Dvije nesretne zemlje

Izdvajamo

• Građansko mnoštvo i politički subjekti tog mnoštva pozvani su na političke i nepolitičke akcije (u zemlji i van zemlje) kako bi politički predstavnici progresivnih politika u Evropskoj Uniji čuli drugačiji glas od kvislinškog glasa Željane Zovko. Dalje snaženje građanskog političkog fronta i slanje drugačije priče o Bosni i Hercegovini u svijet, priče koja nadilazi tiraniju plemenske organizacije života u 21. stoljeću, bit će uvjerljivije ako se Ž. Komšić i njegova Demokratska fronta u potpunosti emancipiraju od SDA. Najbolji potez bio bi javni poziv člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda glasačima SDA da ne glasaju za njega, uz istovremeni poziv SDA svojim biračima da ne glasaju za Komšića, odluči li se boriti za još jedan mandat u Predsjedništvu države. Time bi na svjetlo dana izašla stvarna politička snaga ove stranke, koja, oslobođena nacionalističkog balasta, udružena sa SDP-om, Našom strankom, nenacionalističkim individualnim i grupnim akterima iz cijele Bosne i Hercegovine i iz svih etnonacionalnih zajednica, participira u legitimaciji domaće i međunarodne borbe građanskog mnoštva za liberalnu demokratsku državu, koja se odgovorno gradi, uz razumnu zaštitu kolektivnih prava unutar standarda liberalne demokratske države.

Povezani članci

• Baka Slišković: Prolazimo u drugi krug Mundijala. Povratak u Velež, zašto ne?
• U potrazi za figurama prijateljstva
• Drago Bojić: HDZ je vlasništvo Dragana Čovića a treći entitet je lažni analgetik frustriranim Hrvatima
• Esad Bajtal: SNIJEG PADE NA BEHAR NA VOĆE
• Nacionalizam s bošnjačkim predznakom
• Intervju – Rajka Glušica: Nacionalizmi se međusobno hrane i podržavaju

Foto: Dženat Dreković

O Ukrajini i Bosni i Hercegovini. O nepovredivosti granica. O ruskom imperijalnom umu. O nacionalizmima na svetom zadatku: kako uništiti smisao Bosne? O naličju teritorijalnog integriteta i suvereniteta. O građanskoj borbi

Piše: Nerzuk Ćurak

Da li se načelo o nepovredivosti državnih granica može održati kao suštinska vrijednost naše civilizacije? Ako ne može, nasilje je zagarantirano kao buduća povijest čovječanstva. Ključni donositelji odluka u svjetskoj politici su, u najvećoj mjeri, svjesni aksiomatske vrijednosti teritorijalnog integriteta suverenih država, koji je, već daleke 1975. godine snažno promoviran na Konferenciji o evropskoj sigurnosti i suradnji, održanoj u glavnom gradu Finske – Helsinkiju. Tada je usvojen Završni akt Konferencije u kojemu je, između ostaloga, stajalo i ovo: “Države sudionice (evropske zemlje, Kanada i SAD, op.a.) uzajamno potvrđuju da su sve njihove granice kao i granice svih država u Europi nepovredive, pa će se stoga sada i ubuduće suzdržavati od povrede tih granica. U skladu s tim, one će se također suzdržati i od svakog zahtjeva ili samog čina prisvajanja ili osvajanja dijela ili cijelog teritorija bilo koje države sudionice.”

Gotovo pola stoljeća kasnije, možemo potvrditi da je taj kriterij o nepovredivosti granica postao dio evropske političke kulture, civilizirajući momenat u hladnoratovskom i posthladnoratovskom svijetu. Na upravo završenom, prestižnom minhenskom panelu o svjetskoj sigurnosti, i predsjednica SAD-a Kamala Haris istakla je neporecivu vrijednost “nenasilnog mijenjanja nacionalnih granica” kao doktrine koja je omogućila Evropi da uživa “neviđeni mir i prosperitet u sistemu izgrađenom nakon Drugog svjetskog rata.” Geopolitička arhitektura suvremene Evrope počiva na toj premisi – granice se ne mogu mijenjati silom, a budući da se uglavnom mijenjaju ognjem i mačem, fenomen mirnog češko-slovačkog razdruživanja ostaje izuzetak koji se teško može ponoviti bilo gdje u Evropi, tako da ga u memoriji evropskog ljudstva treba sačuvati samo kao čudesni eksces a bilo koje nove dezintegracijske pokušaje valja sasjeći u korijenu, bilo da je riječ o Ukrajini, Bosni ili podjeli Kosova.[1]

