Pavle Stanišć, pjesnik (1936 – 2021)

Izdvajamo

• Još od početka rata bio je izopšten i skrajnut na marginu društva i tako postao tuđinac ne samo u gradu kome je živio nego i u Bosni i Hrecegovini. Već krajem dvadesetog vijeka nove snage na političkom i kulturnom nebu Doboja potpuno su ignorisale Pavla Stanišića i njegovo književno stvaralaštvo, izbrisan je iz Udruženja književnika i Udruženja novinara, nije ga bilo ni u Društvu pisaca Republike Srpske.

Povezani članci

• Obersnel: Rijeka podržava Frljića
• Dok CIK “gleda kroz prste” političari trljaju ruke
• IZVJEŠTAJ HASIJE BORIĆ-STOJIĆ, SELEKTORICE 42. POZORIŠNIH/KAZALIŠNIH IGARA U JAJCU
• Preminuo pisac i sociolog Aleš Debeljak
• ZA SVE NEPODOBNE RADNIKE: Prijaviš korupciju, pa te vozaju u gepeku!
• Zašto je novinarstvo i mirovna misija?

Preminuo je Pavle Stanišić, književnik, koji je suptilno pisao svoje pjesme, priče i eseje i sanjao da će ovo jugoslovensko podneblje jednog dana opet biti slobodno.

U Doboju je umro i u srijedu sahranjen Pavle Stanišić Bato, pjesnik, pripovjedač, esejista, satiričar, novinar, urednik, bibliotekar, pokretač i urednik časopisa ”Značenja”, organizator i voditelj dvomjesečnog Aprilskog kulturnog mozaika nepune dvije decenije, čovjek visoke kulture i svestranog obrazovanja… Bio je osnivač i urednik listova ”Slobodni reporter”, ”Alternativa” i ”Nova alternativa”, a prije toga bio je i urednik regionalnog lista ”Glas komuna”.

Pavle Stanišić (rođen u mjestu Crkvice, Boka Kotorska, 1936., a građanin Doboja postao je 1947. godine) je nekoliko godina bio dopisnik-urednik Radio Sarajeva i u toku posljednjeg rata dopisnik Radija Slobodna Evropa. U višegodišnjoj novinarskoj i spisateljskoj karijeri Pavle Stanišić je borbu protiv nacionalizma smatrao jednim od najvažnijih zadataka. Urednik za Bosnu i Hercegovinu Hamza Bašić rado je prihvatio saradnju s Pavlom Stanišićem i upitao ga o čemu misli pisati za Radio Slobodna Evropa. O nacionalizmu, odgovorio je i rekao da je njegovo pravilo: Ako se boriš protiv nacionalizma, bori se protiv ”svog”. Ako se, dakle, boriš protiv nacionalizma u svom nacionalnom korpusu, ne očekuj priznanje ili privilegije od nacionalista iz druge grupacije. Ne traži i ne prihvataj. Ne činiš to radi toga da bi podržao druge nacionaliste, nego zbog toga što sve nacionalizme smatraš opasnim, jer je nacionalizam ”najniži oblik društvene svijesti”.

U svom bogatom književnim opusu Pavle Stanišić objavio je devet knjiga proze i poezije: ”Pahuljice i ludaci”, ”Vjekovo, grad u Dardaniji”, ”Večernja načela”, ”Plavi putevi”, ”Mladić iz ”Kaprija”, ”Pjesma o spasenju”, ”Preživjele riječi”, ”Teutino blago” i ”Evropa za uspomenu”. U predgovoru knjige ”Evropa za uspomenu” pjesnik je zapisao: ”Sloboda će doći, pored ostalog i s poezijom, ali prije svega, ona mora biti slobodna. Samo strah od novih vidika, od oslobođenog duha prorokuje smrt poezije, najveće slobode”.  U svojim pričama Pavale Stanišić postaje pjesnik, u njegovoj poeziji to je snaga misaonog jezika; uspješno je dočarao duh vremena u kome živimo i prolazimo kroz dane straha, strepnje, očaja i neizvjesnosti. Nakon završetka rata nisu prestali bol i stradanja nego su nastavljeni u ljudima ne samo u fizičkom nego i u duhovnom smislu. Pjesnik sve više i sve dublje uranja u ljudske sudbine. U pjesmi ”Pismo iz Njemačke” naslućuju se tamne dubine duše: Tamo je, kažeš, proljeće, uređuju groblja / grade nove ruševine / i smišljaju zemljotrese / A jorgovan čak i ovdje / još miriše / Proljeća su minirana, / pa se čuvaj pogleda / opasna je svaka suza / i misao koja kane. /  A ja ovdje / na nagradnom putovanju u samoću, /  imam vizu za ulazak / u kafanu / gdje me stižu crne sjene / drvoreda / kojih nigdje više nema.

