Sergio Šotrić – Nijemci glasali. Merkel: „mentalno i strukturalno ujedinjenje još nije okončano“. Ko će sada odbraniti BiH?

Izdvajamo

• Ono što ja, kao neko ko je skoro 30 godina imao prilike da živi u poslovnom ali i u društveno-političkom svijetu ponovo ujedinjene Njemačke, ko je imao čast i sreću da upozna i sarađuje sa nekim od vrhunskih političara Njemačke, te predstavnicima Njemačke u EU – nakon (ne samo ovih) njemačkih saveznih parlamentarnih izbora – mogu da spoznam jeste kontinuitet amatersko-neučinkovitog pristupa one strane bosanskohercegovačke političke elite koja se barem deklarativno zalaže za državni integritet BiH, važnom evropskom partneru kao što je to Savezna Republika Njemačka.

Povezani članci

• Duh slobode – Domovina nas treba!!
• Afera “Respiratori”: Je li Sebija Izetbegović na Sudu BiH govorila istinu
• Tenzije na Nilu prete sukobom Egipta i Etiopije
• NOVALIĆEVA VLADA BJEŽI OD ODGOVORNOSTI: Revizori se rugaju i javno sramote naše ministre
• Kurtić: Profesori nemaju hrabrosti da se suprotstave korupciji na fakultetima
• Alep postao grad iz pakla: Krvave ulice, dječiji vapaji za pomoć i uništeni životi

Ne bih želio da ostanem pogrešno shvaćen – ovim nisam želio kazati da Bosna i Hercegovina nije lijepa princeza (za mene najljepša), ovim sam samo želio ukazati na činjenicu da današnji njemački vitezovi, kada u pratnji lijepe princeze npr. izađu u restoran na večeru, plaćaju samo svoj dio računa, a na lijepoj princezi je da izvadi svoj sopstveni novčanik i da sama plati (i naravno, unaprijed zaradi kako bi mogla platiti) ono što je sama naručila, pojela i popila.

Piše: Sergio Šotrić

Povodom centralnog svečanog obilježavanja 31. godine od ponovnog ujedinjenja Njemačke, kancelarka (savezna premijerka) Angela Merkel je u nedelju izjavila da Nijemci moraju da nastave da rade za demokratiju.
Merkel je ovom prilikom istakla da: “mentalno i strukturalno ujedinjenje još nije okončano”.

Politički analitičari ističu da nakon tri decenije i dalje postoji izražena politička i ekonomska podijeljenost (što vidimo i po rezultatima upravo održanih izbora) između istočnog i zapadnog dijela zemlje.

Nakon mirne građanske revolucije (njemački: „friedliche Revolution“) građana u socijalističkoj DDR, u jesen 1989. godine, ova istočnonjemačka (tada suverena i internacionalno priznata) država se 3. oktobra 1990. ujedinila sa zapadnonjemačkom Saveznom Republikom Njemačkom (BDR).
Uprkos činjenici da je u zadnjih 30 godina u razvoj istočnog dijela Njemačke (na raznim nivoima) uloženo oko 2 BILIONA – što znači cijelih DVIJE HILJADE MILIJARDI – eura (za poređenje, godišnji bruto domaći proizvod – BDP – Bosne i Hercegovine je oko 17 milijardi eura), još uvijek postoje velike razlike npr. u primanjima penzionera i uposlenih između istoka i zapada. Tako npr. uposleni u istočnim njemačkim saveznim državama (za ove države je u javnosti/medijima često u upotrebi odrednica „nove savezne države“) zarađuju u prosjeku 25% manje nego u zapadnim njemačkim saveznim državama (za ove države je u javnosti/medijima često u upotrebi odrednica „stare savezne države).

Nepobitne su i činjenice (koje se vrlo rijetko ili skoro nikako ne komuniciraju u njemačkim medijima) da te 1989. godine, tada već 35-godišnja Angela Merkel uopšte i ni na koji način ne učestvuje u (kako je u njemačkom društveno-političkom žargonu nazivaju) „mirnoj revoluciji“ (njemački: „friedliche Revolution“), koju tada protiv represivnog režima podižu i mirnim putem izvode građani tadašnje Istočne Socijalističke Njemačke – države DDR.

