Neki čudni odgoj

Povezani članci

• Dodik preko ruske misije pisao UN-u i tvrdio da je BiH neutralna o ratu u Ukrajini
• HANNAH ARENDT – OČI SJAJNIJE OD TOLERANCIJE
• Predsednik bez ličnog i profesionalnog identiteta
• Teofil Pančić: Linčerski konsenzus
• U kojem grobu leži zec?
• Gojko Berić: Podijeljeni Mostar postao je grad bez Mostaraca

Sve je manje iznenađenja pred svakodnevnom realnošću da crveno i zeleno svjetlo na semaforu ne služi ničemu, da balavcu ne pada na pamet ustupiti mjesto starome u tramvaju, ženi otvoriti vrata i pustiti je ispred sebe, sačekati pred šalterom svoj red, poštivati punu liniju na cesti, ne kasniti bez imalo grižnje savjesti po sat vremena ovdje ili ondje… Konačno, prihvatati hladno svaku profiterski ponuđenu poziciju bez minimuma elementarno potrebnog znanja, obrazovanja i stručnosti. Pa tako do svakodnevne prakse gdje činovnici koji se očešali nisu o medicinu, utvrđuju ljudima razne limite onako koliko to njima i biznisu nesloboda treba.

Prije neki dan sjetio sam se jednog gorko šaljivog odgovora što ga nudim prijateljima i poznanicima kada me upitaju: “Kako si?” To pitanje se lani, početkom korone, postavljalo uglavnom uz vidnu zebnju. Zna se zašto. Ono je danas pomalo i rutinsko, koliko god i razložno. Prvo sam odgovarao sa: “Dobro sam, nije me zakačilo…” Onda, pred kraj godine: “Pozitivan pa negativan, lakša varijanta bez posljedica.”

Vrijeme je teklo, znamo šta se sve dešavalo unaokolo pa su se i pitanja i odgovori polako mijenjali, manje povodom ličnih, specifičnih situacija, a više suočeni sa novim opštim fenomenima življenja. Uhvatio sam tada sebe kako odgovaram na upite o životu sa: “Kako je okolo, dobro je”. Prijatelji i poznanici razumijevali su šta mislim, uglavnom uz blagi osmijeh.

Dani su prolazili, a entuzijazam opadao. Nada da će sve skoro proći splašnjavala je, a umor od tv dnevnika potpuno posvećenih svekolikom tonjenju kroz koronu sve veći. Fitilj se skraćivao, okolna sociologija i unutrašnja psihologija bivali su sve mračniji. Ispotiha i zgražavanje kako smo se kao kuhana žaba navikli na najcrnje scenarije u kojima odumiremo. Evo, zaboravili smo kako smo autorima crnih slutnji, danas realnosti, lani bili spremni da kažemo koliki su idioti nagovještavajući sve ovo što nam se dešava: Uskraćenost elementarnih sloboda, fizičkih i duhovnih, mirenje sa pobjedom i terorom raznih ljudskih degradacija na koje se više ne može utjecati, prihvatanje raznih strahova za najbliže uz sebe, grozničavost traganja za odgovorom na pitanje šta nam to rade, ko i zašto… Realnost u kojoj gubite kopču sa vlastitim identitetom i mentalitetom kojeg ste uzgajali u “bivšem” životu.

U svemu tome, iznenada, izleti minulih dana novi odgovor na poznato pitanje unaokolo: “Da mi je mozak kao što su pluća, bilo bi dobro…! I vidim, puno ih je koji razumiju o čemu se radi.

“Biber po pilavu” prosu se minulih dana slučajno u jednoj od otvorenih bašti kafića, poklonu duhovne slobode, u tekstiću na dnu dvanaeste stranice “Avaza”. Goraždanin Muhamed Spahić, radnik komunalnog preduzeća, na ulici “pronašao i vratio novac”. Desetak rečenica o izgubljenoj koverti sa pet stotina maraka. Dan kasnije, vidim novina ponovi priču na stranici malo prije, ali pod nadnaslovom “Ličnost dana”. U oba slučaja, poenta je najvažnija, ona gdje jednostavni čovjek iz Goražda što svaki dan čisti grad i tako zarađuje platu – može se misliti koliku – kaže: “Nikad ne bih uzeo bilo šta što nije moje. Tako sam odgojen!”

