O uspomenama i čežnjama: zapisi o životu

Izdvajamo

• „Teško je, teško reći sve što je u srcu mom“, riječi su iz pjesme Podmoskovske večeri koju je Đurđica Čilić naučila svirati i pjevati u djetinjstvu. Ni Đurđica Čilić u svom Fafarikulu nije rekla sve, ali nam je dopustila da zavirimo u neke odaje njezine života. Budući da drvo fafarikul živi dugo, možemo očekivati i nastavak proznih zapisa. A da će se to i ostvariti, daju naslutiti autoričine riječi – „život nije ništa drugo do pravljenje uspomena“. Kad je riječ o „pravljenju uspomena“, Đurđica Čilić pokazuje da je u tome jednako umješna i u životu, i u književnosti.

Povezani članci

• OBILJEŽAVANJE EVROPSKE SEDMICE ZA SMANJENJE OTPADA U KANTONU SARAJEVO
• Nema nade za liniju Ploče – Sarajevo: Voz za Ploče trajno ukinut?
• Jelka Sokolu zulum učinila
• Dragan Markovina: Potpuni krah tuđmanizma
• Završen SFF: Srce Sarajeva gruzijskom filmu “U procvatu”
• 13. vRIsak – uspješan, inovativan i drukčiji

Foto: Tamara Vujinovic/FB

Fafarikul je knjiga o uspomenama i sjećanjima, o ispunjenom životu i neuništivoj nadi, o ljudskim čežnjama i žudnjama, o zagrljajima i susretima, o vjeri u smisao života.

Slabiji poznavatelji svijeta flore vjerojatno i ne znaju što znači riječ fafarikul po kojoj je književnica, polonistica i prevoditeljica Đurđica Čilić nazvala svoju knjigu. Bio je to slučaj i s potpisnikom ovih redova, te je morao posegnuti za botaničkim i dendrološkim leksikonima. A u njima piše da je riječ o bjelogoričnom listopadnom stablu iz porodice brijestova koje karakterizira snažno korijenje i široka i prozračna krošnja. Drvo naraste do dvadesetpet metara visine, promjera je oko dva metra, sa životnim vijekom prekočetiristo godina. Interesantno je kod ovog drveta i to što njegovi plodovi dozrijevaju u kolovozu i rujnu, ali se mogu održati na stablu i kroz zimu i proljeće. Kad pročitate prozne zapise skupljene u knjizi Fafarikul, onda shvatite da je Đurđica Čilić izabrala najbolji mogući naslov koji u cijelosti pokriva sadržaj knjige. U tim zapisima Čilić piše o svojim korijenima, o mjestima u kojima je odrastala i živjela, o ljudima koji su oblikovali njezin život, o sjećanjima koja su se duboko usjekla i koja su preživjela mnoge godine i mnoga godišnja doba na razgranatoj krošnji života. Fafarikul – kako snažna metafora čovjeka i života!

O knjizi Fafarikul u međuvremenu se poprilično govorilo i pisalo. Rijetko koja knjiga je posljednjih godina pobudila tako velik interes čitatelja, ali i književne kritike. Zadala je puno muke književnim teoretičarima, pogotovo onima koji vole žanrovski čiste cjeline. Jedni tako kažu da je Fafarikul zbirka pripovijesti, anegdota i sjećanja, drugi da su to autobiografski i intimistički zapisi, treći da je riječ o poetskom romanu. Fafarikul doista jest sve to i bilo bi pogrešno svoditi ga samo na jednu oznaku. Granični međaš žanra, piše Mirko Kovač na uvodnim stranicama romana Vrijeme koje se udaljava, treba pomaknuti, „da autobiografsko i memoarsko ne bude samo prisjećanje, nego da postane i oblikovanje svijeta i epohe, te da tako i otkloni one dvojbe ili roman ili autobiografija, jer zašto ne i jedno i drugo sve dok crpi jedno iz drugog“.

