Legenda o Miliji

Izdvajamo

• Malo tko tako zna da čuveno narodno kolo uopće ima autora s imenom i prezimenom, a kamoli da je nastalo kao tajno četničko oružje u hibridnom ratu protiv Hrvata. I zaista, sve otada, čim začuju zarazno Užičko, Hrvati pobenave poput Krkleca i hvataju se za ruke, pa u transu pletu lakiranim cipelicama i mašu svilenim rupcima, odmičući sitnim korakom sve dalje od Crkve, obitelji, Domovine i tradicije, zaboravljajući i porijeklo i identitet i kulturu i svoje hrvatsko JA, sve dok tako skačući i zaplićući nogama ne padnu u nacionalnu nesvijest.

Povezani članci

• Bivši komunisti postali su opskurni religijski komesari
• Ervin Hladnik Milharčič: STRAH OD LIBIJE
• Stipe Mesić: Odluka suda u Beogradu o rehabilitaciji četničkog vođe Draže Mihajlovića pravosudni je i politički skandal
• Koga zajebava Tomislav Karamarko?
• AUSCHWITZ I SREBRENICA
• Oči porodica nestalih Prijedorčana uprte u masovnu grobnicu u rudniku Tomašica

O nastanku slavnog Užičkog kola ostali su samo mitovi i legende, od kojih sam jednu i sam čuo u kultnoj Domovini, gospodskoj beogradskoj kafani na Bulevaru revolucije, u čijoj je slavnoj historiji živa muzika zabilježena samo onih davnih dana dok je bilo Ilije i Milije. Pa kako sam tu priču čuo, tako je i prenosim: ako su lagali mene, i ja lažem vas.

Prije neki dan društvene je mreže obišao snimak proslave završetka nastave u zagrebačkoj Policijskoj školi Josip Jović, gdje su prošlog četvrtka, 15. srpnja, mladi hrvatski kadeti i kadetkinje usred policijske akademije zaigrali – Užičko kolo. Eksplodirao je, dabome, nacionalni skandal, nesretna devetnaestogodišnja kadetkinja koja je snimala srpski dernek isključena je iz slavne redarstvene akademije, a najavljene su daljnje sankcije i protiv “plesača” i protiv odgovornih za ovaj, kako ono, nezapamćeni incident.

Istog dana, kako već istorija ume da se zajebava – istog dakle tog četvrtka, 15. srpnja – pred Domom kulture u Barajevu kraj Beograda okupila su se najveća imena srpske narodne muzike: do dugo u noć odjekivala je Lipovičkom šumom sitna čipka narodne dugmetare, baš kao da je završetak nastave u hrvatskoj policijskoj akademiji, a ne svečano otvaranje tradicionalne manifestacije “Dani Buce Jovanovića, Radoja Mitrovića Barajevca i braće Spasojević”. Kakve veze ima narodnjački dernek kraj Beograda sa skandalom u Zagrebu istog tog dana? O, ima. I to one, što bi se reklo, itekakve.

Buca, Radoje i nešto starija braća Spasojević, u čiju se čast svakoga srpnja u Barajevu održava narodnjački memorijal, bili su velika četvorka, virtuozi harmonike, “šumadijske dvojke” i “lipovičkog stila”, onoga što danas čujemo kad zatvorenih očiju u uhu zamislimo srpsku narodnu muziku. Braća Spasojević iz susjednih Meljaka bili su pak sami očevi “lipovičkog stila”. “Dva seljaka iz Meljaka” još su kao dječaci došli u Beograd i za vrijeme Drugog svjetskog rata kalili zanat po tamošnjim kafanama, a poslije oslobođenja svirali i na Radio Beogradu: nudili su im tamo i stalni posao u Narodnom orkestru, ali oni nisu mogli bez publike.

Ilija, stariji i ozbiljniji, akademski umjetnik harmonike, svirao je po boljim beogradskim kafanama – u kultnoj Skadarliji pratio je Cuneta, Tozovca i Silvanu Armenulić – dok je mlađi Milija bio nemirnijeg duha i temperamenta, najbrža desnica Ibarske magistrale: Dallapeovom petorednom dijatonskom harmonikom s razmetljivo ugraviranim svojim imenom Milija je, vele, krotio samog đavola.

