Standardizacija kao interpretacija

Povezani članci

• Izložba ”Šumske duše” autora Salke Zuke u galeriji Collegium Artisticum
• Mišo Marić: ANNO FOOTBALL
• Radenska, tri srca
• Izložba „Introspectrum“ Dolores Mrnjavac u Zvonu
• Omaž Danilu Kišu
• Neoliberalizam i sloboda

Zato danas u Bosni i Hercegovini nalazimo tri “nacionalna” standarda u kojima čujemo akcenatski haos, ekavicu i lokalizme, višak turcizama i rogobatni HDZ jezik. Tu, dakle, nema ni govora o bosanskoj unutrašnjosti, ni o srpskohrvatskim rubovima. Ali postoji praksa prevođenja svega što je bosansko na hrvatski i srpski. Ta politika nepriznavanja i loša namjera da se uspostavi “bošnjački” jezik u muslimanskom izolatoriju, mnogo je jači protuargument za očuvanje bosanskog nego lingvističke činjenice gospođe Kordić. Jer mi u BiH nismo odgovorni za nepriznavanje srpskohrvatskog, ali sigurno jesmo ako ne postavimo autentični bosanski standard kao jezik prihvatljiv za sve Bosance.

Piše: Dinko Delić

Zalažem se za teritorijalni princip u određivanju imena književnog jezika u BiH. Nazvati ga bosanski opravdano je iz više razloga. To je najstarija i inkluzivna (sveobuhvatna) odrednica jezika potekla iz srednjevjekovne Bosne i kulturalno je neutralna. Po imenu rijeke zvati državu, naciju i jezik, ne samo da je jednostavno, lijepo i “prirodno“, već i ekološki osviješćeno. Uostalom, još fra Antun Knežević je 1885. godine pisao: “zemlja Bosna“, “žitelji Bošnjaci“, a “njihov jezik bosanski“.

Sve naknadne interpretacije: ilirska, hercegovačka, srpska, hrvatska, turska, muslimanska, pravoslavna, katolička, austrougarska i (naravno) daytonska – zapravo su ekskluzivne (parcijalne) jer su rezultat disolucijskih procesa. I političkih težnji koje spolja opisuju historijski kontekst postojanja države i ljudi na teritoriji BiH još prije X vijeka, pa sve do danas.

A nije potrebno biti akademik ni jednog bratskog naroda da se prepozna: u Hrvatskoj njeni građani (ma kojeg ethnosa da su) govore hrvatski i to se u njihovom govoru čuje; u Srbiji njeni građani (bilo koje vjere) govore srpski i to se u njihovom govoru čuje; u Crnoj Gori svi njeni građani (iz bilo koje političke stranke) govore crnogorski i to se u njihovom govoru čuje – dakle, i u Bosni i Hercegovini svi njeni građani (kako god oni sebe zvali) govore bosanski i to se u njihovom govoru čuje. Evo, ističem usud među susjedima: Bošnjaci koji žive u Srbiji govore srpski, a Bošnjaci iz Hrvatske govore hrvatski. Tako isto: Srbi iz BiH govore bosanski, kao i bosanski Hrvati. Svi oni tako, ne zato što ih neko tjera, već što govore maternji jezik (zemlja ti mati, po njoj ću te zvati). I to nije laička simplifikacija – to “zemljopisno“ stanje na“Balkanu” traje mnogo duže od dvjestotinjak godina. Otkad počinje proizvodnja nacija, nacionalnih jezika & velikodržavnih ideja. Geografija oblikuje jezik mnogo jače od političke “tmače“.

Razlike u toj novoštokavštini bosanskog, hrvatskog, crnogorskog i srpskog evidentno su male. Jer svi mi jedni druge razumijemo odlično kad kupujemo otadžbinski hljeb kruha ili pijemo šećerli kafhvu širom bivše domovine jezičke. A kad progovorimo, prepoznajemo jedni druge bez greške, već nakon par riječi. Akcenti, leksika i rečenični tok, nepogrešivo odaju melodiju rodnoga kraja (ili bar kraja u kojem dotični jezikozborac živi).

No istina je da imamo i historiju upotrebe književnog jezika kojeg smo, s manje ili više volje, zvali srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Tri države potrošili smo govoreći ga: dvije kraljevine i nenarodnu SFRJ. Taj jezik sa mnogo imena mučio nas je vijekovima. Od mutnog & nepouzdanog srednjevjekovlja, kada smo (ponavljam) govorili bosanski, horvatski, crkvenoslovenski, ilirski i slavenoserbski na primjer, pa sve do bečkog dogovora 1850. ili novosadskog stotinjak godina poslije.

Ali taj “naš“ književni jezik u Beču zasnovan je na štokavskom dijalektu,“južnom narječju“ – kao najrasprostranjenijem govoru, kao jeziku narodnih pjesama i književnosti Dubrovnika. I to je, zapravo, štokavski govor sa teritorije BiH. On je ostao najbliži izvornom staroslovenskom jeziku jer je Bosna unutarnja zemlja koja graniči sa drugim južnoslovenskim zemljama. I jezik Bosne ne trpi direktan uticaj stranih jezika kao jezik Srbije, Hrvatske i Montenegro.