Autobiografski zapisi Đurđice Čilić koji zahvaćaju vremensko razdoblje od četrdesetak godina, istodobno su i „oblikovanje svijeta i epohe“ u kojoj su se dogodile velike društvene i političke promjene s jednako velikim posljedicama za ljudske živote i njihove odnose. U Fafarikulu su, da se poslužimo riječima autorice iz jednog zapisa, „književnost i život na istoj adresi“.

Glavni lik u knjizi Fafarikul je autorica, ali ona tu ulogu povremeno prepušta i drugima. Uz to što nas upoznaje s vlastitim životom i životima drugih ljudi, Đurđica Čilić nam otkriva i svjetove u kojima je živjela i živi, pa iz tih zapisa saznajemo puno, primjerice, o kulturi življenja u Jugoslaviji, o predratnoj, ratnoj i poratnoj Bosni, o Zagrebu i Hrvatskoj, ali i o Poljskoj uz koju je autorica posebno vezana, ne samo u profesionalnom smislu, jer je po struci polonistica i prevoditeljica poljske književnosti, nego i u onom osobnom jer je zavoljela tu zemlju i njezine ljude. Fafarikul, dakle, možemo čitati i kao svjedočanstva o gradovima i zemljama u kojima je autorica kraće ili duže živjela ili ih samo posjetila, o njihovim društvenim, kulturnim i političkim obilježjima. Đurđica Čilić piše slikovito, fotografski, filmski, očima koje zapažaju i najmanje detalje. Snaga ovih zapisa i jest u detaljima, u mnoštvu detalja koje autorica umješno povezuje u harmoničnu cjelinu.

Autoričina putovanja u nutrinu vlastitih sjećanja mogu se, dakle, razumjeti i kao pokušaj da se skicira, makar i u obrisima, osobna topografija identiteta pri čemu su svaki od tih gradova koje Đurđica Čilić spominje – od Viteza i Livna do Zagreba i Krakova – odigrali važnu ulogu u formiranju autoričine ličnosti. Nekad nam se taj šaroliki svijet malih mjesta i velikih gradova otkriva kroz oči radoznale i zaigrane djevojčice, nekad kroz avanture nesputane djevojke i ambiciozne studentice, nekad kroz prizmu brižne kćeri, supruge, majke, a nekad kroz poglede i stavove profesorice književnosti koja voli ono što radi, i radi ono što voli. Jezik kojim piše Đurđica Čilić je jednostavan jezik koji mogu svi razumjeti. Ovu knjigu, i u jezičnom i u tematskom smislu, kako je to primijetio i književnik Sinan Gudžević, mogu svi čitati, „i odrastao čovjek i dijete“.

Fafarikul je prelijepo ispjevana oda životu koji pršti od optimizma i onda kad ne ide sve onako kako je zamišljeno i željeno. I kad je riječ o tužnim pričama, nesretnim životima i tragičnim sudbinama, Đurđica Čilić ne zapada u pesimizam i gorčinu. Ne dopuštaju joj to ni drugi, primjerice baka Ana, koja joj na smrtnoj postelji izgovara riječi: „Ja ću sad umrijeti. Ali gledat ću te odozgo i ponekad doći da te malo poškakljam.“ Fafarikul je knjiga o uspomenama i sjećanjima, o ispunjenom životu i neuništivoj nadi, o ljudskim čežnjama i žudnjama, o zagrljajima i susretima, o vjeri u smisao života. Taj smisao ne završava ni sa smrću, jer ostaju sjećanja u kojima nastavljaju živjeti oni kojih više fizički nema među nama.

Đurđica Čilić piše na ispovjedni i svjedočki način, progovarajući o sebi i drugima otvoreno, bez uvijanja i uljepšavanja, ali i bez moraliziranja i osuđivanja. Riječ je o „istinama trenutka“, kako kaže autorica, „o istinama koje pripadaju određenoj situaciji i samo onome tko ih izgovara“. Te „istine trenutka“ obilježene su strašću – strašću za životom, za ljudima, za utopijama, za humanošću. Đurđica Čilić se jednakom strastvenošću uživljava u sve uloge koje joj je život namijenio ili koje sama izabire. Njezini zapisi bude snažne emocije, ali ne zapadaju u patetiku. Oni su puni nostalgije i melankolije, ali ni takvi nisu zamorni i beživotni, zahvaljujući autoričinoj duhovitosti, autoironiji i uvjerenju da život ima više smisla ako se više smijemo, ponajprije samima sebi i na vlastiti račun, kako to čini i autorica.

