SLUČAJ “UBORAK”: Sporo ili nikako – dvije su jedine opcije za rješavanje problema, kod naših vlasti
Izdvajamo
- Pandemija nam je “otvorila oči” i pokazala nam da problem vlasti u BiH nije samo u neradu, nezainteresovanosti za vlastite građane, zastrašujućoj socijalnoj neosjetljivosti, vulgarnoj bešćutnosti, bahatosti i gramzivosti, nego i u elementarnoj nekompetentnosti, neznanju i nesposobnosti.
Povezani članci
- Zagađenje u selu Vinarce kod Leskovca
- Zagreb Pride i prijatelji_ce proslavili_e raznolikost i pravo na izražavanje
- Uplakana istina u nama
- Irma Baralija: Obrazovanje za 21. vijek ili koliko je Bosna i Hercegovina daleko od Mauricijusa
- Nenad Bunjac: OPTUŽUJEM PTICU RUGALICU
- Sramotno: Milanović odlikuje jedinice HVO-a koje su učestvovale u zločinima
Foto: ss
Evidentno je da čak i kad se dogovor oko nečega kao postigne i kad navodno počnu raditi na realizaciji dogovorenog, to ne znači ništa. Pogotovo kad se “dogovori” ne prave s ciljem da se i realizuju i problem riješi, nego s ciljem da se “kupi vrijeme”, smire tenzije, osujete protesti i, u konačnici – ne uradi ništa.
Šekspirovo „Biti ili ne biti?“, u ovdašnjoj varijanti glasi „Dočekati da naša vlast riješi neki problem ili ne dočekati?“.
Recimo… Problem deponije „Uborak“.
Nakon višegodišnje borbe stanovnika okolnih naselja i aktivista udruženja građana „Jer nas se tiče“, za zatvaranje deponije koja ih truje, a koja od decembra 2019. radi bez okolinske dozvole, borbe zbog koje su trpili različite oblike nasilja vlasti, građanima Mostara se ponovo ne nudi konkretno rješenje, nego novo obećanje da će ono biti nađeno.
Na stranici Federalnog ministarstva okoliša i turizma, ovih dana, „stavljen je na uvid“ dokument Plan prilagođavanja upravljanja otpadom za regionalnu deponiju Uborak-Buđevci u Mostaru.
Osim što sam naziv dokumenta ne odgovara zahtjevu građana, nego vuče u pravcu u kome vlast ide čitavo vrijeme – jer govori o “prilagođavanju upravljanja otpadom” na “Uborku”, umjesto o zatvaranju te deponije – i njegov sadržaj je, u pojedinim elementima, krajnje upitan.
A ključni element koji izaziva krajnju rezervu su – rokovi.
Pa se tako navode dva “scenarija”. Jedan po kome će vijek trajanja postojeće deponije biti “određen zakonskim propisima od tri godine”. I drugi, koji navodi – “vijek trajanja duži od tri godine, minimalno 5 godina”. Dakle, da ponovimo – 5 godina, MINIMALNO!
E, sad, sa iskustvom koje imamo sa našim političarima, logično je za pretpostaviti da je kraći rok tu tek kao neka vrsta sedativa, koji treba da, lažnom nadom umiri one koji se bune i kupi vrijeme vlasti da riješi problem. Ali ne problem deponije, nego problem sa onima koji se protiv deponije bore. A tri godine je dovoljno vremena da se kombinacijom propagande, korupcije, prijetnji i kriminaliziranja građanskih aktivista, “riješi problem”. Ili specijalne policijske snage dodatno opreme i obuče?
U tom kontekstu je indikativno da ni nova gradska uprava Mostara još uvijek nije povukla tužbu protiv aktivista “Jer nas se tiče”, sa drakonskim oštetnim zahtjevom, mada je povlačenje te tužbe i izvinjenje, trebao biti prvi korak, koji bi, na simboličkoj ravni, pokazao otklon nove vlasti, spram politike nasilja nad vlastitim građanima, svojih prethodnika.
I šta uopšte znači “minimalno 5 godina”? Pogotovo kad imamo u vidu “komotan” odnos naše vlasti prema tuđem vremenu i životima.
Podsjetimo, naime, da je, nakon građanskih protesta i blokade Deponije, dogovor o zatvaranju deponije “Uborak” i otvaranju nove, na drugoj lokaciji, “postignut” još početkom 2020. godine.
