Braća iz komšiluka

Izdvajamo

• Nemoguće je pronaći vrata u izgubljeni svijet, ali nešto milo i blisko lebdi u vazduhu. Osjetismo zaboravljeni miris Neretve, vrba i nježnosti, kao da dolazi pravo iz mladosti.

Povezani članci

• RAZGOVOR SA PRVOM DAMOM
• Tajna smrti Sergeja Jesenjina
• Ante Jelavić optužen za ratno profiterstvo
• Jesenja sintaksa
• Elektroprivreda je izgleda kupila objekat u Rodoču, da rektoru uleti lijepa financijska inekcija
• Roko Markovina: A moglo je i moralo biti drukčije!

Sanjah ponekad, u prvim poratnim godinama, kako ulazim u Mostar s južne strane, između drvoreda borova. Odavno su uništeni, milo mi da ih vidim u snu.

U magnovenju se prisjetih prvog poslijeratnog dolaska u Grad. Igrali smo šahovski turnir u Doboju, u proljeće 1999. godine. Tih dana saznah broj telefona našeg komšije i velikog prijatelja, Ramiza. Živio je tada u mostarskom naselju Zalik i radio na benzinskoj pumpi, blizu željezničke stanice. Nazvao sam ga, sve nakon toga su trenuci koji se zauvijek pamte! Putujemo autom koji vozi fide majstor Srđa Benderać, suvozač je Nino Sekulović, moj brat Dragan i ja sjedimo pozadi. Malo je reći da je susret na pumpi bio srdačan! Osjećam kako me neodoljivo podilaze trnci. “Poznaješ li ovog momka”? Ramiz pokazuje na svog sina Dinu, koji je od djeteta postao čovjek. Rodio se 1982., kada je Italija blistala na fudbalskom Šampionatu svijeta u Španiji. Veteran Dino Zof izvrsno je čuvao mrežu i Ramiz je sinu dao ime Dino. Ispred kafića udaljenog oko 200 metara, stoji visok, crn čovjek, sa podignutim rukama. Uočio nas je komšija iz Tasovčića Ibro, koga svi zovemo Biban. Idemo u susret Bibanu, grlimo se. Kakav divan doček!

Sa Ramizom je Mirsad Umačkić, koji je nekad radio u tasovačkoj Trikotaži (Bilećanka). Znao sam ga odranije; plav, visok čovjek, s brkovima, uvijek nasmijan. Sjedamo u auta i idemo neznano kuda. April u Mostaru, gdje može biti ljepše proljeće nego ovdje?! Ali, Mostar mi izgleda neobično, kao sasvim drugi grad. Prvi put se izbliza suočavam s razmjerama razaranja; mostarski Bulevar izgledao je kao Hirošima. Zaustavljamo se u Šemovcu, ulazimo u kafić koji drži Trebinjac Enver Šarić, nekada renomirani fudbalski sudija. Svojevremeno je sudio polufinale Kupa šampiona Milan-Lokomotiva (Lajpcig). Nino Sekulović se srdačno pozdravlja sa predratnim sugrađaninom. Opet se pronalaze ljudi izgubljeni u ratnom vihoru. Sjedili smo sat vremena, uz mezu i piće. Neobično iskustvo prožeto jakim emocijama.

Krajem juna otišao sam u Tasovčiće. Sa mnom su majka i ćerke Anja i Miljana. “Parkiraj ovdje”, rekla je majka. Bujno, divlje rastinje proteže se do magistrale. Ruševine djeluju sablasno. Nisam prepoznao to mjesto, naš nekadašnji dom! Teški trenuci, agonija! Probijamo se, “nošeni” jakom željom. Primijetio nas je čovjek  koji je stajao ispred restorana “Astorija”. Vidjeli smo ga kad je prišao na korak. Ne poznajem ga. Ljubazno se javlja majci, nekad je dolazio u naš restoran na jegulju. Iznenadna svjetlost u gustoj tami, nagoviještaj da život okreće nasmijano lice. Majka se vratila u obnovljenu kuću u junu 2002. Tegobne izbjegličke godine odlaze u istoriju. Ramiz se vratio sa cijelom porodicom, već početkom 2000. godine.

