Mile Stojić: Vjetar Anadolije

Autor/ica 👤Mile Stojić 30.6.2011. u 13:09

Povezani članci

Početak svibnja ove godine proveo sam među Kurdima. Istanbulski centar Goethe Instituta uputio je nas, četvoricu pisaca iz antologije “Odvažnost sjećanja”- što ju je proljetos objavio najstariji njemački časops Die Horen – na daleki jugoistok Turske. Sa mnom su letjeli moj dragi prijatelj hrvatski romanopisac i dramatičar Slobodan Šnajder, ciparski pjesnik Gürgenç Korkmazel, te turski prozaik Murat Uyurkulak. Održali smo na tom putešestviju šest književnih čitanja u gradovima Mardinu, Batmanu i Diyarbakiru, centru kurdske nepostojeće države. No, da bih mogao nešto suvislo reći o tom uzbudljivom i neponovljivom putovanju, dužan sam čitateljima nekoliko uvodnih napomena.

Ja sam se prvi prvi puta s Kurdima sreo u Beču, u proljeće 1993. godine. Bosna je tad gorjela i nesretne bosanske žene demonstrirale su pred Centrom Ujedinjenih naroda, a njima se bijahu pridružili i Kurdi. Unutra, u čelično-staklenome zdanju Vienna centra bila je zakazana važna sjednica Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima. Dok Bosna nije bila napadnuta, nisam puno znao o problemu Kurda, kao što ni ovi ljudi ovdje ne znaju ništa o Bosni, pomišljao sam gledajući kako uvažene diplomatske stražnjice hladnokrvno obilaze i prekoračuju tijela žena, očajnih bosanskih demonstrantica, poleglih pred glavnom portom zgrade.

Bosna je gorjela i nitko nije mario za to, osim naše braće Kurda, koji su došli ovdje da dignu svoj glas protiv njima nanesene napravde. Vidjevši kako se nitko ne osvrće na grupu nesretnih Bosanki što su na pragovima svjetskog licemjerja došle tražiti pravdu, Kurdi su im solidarno pritekli, zaobišavši špalir policajaca, i uzvikujući:

Bosna, Bosna – Kurdistan! Bosna, Bosna – Kurdistan!

Prizor je bio gotovo tragikomičan: nad gomilom plavokosih žena vijorila se slika tamnoputog kurdskog vođe s njemačkim natpisom “Es lebe Oçalan!” (Živio Oçalan!). U danima i godinama koje su slijedile puno sam mislio na Kurde i Oçalana, sve više uvjeren da mi, Bosanci, doživljavamo njihovu sudbinu. “Proglašavaju nas Turcima, a od nas su napravili Kurde”, tako je moja supruga, Bošnjakinja, kroz gorki i gusti plač, komentirala to bečko spontano bratstvo.

Borba Kurda za nezavisnost zasad je uzaludna. Zemlje Kurdistan nema na mapi, a kako stoje stvari neće je ni biti. Nakon što su i iračke i turske vlasti krvavo ugušile kurdsku pobunu, u kolvozu 2006. godine uhapšen je u Izmiru Abdullah Oçalan i vlasti u Ankari dosudile su mu smrtnu kaznu. Kad sam gledao prizore Oçalanova uhićenja na prijevaru, televizijsku sliku političkoga lidera nesretnog naroda sa drvenom kruškom u ustima, sjetio sam se njegove bečke fotografije i u trenu mi se učinio kao moj najbliskiji rod. Zapanjio sam se nad spoznajom da su mediji i političari moje zemlje vijest o njegovoj smrtnoj presudi registrirali s ravnodušnošću, čak bih rekao s bešćutnošću. I dalje je sve poznato: pod pritiskom međunarodne javnosti presuda Oçalanu preinačena je u doživotnu robiju, koju on izdržava na nekom sredozemnom otoku. Inače, Kurda u Turskoj živi oko petnaest milijuna, a još pet milijuna njih živi u Iraku, Siriji i Iranu.

Nakon više od dva sata leta, divovski boeing Turkish Airlinesa spušta se u Mardin, gradić na samoj sirijskoj granici. Na putu od zračne luke do hotela primijećujemo natpis na brdu iznad grada ozidan džinovskim slovima, kakvim se nekad u nas često isticalo Titovo ime. Prevoditeljica na naše pitanje što tu piše odgovara: “Časno je i pošteno biti Turčin”. Ta parola u gradu čiji su većinski žitelji Kurdi i ne zvuči baš milo i nevino, pogotovu što je predio načičkan vojnim utvrdama, a aerodromske zgrade opasane bodljikavom žicom. Pored Turaka i Kurda u gradu živi i dosta Arapa i Sirijaca, a sirijska granica nazire se u daljini, u izmaglici biblijskog krajolika. Naša ljubazna domaćica Claudia van Raabe, direktorica istanbulskog Goethe Instituta, upoznaje nas sa znamenitostima mjesta, pokazujući znakove očaranosti svijetom prema kojemu Evropljani uglavnom gaje predrasude.