Igra s đavolovim repom

Od beskrajne je važnosti što svojevremeno nije došlo do promjene granica između Kosova i Srbije, jer bi to otvorilo Pandorinu kutiju na Balkanu i veliko je pitanje da li bi Bosna i Hercegovina danas imala snažnu podršku EU i SAD-a svome teritorijalnom integritetu i suverenitetu da je Vučić-Tačijeva igra s đavolovim repom dobila međunarodnu legitimaciju. Ne treba posebno naglašavati povijesnu vrijednost odbijanja ruske aneksije Krima kao gotovog čina, bez obzira na faktičko stanje na terenu. Ta ultimativna okupacija ostala je nepriznata i od Zapada (ali i od Ujedinjenih Nacija) pa Rusija zbog tog agresivnog čina i dalje trpi sankcije transatlantske alijanse a koje će se multiplicirati ako Putin pokuša oteti još jedan komad nesretne Ukrajine. Parafrazirajmo Tolstoja: sve sretne zemlje liče jedna na drugu, svaka nesretna zemlja, nesretna je na svoj način. Bilo da se zove Bosna i Hercegovina, bilo da se kliče Ukrajina.

Bosna je nesretna stalnim odbijanjem iskompleksiranih susjeda da joj priznaju sopstveno porijeklo; nesretnost Ukrajine dolazi iz tamnih dubina ruskog imperijuma, čija “kolektivna svijest” uopće ne može pojmiti da je Ukrajina bilo šta drugo nego Rusija, stara Rusija, majka, majčica…

Zbog pogrešnih predstava u ruskoj i srpskoj geopolitičkoj kulturi, suverenitet Ukrajine i Bosne i Hercegovine trajno je izložen degradaciji, pa je i za Sarajevo i za Kijev novo retoričko, političko i pravno osnaživanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta kao crvene linije koju agresivne sile ne mogu preći bez posljedica, najvažniji benefit koji slobodni svijet može napraviti za ove dvije nesretne domaje.

No, to je tek pola uspješne priče. Druga polovina tiče se slabosti koju generira insistiranje na suverenitetu i teritorijalnom integritetu. Šta je dakle, naličje, nazovimo ga, dobrog narativa o nemijenjanju granica silom?

Radikalno popuštanje unutrašnjim antisuverenitetskim i dezintegracijskim silama, druga je strana Janusove medalje: naličje neupitnih međunarodno priznatih granica je odsustvo država iznutra. Poželjna i važna briga međunarodne zajednice za nepovredivost granica suverenih zemalja u obrnutoj je proporciji sa stvarnim punjenjem fragilnih, lomljivih, slabih država suverenitetskim sadržajem. Ukrajina i Bosna su očigledni primjeri takvog pristupa.

Budući da bi saga o Ukrajini mogla završiti proizvodnjom, metaforički kazano, Republike  Srpske u Donbasu, čime bi Putin i te kako bio zadovoljan, u takvom razvoju scenarija dobili bi baš to – naličje brige za suverenitet: Donbas će biti u Ukrajini ali Ukrajine neće biti u Donbasu; Republika Srpska će biti u Bosni i Hercegovini ali Bosne i Hercegovine neće biti u Republici Srpskoj! Zar to već nemamo izostankom pravnog sankcioniranja Željke Cvijanović, predsjednice RS-a, zbog antiustavnog objavljivanja dva zakona u Službenom listu ovog bh. entiteta. Već sada možemo kazati da je Republika Srpska više pokrajina Srbije nego što je to Kosovo. U apstraktnoj stvarnosti, Republika Srpska dio je Bosne i Hercegovine, ali od neprocjenjive je važnosti da postane istinski dio materijalne stvarnosti dejtonske države.

Uvjeren sam da je nastupio novi momentum pred liberalnom internacionalnom zajednicom: mantra o nepovredivosti međunarodno priznatih granica mora biti praćena izgradnjom unutrašnjeg suvereniteta, jačanjem državnih struktura i stvarnom proizvodnjom političkog stanja u kojemu niži nivo vlasti (kao što je u BiH) više neće biti nadređen višem nivou vlasti, proizvodeći od države veliko bezglavo ništa.

