ENG
U ZRNU SOLI STANUJE BOG, varijacije na satanizam SPC
Autor/ica 👤Jovan Nikolaidis
Povezani članci
Vlažna noć i naslijeđe sjećanja – teško breme za Nikolina razmišljanja kojih se otresti neće do smrti. On je o svojoj porodici, doskora, u mislima bio razgranao porodično stablo, razlistane grane sinova, kćeri i brojnih unučadi. Sve ih je pamtio, njihova imena i nadimke, samo je brkao dane rođenja i smrti potomaka. Sada, pred Božić, 1958., dok u Porto Hendeku pada ledna kiša, a njegov je Hipnoi zatrpan snijegom, on broji živi porod. Svakome od njih određuje gdje je i što mu pripada. Ali to planiranje više ne vrijedi, on se životima nasljednika, u lednoj samoći, samo poigrava. Poslije druge generacije porodice Naumovih ta je tekovina okrnjena, sjenovita, sve manje dokučiva. Trećoj generaciji slijedi kazna. Sumnja je rasla, jačalo ubjeđenje da tome, da u mislima širi porodnično stablo, ima malo svrhe – on više ne može da kontroliše nikoga iz tog porodičnog kruga. Razbijen krčag, prosuto vino i ulje niz Pekarski sokak. Postojana je samo vjera u Boga, preostali dani su u skrbi Svevišnjeg. Život je božji dar, od rađanja do pada pred vrata smrti kroz koja će ga unijeti anđeli. Smrt je najsilnija ljepota svijeta i nju Bog određuje. Potvrda sile božje je sama smrt, nema od groba sigurnijeg mira i čvršćeg utočišta. Je li stekao pravo da u takvo što vjeruje? On koji se bogu molio i zato što je sve više volio sebe, dozivajući Bogorodicu da ga zaštiti. Ipak, što je više klečao pred ikonama u velikoj sobi, sumnja je rasla: griješan je. Zato i gubi pravo da ikome bilo što određuje. Ženu poštuje, predan je njenoj volji, nekad osjeti da je to i ljubav, ali se u časima nježnosti, sa njom živeći, uplete laž, kakva je bila i strast prema Veneri. Ne može Milici dati više od toga: naviku koju drži strah da bi bez nje svesebica nestao namah kao pred vjetrom dim. Njegov raniji život danas nalikuje pihtiji, a njegove ruke nisu toliko snažne da je zadrži na dlanovima. Sve je poremećeno, stopljeno u pređi vremena. Nesvjesti mu se, uhvaćen je u zamku porodičnog naslijeđa. Vraća se krivica predaka, u to su umetnuti i njegovi prijestupi. I sve lagano guta ralja sudbine. Sebeljubivošću svezan sad hoće da i pomoć božju namami, umanji strijepnju od umišljenih jahača koji stižu da kaznu sprovedu. Osluškujući kad će ga, skrušenog, predanog molitvi, zapahnuti božji dah, koji dolazi s vjetrom i sa vjetrom nestaje. Trese se starac od zimomore da na sudnju uru neće prepoznati putokaz kojim se dolazi pred vrata raja. U kišovitu noć neko bi, možda, mogao da čuje kako se šapat molitelja stapa sa strujanjem decembarske studi, neko ko je voljan da razumije starčevu nadu. Ko je taj što toliko dugo, perom po hartiji, pokušava da ublaži starčeve promašaje? Dok Nikola Naumov molitvu počinje i završava naglas: „Pokoljenja se ljube na rođenju i u smrti. Između toga stala je nepredvidljivost moga poroda – nasljednici uvijek svega istog.“
Kiša ga je omamljivala. Život ljudski pun je nevolja, a čovjek, dok živi, razgrće ih, gura od sebe, utirući put iluziji da će ga novi jadi mimoići; mračno je sada, a sjutra, kad svane dan, svjetlije. Svu muku iz sebe on bi da premjesti u sivu vlagu sjutrašnjeg dana, možda će biti lakše kad sunce grane? A što se nasljednika tiče, sve je očitije – odbačen je. Boji se: potvrdiće se to još jače kad oni stignu. Rekli su da će doći na razgovor! Navodno: da pomognu ocu. Koga da krivi – nehaj poroda, ili sebe ponajprije? Ništa zdravo ne raste ispod hlada velikog drveta: satrulo lišće, lišaj i suha mahovina. Kad stablo padne, na tom prostoru, kad ga svjetlost obasja, sve učas nikne sa te livadice. I tad se vidi od kakvog rastinja su vjetrovi sjeme pobacali: korov i drač ili poljsko cvijeće?