Prvo naše čitanje odvijalo se na Sveučilištu Artuklu, jednom od rijetkih gdje se izučava i kurdski jezik, kao sastavni dio turske kulture. U impozantnoj sveučilišnoj auli slušaju nas kurdski studenti, kojima Slobodan Šnajder objašnjava kako su Osmanlije na Visokoj porti hrvatskosrpski tretirali jednim od službenih jezika, a moderna Turska takvo pravo ne daje svojim građanima Kurdima. Njegove riječi stvaraju rezonance na licima, ali ostaju bez komentara, dok disput Murata Uyurkulaka, turske književne zvijezde u usponu, koji je govorio o potrebi rasvjetljavanja genocida nad Armencima, izaziva buran pljesak. Tek na izlazu iz zgrade primijećujemo da sveučilišnu zgradu čuvaju naoružani policajci, što naša prevoditeljica objašnjava blizinom sirijske granice, gdje bukti građanski rat.

Saznajemo da su u gradu sve do početka dvadesetog stoljeća živjeli Armenci, a danas ih tu živi tek šačica. Posjetili smo i neke njihove prazne crkve, a pokolj koji su nad njima načinili Mladoturci, u današnjoj Turskoj predmet je žučljivih polemika, tabu-tema, koju je pred svijetom ponajvećma otvorio turski nobelovac Orhan Pamuk. Ali, dok o pobijenim Armencima vlasti dopuštaju dijalog, s živim Kurdima se one brutalno i nemilosrdno obračunavaju. Petoga svibnja, kad smo ulazili u Diyarbakir, događala se masovna sahrana dvojice kurdskih pobunjenika što ih je dan ranije ubila vojska. Desetine tisuća ljudi okupile su se na trgu da izraze žaljenje i očaj, prosvjed protiv države i policije. U ritalnom ridanju mase mogao se steći dojam kako se ovdje život malo cijeni, a puno, puno žali.

Od Mardina do Diyarbakira vodi moderna autocesta – putujemo drevnom Mezopotamijom kao da se spuštamo niz vrijeme, sve do Abrahama, oca naroda, koji je, prema predanju, ovdje negdje bio rođen. U susret nam idu ogronmi vojni transporteri koji prevoze tenkove. Život i smrt, stvarnost i mit ovdje su tako blizu. Dolazimo do biblijske rijeke Tigris, koja se lijeno valja između razlistalih stabala vrba i palmi, krijući u svome mulju prah i ostatke civilizacija čiji smo i mi danas baštinici. Ovdje su rođena sva ona lica monoteističkog Boga, u ime kojih se međusobno istrebljujemo do današnjega dana. U Diyarbakiru, koji nas svijetlim ulicama podsjeća na Zagreb, živi dva i pol milijuna stanovnika, od kojih devedeset procenata sačinjavaju Kurdi. Grad je moderan, ali okovan kasarnama, a četvrti u kojima živi vojska i civilna uprava ograđene su bodljikavom žicom.

Nastup pred prepunom salom u kurdskom kulturnom centru Egitim Sen u Diyarbakiru bio je svakako vrhunac tog našeg anadolijskog putovanja. Posjetitelji su govorili na turskom, koji je potom Šnajderu i meni prevođen na njemački. Većina sudionika tog razgovora bili su kurdski pisci, koji su postavljali pitanja o Bosni, o Srebrenici, o zločinu koji je ostao nekažnjen. Mene su, kao Bosanca, pitali o mogućnostima pomirenja na Balkanu i može li se normalno živjeti nakon genocida. Šnajder i ja pokušavali smo objasniti naše aporije – južni Slaveni prakticiraju tri vjere a govore istim jezikom, ovdje je vjera jedna, ali su jezici različiti. Predstavnik kurdskog PEN Kluba u osnivanju, poznati kurdski pjesnik Arjen Arî, nije htio govoriti na turskom, već je njegov kurdski prevođen na turski, pa potom s turskoga na njemački. Kroz cijeli taj multilingvalni šum tek sam razabrao veliku muku i drevnu kurdsku poslovicu: očevi zaboravljaju, a sinovi pamte.

Kurdski su autori dugo pričali, više govoreći o svojoj nevolji, o tome kako nemaju pravo na jezik i kako samo traže kulturnu autonomiju, ali ih zbog toga ubijaju. Nadaju se, isto kao i Bosanci, da će Turska biti primljena u Europsku Uniju, pa će tako njihov problem biti rješen. Zapravo, više su se jadali, nego što su postavjali pitanja. Tražili su da podržimo osnivanje njihovog PEN-a, a kad sam ovu inicijativu prenio predsjedniku turskog PEN-a, Tariku Gunerselu, kojeg sam nakon povratka sreo u Sarajevu, slegnuo je ramenima: “Vrata su im otvorena, neka se uključe u turski PEN”. Stara, poznata priča.

Po povratku u Istanbul, koji grmi svjetlima bogatstva i moći, slave i historije, ja sam mislio na kurdsku djecu, koja su nas dočekala u mjestu Dora, među grobnicama starim pet tisuća godina. Cijela jedna klasa nam je, očekujući sitnu paru, razdragano pjevala kurdske i francuske pjesmice, cijeli jedan kor malih anđela bez sudbine.

Bosna, Bosna – Kurdistan! Te riječi padale su mi na um i kad sam s gospođom Claudijom van Raabe šetao preko jednog mosta na Tigrisu. Ona je pričala o ljepoti turske glazbe, a ja mislio na bečko bosansko-kurdstvo pobratimstvo, dok nam je kosu barušio topli vjetar Anadolije.