Buđenje akademske svijesti

Povezani članci

• I „Papa“ je protiv Čovića
• OHR: ostati ili otići?
• Tvornica vjetra za zastave u Kninu
• BAUK KNJIGE
• Doprinosi za radnike u BiH najveći u Europi: 67 posto bruto plaće odlazi državi
• The Guardian: Kriza je prilika za BiH, pogoršanje situacije moglo bi izazvati reakciju SAD-a i EU

Polovicom travnja, nakon nekoliko mjeseci zatišja i dorađivanja zakona, vidljivim isključivo u kozmetičkim promjenama, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa na svojim je web- stranicama objavilo prijedlog triju zakona o znanosti, sveučilištu i visokom obrazovanju, uz napomenu da ih upućuje u daljnju proceduru. Taj čin iznova je rasplamsao široku pobunu protiv usvajanja zakona, pri čemu je iz reakcija Ministarstva bila vidljiva spremnost na svaku vrstu pritiska i manipulacija, ne bi li se navedeni otpor slomio. Silina otpora logično je objašnjiva uvidom u sam tekst zakona, koji izravno atakiraju na humanističke znanosti i umjetničke akademije, teže privatizaciji i uvođenju izravne političke kontrole na sveučilišta i potpunoj usmjerenosti tržištu, kao posljednjem čavlu u lijes ideje o visokom obrazovanju i znanstvenom istraživanju kao javnom dobru.

Na taj način, osim što suštinski prikazuje kapitalizam kao duboko antihumanističku ideju, djelovanje Ministarstva upućuje na jednaku vrstu slijepog dogmatizma koji je nekoć iskazivan s drukčijim predznakom. Ministar Radovan Fuchs, takorekuć ni od koga podgovaran, potpuno dokida prosvjetiteljsku nit visokog, u prvom redu humanističkog obrazovanja, neskriveno se ponoseći svojom avangardnošću u provedbi neoliberalnih ideja.

Obmanjivanje javnosti

U jednom podužem razgovoru, objavljenom u tematskom broju “Gordogana” o 1968. godini i sveučilišnoj pobuni u Hrvatskoj, Šime Vranić, jedan od vođa studentske ’68., izjavio je da će hrvatski građani jednog dana shvatiti da su najveću nezavisnost na svim poljima, od radnih mjesta i urbanističkih rješenja, preko izgradnje društva i sveučilišta, do upravljanja ekonomijom i vlastitim radom, imali u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Napomenuo je, naravno, da će u trenutku kada to shvate, za sve već biti kasno.

Ovih dana, preciznije govoreći mjeseci, svjedoci smo dalekosežnosti Vranićevog zaključka, barem kada je riječ o situaciji na sveučilištu. Radi se o kontinuiranoj višemjesečnoj akciji Ministarstva koje je upregnulo sve medijske i institucionalne snage, sklone suradnji sa onima na vlastima pod bilo koju cijenu, da nametne spomenuti paket zakona protivno volji ogromnog dijela akademske zajednice. Višemjesečna agonija tako je ponudila situaciju u kojoj ne samo da se izravno zainteresiranu javnost ništa ne pita, već je se doslovno ignorira, radeći sve suprotno od njezinih interesa i promišljanja. Ministarstvo ide čak toliko daleko da svjesno mjesecima obmanjuje javnost u pogledu dobivenih potpora za provedbu zakona, o čemu svjedoče brojni demantiji visokoškolskih i znanstvenih institucija po objavama iz Ministarstva.

Ono što, pak, najviše zabrinjava u cijeloj priči, uočljivi je nedostatak svijesti o tome što javne službe zapravo jesu i čemu služe. Ako je suditi po potezima koji dolaze iz Ministarstva, ali i po nepostojećoj reakciji oporbe, ljudi na pozicijama u državnoj upravi očito žive u uvjerenju da su građani tu zbog njih, a ne obratno. Jer kako drukčije tumačiti činjenicu da ministar Fuchs u apsolutnoj tajnosti, mimo širih konzultacija i bez javne rasprave pokušava nametnuti zakone koji iz temelja mijenjaju znanstveni i sveučilišni sustav. Potpuno isključivanje javnosti tako se ispostavlja kao kategorički imperativ i definitivno ukazuje na nedostatak svijesti o vlastitoj ulozi. Radovan Fuchs najvjerojatnije sebe doživljava kao apsolutnog vladara nad masom podanika, što u potpunosti svjedoči o njegovom autoritarnom refleksu. No puno više od njegovih štetnih nastojanja, razočarava reakcija matičnog sindikata, uvijek spremnog na suradnju s vlašću, uz minimalne kozmetičke ustupke, čime sindikati nastavljaju sada već dva desetljeća dugu tradiciju netalasanja i nekonfliktnosti. Napominjati da je takvo ponašanje u izravnoj suprotnosti s idejama sindikalnog pokreta, doista je izlišno.

Imajući u vidu sve gore navedeno, veseli činjenica buđenja akademske svijesti, prezentiranog u rezolutnom odbijanju zakona od strane zagrebačkog sveučilišta, gotovo svih fakulteta splitskog sveučilišta, brojnih drugih fakulteta sa svih ostalih sveučilišta u Hrvatskoj te HAZU-a koji je konačno počeo obavljati ulogu koja mu je namijenjena. Posebnu pozornost iziskuje i činjenica utemeljenja novog sindikata Akademska solidarnost, temeljenog na besplatnom članstvu i demokratskom odlučivanju, oličenom u nedostatku vodstva kao takvog.

Remetilački faktor

Treba li reći da sve ovo zbunjuje okoštale strukture državnih institucija i narušava dogovornu ekonomiju na relaciji Vlada-sindikati, pri čemu količina izgubljenosti u javnim nastupima doista zabavlja.

Navedeni procesi, naravno, neće trenutno iz temelja promijeniti apatiju i pretežnu nezainteresiranost građana za aktivno uključivanje u procese odlučivanja, ali će definitivno pokrenuti procese osvješćivanja pozicije pojedinca u društvu i potencijalno uzdrmati političku i sindikalnu elitu. Da je tome tako dokazuju i nedavni antivladini prosvjedi koji su ponudili sasvim novi diskurs, kao i pojava studentskih plenuma prije dvije godine. U svemu tome značajnu ulogu igrali su studenti i profesori s filozofskih fakulteta, izravno svjedočeći o svojoj važnosti u aktivnom promišljanju društvenih procesa. To je posebno do izražaja došlo u Splitu, koji je s nedavnim prosvjedima protiv ministrovog dolaska na sjednicu Senata počeo brati plodove relativno nedavnog osnutka Filozofskog fakulteta. Upravo zahvaljujući takvoj njihovoj ulozi, vlast ih je precizno detektirala kao remetilački faktor, što s jedne strane tako neugodno podsjeća na vremena kada su remetilački faktori bili u modi, dok s druge strane upozorava na potrebu za odlučnim otporom predloženim zakonskim promjenama.

Jer banke su nam već uzeli, napadi na javne prostore ne prestaju, rad u korist zajednice gotovo da je postao predmet ismijavanja, naumili su privatizirati vode, a sada i visoku znanost i sveučilišta. Da parafraziramo jednog eminentnog državotvornog autora: “Predsjedniče, što je ostalo?

Novossti