I dok se Ilija kasnije posvetio pisanju današnjih klasika “novokomponovane narodne muzike”, Milija je ukroćenog đavola upleo u narodno kolo, napisavši gotovo sve što se u tom žanru danas općenito smatra narodnim: i Meljačko, i Lipovičko, i Baćevačko kolo, i legendarno Džumbus kolo i egzotični Orijent, a prije i poslije svih ono nadaleko poznato kolo koje će postati sinonim za srpsku narodnu muziku.

Kako je i kad Milija napisao to slavno kolo, niti se pouzdano zna, niti više ima koga da ispriča. Na vrhuncu slave i vlastitog mita Milija je jednog dana samo nestao iz kafane – nije više, pričao je, mogao podnijeti bahato ponašanje drugova rukovodilaca, kojima su on i supruga mu Nada, vrsna kafanska pjevačica, bili klaunovi za zabavljanje – i otisnuo se preko okeana, da mu obeznanjena srpska dijaspora u rebra harmonike zabija američke dolare.

O nastanku njegova slavnog kola ostali su tako samo mitovi i legende, od kojih sam jednu i sam čuo u kultnoj Domovini, gospodskoj beogradskoj kafani na Bulevaru revolucije, u čijoj je slavnoj historiji živa muzika zabilježena samo onih davnih dana dok je bilo Ilije i Milije. Pa kako sam tu priču čuo, tako je i prenosim: ako su lagali mene, i ja lažem vas.

Elem, za Drugog svjetskog rata dva su “brata iz Meljaka” zajedno s mladim komičarom Milanom Srdočemnastupala na beogradskom Kolarcu, u zabavnom programu zvanom “Veselo veče”, iz kojega će nakon rata nastati istoimena kultna nedjeljna radio-emisija. Jedne ljetne večeri – kaže legenda – Miliji je nakon nastupa prišao neki Momčilo, predstavio se kao šef Odeljenja za specijalni hibridni rat pri Glavnom štabu Jugoslovenske vojske u otadžbini, i mladom harmonikašu, o čijim se bravurama na dirkama već čulo do Ravne gore, prenio zadatak od đenerala Draže Mihailovića lično.

A Đeneral naručio od Milije da smisli takvo jedno divlje i razigrano kolo od kojega će i sami Hrvati bacati oružje, pa omađijani igrati, sitno plesti svojim srednjoevropskim lakiranim cipelicama i vrtjeti svilenim rupcima, da ih se, kako reče čiča Draža, “usmeri šta dalje od Crkve, porodice, Domovine i tradicije”, sve dok potpuno ne zaborave i porijeklo i identitet i kulturu i svoje hrvatsko JA, pa tako skačući i zaplićući nogama ne padnu u nacionalnu nesvijest.

Šest je dana, kažu, Milija prebirao po svojoj “dalapači”, pa sedmog dana javio Momčilu da ima nešto. A Momčilo onda, da ga testira, u kafanu doveo i jednog hrvatskog pisca, možda ste i čuli za njega, Gustav Krklec se zvao, tih je dana u Zemunu uređivao časopis “Graničar”. Naručilo je tako društvo užičku mućkalicu i dva kila belog, i kad je Milija nakon ručka opasao svoju zvijer i zaigrao prstima “dvojku”, hrvatski je bard, pričaju očevici, samo skočio sa stolice, lijevi palac zabio pod pazuho, desnom rukom zavrtio salvetu, pa krenuo po kafani: tri koraka desno, tri koraka na mjestu, tri koraka lijevo, pa opa-cupa desna iza lijeve, pa lijeva u sinkopu, pa usitnio korak, još sitnije i sitnije, sve dok na kraju uz podivljalu Milijinu harmoniku nije kao bez duše izletio na Skadarliju, stepujući niz cijeli Dorćol i vičući “Živela Srbija!”.

