Ko smije doći?

Izdvajamo

• Ljudi, koji pred ratom bježe iz Ukrajine, imaju u EU tako ili tako pravo na zaštitu. Međutim, temeljni kriteriji utvrđuju ne samo ko može ući nego i ko će ostati vani. Smjernice važe za sve koji bježe od rata u Ukrajini. Međutim, on ne važi za izbjeglice od drugih ratova kao u Siriji, Etiopiji ili u Jemenu. Uopšte primjena smjernice jasno ukazuje da zaštita izbjeglica sve više obezbjeđuje na osnovu političkih interesa EU – a ne na osnovu individualnih pravnih zahtijeva.

Povezani članci

• Turska započela ofanzivu na IDIL u sirijskom gradu Jarablus
• Danska otvara škole
• Haos u Tripoliju: Teroristi ubili trojicu hotelskih čuvara, uzeli goste za taoce
• Odustajanje od kupovine gasa nije rješenje
• Rusija optužuje bivšeg vojnog reportera za dostavljanje podataka o trgovini oružjem Češkoj
• Velike naftne kompanije da plate za klimatske promene, zahteva deo zemalja na COP27

Foto: DPA

Važno je da EU izbjeglice iz Ukrajine prima nebirokratski. Polagana politizacija zaštite izbjeglica je međutim riskantna.

Piše: Olaf Kleist – ipg-journal.de – 3.03.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Procjene koliko Ukrajinaca će potražiti u EU zaštitu od rata jako variraju: Očekuje se između 3 i 9 miliona izbjeglica. U prvim danima konflikta već ih je primljeno više stotina hiljada. Kolone na granicama su kilometrima duge. Brojevi će u svojoj visini vjerovatno prevazići one od posljednjeg velikog prihvata izbjeglica, kada je u EU registrovano više od 3 miliona tražilaca azila u toku od tri godine. Aktuelni prihvat izgleda pritom daleko manje kontroverzan – posebno u istočnoevropskim državama, gdje je vidljiva politička i društvena spremnost za pomoć, slična kao u Njemačkoj prije šest godina.

Rat u Ukrajini je EU sjedinio u mnogim političkim poljima i doveo do promjene paradigme koja je donedavno izgledala nezamisliva. To se može posmatrati i izbjegličkoj politici. Međutim, uprkos širokoj spremnosti za prihvatanje reakcija EU na aktuelni izbjeglički pokret izgleda dalji ekser u kovčeg univerzalnog prava izbjeglica. Gledajući na visoku potrebu zaštite prvi put je primjenjena “smjernica masovnog priliva” EU, koja izbjeglicama iz Ukrajine priznaje zaštitni status bez da se provodi postupak odobrenja azila. Pored dugogodišnjeg selektivno ograničenog pristupa zaštiti izbjeglica EU prijeti ovakvo „prima-facie“ priznanje da dalje potkopa državno pravnu izbjegličku politiku.

Gledajući na visoku potrebu zaštite prvi put je primjenjena “smjernica masovnog priliva” EU, koja izbjeglicama iz Ukrajine priznaje zaštitni status bez da se provodi postupak odobrenja azila.

Ako je dosadašnja reakcija na tražioce zaštite na vanjskim granicama EU bila označena izolacijom, push–backs – ne samo, ali posebno bezobzirno naprimjer na granici sa Bjelorusijom – sada su izbjeglice iz Ukrajine u Poljskoj, Mađarskoj i Slovačkoj primljeni otvorenih ruku. Dakle tamo, gdje je prijem izbjeglica do sada u najvećoj mjeri odbijan. Gledajući na rat i nevolje u Ukrajini to je važan korak.

Više ili manje otvorene granice nisu ipak zaokret u evropskoj izbjegličkoj politici. Puno više neposredna spremnost prihvata ubrzava razvoj politike posljednjih godina koja zaštitu izbjeglica sve više politizira. Često se izvještavalo da su nebjelci koji traže zaštitu, naprimjer afrički i azijski studenti ili izbjeglice iz Afganistana, koji su živjeli u Ukrajini, vraćani sa graničnih prelaza. To ne čudi sa aspekta dugogodišnjeg odbijanja neevropskih i nekršćanskih izbjeglica u zemljama koji sada prihvataju izbjeglice.

Puno više mi posmatramo povratak u ideološku politiku izbjeglica Hladnoga rata. Savezničke izbjeglice – tada opozicioneri iz realkomunističkih država istočne Evrope i naprimjer Južnog Vijetnama, danas afganistanski lokalni saradnici i protjerani Ukrajinci – su preferirane i navodno prave političke izbjeglice. Tada, u kasnim 1970-im godinama SR Njemačka je kroz pooštravanje ustvari univerzalnog prava na azil uvela odbijanje neevropskih izbjeglica i time politički željeno diferenciranje pristupa. Tek nakon Hladnog rata ponovo su neevropske izbjeglice dospjele u fokus, međutim, u kontekstu depolitizirane, humanitarne zaštite izbjeglica na dalekom globalnom jugu.

Više ili manje otvorene granice nisu ipak zaokret u evropskoj izbjegličkoj politici.

Od ranih 2000-tih na temelju ljudskih prava etabliran je sveobuhvatni zajednički evropski sistem azila koji propisuje individualno pravo na azil u EU. To je bilo veliko dostignuće evropskog ujedinjenja. Međutim, brzo je od država članica to shvaćeno kao unutrašnjepolitičko optrećenje i administrativni teret. On je sve više rušen sveobuhvatnom, eksternaliziranom i nasilnom zaštitom granica. Bez pristupa sistem azila je sačuvan ali pravo na azil je faktički ukinuto.