Sanjivo ljetnje jutro, 1971. godine. Crveni spaček beogradskih tablica prolazi magistralom u Tasovčićima. Očevici tvrde da je vozio konfuzno, nesigurno. Bilo bi racionalnije da je malo ranije popio kafu u živopisnom Počitelju, “gradu zelene brade”, kako je pisao harizmatični Zuko Džumhur. Možda je već osjetio miris mora i zamišljao šetnju pored borova i perivoja Makarske. Vozač je zaspao i auto je sletio u šumu topola, četiri metra ispod ceste. Narod se brzo okupio. Pozivaju ga u Ramizov dom da predahne i osvježi se. Ko je taj brkati, blijedi čovjek, kratke crne kose? Prepoznaje ga Ramizova mlađa sestra, Zela. Bila je popularna serija “Ceo život za godinu dana”, koja je emitovana četvrtkom na prvom (jedinom) kanalu. Glavne uloge igrali su Ružica Sokić i Zoran Radmilović. Čuveni “Kralj Ibi” i “Radovan III” zaglavio je tog jutra u našem kraju! Bio je oduševljen susretljivošću domaćina. Putujući na more, obavezno bi svratio u kuću novih drugara. Ramiz je tokom boravaka u Beogradu posjećivao Zorana i njegovu suprugu, glumicu Dinu Rutić Radmilović. Neobičan način rađanja prijateljstva.

Ramiz me naučio da vozim auto. Nisam bio naročiti ljubitelj automobila, ali on je bio istrajan. Odvodio me s Leda i kad je utakmica malog fudbala bila u punom jeku. Njegov brat Mirzo, fudbalski  romantičar i igrač raskošnog dara, uvijek bi rekao: “Okani se čovjeka, vidiš li da voli loptu”. Ramiz je u mladosti bio pun života. Energičan hod, kao da će svakog časa “poletjeti”! Uz njega sam popio prve čaše vina i slušao lijepe priče o ženama. Približio mi je nepoznati okean. Dočarao ljetovanja u Makarskoj i Budvi. Sa njim je putovao naočit momak iz našeg kraja Milenko zvani Juha. Pamtim priče o ostrvu Sveti Nikola, skijanju na vodi i Francuskinjama iz Liona. Obilazili su atrakcije južnog Jadrana Ramizovim gliserom.

Prošlog ljeta satima sam razgovarao sa Mirzom. Odigrali smo bezbroj utakmica na “Ledama”, vrlo rijetko u istoj ekipi. “Kad bi igrali u istom timu, ne bi bilo rezultatske neizvjesnosti”, rekao je jednom. U najboljim fudbalskim danima, imao sam dobar pregled igre i precizan pas. “Samo pratite akciju, Milanova lopta će vas sama pronaći”!? Lijep kompliment fudbalskog znalca. Mali fudbal je moja velika mladalačka strast. Mirzo je stigao iz Beča, gdje već decenijama živi. Sjedimo ispod palme u našem dvorištu. “Najzad sam posjetio Beč”. “Što se nisi javio”? “Suviše kratko sam boravio”. U ljeto 2019. sekundirao sam crnogorskim šahovskim nadama na Šampionatu Evrope za mlade u Bratislavi. Druženje s djecom je radost, toliko pozitivne energije podmladi čovjeka. Beč je udaljen 62 kilometra od Bratislave, najbliži glavni gradovi u Evropi. Otišli smo jednog popodneva. Ispunio sam davnašnju želju, i djeci je bilo lijepo.

Potom pričam s Mirzom o fudbalu, ženama, životu. Odlično se drži u 68. godini. Svojevremeno je imao reputaciju velikog zavodnika. “Lijepo si opisao moje druženje sa Slavicom, ali nisi trebao spominjati imena, sada sakrivam knjigu od žene”!? Naravno, to govori kroz smijeh. Voli krstariti, uživati u ljepoti. Prenosi utiske sa nedavnog dvomjesečnog putovanja sa suprugom. (Grčka, Slovenija, Hrvatska, Srbija) Pričamo o ljepoti Bledskog i čudesnom miru Bohinjskog jezera. Igrao sam dobro na Bledu 2008. godine, inspirisan zanosnim pejzažima. Svakodnevno šetao oko jezera (7 km) i pohodio srednjovjekovni grad.

