Pogrešan put za povoljne kredite Svjetske banke

Povezani članci

• Istočna Guta i rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a
• Njemačka sve bogatija, a njezini gradovi sve siromašniji
• Španski parlament odbacio zahtjev Katalonije za referendum
• Moral i interesi nuklearnog sporazuma
• Rusija: Optužbe za hakerske napade su zapadna propaganda
• Kako žive deca u gej brakovima: Voljeni, uspešni, ponosni

Foto: Eric Baradat/AFP via Getty Images

Sve dok Međunarodna razvojna asocijacija Svjetske banke može biti važan izvor sredstava za oporavak najsiromašnijih ekonomija, ti se resursi moraju efikasno koristiti. To će zahtijevati zatvaranje IDA -inog prozora za privatni sektor i umjesto toga osiguravanje resursa direktno vladama.

Pišu: Jayati Ghosh i Farwa Sial – project-syndicate.org – 09.09.2021.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Internacionalna organizacija za razvoj (International Development Association, IDA) je dio Svjetske banke, a njen zadatak je da pomogne najsiromašnijim zemljama svijeta. Njena najvažnija misija sastoji se u tome da „smanjuje siromaštvo time što daje kredite sa niskim ili nula kamatama i donacije za programe koji potiču gospodarski rast, smanjuju nejednakost i poboljšavaju životne uslove ljudi“. IDA stavlja na raspolaganje oko četvrtine svojih sredstava u formi donacija, a ostatak kao povoljne kredite koji se mogu vraćati 30-40 godina, uključujući i odgodu plaćanja do deset godina.

U svojoj budžetskoj godini, koja se završila 30. juna 2020. godine IDA je dala skoro 30,5 milijardi dolara zemljama sa niskim dohotkom. Sljedećeg mjeseca sastaće se 173 njene države članice da bi se dogovorile za narednu rundu finansiranja koja se na period od dvije godine 2021 – 2023. procjenjuje u visini od 94 milijarde dolara. Posmatrano na godišnjem nivou, to nije veliko povećanje, posebno s aspekta velikih gospodarskih šteta koje je pandemija Covid 19 napravila u siromašnijim zemljama.

Zemlje u razvoju pogođene su kombinacijom zdravstvenih kriza uslovljenih pandemijom, padom izvoza, rastućim globalnim cijenama životnih namirnica, gospodarskim padom u zemlji, smanjenim državnim budžetima i eksternom prezaduženošću. Svjetska banka procjenjuje da će 2021. godine još 97 miliona ljudi patiti od ekstremnog siromaštva – i mnogi od njih u Africi. Ova procjena može biti čak i suviše niska, pošto ne uzima u obzir više cijene životnih namirnica, sve veću nejednakost i posljedice po siromašne u južnoj Aziji.

Želimo li ljudima u najsiromašnijim zemljama, čiji položaj postaje sve teži, dati samo najneophodniju podršku, onda će to koštati puno više od 47 milijardi dolara godišnje. Istraživači Međunarodnog monetarnog fonda procjenjuju da će zemlje sa niskim dohotkom, samo da bi se mogle oporaviti od pandemije, trebati u naredne četiri godine 200 milijardi dolara i dodatnih 250 milijardi da bi se priključile industrijskim zemljama.

Ali i manja suma IDA finansijskih sredstava, koja su na osnovu uslova niskih kamata važna, mogla bi ponuditi određeno olakšanje – posebno što se tiče manevarskog prostora u vladinom budžetu. Ali, koliko će od ovoga novca stvarno doći vladama koje moraju bezuslovno povećati javne izdatke za zdravstvo i socijalnu zaštitu i podržati gospodarski oporavak? Nažalost, postoji opasnost da će se IDA sredstva djelomično primijeniti za to da se njima posluže akteri privatnog sektora umjesto da se državama omogući da direktno podrže siromašne ljude.

To počiva na tome što je Svjetska banka, odgovarajući svom programu „Cascade“ iz 2017., uvela model za „Prvobitno finansiranje privatnog sektora“ koji daje prednost privatnim opcijama finansiranja pred primjenom javnih resursa u razvojne projekte. Kao dio ove opšte strategije IDA je 2017. pokrenula svoj vlastiti „Private Sector Window (PSW)“ da bi mobilisala privatne investicije u zemljama primaocima.

