Pa kud’ baš on?

Izdvajamo

• A zašto onda ta izjava Željka Komšića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, nije u Hrvatskoj dobila status udarne, ili kako se to danas (po američkom uzoru) voli govoriti ‘prijelomne vijesti’? Iz dva razloga. Prvo, zato što se u Hrvatskoj nitko nije dosjetio mućnuti glavom i reći jedino što je trebalo reći. A, drugo, zato što je to izjavio Željko Komšić, čovjek čiji izbor u Predsjedništvo BiH leži u korjenu svih zahtjeva Republike Hrvatske (čitaj: HDZ-a), a slijedom toga i HDZ-a BiH, da se mijenja izborno zakonodavstvo u susjednoj državi.

Povezani članci

• ”POZITIV” gradi pozitivne projekte: Prvi susret privrednika dijaspore i onih koji rade u domovini
• Sramotni potez kardinala Puljića: U zatvoru posjećuje ratnog zločinca Darija Kordića!
• Najbolji neprijatelji
• Čovječanstvo je u sudaru dva terorizma: zapadnog institucionalnog i islamističkog parainstitucionalnog
• IMA GA TKO SLAVITI
• Muzafer Šehović: ANTIFAŠIZAM JE STIL I NAČIN ŽIVLJENJA

I kud’ baš on da sada dade takvu izjavu, razumnu, logičnu, jasnu?

Kud’ baš on, kada smo upeli sve snage ne bismo li uvjerili cijeli svijet u ono za što znamo, čitamo li Daytonski sporazum i tumačimo li i slovo i duh Daytona, kako nije istina, naime da je izbor Komšića bio, doduše, legalan, ali ne i legitiman? Kud’ baš on koji, govori to službeni Zagreb na sva ‘raspoloživa’ usta, ne može u Predsjedništvu predstavljati Hrvate, jer su za njega glasali i Bošnjaci, mada bi i studentima prve godine Pravnoga fakuteta moralo biti jasno da se bira kandidat iz redova hrvatskog naroda, ali da on u Predsjedništvu BiH ne predstavlja Hrvate, nego zajedno s drugom dvojicom, Bošnjakom i Srbinom, predstavlja, može i smije predstavljati samo državu Bosnu i Hercegovinu?

Najsuvislija, odnosno jedina suvisla izjava u silnoj dreci što se digla u Hrvatskoj u povodu poteza Tužiteljstva Bosne i Hercegovine koje sumnjiči niz visokih časnika Hrvatske vojske za ratne zločina počinjene, smatra to Tužiteljstvo, u vrijeme vojno-redarstvene akcije Bljesak došla je iz – Bosne i Hercegovine. I to ne od nekoga od ‘s rukom na srcu’ predstavnika tamošnjih Hrvata, nego iz samoga vrha države. Od koga? Pa od Željka Komšića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Kud’ baš on, upitat će se s nevjericom svaki ‘dobri’ Hrvat koji olako nasjeda kako neukim politikantima, tako i ne manje neukim propagandistima zaogrnutim plaštem novinarske profesije.

Stvarno: pa kud’ baš on? Zar onaj Željko Komšić s kojim službeni Zagreb ne želi imati nikakve kontakte, kojega ne priznaje, kojega optužuje da je došao na funkciju glasovima Bošnjaka i da ne predstavlja Hrvate? Da, baš on! A što je to taj nevoljeni i nepriznati Komšić rekao? Kažimo još jednom, jer tako jest, rekao je jedino što razuman čovjek tim povodom i može reći, a čega se očito nisu dosjetili svi oni u Hrvatskoj koji prosiplju žuć na susjednu državu, koji sami sebe proglašavaju institucijama države i njezinim stvoriteljima (zbog takvih je ambicija Stjepan Mesić, ali tko se toga još sjeća, po hitnom postupku umirovio skupinu generala), koji govore o sabotažama kakve Hrvatska 25 godina nakon rata neće dopuštati, itd, itd. Evo, dakle, doslovnog citata: “Prema mom mišljenju, ako se radi o operacijama Bljesak i Oluja, ne postoji niti jedan pravni osnov da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine pokrene takve postupke. Jer i ako postoji takvo kazneno djelo, ono nije počinjeno niti na teritoriju Bosne i Hercegovine niti nad državljanima Bosne i Hercegovine. Za takvo nešto može biti samo i isključivo nadležno Tužilaštvo Republike Hrvatske”.