Angela (rođena Kasner) Merkel je u to vrijeme u dobroj mjeri i za tadašnje prilike živjela privilegovan život, tipičan za jednog vjernog i odanog poslušnika socijalističkog sistema tadašnje Njemačke Demokratske Republike (DDR).
Angela Kasner se 1973. godine upisuje na studij fizike na tadašnjem „Karl-Marx-Univerzitetu“ u Leipzigu. U okviru jednog programa razmjene studenata fizike u Moskvi i Lenjingradu Angela Kasner upoznaje svog prvog muža – takođe studenta fizike – Ulricha Merkela, sa kojim se vjenčala 1977. godine. Angela Merkel je u toku studija bila aktivna u omladinskoj organizaciji FDJ (njemački: „Freie Deutsche Jugend“) – „Slobodna Njemačka Omladina“, komunističkoj organizaciji za omasovljavanje socijalističke omladine DDR. Angela Merkel je po završetku studija, kao diplomirana fizičarka, od 1978. do 1989. zaposlena pri „Centralnom Institutu za fizičku hemiju“ – pri Akademiji Nauka DDR-a – u istočnom Berlinu. Nakon četiri godine braka, 1981. rastaju se i razvode Angela i Ulrich Merkel (njihov brak je bio bez djece). Na Akademiji Nauka DDR, Angela Merkel 1984. upoznaje svog sadašnjeg muža – hemičara Joachima Sauera – sa kojim se vjenčala (zadržavajući prezime prvog muža) 1998. godine. U njihovom (za oboje) drugom braku, Angela Merkel i Joachim Sauer nemaju djece (Joachim Sauer ima 2 sina iz prvog braka). 1986. godine Angela Merkel je predala/odbranila doktorsku disertaciju i postala dr. fizike u DDR-u.

Angela Merkel je za vrijeme rada i djelovanja u okviru Akademije nauka socijalističke države DDR bila aktivna i na funkciji sekretara za agitaciju i propagandu socijalističkog FDJ-a. Ona sama, međutim, u (rijetkim) javnim pojašnjenjima ovog perioda njenog života (npr. u intervjuu Günteru Gausu 1992.) tadašnju funkciju opisuje kao „rad u kulturi“ pri FDJ-u, a rad joj je (kako je tom prilikom izjavila) tada pričinjavao zadovoljstvo.

1989. godine, za vrijeme „mirne revolucije“ – masovnih demonstracija građana na ulicama, trgovima, crkvama itd. tadašnje socijalističke države DDR, Angela Merkel nije bila politički aktivna, niti je bila član tadašnje građanske opozicije, niti je svoj život i svoj tada privilegovani društveni i profesionalni položaj rizikovala npr. demonstrirajući na ulicama Leipziga protiv tadašnjeg socijalističkog režima – za slobodu i demokratiju.

Mjesec dana nakon što je u novembru 1989. pao Berlinski zid, Angela Merkel mijenja strane (naš narod bi rekao „presvlači dres“) i preko noći se priključuje pokretu „Demokratski napredak“ („DA“), koji je u tom periodu osnovala stranka CDU tadašnjeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla. 1990. godine „Demokratski napredak“ fuzionira sa CDU, a Angela Merkel, sada već kao punopravna članica konzervativne „Kršćansko-demokratske unije“ – CDU (stranke desnog političkog spektra) 20. decembra 1990. prvi put biva izabrana u njemački Savezni parlament (Bundestag).

Da, drage čitateljke i čitaoci, tako je počinjala (profesionalna i od njemačkog poreskog obveznika preko 20 godina dobro plaćena) borba za demokratiju Angele Merkel, što je možda ovih dana i razlog za prisjećanje i slavlje, kao što je to bio slučaj i prije dva dana, na svečanoj ceremonijalnoj proslavi na državnom nivou 31. godišnjice ponovnog ujedinjenja Njemačke – što je u Njemačkoj državni praznik (neradni dan) pod nazivom „Tag der deutschen Einheit“ (Dan njemačkog jedinstva) 3. oktobar.

Ovom prilikom je Angela (rođena Kasner) Merkel, po zadnji put u funkciji kancelarke (premijerke) Savezne Republike Njemačke, održala jedan vrlo emotivan i nadasve nadahnut govor.

Angela Merkel je u ovom svečanom govoru takoreći zaklinjala Njemice i Nijemce da čuvaju demokratiju (malo je falilo da možda titovski kaže: „k’o zjenicu oka svoga“), da moraju da nastave da rade za demokratiju. Merkel je ovom prilikom istakla da: “mentalno i strukturalno ujedinjenje još nije okončano”.