Gradska administracija Mostara je, naime, 24.2.2020. obavijestila javnost da je Gradonačelnik “službeno, od strane stručnog tima”, dobio “konačan prijedlog novih lokacija”. I da će, pošto ih ima čak 6, sada “biti angažovana stručna organizacija”, koja će uraditi Projektni zadatak, nakon čega će biti raspisan javni poziv za izbor izvršioca radova za izradu Studije izvodljivosti, da bi se “došlo do najpovoljnije lokacije”, a “nakon izbora konačne lokacije slijedi pribavljanje neophodne urbanističko-tehničke dokumentacije – projektna dokumentacija, urbanistička suglasnost, odobrenje za građenje, okolinska dozvola te sva dokumentacija neophodna za ovakvu vrstu građevina.”. “Krasno”.
Od tada je prošlo godinu i dva mjeseca. A mi još uvijek (kako je to otkrio, u odgovoru na svoje pitanje, vijećnik Gradskog vijeća Mostara Mirza Drežnjak) čekamo onaj “Projektni zadatak”, nakon koga će se raspisati javni poziv za Studiju, nakon koje, ako sve prođe dobro i ne bude vraćeno na početni korak – traženje novih lokacija – treba prikupiti gomilu dozvola, saglasnosti, odobrenja,…, pa obezbijediti novac, da bi se uopšte počelo sa radovima.
Dakle, evidentno je da čak i kad se dogovor oko nečega kao postigne i kad navodno počnu raditi na realizaciji dogovorenog, to ne znači ništa.
Odnosno da “minimalno 5 godina”, sa takvim političarima, može značiti i – 100. Ili više.
Pogotovo kad se “dogovori” ne prave s ciljem da se i realizuju i problem riješi, nego s ciljem da se “kupi vrijeme”, smire tenzije, osujete protesti i, u konačnici – ne uradi ništa.
Pri čemu dođemo do zanimljivog nus-efekta – da one 3 godine, iz “prvog scenarija”, počnu izgledati sjajno. Mada se, zapravo, radi o neprihvatljivo dugom roku. Koji bi možda imao smisla da je dat onog trenutka kad je problem postao evidentan (recimo, bar 2015.). Ali, to je bilo toliko davno, da bi problem dosad bio ne rješen nego zaboravljen. I po zelenim padinama Uborka bi, kao u reklamama za švajcarske čokolade, već godinama pasle umiljate kravice. Ili crno-bijele ovčice?
No, to je podrazumijevalo da vlast, na uočeni problem reaguje promptnim iznalaženjem rješenja, a ne čekanjem da deponiji isteknu dozvole, da joj rad postane nezakonit i da se građani počnu masovno buniti i protestvovati.
Pa da im tad kao rješenje ponude opciju: “Mi ćemo i dalje odlagati otpad na “Uborku”, a vi se strpite, prvo 3, onda 5, a onda koliko god godina nama bude trebalo da nađemo rješenje. Al – biće nekad. Garant! Nije valjda da nam ne vjerujete?”
A zašto im ne bi vjerovali, kad u zvanični dokument stave da će “uslov za zatvaranje deponije biti početak rada nove regionalne deponije na nekoj drugoj odobrenoj lokaciji”? Čime ne znam da li vrijeđaju našu ili samo govore o svojoj inteligenciji.
Udruženje građana “Jer nas se tiče”, na objavljeni “Plan prilagođavanja” reagovalo je izjavom da su dati rokovi krajnje neprihvatljivi i zahtjevom za hitno pronalaženje nove lokacije za deponiju, te zatvaranje deponije na Uborku u roku kraćem od ponuđenog:
“Zdravlje građana Mostara i naša okolina već predugo ispaštaju zbog nerada nadležnih, zbog čega ne možemo dopustiti da se to nastavi i naredne 3 godine.”
U čitavoj priči, međutim, postoji još jedan problem. Pandemija nam je “otvorila oči” i pokazala nam da problem vlasti u BiH nije samo u neradu, nezainteresovanosti za vlastite građane, zastrašujućoj socijalnoj neosjetljivosti, vulgarnoj bešćutnosti, bahatosti i gramzivosti, nego i u elementarnoj nekompetentnosti, neznanju i nesposobnosti.
Uostalom, da li bi iko normalan na web sajtu Vlade objavljivao zvanični dokument u kome su navedena dva scenarija – jedan sa rokom “po zakonu” i “onaj drugi”?