Može li biti nešto razumnije, logičnije, jasnije i konkretnije? Ne može! Može li takva izjava koristiti Hrvatskoj koja se svako malo nastoji obraniti (što s razlogom, a što zato što još uvijek nije spremna na suočavanje s vlastitom prošlošću) od ‘analitičara’ koji tragom Memoranduma SANU, ali i nekih ranijih ‘pisanija’ nastoje cijeli hrvatski narod proglasiti genocidnim, ali i od ozbiljnih istraživača kojima je stalo do utvrđivanje činjenica, bez obzira na to bile one za nekoga bolne ili ne? Ma naravno, da joj može itekako koristiti! A zašto onda ta izjava Željka Komšića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, nije u Hrvatskoj dobila status udarne, ili kako se to danas (po američkom uzoru) voli govoriti ‘prijelomne vijesti’? Iz dva razloga. Prvo, zato što se u Hrvatskoj nitko nije dosjetio mućnuti glavom i reći jedino što je trebalo reći. A, drugo, zato što je to izjavio Željko Komšić, čovjek čiji izbor u Predsjedništvo BiH leži u korjenu svih zahtjeva Republike Hrvatske (čitaj: HDZ-a), a slijedom toga i HDZ-a BiH, da se mijenja izborno zakonodavstvo u susjednoj državi.

Bilo bi lijepo nadati se kako će nekome u službenom Zagrebu barem sada proraditi moždane vijuge, ali bojimo se da takva nadanja spadaju u domenu fantastike (nikako znanstvene!). Jer, ako bismo priznali kako čovjek koji je u Predsjedništvo BiH izabran (i) glasovima Bošnjaka, pri čemu je naglasak na ovome ‘i’, nije neprijatelj ni Hrvata u BiH (od kojih je dio bez sumnje upravo njemu iskazao povjerenje), ni Republike Hrvatske, morali bismo se odreći hrvatskoj vlasti tako drage – i za održavanje na vlasti – nužno potrebne slike neprijatelja. Izgubili bismo element homogenizacije biračkog tijela. Namjerno koristimo upravo taj izraz, jer o narodu nitko u vrhovima politikantske elite i ne razmišlja. Građani su u njezinoj vizuri odavno svedeni na glasače. To, i samo to. Ništa više. Dežurnim krojačima PR kampanja, na što se svelo to što bi se javnosti htjelo prikazati kao suvisla politika suverene i neovisne države, jasno je da se ta javnost ne može ni trajno, ni uvijek iznova homogenizirati uspjesima sportaša, bili to nogometaši, bili to pobjednici na Olimpijadi. Oni su tek dobro došao dodatak.

Ono što je potrebno, to je ‘trajnožareći’ element homogeniziranja, a to može biti samo neprijatelj (tako je, uostalom, i na međunarodnoj sceni). I zato taj neprijatelj mora biti stalno živ i prisutan; kao prijetnja hrvatskom identitetu i hrvatskim nacionalnim interesima. Ako ‘znamo’ (a valjda smo u proteklih trideset godina barem tu lekciju naučili) da je Hrvatska demokratska zajednica, ona u Hrvatskoj, kao i njezina ‘filijala’ u BiH, jedini pravi zaštitnik hrvatskoga identiteta, hrvatskih nacionalnih interesa i prava Hrvata u BiH, onda je savršeno jasno, da nije, da ne može biti prihvatljiv član Predsjedništva BiH koji jest izabran iz redova hrvatskog naroda, ali ne i iz redova HDZ-a. I kud’ baš on da sada dade takvu izjavu, razumnu, logičnu, jasnu?

Kud’ baš on, kada smo upeli sve snage ne bismo li uvjerili cijeli svijet u ono za što znamo, čitamo li Daytonski sporazum i tumačimo li i slovo i duh Daytona, kako nije istina, naime da je izbor Komšića bio, doduše, legalan, ali ne i legitiman? Kud’ baš on koji, govori to službeni Zagreb na sva ‘raspoloživa’ usta, ne može u Predsjedništvu predstavljati Hrvate, jer su za njega glasali i Bošnjaci, mada bi i studentima prve godine Pravnoga fakuteta moralo biti jasno da se bira kandidat iz redova hrvatskog naroda, ali da on u Predsjedništvu BiH ne predstavlja Hrvate, nego zajedno s drugom dvojicom, Bošnjakom i Srbinom, predstavlja, može i smije predstavljati samo državu Bosnu i Hercegovinu?