– Neverovatno! – otelo se zadivljenom Momčilu. – Kako si mislio da nazoveš ovo kolo?

– Štajaznam – nagnuo se Milija preko harmonike da umoči komad lepinje u mućkalicu – možda Užičko.

– Užičko kolo? – pitao ga Momčilo. – Što Užičko?

– Pa po užičkoj mućkalici.

Tako je, eto, nastalo glasovito Užičko kolo, najslavnije od svih srpskih narodnih kola. Ili sam barem tako ja čuo: pošto kupio, rekoh, po to prodao.

Ceo vek je prošao otada, nema više ni đenerala Draže ni agenta Momčila, nema ni nesrećnoga gospon Krkleca – nakon one večeri potpuno, kažu, pobenavio, po cijele dane pleo Užičko, posrbio se i preselio u sremski Slankamen, jedva su ga otamo kasnije pripojili natrag hrvatskoj kulturi – a odavno više nema ni Milije, Džimija Hendriksa “šumadijske dvojke”, koji će se iz dalekog Chicaga u rodni Meljak vratiti tek u limenom sanduku: iza svega, ostalo je samo slavno Užičko kolo, danas opće mjesto i sinonim za srpsku narodnu muziku.

Malo tko tako zna da čuveno narodno kolo uopće ima autora s imenom i prezimenom, a kamoli da je nastalo kao tajno četničko oružje u hibridnom ratu protiv Hrvata. I zaista, sve otada, čim začuju zarazno Užičko, Hrvati pobenave poput Krkleca i hvataju se za ruke, pa u transu pletu lakiranim cipelicama i mašu svilenim rupcima, odmičući sitnim korakom sve dalje od Crkve, obitelji, Domovine i tradicije, zaboravljajući i porijeklo i identitet i kulturu i svoje hrvatsko JA, sve dok tako skačući i zaplićući nogama ne padnu u nacionalnu nesvijest.

Prije desetak godina, recimo, sjetit ćete se te afere, u Užičko su se kolo na mladoj misi jednog brata u Livnu uhvatili sami fratri, a kolovođa im bio – biskup! Onda su se prije pet-šest godina u Užičko kolo pohvatali maturanti iz samog Vukovara, Grada Heroja. Onda su svijet obišle šokantne snimke iz Njemačke, gdje su pobjedu Hrvatske nad Turskom na Europskom prvenstvu hrvatski navijači slavili plešući zloglasno Užičko ulicama Frankfurta. Onda se prije dvije godine slavno Užičko zaigralo i nasred splitske Rive.

Prije samo dva tjedna, recimo, Milijino su kolo – na oduševljenje prolaznika i užas Vase Brkića – folkloraši iz Srbije zaigrali i u samom srcu Zagreba, nasred Jelačićeva trga! “Previše je tihog političkog nasilja kojim nas usmjeravaju što dalje od Crkve, obitelji, Domovine i tradicije”, prozreo ih je komesar Vaso. “Naš bi narod valjda trebao još zaplesati i Užičko kolo! Moramo zastupati svoj identitet i svoje hrvatsko JA!”

Konačno, prošlog četvrtka, na otvaranju “Dana Buce Jovanovića, Radoja Mitrovića Barajevca i braće Spasojević” u Zagrebu, Užičko su kolo zaigrali i kadeti Policijske akademije, sama buduća straža hrvatskog identiteta, Crkve, obitelji, Domovine, tradicije i hrvatskoga JA. Dvadeset pet godina nakon rata pobjednička se Hrvatska uhvatila u Užičko kolo. Sve je gotovo, piši propalo. Srbija je pobijedila.

Ili bi barem pobijedila da nije ono sedamdeset prve šef Odsjeka za hibridni rat pri Hrvatskom revolucionarnom bratstvu u Stuttgartu prišao mladom nekom pjevaču jugoslavenske pop-grupe Tony Stars, što je tada svirala po zavičajnim klubovima u Njemačkoj. Oliver Dragojević se taj pjevač zvao, ili tako nekako, ne držite me za riječ. Pošto kupio, po to prodao: ako su lagali mene, i ja lažem vas.

Novosti