Aleš Debeljak: DVADESET GODINA POSLIJE

Povezani članci

• Mostarci sačuvali prelijepe Bunske kanale, hidroelektranama uskraćena urbanistička saglasnost
• Ugodan dan za bombardovanje
• NE DAJ SE HADŽIHAFIZBEGOVIĆU
• Staro pakovanje
• Ne zaboravimo naše Mostarske heroine
• OTVORENO PISMO Maje Dizdara, sina pisca Maka Dizdara, u povodu promocije Slovo o autentičnom i definitivnom izdanju Kamenog spavača

Foto Nada Zgank.

U ljeto 1991. smo dobili dokaze da se priča o slovenačkom identitetu napaja iz dvaju izvora. Jedan predstavlja stih Franca Prešerna : “Manje je strašna noć u crne zemlje krilu/ od pod svjetlim suncem sužnjeg dana”, a drugi je verz partizanske pjesme: “Na zemlji slovenačkoj mi smo gospodari”. Slovenački identitet ne proizlazi samo iz simboličnog, nego i iz stvarnog, otpora okupatoru.

Teritorijalci i pripadnici policije su u ljeto 1991. u borbi protiv jedinica Jugoslavenske narodne armije upotrijebili povjesno iskustvo partizanske vojske, koje se temelji na poznavanju domaćeg terena, pa i na ljubavi prema njemu. Time su dokazali da je mit o slovenačkom sluganstvu u suštini mit, izmišljena priča; dokazali su i to da obrana domovine znači čin kojim se na kraju krajeva daje  smisao osobnosti pojedinca. Ako čovjek dostigne punu realizaciju samog sebe tek u odnosu na širu zajednicu, onda biti bez domovine znači biti osuđen na krnji život.

Odluku da živimo punokrvan život mi Slovenci smo dokazali desetodnevnim ratom. Neki rat nisu preživjeli. Mi ostali sretnici imamo uspomene. Šta su uspomene? To su djelići i zvjezde padalice  jučerašnjeg svijeta koje pričamo, prije nego “konj za konjem prohuja pored nas/ i svi polagano otplove u sumrak”, kako pjeva Rainer Maria Rilke u pjesmi Vrtuljak, Jardin du Luxembourg.

Dakle? Dakle: prisilne barikade od zelenih autobusa Gradskog prometa, na koje sam zaprepašten naletio u Šiški na Celovškoj cesti, kad sam se rano ujutro na biciklu vraćao iz stare Ljubljane, gdje sam prethodnu noć, kad su “snovi bili dozvoljeni”, veselo nazdravljao ispred Galerije ŠKUC sa raspojasanom gomilom znanaca i neznanaca, automobili u plamenu; obrambene jedinice teritorijalaca, koji su još par dana prije toga čitali Aristotela i prodavali elektroniku, sada su mitraljezima  u rukama branili zgradu Parlamenta; uništen i usvinjen stan u Gornjoj Radgoni, kojeg su vojnici JNA pretvorili u mitraljesko gnijezdo; zabrinuto lice ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela, s kojim sam nekada raspravljao o postmodernizmu, sad ga vidim na brzom ručku u vrtu Hotela Holliday Inn u pratnji naoružanih zaštitara; reporter CNN Jim Clancy, kako uprkos iskustvima iz libanonskog građanskog rata ne može vjerovati vlastitim očima, kad vidi razulareno nasilje savezne armije, koja je povrh svega odvezla i obilan “ratni plijen” iz bescarinskih dućana; prevelik neprobojni prsluk kojeg nosim kao prevoditelj američke TV stanice; u uredništvu Nove revije, neslužbenom štabu za komuniciranje sa stranim novinarima i intelektualcima, odjednom blijede lica prijatelja pisaca (vlastito lice ne vidim) – armijski mig je negdje nad ljubljanskim Gradom probio zvučni zid; zidovi ureda i srčani zalisci, koji drhture u istom ritmu; armijski specijalci, koji pucaju sa prozora na visokim katovima, tanki pramen pjeska koji na Gregorčičevoj ulici curi iz skladišta prljavo-sivih vreća  u grudobranu; dugotrajni obredi buljenja u ekran, prebacivanje sa slovenačkog na srbijanski program, sa hrvatskog na transnacionalni Yutel, sa prijateljima u Čurkijevom stanu preko puta Parka Tivoli; sve do filtera popušene cigarete na balkonu i zgroženost od spoznaje da doživljavamo ono što smo nekada gledali u popularnim akcijskim filmovima; suze straha i ponosa; rat u Sloveniji, rat za Sloveniju.

A danas?

Dvadeset godina nakon sloma istočno-europskog komunizma nije zavladao liberalni demokratski red, kao što smo se nadali, kako mnogi lokalni stanovnici, tako i centri moći na Zapadu. Zavladao je globalni korporativni kapitalizam, kao što su željeli još brojniji posvuda u svijetu.

