Evropski (anti)fašizam: Kako odgovoriti na krize koje su plodno tlo za opasne ideologije

Povezani članci

• U ćumezu Evrope 
• Dan bijelih traka: Komemoracija neizrecivog i zajednica kao lijek
• Nakon tri godine deminiranja u Ljubljenici – primopredaja općini Berkovići 03.11.2022.
• Vratit će se opet, osam šezdeset
• Prijetnje urednika portala Dnevni avaz redakciji Raskrinkavanja: “Zapamtit ćete me kad vam dođem, raznijet ću vas!”
• SOMETHING’S IN THE AIR

Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope obilježava se svakog 9. maja. Tim povodom s našim sagovornicima razgovarali smo o današnjem antifašizmu i današnjoj Evropi, kao i o (anti)fašizmu u Evropi.

Prošlo je 76 godina od kada je vojno poražen fašizam i nacizam na Starom kontinentu. Antifašizam je temelj ujedinjene Evrope koji je sve ugroženiji jačanjem radikalne desnice. Najgori oblik nacionalizma, zbog kojeg je i Bosna i Hercegovina mnogo propatila, ponovo se nadvio nad kontinentom za koji se mislilo da njegovo “ne” fašizmu to zaista i znači.

Profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, historičara Husniju Kamberovića pitali smo da li se antifašizam pogrešno razumijeva svodeći se isključivo na borbu protiv fašizma ili nacizma ili je antifašizam 21. vijeka borba protiv svake nepravde podstaknute etničkom, rasnom, vjerskom, socijalnom, seksualnom i drugim različitostima.

Odgovarajući na ovo pitanje, istakao je da je jedna faza antifašizma okončana vojničkom pobjedom 1945. godine. Baš kao i većina, ne misli da je to značio kraj (anti)fašizma. Obrazložio je po čemu su to fašizam i nacizam prepoznatljivi.

“To nije bio kraj niti fašizma, niti antifašizma, jer postoje neka temeljna obilježja koja karakteriziraju jedan ili drugi pokret bez obzira na vrijeme. Temeljna obilježja fašizma su populizam, nacionalizam, rasizam, ksenofobija, antisemitizam, neograničena vlast jednog lidera i jedne stranke u jednoj nacionalnoj državi, uz militarizaciju društva, i svaki otpor tim idejama je, zapravo, antifašizam. Borba protiv socijalne nepravde jeste također vid borbe za bolje društvo, ali socijalne nepravde će postojati uvijek (komunizam je širio iluziju o izgradnji društva bez socijalne nepravde) i borba protiv toga ima neke druge dimenzije, a ne oblik borbe između fašizma i antifašizma”, ukazao je.

Šta je antifašizam danas

Potom je istaknuo šta on podrazumijeva pod fašizmom i antifašizmom 21. stoljeća.

“Danas nema ni Mussolinija, ni Hitlera, ni Staljina, ni Churchilla, ali, po mom mišljenju, današnji antifašizam podrazumijeva borbu protiv svih onih vrijednosti na kojima su počivali i fašizam i nacizam sredinom 20. stoljeća (rasna, etnička, vjerska, pa i seksualna diskriminacija). Ali, valja biti oprezan sa pojmovima da ne bismo devalvirali njihova značenja. Nije samo populizam istodobno i fašizam, niti je sam nacionalizam istodobno fašizam. Mora postojati sprega svih tih vrijednosti – populizam, nacionalizam, rasizam, ksenofobija, antisemitizam, neograničena vlast jednog lidera i jedne stranke u jednoj nacionalnoj državi, uz militarizaciju društva – da bismo neko društvo karakterizirali fašističkim, ali je borba protiv svih tih vrijednosti pojedinačno – antifašizam. Ili, jednostavno, antifašizam danas je borba za slobodno i demokratsko društvo”, potcrtao je Kamberović za Klix.ba.

U nastavku je govorio o tome kako se desilo da u pojedinim evropskim zemljama vladaju radikalni desničari koji imaju neofašističke i neonacističke ideje i vrijednosti. U tom kontekstu je naglasio važnost postojanja ljevice.

“Čini se da danas radikalna desnica preovlađuje u onim društvima koja su imala nedostatak demokratije u drugoj polovini 20. stoljeća, ne mislim samo na bivše socijalističke zemlje, dok se zapadna demokratska društva s radikalnim desničarima lakše nose. Vidljivo je to ako poredimo Mađarsku, s jedne, te Austriju ili Njemačku, s druge strane. Mislim da je nedostatak istinske, pa čak i radikalne ljevice, također ostavilo prostora za radikalnu desnicu koja se slobodno širi. Možda bi neko jačanje ljevice, koje bi vodilo internacionalnom povezivanju, kako je to bilo i u jednom dijelu 20. stoljeća, moglo parirati ovom jačanju radikalne desnice. Barem bi je donekle naučilo pameti”, mišljenja je.

Kakva je Evropa sada

Sve je više oni koji smatraju da je Evropska unija kakva jeste trenutno napravila plodno tlo za radikalne i isključive desničarske ideologije. Kao razlozi se prije svega navode pogrešna ekonomska i socijalna politika, te opća birokratizacija kojom se Unija sve više otuđuje od njenog stanovništva. Spočitava joj se i zanemarivanje kulturne integracije.

Analitičar Rasim Ibrahimagić se osvrnuo na ove kritike na račun EU. Među onima je koji su stava da ne uspjeva adekvatno reagirati na izazove i krize.