Pjesnik je, dakle, još prije nepune tri decenije napisao da su ”proljeća minirana”, munje sijevaju na sve četiri strane ne samo Bosne i Hercegovine nego i cijelog svijeta. I zato je poezija Pavla Stanišića često puna suza koje još kaplju. Kroz pjesme i priče Pavle Stanišić nas vodi vješto i ubjedljivo bez ijedne suvišne riječi. Usamljen i izolovan, pjesnik je živio za svoju poeziju i priče kao i sveci za svoju vjeru i ne haje mnogo za izgnanstvo u svom gradu. Još od početka rata bio je izopšten i skrajnut na marginu društva i tako postao tuđinac ne samo u gradu kome je živio nego i u Bosni i Hercegovini. Već krajem dvadesetog vijeka nove snage na političkom i kulturnom nebu Doboja potpuno su ignorisale Pavla Stanišića i njegovo književno stvaralaštvo; izbrisan je iz Udruženja književnika i Udruženja novinara, nije ga bilo ni u Društvu pisaca Republike Srpske.

Ali istina se ne može izbrisati. Pavle Stanišić je osvajao nagrade na konkursima za priče u ”Politici”, ”Oslobođenju”, ”Dnevniku”, ”Cetinjskom listu”, ”Pobjedi”, ”Frontu slobode”, ”Glasu”, ”Borbi”… Dobijao je i nagrade ”Ivo Andrić” i ”Zija Dizdarević”, dobio godišnju nagradu Udruženja novinara Bosne i Hercegovine u vrijeme jugoslovenske slobode. Vrijednost književnog rada Pavla Stanišića i njegov doprinos kulturi Doboja  prepoznali su u Zadužbini Petar Kočić u Banjaluci i Beogradu i u prvoj deceniji 21. vijeka objavili dvije njegove knjige: zbirku pjesama ”Evropa za uspomenu” i priča ”Plavi putevi”. Često je portal tačno.net u Mostaru objavljivao njegove pjesme…

Pavle Stanišić

Pavle Stanišić je sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća u Doboju pokrenuo i nekoliko mjeseci vodio originalne satirične večeri pod nazivom ”Bakšiš”, koje su počinjale u osam sati naveče i završavale se ponekad pred samu zoru. Humorističke priloge čitali su i recitovali članovi SSRN – glumci Amaterskog pozorišta u Doboju Branka Alićehajić, Nađa Karabin, Mihajlo Marsov, Jozefina Krajinović Dautbegović… To nije bila politička oraganizacija Socijalističkog saveza radnog naroda nego Satirična scena radnog naroda. Novinari su tada pisali da je ”Bakšiš”  jedna od manifestacija koja od provincije čini grad. Nakon četrdeset i više godina u Doboju je 24. decembra 2010. održan kabare ”Ljubav, ljudi” čiji je autor i režiser bila Slađana Bukejlović, Dobojka, glumica Narodnog pozorišta u Banjaluci i tada je Pavle Stanišić na svom blogu napisao: ”Doboj je ponovo postao grad jer smo te večeri bili na vrhunskoj pozorišnoj predstavi u sasvim nekom drugom gradu koji se takođe zove Doboj!”.

Pavle Stanišić je uspješno obavljao funkcije direktora Narodne biblioteke i predsjednika Književnog kluba ”Ivo Andrić” čiji su osnivači bili pjesnik Kasim Deraković i ljubitelj lijepe pisane riječi Zahid Kremić.

Uprkos izgnanstvu u svom gradu, Pavle Stanišić se u posljednje tri decenije posvetio pisanju pjesma i priča i poslušao savjet Danila Kiša: S budalama se ne prepiri, imaš čistu savjest u odnosu na privilegiju koju ti zanat pisca donosi. Tako je uspio da nadvlada vrijeme koje je donijelo vulkane mržnje, primitivizma, nipodaštavanja i zavisti i oslobodi se straha sa vjerom u moralnu jačinu riječi i istine, svjestan da jedino umjetnost svojom snagom može da pobijedi laži i izgnanstvo.

Preminuo je Pavle Stanišić, književnik, koji je suptilno pisao svoje pjesme, priče i eseje i sanjao da će ovo jugoslovensko podneblje jednog dana opet biti slobodno.

Smrt Pavla Stanišića nije zabilježena u javnim glasilima u Bosni i Hercegovini. Ni ”Oslobođenje” ni ”Glas srpske”, a ni ”Politika”, listovi gdje je objavljivao svoje priče i dobijao nagrade. Vijest o smrti Pavla Stanišića nije objavio ni portal ”Dobojski info”, niti Novinska agencija Srna i tako su nastavili tradiciju izgnanstva i nipodaštavanja jednog od najboljih pisaca bosanskohercegovačke književnosti.