PSW daje razvojnu pomoć pod direktnom kontrolom investicionog sektora Svjetske banke za privatni sektor, International Finance Corporation (IFC) i njihovog sektora za garancije za privatni sektor, Multilateral Investment Guarantee Agency (MIGA). To znači da će se IDA sredstva primijeniti za to da se subvencioniraju projekti privatnog sektora koji se od strane IFC i MIGA podstiču u zemljama niskog dohotka kao i krhkim i državama sa latentnim konfliktima.

Ovo preusmjeravanje razvojnih sredstava može se kritikovati iz više razloga: prije svega, Svjetskoj banci predbacuje se nedostajuća transparentnost, pošto ona subvencionira preduzeća u okviru procesa koji nije orijentisan na natječaj i na osnovu netraženih prijedloga. Osim toga, banka nije mogla dokazati nikakav zadovoljavajući razvojni uspjeh, pošto kriteriji za vrednovanje PSW i dokaz „dodatnosti“ finansiranja privatnog sektora nisu samo tehnički i kompleksni nego izričito ne uzimaju u obzir efekte razvoja. U stvari, izgleda da se efikasnost PSW ograničava na njegovu ulogu da garantuje za rizike povezane sa operacijama IFC i MIGA umjesto da pokaže doprinos privatnog finansiranja gospodarskog rasta i održivosti. I konačno, kritikovano je nedovoljno postavljanje ciljeva za razvojne projekte PSW vezano za borbu protiv Covid 19.

Čak i u vlastitom izvještaju Svjetske banke o PSW stoji da „nije lako odgovoriti na pitanje da li bi se jedan projekat realizovao bez podrške PSW“. I osnovni cilj uvođenja PSW u zemlje u razvoju, naime privlačenje privatnog finansiranja u razvojne projekte, nije ostvaren: procjene neovisne grupe Svjetske banke za evaluaciju pokazuju da je PSW čak mobilisala ukupno manje privatnog kapitala nego drugi instrumenti mješovitog finansiranja kao što je sektor garancija MIGA.

Da Svjetska banka uporno slijedi svoju strategiju orijentisanu na privatno finansiranje – iako se javni izdaci hitno moraju povećati – moglo bi djelomično ležati na upravnoj strukturi IDA-e. Osnivanje ove organizacije 1960. godine bio je kompromis koji su usvojile zemlje u razvoju – od kojih su, međutim, mnoge umjesto toga tražile multilateralni fond UN na osnovu principa „jedna zemlja, jedan glas“, da bi pokrivale potrebe svog razvoja. Uticajem SAD u okviru Svjetske banke to je bilo spriječeno i 74 zemlje primaoci IDA raspolažu danas sa manje od 16% glasačkih prava. Na osnovu ovoga demokratskog deficita na multilateralnom nivou – zajedno sa nedostajućom obavezom provjere u fazi evaluacije – mogućnosti zemalja u razvoju da utiču na donošenje odluka je dodatno smanjena.

Problem koji je nastao zato što je pandemija obrnula pozitivni trend razvoja mora se riješiti kroz stabilne kanale finansiranja u zemljama u razvoju. Ovi kanali trebaju se koncentrisati na donacije kojima se podstiču važne javne službe kao što su zdravstvo i obrazovanje te infrastruktura. S aspekta ograničenih mogućnosti PSW subvencioniranje privatnog sektora preko IDA-e, da bi podržalo investiranje u javna dobra i službe, samo će povećati štetne posljedice pandemije.

Dok god je IDA važan izvor plaćanja obnove, u najsiromašnijim zemljama resursi se moraju efikasno upotrebljavati. Zato je neophodno da se ukine PSW i umjesto toga resursi upute direktno na vlade. Osim toga, moraju se razviti alternativni pristupi da bi se jačale javne finansije i službe. Rješenja koja pogoršavaju problem ne možemo sebi više dozvoliti.

project-syndicate.org