“EU u onom prvobitnom formatu u kojem je ona stvarana, prvenstveno kao ekonomska zajednica, nije imala za cilj samo ekonomsku saradnju i razvoj nekada zaraćenih zemalja Evrope, već je ta početna saradnja trebala i vremenom jeste bila nadograđivana drugim pitanjima od strateškog značaja za očuvanje mira u Evropi. U prvom redu to su politička pitanja, ali naravno i ljudima bliža socijalna i kulturna pitanja. Nije tajna da je EU u svojevrsnoj krizi posljednjih godina i da sama mora odgovoriti na određena pitanja današnjice i budućnosti kako bi sama sebi osigurala opstanak i dalji razvoj. U izazovima današnjice poput migrantske i demografske krize, pandemije koronavirusa, ali i klimatskih promjena koje već ozbiljno postaju klimatska kriza, Evropska unija pokazuje slabosti i određenu nemoć da se sa njima izbori, možda upravo zbog svog visoko birokratiziranog načina funkcionisanja i otežanog procesa donošenja ozbiljnih političkih odluka. Tome svakako ne pomaže ni tendencija jačanja neliberalnih demokratija unutar same Evropske unije, koje na određeni način podrivaju Uniju iznutra”, ukazao je.

Ibrahimagić je u izjavi za naš portal ocijenio da nesnalaženje EU šalje lošu poruku i prema Bosni i Hercegovini.

“Evropska unija bi trebala biti predvodnica u svijetu u rješavanju globalnih pitanja. Nažalost, od nadnacionalne organizacije koja je nekada pretendovala da bude svojevrsna evropska federacija, sve češće je vidljivo da po pitanju krupnih problema u svijetu Evropska unija ne može da govori jednim glasom. Evropska unija koja bi trebala biti uzor zemljama u razvoju, kako ekonomskom, tako i demokratskom, poput Bosne i Hercegovine, ne šalje baš najbolju sliku o tome kako određeni procesi trebaju da se odvijaju. Ako uzmemo za primjer migrantsku krizu i način na koji se vodi unutrašnja borba u Uniji u vezi s tim kako i na koji način apsorbovati osobe koje dolaze u potrazi za boljim životom, gdje jedni potpuno odbijaju prihvat tih osoba, dok drugi čak, na jedan prikriveni način, zagovaraju plaćanje Turskoj za zadržavanje tih ljude van granica Unije, kakvu to poruku šalje Bosni i Hercegovini na koji način treba da se nosi sa istim problemima u svojoj zemlji. Ni tokom pandemije koronavirusa se Evropska unija nije proslavila solidarnošću sa onima koji nisu imali moć ili sposobnost da se nose sa problemima koje pandemija donosi”, istakao je.

Odnos prema Bosni i Hercegovini i budućnost

Posebno je komentarisao odnos EU prema Bosni i Hercegovini tj. razmišljanje da se u EU prostor kojem pripada Bosna i Hercegovina ne doživljava kao civilizacijskim prostorom EU i da odustaje od njega. Smatra da je ipak više onih koji ne misle tako i podsjetio je mnogo zavisi od same Bosne i Hercegovine.

“Treba biti svjestan da je Evropska unija jedna složena zajednica u kojoj postoje razne tendencije, od onih koji zagovaraju potpuno ujedinjenje Evrope putem panevropeizma, do onih koji zagovaraju njen raspad i povratak suverenitetu nacionalnih država. Srećom po Bosnu i Hercegovinu i našu regiju, još uvijek su u većini oni koji zagovaraju dalje ujedinjavanje Evrope i integraciju preostalih evropskih država u Uniju. Naravno, uz sve probleme s kojima se sama Unija suočava na unutrašnjem planu, te neprovođenje potrebnih reformi u našoj zemlji koje bi nas barem formalno, ako ne i politički približile članstvu u toj Uniji, teško je očekivati da ćemo uskoro biti prihvaćeni u članstvo. Ono što je bitno za nas i na šta mi možemo utjecati jeste da prije svega težimo svom sopstvenom demokratskom razvoju, radi nas samih, a članstvo u Evropskoj uniji može biti samo jedna dodana vrijednost tim reformama koje su nam nužne”, zaključio je Ibrahimagić.

Evropskoj uniji se posebno spočitava da ne može da ponudi viziju kojom će se legitimirati među mladim osobama tj. da je izgubila kohezivni element koji prepoznaju mladi. Uviđa se da se EU po nastanku legitimirala po tome što je uspjela osigurati mir i opći razvoj, a što su generacije odrasle poslije Drugog svjetskog rata znale cijeniti, svjesne strahota rata.

Ipak, profesor Kamberović je uvjeren da će EU uspjeti ponuditi perspektivu kojom će mladi biti zadovoljni.

“Evropa će uvijek imati šta ponuditi mladima, bez obzira na to što se čini da su u posljednje vrijeme evropske vrijednosti u krizi. S druge strane, vidi se da i u Evropi mladi traže neka druga rješenja, što je dobro, jer iz nezadovoljstva se otvaraju nove perspektive za društva. Svako mašta o boljem društvu i boljem životu, ali vjerujem u snagu i budućnost Evrope. Pitanje je samo koliko ćemo mi, na Balkanu, biti u stanju postati dio te buduće, slobodne Evrope, Evrope bez strahova od drugih i drugačijih. Pretpostavka za to je, čini mi se, da se prvo, ovdje, sada, oslobodimo strahova jedni od drugih”, zaključio je Kamberović.

klix.ba