U oba slučaja svakom starinskom ali i nekad normalnom, nametnula se jedna gorka činjenica. To je da evo neko u ovakvoj zemlji, vjerovatno i pomalo iznenađen novinskom reakcijom (logičnom) povodom gesta učinjenog na tragu  odgoja kod roditelja, izvjesno i onog društva, ovim postaje malo čudo. Jer, slučaj je apsolutno suprotan svekolikom “odgoju” današnjeg, novog društva. Nema dileme da ovaj “incident” moralne logike i čistoće u kontekstu nove ali na svakom koraku prepoznatljive i pobjedničke lopovske realnosti, zaslužuje i mnogo više od objavljenih desetak rečenica sa podacima tipa ko, kada, gdje, kako i zašto? Pa ako su prva četiri pitanjca “tehnička”, onda je ovo zadnje – zašto – suštinsko u svemu što nam se danas dešava u društvu i državi gdje živimo.

Treba li dokazivati koliko je golemo, a istovremeno mnogima groteskno suočiti se sa obje misli što ih je čovjek onako hladno i jednostavno izgovorio – i onom da ne bi uzeo ništa što nije njegovo, i onu o vaspitanju. Jer, ova je država uz “prevaspitano” društvo, posebno u samim vrhovima, sazdana na normalnostima uzimanja tuđeg. Uz sistem tridesetogodišnjeg “vaspitanje” zaključuje se masovno da onaj koji nije takav, zapravo nije normalan.

Minulih dana ogadila se više mnogima podmetnuta politički fakinska provokativna priča o “mirnoj podjeli Bosne”, o novim granicama, o razmjeni teritorija pa i o ratu… Onda krenula dokazivanjima uz naivnost poput “francuskih sobarica” da je sve to “ne daj bože, ni na kraj pameti, ma kakvi, mi? nikad!, … itd. itd.”. Sve povodom nečega što jeste diplomacija, ali se zove da nije. Trideset godina gledamo kako svaka takva “eto slučajna i tek usputna ideja” za sobom ostavlja razarajući trag. Pa kada se nakon svega zatvori krug prevaspitavanja pameti, uz planski izazivane agresije protiv svega što je bilo normalno, ljudsko, humano i vrijednosno drugačije, onda su misli i osjećanja, logika i riječi ljudi poput Spahića malo čudo. I za mnoge mlade iz postratne generacije i sistema vrijednosti, ali i opasne za vladajuće profitere “nove realnosti”. Ma koliko se već puno moralnog i političkog smeća uglavljuje u novu socijalnu genetiku BiH.

Sve je manje iznenađenja pred svakodnevnom realnošću da crveno i zeleno svjetlo na semaforu ne služi ničemu, da balavcu ne pada na pamet ustupiti mjesto starome u tramvaju, ženi otvoriti vrata i pustiti je ispred sebe, sačekati pred šalterom svoj red, poštivati punu liniju na cesti, ne kasniti bez imalo grižnje savjesti po sat vremena ovdje ili ondje… Konačno, prihvatati hladno svaku profiterski ponuđenu poziciju bez minimuma elementarno potrebnog znanja, obrazovanja i stručnosti. Pa tako do svakodnevne prakse gdje činovnici koji se očešali nisu o medicinu, utvrđuju ljudima razne limite onako koliko to njima i biznisu nesloboda treba.

Kazat će čistunci da su ovo ilustracije koje nemaju puno veze sa riječima onog jednostavnog, čestitog čovjeka iz Goražda. A zapravo, u drugim vremenima, sa drugim ljudima na vrhu, drugačijim društvenim ciljevima ne bi se ni radilo o njemu i njegovim. Ovdje se radi o potpunoj, prvo ispotiha pa sve agresivnije proizvođenoj dekadenciji koja je trijumfovala namećući se kao etablirani standard pa i vrijednost. Poznatoj u onoj pobjedničkoj – pošten i budala je isto.

Eto, otud i onaj odgovor prijateljima i poznanicima na rutinsko pitanje nakon svega – kako si: “Lakše bi mi bilo da mi je mozak dobar koliko pluća…”