Izbjegličko političko sukobljavanje u EU postalo je posljedično pitanje mogućnosti pristupa izbjeglica zaštiti. Ono bi  trebalo biti razriješeno kroz takozvane „sigurne i legalne pristupne puteve” kao Resettlement ili humanitarni programi prihvata. Na mjesto pravnog zahtjeva ovdje nastupa politička preferencija država primalaca, koje određuju koje izbjeglice će se prihvatiti i trebaju dobiti zaštitu a koje ne.

Sasvim u trendu takvog interesima vođenog politiziranja zaštite izbjeglica treba razumjeti i aktuelni razvoj na evropskom nivou. Granice EU nisu otvorene za sve koji traže zaštitu nego samo za politički poželjne. Za većinu izbjeglica iz Azije, Afrike i arapskog prostora one ostaju većinom zatvorene upravo u južnoj Evropi.

Bez pristupa sistem azila je sačuvan ali pravo na azil je faktički ukinuto.

Razmatranje EU da se aktivira „smjernica masovnog priliva“ izgleda sa aspekta velikog broja ljudi iz Ukrajine koji traže zaštitu opravdana i odgovarajuća mjera. Sa zaključkom Evropskog savjeta na prijedlog komisije imenovana je određena grupa osoba kojoj u državi primaocu bez postupka pripada dozvola boravka i dalja prava kao osiguranje, zdravstvena zaštita, pravo na rad i zahtjev za školovanje. Ovaj status se produžava za tri godine ili do opoziva zaključka. On ne isključuje istovremeni zahtijev na međunarodni zaštitni status, dakle na azil.

Ova smjernica donesena je 2001. kao reakcija na iskustva iz rata u Jugoslaviji. Izbjeglice iz građanskog rata nisu imale pravo na azil i morale su izdržati u često bespravnim situacijama „duldunga“. Smjernica u dvadesetogodišnjoj egzistenciji nije još nikada korištena od država članica – čak ni 2015. Za to ima više razloga: Tako smjernica naprimjer ne sadrži mehanizam raspodjele. Za ne primjenu je međutim vjerovatno odlučujuće da je jaz u zaštiti izbjeglice od rata i zločina protiv ljudskih prava već 2004. bio zatvoren. Tada je usvojena smjernica za kvalificiranja koja je utvrdila kriterije prema kojima dobijaju zaštitu oni koji traže azil. Uvedena je supsidijarna zaštita za one koji nisu individualno progonjeni ali ipak trebaju privremenu zaštitu od opšteg nasilja. Time u EU postoji i bez „smjernica masovnog priliva“ individualno pravo na vremenski ograničenu zaštitu.

Zašto se onda koristi dodatna smjernica ako izbjeglice iz Ukrajine već imaju pravo na zahtjev za zaštitu? Na jednu stranu prima facie status pošteđuje novopridošlice dugotrajnog i složenog postupka azila. To bi bilo povezano sa manje prava kao i obavezom smještaja u zajedničkim objektima. Na drugu stranu glavne istočnoevropske zemlje primaoci nemaju funkcionalni postupak i institucije za azil, posebno sa aspekta velikog broja tražilaca zaštite.

Na mjesto pravnog zahtjeva ovdje nastupa politička preferencija država primalaca, koje određuju koje izbjeglice će se prihvatiti i trebaju dobiti zaštitu a koje ne.

EU zaobilazi time predvidivu krizu koja naime ne bi bila zasnovana na dolasku izbjeglica nego na nedostajućoj strukturi za adekvatnu pripremu državnopravnog postupka azila. Istovremeno EU time daje prednost trendu da zaštita bude ovisna ne od individualnih potreba i garantovanih prava nego od političkih interesa EU.

Ljudi, koji pred ratom bježe iz Ukrajine, imaju u EU tako ili tako pravo na zaštitu. Međutim, temeljni kriteriji utvrđuju ne samo ko može ući nego i ko će ostati vani. Smjernice važe za sve koji bježe od rata u Ukrajini. Međutim, on ne važi za izbjeglice od drugih ratova kao u Siriji, Etiopiji ili u Jemenu. Uopšte primjena smjernice jasno ukazuje da zaštita izbjeglica sve više obezbjeđuje na osnovu političkih interesa EU – a ne na osnovu individualnih pravnih zahtijeva.

U razgraničenju demokratske EU sa režimom autoritarne samovolje su osnovna prava i pravna država upravo da bi se štitile izbjeglice.

Smjernica masovnog priliva je pod postojećim uslovima vjerovatno pravi instrument da bi se mnogim izbjeglim iz Ukrajine dala brza i nebirokratska pomoć. Ukoliko međutim, njena neophodnost izvire iz nedostatka funkcionirajućeg sistema azila u državama primaocima, trebalo bi situaciju iskoristiti da bi se tamo izgradila infrastruktura za zakonodavni postupak.

Finansijska i logistička podrška istočnoevropskim EU državama kod prijema izbjeglica trebala bi ići istovremeno sa obavezom da se u saradnji sa nedavno osnovanom EU agencijom za azil (EUAA) izgradi sistem azila. Tako bi zaštita izbjeglica bila osigurana ne samo neposredno nego dugoročno. Zakonodavno pravo na zaštitu ne smije biti potisnuto od strane interesima vođene izbjegličke politike. U razgraničenju demokratske EU sa režimom autoritarne samovolje su osnovna prava i pravna država upravo da bi se štitile izbjeglice.

Dr. Olaf Kleist radi kao politolog sa težištem na istraživanje bjegstva i izbjeglica na institutu DeZIM u Berlinu.

ipg-journal.de