Po detaljnom opisu mjesta koje je posjetio, vidi se da je znalac, izrazito radoznao. “Volim istraživati predjele do kojih se teže stiže. Tamo gdje prestaje asfalt, nastavljam traganje”. Vidio je svijeta i u mladosti. Putovao sa Juhom u Antverpen, početkom septembra 1977.  Otišli su autom do Pariza, komšinica Slobodanka Raič, već dugo Parižanka, završavala je odmor u zavičaju. Ostali su nekoliko dana, špartajući čudesnim gradom. Mirzo je ponekad, iz gušta, hodao na rukama pred očima znatiželjnih Parižana. Rijedak dar. U Antverpenu ostaju dvadeset dana, kod Juhine djevojke Ingrid. Bila je to velika ljubav o kojoj se pričalo u našem kraju. Uživaju u kraljevskom tretmanu, njen otac je imao ergelu. Gledali su finale Košarkaškog prvenstva Evrope u Liježu, kada je Jugoslavija pregazila Sovjetski Savez 74:61. Dugo su u inostranstvu, ponestaje im novca. Juha je kasnije pričao da je Mirzo u tim trenucima bio savršeno miran. Kupili su karte do Ljubljane. Daleko je zavičaj, ali stižu autostopom do Čapljine.

U isto vrijeme (septembar 1977.) igrao sam Kadatsko prvenstvo svijeta u Kan sur Meru, između Nice i Kana. Prvo putovanje u inostranstvo. Sa mnom je trener Kićo Bekan, ponajbolji čapljinski šahista.

Trideset dvoje učesnika, među njima i Gari Kasparov! Igra i budući vicešampion svijeta, Najdžel Šort.

Kasparov u Kan sur Meru, 8. septembar, 1977.

Odigrao sam uzbudljivu partiju sa Šortom u drugom kolu. Osvajam pješaka u 13. potezu, stižem u predvorje pobjede. Nisam izdržao napetost borbe, crni uspostavlja ravnotežu. Remi u 58. potezu. Najžel je bio druželjubiv, simpatičan. Svako veče smo s puno žara igrali mali fudbal. Loša igra na startu (1 iz 4), zatim stabilizujem formu. Odličan finiš, pobjeđujem u 9. i 10. kolu, ali propustih dobitak u posljednjem kolu protiv Jansona (Norveška). Trijumfovao je Islanđanin  Jon Arnason, Kasparov osvojio 3. mjesto, a ja dijelio 9-12, sa Šortom i predstavnicima Škotske i Turske. Kasparov me oduševio analizom nakon pobjede protiv Arnasona. Kakva imaginacija, strast, raskoš ideja! Osjećalo se da igra pod pritiskom karakterističnim za mlade šahiste iz Sovjetskog Saveza; ili si prvak ili ništa! Ali, četrnaestogodišnji dječak iz Bakua, koji je boravio u susjednoj sobi i bio izložen oštrim kritikama trenera, IM Anatolija Bihovskog, brzo će se vinuti do zvijezda. Krajem 1985. godine, cijeli svijet je preživljavao poteze čuvenog meča Karpov-Kasparov, u koncertnoj dvorani Čajkovskog. Grandiozni duel i pobjeda Garija 13:11. Najmlađi svjetski prvak u istoriji. Kada je igrao simultanku u Širokom Brijegu 2010. godine, otišao sam da gledam. Podsjetio sam ga na Kan sur Mer. Kasparov me pogledao: “Ali mi nismo igrali međusobno”!

Nešto od ovoga ispričao sam Mirzi. Naš razgovor je trajao satima i tekao prirodno, kao planinski potok. Zavičaj ima specifičnu hijerarhiju. Životno iskustvo, decenijama skupljano, omogućava mi da pričam opušteno, na ravnoj nozi, sa deset godina starijim komšijom. Lijep osjećaj!