Iako je tekst, prije svega, ponukan Bosnom i Hercegovinom i Ukrajinom, vjerujem da je došlo vrijeme za snažniju povezanost između brige za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta i stvarne proizvodnje unutrašnjeg suvereniteta kojom se osnažuje princip nepovredivosti granica uopće. Jednostavno rečeno, potreban je radikalni politički preokret u pristupu postkonfliktnim zajednicama: da bi države (npr. BiH i Ukrajina) opstale, SAD i Evropska Unija više ne bi trebale opstanak tih nesretnih država na geopolitičkoj mapi svijeta honorirati podilaženjem secesionistima i dezintegracionistima. Kucnuo je čas za drugi smjer: za integracijske snage mrkva, za dezintegracijske batina.

Čudna izjava Miroslava Lajčaka

Objasnit ću to kroz figuru Republike Srpske. Prilikom nedavne posjete  Gabrijela Eskobara, američkog čovjeka za Zapadni Balkan i Miroslava Lajčaka, evropskog posrednika između Srbije i Kosova, našoj regiji, bivši Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, očito sa iskustvom sopstvenog neuspjeha u Sarajevu, izjavio je, naglašavajući da EU i SAD “dijele istu viziju za Kosovo” i ovo: “Sporazum o zajednici opština sa srpskom većinom mora biti proveden, međutim, niko razuman ne želi Republiku Srpsku na Kosovu. Nijedna razumna osoba, pogotovo s obzirom na trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini, ne bi predložila tako nešto”. (istaknuo N.Ć.)

Ovo je poražavajuća izjava kako za Bosnu i Hercegovinu, tako i za njen anahroni entitet krvi i tla. Bivši prvi čovjek međunarodne uprave u Bosni i Hercegovini, svjestan šta bi značila izgradnja kvazidržavnog entiteta od Zajednice srpskih opština na Kosovu, volšebno kaže da razum isključuje mogućnost etabliranja Republike Srpske bilo gdje izvan Bosne i Hercegovine. Iako je dakle sažeo neuspjeh Bosne i Hercegovine u krucijalnu tačku tog neuspjeha, koja decenijama šalje poruku da se s njom takvom ne može izgraditi uspješna država na opću korist svih svojih ljudi, Lajčak nije osjetio nikakvu nelagodu izgovarajući tu krunsku činjenicu bosanskohercegovačke agonije kao da je rekao čokolada, keks, ljubav, škoda… A rekao je strahotu: Ni EU ni SAD nigdje drugdje i nikada više takvo nešto kao što je Republika Srpska neće ni pokušati dizajnirati! Izuzev, možda u Donbasu!

Frustrirajuće je to što je Lajčak rekao, jer de facto takva izjava doprinosi novim podjelama u Bosni i Hercegovini, budući da unutar integralističkih bh. krugova ovakav Lajčakov stav može samo dalje jačati narativ o neprirodnosti visokoautonomnog bh. entiteta koji se mora desubjektivizirati jer evo i SAD i EU to poručuju. S druge strane, to je uvredljivo za građane Republike Srpske jer ispada da su stanovnici bosanskohercegovačke pokrajine s kojom ne treba imati nikakvog posla. Istovremeno, u samoj BiH, EU i SAD kao navijena ploča ponavljaju da je Bosna i Hercegovina moguća samo kao jedinstvena zemlja dva entiteta, tri naroda i ostalih građana, dakle da je moguća jedino tako što je nemoguća a kako nam je to fino poručio Miroslav Lajčak čuvajući Kosovo od tamne građe Dodikove latifundije.

Ako je Zapad na takvoj poziciji, zašto je onda Bosna žrtvovana? Hoće li i Ukrajina biti žrtvovana na taj način a Donbas takođe postati jedinica mjere koja se nigdje drugo ne smije dozvoliti? Sarajevo i Kijev – žrtvovani na oltar kukavičluka. Zašto međunarodni liberalni poredak konačno ne krene u operaciju koju sam prethodno naglasio – snaženje unutrašnjeg suvereniteta a ne nagrađivanje onih politika koje ne želite vidjeti nigdje drugdje nego samo u Bosni i Ukrajini.

Lajčakova “kosovska figura” potreban je i dovoljan razlog za političku i građansku pobunu bosanskohercegovačkih ljudi. I Hrvata i Srba i Bošnjaka i ostalih građana. Zašto da baš mi živimo u institucionalnom dizajnu za kojeg nam dva moćna entiteta (SAD i EU) kažu da ga ne žele vidjeti na Kosovu. Pa šta da građani RS-a misle o svom entitetu i napose o sebi kao građanima tog entiteta ako je međunarodna politička svijest o tom entitetu takva kakva je?! Doda li se ovoj papazjaniji i višegodišnji zahtjev HDZ-a BiH i Republike Hrvatske, u neobičnom statusu političke ispostave HDZ-a BiH, da sve u našoj zajedničkoj državi bude podređeno njihovim partikularnim interesima i ako sve to natkrijemo mimikrijom SDA koja ustvari hoće samo svoj komad “bosanskohercegovačkog raja”, nismo daleko od tri Republike Srpske u BiH, nismo daleko od konačne ovjere ludila i unutrašnje, nacionalističke destrukcije Završnog akta iz Helsinkija.