Kud’ baš on da logikom i zdravim razumom brani i Oluju i Bljesak, najjedostavnijim, ali u ovome slučaju neoborivim argumentom: tužiteljstvo BiH nema se što baviti sa stvarima koje su se događale na području Republike Hrvatske i u kojima nisu stradali državljani BiH? Kada je ‘nama’ puno draže obnoviti priču o dovođenju u pitanje legitimnosti tih operacija (što nitko ne poteže, ali to i nije važno, zar ne?) i odmah gromoglasno stati u obranu Domovinskog rata (kojega također u ovome kontekstu nitko ne dovodi u pitanje). Jer, mnogo je lakše uporno podgrijavati staru priču kojom se cijela Hrvatska i svi Hrvati dovode u ulogu talaca onih koji se na hrvatskoj strani zaista jesu ogriješili o pravila ratovanja, koji zaista jesu odgovorni za stvari što su se, dokazano, događale, a koje se nisu smjele dogoditi. O tome postoje izvještaji, kako stranih promatrača, tako i nevladinih organizacija, o tome postoje izjave svjedoka, o tome postoje dokumentarni snimci. Od istine o prošlosti ne može se pobjeći. Pa ni onda, kada netko traga za istinom i četvrt stoljeća nakon rata, jer – ratni zločin ne zastarjeva. No, lakše se sakrivati iza naroda i Države, kada to odgovara i stranci koja je u toj državi na vlasti uvjerljivo najveći broj godina njezinoga samostalnog života. Odgovara joj, i njoj i njezinom blagonaklonom stanovištu prema povijesnom revizionizmu kako u odnosu na nedavnu, tako i na onu malo dalju prošlost. Odgovara joj itekako, jer je i ta stranka odgovorna (ne svi njezini članovi, naravno, nego oni koji su donosili ključne odluke u prijelomnim trenucima), i to ne samo za uspjehe, nego i za tamnu stranu medalje tih uspjeha.

Jednako kao što je apsolutno neprihvatljivo izjednačavati Hrvate s ustašama (mada danas ima i onih koji optužuju inicijatore zabrane ustaškog pozdrava da ‘žele Hrvatima oduzeti prvo da budu ono što jesu’), tako se ne smije izjednačavati Hrvate s HDZ-om. HDZ je politička stranka/pokret što je odigrala određenu, pa i važnu ulogu u novijoj hrvatskoj povijesti, ali svi Hrvati nisu HDZ-ovci, niti to itko od njih smije očekivati. Niti postoji znak jednakosti između HDZ-a i Hrvatske. To bi trebala ne samo shvatiti, nego jasno i artikulirati (i uvijek iznova ponavljati) oporba koja nerijetko nasjeda, barem je do sada tako bilo, floskulama o vjeri i naciji, o narodu-žrtvi (ali i njegovoj ‘pobjedničkoj vojsci’), ne trudeći se podsjetiti na ne tako davnu prošlost kada se taj isti, hrvatski narod, u zajednici sa Srbima u Hrvatskoj i drugim jugoslavenskim narodima nedvojbeno pokazao i dokazao kao pobjednički narod. Ako već vlast iz svojih politikantskih razloga na prošlost iz Drugoga svjetskog rata u kontekstu Narodno-oslobodilačke borbe, ne želi podsjetiti, što je to što sprječava oporbu, barem onu što se naziva lijevim centrom, ili ljevicom, da to učini? Strah od gubitka glasova? Podilaženje političkom oportunitetu? Možda. No, u takvoj ‘hrvatskoj šutnji’, jer saborska oporba, pa i ona lijeva, jest hrvatska, svakako se ne krije iskrena briga za hrvatski identitet i zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa, pogotovo ne na dugi rok.

Ako ništa drugo, valjalo bi barem od onoga dijela oporbe koji svoju ulogu ne svodi na vijorenje zastavama, pjevanje himne i križanje na misama, očekivati da jasno i nedvosmisleno pozdravi na početku teksta citiranu izjavu Željka Komšića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. I da se ne pridruži onima koji će u pola glasa reći: ‘Pa kud’ baš on?’, već da podsjeti aktualnu vlast kako je glavni grad susjedne države – Sarajevo, kako ta država ima tročlano Predsjedništvo i kako je na čelu toga predsjedništva legalno i legitimno izabrani predsjedavajući s kojime u interesu kako Hrvata u BiH, tako i odnosa Hrvatska – BiH, treba otvoriti dijalog. I, napokon, kako se hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini ne može (a i ne smije) svesti na politiku prema Hrvatima (i to ne svima) u toj državi. Očekujemo li previše?

Vjerojatno.