Nije jednostavno pisati u prvom licu i o konkretnim ljudima od kojih su mnogi među živima. Nad vama stalno lebdi opasnost da pretjerate s količinom sebe, a i da se ogriješite o druge ljude. Ruski pisac Vladimir Nabokov u takvim slučajevima savjetovao je sljedeće: „proza autobiografske naravi mora udvostručiti oprez kako ne bi uznemirila mrtve ili uvrijedila žive“. Đurđica Čilić s puno emocionalne uživljenosti, empatije i razumijevanja piše o drugima. Njezine priče i anegdote dobrohotne su čak i prema negativnim likovima. Đurđica Čilić uvijek pronađe nešto zbog čega ne možemo posve odbaciti ni te karakterno slabije aktere njezinih zapisa.

Čovjek je više biće zaborava, nego što je biće sjećanja, kaže njemačka kulturologinja Aleida Assmann u knjizi Oblici zaborava i naglašava da je ono što čovjek zaboravlja opsegom puno veće od onoga što čovjek pamti. Autobiografske naracije Đurđice Čilić, njezin dnevnik uspomena, može se razumjeti i kao autoričina želja da se dio uspomena otme zaboravu. U kulturi zaborava koja je karakteristika našega svijeta, u kulturi i stilu života koji je zaljubljen ponajviše u trenutnost, sjećanje na prošla vremena, na osobe koje su oblikovale naše živote, može oživjeti našu sadašnjost i učiniti je življom i poletnijom. „Sadašnjost i budućnost bile bi bez smisla kad bi u našoj svijesti ugasno trag prošlog“, piše njemački književnik Klaus Mann u autobiografiji Prekretnica. Đurđica Čilić u Fafarikulu oživljava vlastitu prošlost, ne dopušta joj da se ugasi, jer autorica vjeruje da „sjećanje na bolju prošlost obećava“.

U prošlosti o kojoj pripovijeda autorica, najviše ima Bosne. To je i razumljivo jer se autorici „sve važno, osim majčinstva, dogodilo u Bosni“: ona ju je „zaljubljivala u sebe, gradila i ranjavala, dovršavala i načimala, očrvsnula i rastočila“. Kad Đurđica Čilić piše o Bosni, ona se izravno ne bavi teškim i kompleksnim temama te zemlje, čak ni ratom kao njezinim najtragičnijim iskustvom, nego priča o malim, običnim i nevidljivim ljudima, o onome što se događalo i događa u običnosti i svakodnevnici života. Stoga je ova knjiga dijelom posvećena „malim i običnim“ ljudima, zaboravljenima i prešućenima. Kroz njihove živote i sudbine razotkriva nam se sva ljepota i sav užas poharane, izmučene i izlomljene zemlje. Pišući o individualnim povijestima ljudi, o onim povijestima kojih nema u velikim i službenim historiografijama, autorica na subverzivan način razobličuje ideologije koje ne vide konkretne ljude, njihove stvarne živote, njihove radosti, strahove, tuge i nesreće.

„Teško je, teško reći sve što je u srcu mom“, riječi su iz pjesme Podmoskovske večeri koju je Đurđica Čilić naučila svirati i pjevati u djetinjstvu. Ni Đurđica Čilić u svom Fafarikulu nije rekla sve, ali nam je dopustila da zavirimo u neke odaje njezine života. Budući da drvo fafarikul živi dugo, možemo očekivati i nastavak proznih zapisa. A da će se to i ostvariti, daju naslutiti autoričine riječi – „život nije ništa drugo do pravljenje uspomena“. Kad je riječ o „pravljenju uspomena“, Đurđica Čilić pokazuje da je u tome jednako umješna i u životu, i u književnosti.