscu Predragu Matvejeviću: „Rusija nikada nije imala instituciju demokratije niti ju je poznavala. Rusija nikada nije imala instituciju slobode. U Rusiji se nikada nije  poštovala osobnost. U Rusiji se nikada nije poštovao zakon.“ U zemlji, gdje su oduvijek vladale nečiste sile Dostojevskog, zli duhovi. Može li ovo gorko saznanje malo ohladiti srpske usijane glave?

Srpski pisac Bora Ćosić, godište 1932, živi u Berlinu i Rovinju. Ovih dana objaviće se kod Schöfflinga njegova nova knjiga „Operacija Kaspar“.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

nzz.ch