Sa te tačke gledišta Slovenija nije nikakav izuzetak.

Prije dvadeset godina, u sporu između velikih priča koje govore o članstvu u široj zajednici (nacionalizam, internacionalizam, kosmopolitizam), pobijedio je nacionalizam. Nacionalizam, kao posljednji stadij komunizma, čvrsto je zasjeo u sedlu svih postkomunističkih država, a istina je da se krijepi i u dugogodišnjim članicama Europske unije. Slovenija sa te tačke gledišta ne predstavlja izuzetak.

A ipak je prije dvadeset godina Slovenija činila izuzetak. Morala je izvesti više od samo ponekog preobražaja: odbaciti komunistički režim, pridobiti punu suverenost i osamostaliti se od (jugoslavenske) savezne države.

Zajednička samosvijest nasuprot komplicirane trojne preobrazbe brzo je ispuhala. Odmah za njom je ispario visoki stupanj suglasnosti između elita i masa.

Tada, prije dvadeset godina, mi Slovenci smo imali priču koja je dala smisao zajedničkom životu u sudbonosnom trouglu između Pirana, Jesenica i Murske Sobote. Priča je bila vrlo jednostavna. Željeli smo postati normalni državljani normalne demokratske i kapitalističke europske države.

Možemo se buniti, možemo bježati, ali ne možemo se sakriti: obilježilo nas je jugoslavensko naslijeđe. U najlošijim primjerima se rječito i nazorno zgusne u pridjevu “bizantski”, što cilja na lukavu podmuklost, spletkarsku pamet i rafiniranu bezobzirnost.

Tu vrstu “bizantske” tradicije u današnjoj Sloveniji je moguće vidjeti u opasno automatskom uvjerenju da se svijet dijeli na naše i njihove. To znači da nam nedostaje građanska svijest. Građanska svijest je naime slijepa za etničku, spolnu  i klasnu razliku. I više od toga : građanska svijest zahtijeva odgovornost prema zajedničkim stvarima, i to tako da se poziva na solidarnost s onu stranu naroda, gdje želi uključiti sve i svakoga ko živi u republici.

Tada smo očekivali da će demokratske političke stranke samo biti oruđe upravljanja zajedničkim stvarima. U raspravi o mentalitetu, koja je obilježila život u socijalističkoj Sloveniji, nove političke stranke u kapitalističkoj Sloveniji su nastojale da si u vlastitom uskom programu podrede arhitekturu nastajućih demokratskih državnih ustanova, namijenjenih uređenju širokog zajedničkog života.

Danas imamo posla sa vladavinom partitokracije u čijim okvirima svaka zamisao o zajedničkom dobru postaje žrtva posebnih interesa.

Tada je živjela nada da će se slovenački čovjek promijeniti i da će se roditi slovenski državljanin, informiran i kritičan pojedinac, kojem nije svejedno kad se radi o zajedničkim stvarima.

Danas je državljanina skoro posve izgurao potrošač kojem se fućka za zajedničko.

Oslobođenje je jednokratan čin, a sloboda je stanje kojeg treba održavati. Za slobodu se treba truditi uvijek ponovno, svaki dan posebno. Ako nismo svjesni da – oprostite na velikim riječima – ona povjesna odgovornost koja nam je bila data plebiscitom 23. decembra 1990. i odlukom o proglašenju neovisnosti 25. juna 1991., nije tek ugasla sa onda predatim glasom “za”, nego traje u glavama i srcima slovenačkih državljana, onda smo izgubili  upravo onaj značaj oslobođenja koji ima za cilj etičku solidarnost. Etička solidarnost u traženju zajedničkog dobra naime poznaje samo političke protivnike, ali ne i neprijatelje.

Tada je većina Slovenaca željela samostalnu državu. Danas je želja već dvadeset godina realnost. Skupa sa realnošću je stigla i nelagoda. Jer smo iz “jugoslavenske Atlantide” u kulturnom prtljagu ponijeli i iskustvo  da je država nekakav tuđi, otuđeni i nametnuti simbol moći. Slobodnu slovenačku državu očito još uvijek doživljavamo na otuđen način. Preciznije rečeno : još i prije nego smo naučili njegovati povjerenje u državne ustanove, otuđili su nam ih stranački lideri i njihove brojne ulizice.

Zajednička priča koja je davala smisao slovenačkom društvu potrošila se u tranziciji. Novu nemamo. Mnogi od nas su razočarani. Za to, da čovjek bude razočaran, mora najprije biti očaran.

Tada je očaranost samostalnom slovenačkom državom bila velika.

Danas je razočaranost duboka.

Najgora će biti ljutnja.

Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

SP DELA, 18. juni 2011.