Njihov najmlađi brat Miralem (Galo), godinama je igrao fudbal u čapljinskom Borcu. Imao je brzinu, snagu i ogromnu energiju. Kada bi se zagrijavali na Ledama nabio bi loptu daleko iza gola i otrčao u punom trku po nju. Nedavno mi je neočekivano priznao da nije volio fudbal. U posljednje vrijeme pola godine živi sa porodicom u Kotoru, a pola u zavičaju. Dugo je radio na kotorskoj pijaci. Ljudi su ga zavoljeli zbog lepršave komunikacije prožete humorom. Galo je sada stožer okupljanja, njegov dom u Tasovčićima uvijek pun gostiju. Često mi daruje svježi cipol iz Neretve ili pola litra domaće rakije u karakterističnom bokalu. Majka i ja pokušavamo da se revanširamo. Galo sjajno kuha. “Sad ćete probati pastu na moj način”, otkriva meni i Seni, našem prijatelju, koji živi u Danskoj. Seno ima fantastičnu memoriju, razgovor s njim je praznik. Priča nam o snimanju filma Bore Draškovića “Horoskop” (1969). Neke scene snimljene su na pješčanoj plaži u Tasovčićima. “Najljepšoj plaži na svijetu”, govori sjetno Seno. Dočarava nam efektnu, opasnu scenu u kojoj se Milena Dravić i Dragan Nikolić spuštaju biciklom niz visoki nasip. Koscenarista filma bio je Zuko Džumhur. “Zuku sam često viđao u vašoj kafani u vrijeme snimanja “Horoskopa”. Nosio je crnu, kožnu torbu preko ramena. Malo bi predahnuo i krenuo pješke do Počitelja”. Film je osvojio Srebrnu arenu na Pulskom festivalu.

Seno je bio vrstan dribler, fudbalski šarmer. Duhovit, sklon šegi i na utakmicama. Jednom je prešao tri igrača na Ledama i izbio pred golmana. Još dok traje akcija podiže ruke u znak slavlja! Leda su najtananija kolektivna uspomena, duboko prirasla za srce. Mjesto odrastanja i nezaboravnog drugarstva brojnih generacija. Driblinzi, golovi, radost, borba za pobjedu do posljednjeg daha. Bio je merak otići poslije utakmice na brzatke Neretve i napiti se vode sa dlana. Potom bi dugo stajali pored igrališta komentarišući najzanimljivije detalje. Razilazimo se izgovarajući s puno zanosa: “Hoćemo li sutra “baciti” jednu”? “Dašta ćemo”! Tuširam se i, lagan kao ptica, odlazim na muziku u hotel “Mogorjelo”. Riva puna šetača, smijeha i ljepote. Bilo je vrijeme kad smo osjećali da sreća treperi nadohvat ruke!

Prizor s Leda sedamdesetih godina prošlog vijeka

Taj dio Tasovčića, na istočnoj obali Neretve, najviše se promijenio. Nema više Leda, šume topola, duge, kamene rive pored rijeke, pješčanih plaža. Zbog dugogodišnjeg vađenja pijeska i šljunka iz korita rijeka, nestala je šuma na sjeveru Tasovčića u kojoj su kampovali Francuzi, Nijemci, Poljaci, Česi. Nema Gornjih leda, ispod magistrale, gdje je krajem šezdesetih Ćamil Fazlinović pepao loptu na glavi preko čitavog igrališta, poput žonglera. Prostrani plato na obodu šume topola, oko 80 cm. iznad Leda, bio je alternativni teren, kad Leda poplivaju. Neretva je blijeda senka nekadašnje ljepotice. Ponekad se sjetim Kišovog sjajnog pasaža iz knjige “Rani jadi”. “Šta kažete, nema ovde nigde ulice s drvoredom kestenova? A ja znam, gospodine, da ona tu mora da postoji, nemoguće je da uspomene toliko varaju”.

Galo fotografiše Senu i mene i slika brzo obilazi svijet.

Iz Amerike se javljaju Berina i Mustafa Fazlinović: “Lijepo vas je vidjeti zajedno”! Igrali smo skoro svakodnevno na Ledama. Musa je igrao lijevog beka u našem Uskoku. Neprelazan, čvrst u duelu, izrazito brz. Nismo se vidjeli poslije rata. Berinina i Musina reakcija je snažna, dirljiva!

Nemoguće je pronaći vrata u izgubljeni svijet, ali nešto milo i blisko lebdi u vazduhu. Osjetismo zaboravljeni miris Neretve, vrba i nježnosti, kao da dolazi pravo iz mladosti.