16-godišnja era Angele Merkel na čelu Njemačke završava historijski najlošijim izbornim rezultatom (da ne kažemo debaklom) za njenu matičnu stranku CDU, kojoj je ona u zadnje dvije decenije udarila odlučujući pečat. I koliko god će se veliki broj njemačkih i stranih medija truditi da odlazak „najmoćnije žene svijeta“ sa vrha Njemačke isprati sa već ritualnim hvalospjevima o njenoj (kako kažu) bezgraničnoj političkoj mudrosti, staloženosti, inteligenciji i čemu još sve ne, nemoguće je istovremeno biti slijep na činjenicu šta zapravo ogroman broj njemačkih birača sa pravom glasa u međuvremenu – shodno izbornim rezultatima – misli o profilu stranke, koji je decenijama (raz)gradila i za čiji je historijski pad najodgovornija upravo ta ista Angela Merkel.

Da, drage čitateljke i čitatelji, okončani su prije 10-ak dana, kako ih već sedmicama tituliraju bosanskohercegovački mediji, najvažniji parlamentarni izbori u Evropi – izbori u Njemačkoj, a ova nadahnuta formulacija sama po sebi možda najbolje govori o dijagnozi bosanskohercegovačkog sindroma (nazovimo ga tako) „dobrovoljačkog vazalnog strahopoštovanja“ naspram „najvažnije“ nacije u Evropi, što bi trebalo da nam sugerira da od Njemačke u Evropi, a time i u BiH, sve na kraju krajeva zavisi.

I tu dolazimo do sigurno za nas puno važnijih promišljanja kakve direktne i/ili indirektne posljedice/uticaje izbornih rezultata njemačkih saveznih parlamentarnih izbora Bosanci i Hercegovci mogu očekivati na svojoj koži i u svojoj državi?

Ono sa čime bismo možda mogli početi ova promišljanja, kada smo već dotakli „svetu ženu“ Angelu Merkel, jeste jednostavno pitanje: „u kojem obimu i sa kojim rezultatom je Angela Merkel zadnjih 16 godina radila na stabilnosti i očuvanju integriteta države Bosne i Hercegovine, u kojem obimu i sa kojim rezultatom je Angela Merkel uspjela da uguši aspiracije država sa komšijskom/susjedskom adresom prema državi BiH, koje nisu u skladu sa međunarodnim pravom, nego više datiraju iz mračnih perioda zakona jačega?
U kojem obimu i sa kojim rezultatom?

Mislim da je ovdje nepotrebno nabrajati sve nemoći „najmoćnije žene svijeta“ po ovom pitanju, uključujući i rezultate njene zadnje posjete Beogradu 13. septembra ove godine.

Ono što bi čitaoce koji na izbore u Njemačkoj gledaju kroz naočale Bosne i Hercegovine moglo interesovati jeste podatak da je stranka CSU (stranka desnog političkog spektra – iz Kršćansko-socijalne unije – koja je još desnije od Kršćansko- demokratske unije CDU) – matična partija novog visokog predstavnika u BiH, Christiana Schmidta – ostvarila najlošiji izborni rezultat (da ne kažemo istorijski debakl) od 1949. godine.

Neki dan pročitah u bosanskohercegovačkoj štampi jedan udarni naslov u kontekstu gore pomenutog bosanskohercegovačkog sindroma (ja ga tako nazvah, a vi dodajte ili oduzmite po sopstvenoj volji) „dobrovoljačkog vazalnog strahopoštovanja“ naspram političkih predstavnika „najvažnije“ nacije u Evropi.
Naslov je glasio: „Može li Schmidt odbraniti Bosnu i Hercegovinu“?

U traženju objektivnog odgovora na ovo pitanje ja bih na prvo mjesto želio postaviti jedno protivpitanje (uz dužno poštovanje prema njemačkim državničkim interesima, prema njemačkim dužnosnicima i prema građankama i građanima njemačkog govornog područja, koje uključuje i Austriju i dijelove Švajcarske), koje glasi:
Da li je ikada u istoriji/povijesti ijedan njemačko-švajcarsko-austrijski predstavnik uspio odbraniti Bosnu i Hercegovinu?