Evo šta o tome kaže već pomenuti fra Antun, učenik Ivana Franje Jukića, u četvrtom broju časopisa “Bosanski prijatelj” 1870. godine: “Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena…” Tome slično, pohvale čistoći & ljepoti bosanskog jezika dali su još prije Kneževića i Bartol Kašić i Primož Trubar, a poslije, u XX vijeku, Isidora Sekulić i Dalibor Brozović na primjer. Poznato je da u historiji Bosne bosanski jezik bijaše pisan na četiri pisma. Glagoljica, bosančica (bosanska ćirilica), arebica i latinica, veliko su bogatstvo bosanske biblioteke.

No najozbiljniji naučni argumenti protiv teritorijalizma, oni su koje iznosi Snježana Kordić u knjizi “Jezik i nacionalizam“. Ona navodi nesumnjive činjenice: da je srpskohrvatski jedan policentrični jezik sa standardiziranim lokalnim varijantama – bosanskom, hrvatskom, crnogorskom i srpskom; da nedostatak bosanskog i crnogorskog u imenu srpskohrvatskog jezika ne znači da su te varijante izostavljene, već da su središnji dio teritorije kojoj su srpski i hrvatski samo rub; da je naziv srpskohrvatski rasprostranjen u lingvistici daleko ispred lokalnih imena; da imamo i druge jezike sa dvočlanim nazivima kao burjatomongolski, nilskonubijski ili dansko-norveški jezik na primjer. Te da postoje nacije koje nemaju svoj jezik već samo varijantu kao američka, australijska, švicarska, austrijska i sl.

No, ime jezika i njegov standard oduvijek su prvenstveno bili političko pitanje. Kakav je bio interes vlasti, takav je bio lingvistički instrumentarij struke. A države Jugoslavije više nema i nema moći koja garantira sprovođenje srpskohrvatskog standarda u praksi. Tako je “narodni govor“, ili jezik u upotrebi, spao na milost “narodne vlasti“ koja silom “narodnih institucija“standardizira (imenuje) jezik kao bosanski, hrvatski, crnogorski i srpski. Iako je tačno kada Snježana Kordić kaže da su ta nacionalna imena jezika i njihova standardizacija skoro pa sinonimi (ona kaže da znače jedno te isto), razlike ipak postoje i prepoznatljive su. Za bosanski jezik taj razlikovni presjek predstavlja dragocjenu mogućnost da se uspostavi racionalni standard, koji će izbalansirano uključiti najvažnije lokalne idiome u govoru BiH, a selektivno i konsenzusom struke odrediti najbolja i najljepša jezička sredstva kao njegov sadržaj. Time se ne bi narcizam malih razlika prepoznao kao kriterij za standard bosanskog jezika, već njegovo lijepo lice: funkcionalni, estetski i stilski kvalitet. Jer kad nije moguće (kako kaže fra Antun) dokazati bratu Srbinu i Hrvatu u njihovoj zemlji i u njihovom jeziku uticaj i važnost bosanskog, onda bi bar u zemlji Bosni bilo dobro standardizirati bosanski jezik kao najbolji i najljepši od ova četiri.

Uostalom naši jezičići, nisu u istim odnosima kao američka, australijska i britanska varijanta engleskog. Jer se engleski u Britaniji razvijao samostalno vijekovima prije presađivanja u “Novi svijet“. A i ne zovemo ga američko-australijski, pa da se jadni Englezi bore za ime i priznanje vlastitog jezika s nametljivim kolonijama. Naš bosanski govor stoljećima je proizvodio jezička sredstva usmene i pisane književnosti, a u isto vrijeme postojala su i razvijala se uporedno i ostala tri: crnogorski, hrvatski i srpski. Ali, nažalost, u početku standardizacije srpskohrvatskog, bosanski jezik vlastitu riznicu nije štitio institucijama bosanske države, jer je nije bilo. Interesima Austro-Ugarske i Kraljevine SHS nije odgovaralo da se čuva ime i tradicija te prkosne Bosne. Niti jezik njen. Zato su jezikoslovci Srba, Hrvata (i Slovenaca) slobodno uzimali iz bosanske magaze ne polažući računa. A kada su 70 godina poslije osnutka te prve kraljevine konstitutivnih, potrošili ideju bratstva, političarima Srba, Hrvata (i Slovenaca) ni bosanski jezik ni bosanska državnost, nisu bili cilj. Njihova interpretacija jezičkog standarda je uspostavljanje (vlastite) dominacije u zatvorenom (vlastitom) društvu. Zato danas u Bosni i Hercegovini nalazimo tri “nacionalna“ standarda u kojima čujemo akcenatski haos, ekavicu i lokalizme, višak turcizama i rogobatni HDZ jezik. Tu, dakle, nema ni govora o bosanskoj unutrašnjosti, ni o srpskohrvatskim rubovima. Ali postoji praksa prevođenja svega što je bosansko na hrvatski i srpski. Ta politika nepriznavanja i loša namjera da se uspostavi “bošnjački” jezik u muslimanskom izolatoriju, mnogo je jači protuargument za očuvanje bosanskog nego lingvističke činjenice gospođe Kordić. Jer mi u BiH nismo odgovorni za nepriznavanje srpskohrvatskog, ali sigurno jesmo ako ne postavimo autentični bosanski standard kao jezik prihvatljiv za sve Bosance.

Tuzla, 29.07.2021.