Jednom prilikom (davno li to bijaše!), kad je, još u snazi da razdaljinu od kuće do maslinjaka prepješači s voljom, uz stazu koja rubom brda vodi do njegovog imanja, na počivalu od kamena na koji bi sjeo i obično namotao cigaretu gledajući brdo prekoputa, Nikola naiđe na čovječuljka. Stade i upita ga odakle je stigao. Stoji patuljak mirno, kao da je baš njega čekao. Bijaše očito da je pustinjak od njega stariji. Neznanac je mucao – više mrmlja i jeca nego što govori. Glas koji do Nikole stiže bio je nalik zvuku leda koji puca, sasječen kašljucanjem i pištanjem iz nozdrva – jedva je shvatio što mu kaže. Drhtale su njegove ruke, glava, cijelo tijelo. Odjeven u prnje, zapuštene brade i kose, zulufi mu kriju uši i jagodice. Bos: izranjavljeni prsti i skoren glib na koži, od stopala do kraja raskubanih nogavica. Zove se Mavro Jani. Na Nikolino pitanje: „Otkuda ovdje?“ odgovorio je: „Iz dalekih krajeva dokle ni želja ne stiže, gdje sunce izlazi i zalazi na istoj strani, gdje čovjeka život ne može izliječiti dok ne umre, iz zemlje koja je toliko daleko da ne znam da li je još tamo:“ „Pa ti onda ne postojiš!“ „Varaš se. Čovjek godinama sazrijeva, ali to nije zrenje, kao što voćke zriju, nego samo umor. Ti, koji si stao predame, ne znaš da ono što se zamisliti može, često je realnije od stvarnosti.“ „Što je onda stvarnost?“ „Prolaženje. Živim zadnje dane na visoravni Mandre, dolutao iz nigdine stanim se u razvalini nad liticom, jedino ljudsko biće u makiji.“ „Ti se, kanda, ne odričeš đavola – nisi kršten!“ „Odričem.“ I svih zlih poslova radi kojih je on na zemlju poslat?“ „Odričem ih se.“ „Njegovih praznih obećanja?“ „Odbijam ih.“ Danas je krenuo u kasabu da isprosi šaku soli, tako reče. Kaza Nikoli priču kojoj se može vjerovati: stigao jednom u njegovu samoću anđeo iz bezdana, Apolumi, pade mu na grudi kao umoran leptir, glasom ptice najavi: naći ćeš boga. Mavro Jani sada traži boga, ide po so. „Ranije ne znadoh ništa o tome. Niko me dotad ne poduči, moja gusarska priroda ne poznaje ni Zlo ni Dobro, iako su, u kraju iz koga stigoh pominjali Prinčeve pakla, sedam simbola slobode. Godine minuše hitro iako ih nisam tjerao, godišnja doba slali su smjene sa neba i mora, oko mene oštri izdanci makije, ljuti miris crvenih maginja uz brijeg. Gutah hrapave plodove divlje voćke. Od njih se opijam da bih dozvao nekad znane likove, a potom povraćam, otrovan voćnim alkoholom. Divlju crvenu lobodu i mlade listove maslačka žvaćem, sisam slatki cvijet brnistre, i skakavci i gušteri i puževi i ježevi moja su hrana, rovim zemljište u kome tražim divlji krompir. Jednom, u osvit, čuh pod sobom tutanj zemlje, silni glas iz dubine mi naredi: došlo je vrijeme, idi, traži boga! Lutao sam obalom ispod Mandre, verao se uz stijenje, motao tabane među oblutcima. Kad najednom, u rukavcu plićaka, kraj uskog procijepa dvije stijene, nađoh srebrnog brancina. Uspio sam da ga ulovim, počeh ga odmah živog jesti. Bijaše bljutav, ali polizah sa njim i prah soli sa stijene, zalogaji bijahu ukusniji. Vrati mi se otad snaga koju zagubih. Kad god mi se posrećilo da se dočepam zalogaja iz mora, osjetih u grudima silnu radost. Osjećao sam kako sokovi struje mojom krvi, pune mi mišiće, a prah soli miluje nerve. Nakon očaja, ne od samoće već od dugog traganja za hranom, bijah sada ispunjen novom voljom da živim. U toj radosti života rodila se moja vjera: javiše mi u snu utopljeni mornari: riba i so, oni su tvoj Bog, čuvaj vjeru u hrani koju more čuva za tebe, a koju ćeš odsad češće nalaziti. Otad u svemu što prija mom tijelu i krvi ja nalazim boga. Idem među ljude da izmolim više soli.“…
Primi patuljak cigaretu od Nikole, nakloni se i krenu u kasabu. Sitnog gegavog koraka skakutao je sakupljajući predase kamenčiće i bacao ih po stazi iza sebe. Tek što odmače desetak koraka, a Nikoli se njegov lik pretvori u pramen uske magle, posta jedva vidljiva sijenka što odmiče uz šiblje. Sjede i poče da mota cigaretu, puhnu kroz nozdrve dim iz pluća. Ostaće još malo na počivalu: volio je na tom komadu stijene da sakupi snagu za ostatak puta. Možda mu se pričinilo sve što se netom desilo.
Autor/ica 👤Jovan Nikolaidis