Iako istorijski katastrofalan rezultat matične stranke visokog predstavnika Schmidta ne mora a priori imati direktan negativan uticaj na njegov rad i djelovanje u Bosni i Hercegovini, ovakav izborni rezultat njegove matične stranke na njemačkim saveznim parlamentarnim izborima najvjerovatnije neće osnažiti njegov položaj ni u strukturama EU, a pogotovo ne u diplomatskim strukturama Rusije, Kine itd.

Što se tiče njegovog odnosa sa social-demokratima SPD-a, meni lično ostaje u dobrom sjećanju njegov samoinicijativni potez prije četiri godine, kada je Christian Schmidt protivno tadašnjem koalicionom ugovoru (između CDU/CSU i SPD) samostalno i na svoju ruku u Briselu, na glasanju na nivou EU, glasao za produženje upotrebne dozvole (na 5 godina) hemijsko-agrarnog otrova protiv korova „Glyphosat“, iako je po unaprijed dogovorenom poslovniku između koalicionih partnera bio obavezan da bude uzdržan. Njegov glas je tada bio presudan za (neočekivanu) odluku EU o produženju upotrebne dozvole ovog hemijskog otrova protiv korova, za koji postoji nemali broj naučnih pokazatelja da izaziva i pospješuje niz zdravstvenih oboljenja – između ostalog i rak.

Tadašnji potez Schmidta je (kako su tada definisali njemački državni mediji) zatrovao je i otežao koalicione pregovore o formiranju savezne njemačke vlade 2017. između CDU/CSU i SPD. Tadašnja savezna ministrica za prirodu i okoliš, Barbara Hendricks (SPD), je u medijskim izjavama optuživala Schmidta da se ne drži unaprijed dogovorenog, dok su mu tada vodeći funkcioneri social demokrata (među njima i sadašnji kandidat sa najviše šansi da postane sljedeći kancelar/savezni premijer Njemačke Olaf Schmidt) otvoreno i javno prebacivali da je Schmidt ovim svojim potezom izgubio njihovo povjerenje.

Ove i slične činjenice su malo poznate bosanskohercegovačkoj javnosti, što možda i nije neki veliki problem, ali to da su ove i slične činjenice nedovoljno poznate funkcionerima BiH, koji su po službenom opisu njihovog posla zaduženi (a i dobro plaćeni) da brane interese države Bosne i Hercegovine – to je ipak veliki problem.

Ono što ja, kao neko ko je skoro 30 godina imao prilike da živi u poslovnom ali i u društveno-političkom svijetu ponovo ujedinjene Njemačke, ko je imao čast i sreću da upozna i sarađuje sa nekim od vrhunskih političara Njemačke, te predstavnicima Njemačke u EU – nakon (ne samo ovih) njemačkih saveznih parlamentarnih izbora – mogu da spoznam jeste kontinuitet amatersko-neučinkovitog pristupa one strane bosanskohercegovačke političke elite koja se barem deklarativno zalaže za državni integritet BiH, važnom evropskom partneru kao što je to Savezna Republika Njemačka.

Puno toga bi, iz perspektive bosanskohercegovačkih državničkih interesa, u odnosu prema Saveznoj Republici Njemačkoj bilo moguće ostvariti (što bi po mome iskrenom ubjeđenju bilo u skladu i sa njemačkim državničkim interesima), ukoliko bi se ovom sigurno vrlo važnom partneru BiH – jednom od najvažnijih u Evropi i u svijetu, konačno počelo pristupati profesionalno i suvereno partnerski, umjesto kontinuiranog amaterskog pristupa iz pozicije vječite žrtve, koja i dalje čeka na nekog svog viteza-spasioca, kao neka lijepa princeza zarobljena u „mračnoj kuli“ Evrope.

Ne bih želio da ostanem pogrešno shvaćen – ovim nisam želio kazati da Bosna i Hercegovina nije lijepa princeza (za mene najljepša), ovim sam samo želio ukazati na činjenicu da današnji njemački vitezovi, kada u pratnji lijepe princeze izađu npr. u restoran na večeru, plaćaju samo svoj dio računa, a na lijepoj princezi je da izvadi svoj sopstveni novčanik i da sama plati (i naravno, unaprijed zaradi kako bi mogla platiti) ono što je sama naručila, pojela i popila.

U Njemačkoj svako plaća svoj ceh, a odgovor iz naslova ovog teksta: „a ko će sada odbraniti BiH“, potražio bih što prije kako u bližoj, tako i u daljnjoj istoriji/povijesti Bosne i Hercegovine, prije nego što „konobar“ donese račun.