Epilog

Da bi spriječili to putovanje u Nigdjezemsku, BiH kao žrtva rata vođenog protiv nje kao načina života, mora iskoristiti novo snaženje liberalnih, zelenih i lijevih politika kako bi se zaustavilo ovo bezočno honoriranje nacionalizma u našoj zemlji, kako od strane Plenkovićevih narodnjaka i hrvatskih nacionalista orijentalnog tipa (ala Milanović) tako i od srbijanskog državnog nacionalizma koji u Lajčakovoj izjavi o RS-u neće vidjeti svoj sramotni, ubilački grijeh nego tek još jedan dokaz zavjere briselskih i vašingtonskih iluminata protiv “nebeskog naroda”.

Građansko mnoštvo i politički subjekti tog mnoštva pozvani su na političke i nepolitičke akcije (u zemlji i van zemlje) kako bi politički predstavnici progresivnih politika u Evropskoj Uniji čuli drugačiji glas od kvislinškog glasa Željane Zovko. Dalje snaženje građanskog političkog fronta i slanje drugačije priče o Bosni i Hercegovini u svijet, priče koja nadilazi tiraniju plemenske organizacije života u 21. stoljeću, bit će uvjerljivije ako se Ž. Komšić i njegova Demokratska fronta u potpunosti emancipiraju od SDA. Najbolji potez bio bi javni poziv člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda glasačima SDA da ne glasaju za njega, uz istovremeni poziv SDA svojim biračima da ne glasaju za Komšića, odluči li se boriti za još jedan mandat u Predsjedništvu države. Time bi na svjetlo dana izašla stvarna politička snaga ove stranke, koja, oslobođena nacionalističkog balasta, udružena sa SDP-om, Našom strankom, nenacionalističkim individualnim i grupnim akterima iz cijele Bosne i Hercegovine i iz svih etnonacionalnih zajednica, participira u legitimaciji domaće i međunarodne borbe građanskog mnoštva za liberalnu demokratsku državu, koja se odgovorno gradi, uz razumnu zaštitu kolektivnih prava unutar standarda liberalne demokratske države.

Očito, govorim o državi – građanskom servisu svih svojih ljudi, čije će granice trajno biti neupitne, upravo zbog snaženja političkih subjekata koji su, stvarno ili potencijalno, s onu stranu nacionalizma kao ideologije podjele Bosne i Hercegovine, kao ideologije kraja našeg tamnog, pardon, svjetlog vilajeta.

[1] Srpski nacionalistički diskurs i iz njega izvedena nacionalistička politika Aleksandra Vučića upravo po kriteriju nepovredivosti granica smatraju nezavisnost Kosova nelegalnim činom, prešućujući ključni momenat – pravo na samoopredjeljenje zajednice koja je izložena višedecenijskom teroru i pokušaju konačne eksterminacije krajem dvadesetog stoljeća. Mnogi autokrati u različitim dijelovima svijeta zloupotrijebili su i zloupotrebljavaju pravo na nemiješanje u unutrašnje stvari suverenih država, brutalnim terorom nad  neistomišljenicima, pripadnicima ugroženih manjinskih zajednica, političkim protivnicima… Tek je razvoj liberalnog demokratskog  poretka krajem prošlog i početkom ovog stoljeća relativizirao teoriju suvereniteta gradeći međunarodne  institucije koje će dohakati ubicama sopstvenog  i drugih naroda tako što vladajuće strukture više neće biti zaštićene k’o međedi u svojoj zemlji, bez straha od međunarodne intervencije.  Nažalost, taj poredak je sada u krizi, što autokratski lideri bezočno koriste, štiteći svoje represivne režime pravom na nemiješanje drugih u unutrašnje stvari suverene zemlje. Da bi stvar bila još grotesknija, to pravo na nemiješanje ne isključuje samoproizvedeno pravo na miješanje u druge zemlje, pa tako Rusija smatra sasvim normalnim da se miješa u ukrajinski suverenitet, dok istovremeno ne dozvoljava miješanje međunarodnog poretka u ruski suverenitet.