Mir, Putin i zapad

Izdvajamo

• Čemu misliti? Zastati da se pogleda kontekst, da se preispitaju uzroci kompleksnog sukoba, to znači pokušati ugledati rješenja. Ali to također znači i ostaviti otvorenim prostor etike i politike. Ratni huškači koji pozivaju na oružje u ime principa poništavaju etiku.

Povezani članci

• FAŽANA – NEPOKORENI GRAD
• UABNOR Mostar: Okupimo se u snažan građanski i antifašistički front protiv svih koji uništavaju naš Mostar
• Zlatko Jelisavac: Čitač
• LIČNOST GODINE: DRAGAN MARKOVINA – ISMET ŠIŠIĆ SA BAČVICA
• SDA-IZ-HDZ-EU: Licemjerni koloplet
• Šeks & drugs

Foto: afp

Je li još moguće misliti u ova vremena rata? Ili bismo možda trebali priznati da u novoj fazi rata, u koju smo tek ušli, misao nije ništa drugo nego smetnja? Jer čini se da je to tendencija. Postoji agresor i postoji napadnuti – Putin je pokrenuo rusku vojsku protiv Ukrajinaca ilegalnom invazijom na njihov teritorij. Polazeći od ovog tragičnog scenarija, vjesnika daljnjih budućih nesreća, možemo se ograničiti na manihejsku osjećajnost: ljudska sućut prema žrtvama i stigmatizacija tiranina. To su dvije najneposrednije geste, najrazumljivije i najtrenutnije. Onaj ko pokušava ići dalje, ko se usudi prekoračiti iz dana u dan sve militariziraniju granicu, biva ukoren, zastrašen, proglašen izdajnikom. Jao onome ko kontekstualizira događaje, vidi ih malo više s distance u njihovoj složenosti. Završi smjesta na nekoj crnoj listi. Ili ne diraj u srdžbu, ili će te srdžba pogoditi. Ili se prilagodi neposrednosti mržnje, ili ćeš joj biti izložen.

Sve se svodi na sukob između dobra i zla, na učinkovitu i pojednostavljenu binarnu shemu. Priznati zločin i zazivati kaznu – da citiram velikog Rusa. Na ovo se mora svesti sav javni diskurs. Distanca potrebna za misao smatra se ekvidistancom, refleksija se brka s cinizmom. Ipak, trebali bismo dobro znati da je neposrednost sinonim za nasilje. A nasilje priziva drugo nasilje u beskrajnoj spirali. Može se prigovoriti: ima li smisla prakticirati mišljenje dok nevini ljudi ginu pod kriminalnim bombama? Nije li vrijeme da jedino i samo djelujemo? Misao bi – neki kažu – čak zamutila vodu. Postoji agresor i napadnuti. O čemu bismo trebali misliti? Dovoljan je instinktivan odgovor. Tako, dok s jedne strane pratimo reportažu, koja fragmentarnim slikama dima i vatre, unakaženih tijela i žena u bijegu, na kraju rasplamsava našu emotivnost, s druge strane slušamo eksperta ili stratega koji nas ohrabruje brojkama i tablicama, tablicama sankcija i tablicama evropskog naoružanja.

Čemu misliti?

Zastati da se pogleda kontekst, da se preispitaju uzroci kompleksnog sukoba, to znači pokušati ugledati rješenja. Ali to također znači i ostaviti otvorenim prostor etike i politike. Ratni huškači koji pozivaju na oružje u ime principa poništavaju etiku.

Pitanje se, međutim, izravno tiče politike. Žao mi je što su, dok Putinovi bivši prijatelji uglavnom šute, lideri lijevih i umjerenih stranaka (u Italiji), koji bi trebali ponuditi sveobuhvatnu viziju, umjesto toga zauzeli ekstremističke stavove podržavajući slanje oružja i veličajući zaraćenu Evropu.

Bučni slogani, parole, militaristički žargon. Posljednjih decenija politika je abdicirala pred privredom, sve se više svodeći na čisto administriranje. U posljednje dvije godine pandemije politika je opasno abdicirala pred znanošću. Ali nikada nismo zamišljali da će, umjesto da svjesno ponovno preuzme svoju nezamjenjivu ulogu, politika abdicirati pred ratom. To je veoma zabrinjavajuće. Tamo gdje se misli, tamo ima politike. Trebamo li prihvatiti politiku samouništenja?

Žestina, bijes, mržnja kojom se napadaju oni koji se ne svrstavaju u red militarizacije, govori mnogo o sadašnjem i budućem scenariju. Prispjeli smo do toga da se čovjek treba sramiti što je pacifist. Onoga koji na ovaj način razmišlja želi se predstaviti kao ostatak prošlosti, kao “novog bundžiju”, kao onoga koji se “ne srami pokazati vlastitu glupost“, ili čak kao “političkog ravnozemljaša”.

Nažalost, tačno je upravo suprotno: onaj koji vjeruje u nužnost zaustavljanja nasilja, u mogućnost mira, taj vjeruje u politiku. Stoga ne prihvaća pojednostavljenje. Užasan sukob dviju nacionalnih država u evropskom kontekstu nije nogometna utakmica, nije dvoboj, niti se može reducirati na polarizaciju koja izbjegava kompleksnost. Na primjer – a to sam rekla i povodom drugih sukoba – najslabiji nije nužno na strani razuma. U protivnom bismo se morali predati paradigmama najzlokobnije i najtupoglavije viktimologije.

Umjesto uvreda, očekujemo argumente. U međuvremenu nastavljamo prakticirati misao, dakle mogućnost razlikovanja – riječi i pojmova. Nemojmo svoditi Putina na Hitlera, nemojmo 2022. godinu svoditi na 1938., nemojmo brkati generičku vrijednost glagola “pružiti otpor” s političkim značenjem Italijanskog pokreta otpora. Inače bi u svim nebrojenim evropskim invazijskim ratovima bilo partizana. U Ukrajini nije građanski rat, nema partizana koji se bore protiv fašista. Osim ako ne želimo ukrajinskog vojnika upisati u Garibaldijevu brigadu.

Ovdje vode mute političari s kacigama, možda iz straha da ih vlastiti birači neće slijediti. I konačno, znamo gdje se uspostavlja mir i gdje se, naprotiv, želi uvesti rat u duh.

Trg u Firenci, ogrnut ukrajinskim zastavama, na kojem se aplaudira Zelenskom koji poziva na zonu zabranjenog leta, odnosno na rat, već je postao intervencionistički trg.

Preveo s italijanskog Mario Kopić

Donatella Di Cesare, Pace, Putin e Occidente, La Stampa, 14.3.2022.