ENG
UČITI, UČITI, UČITI
Autor/ica 👤Ibrahim Prohić
Povezani članci
Poznati fudbalski trener J. Mourinjo na pitanje novinara, kako se osjeća nakon poraza njegove ekipe, kaže: “Ja nikad ne gubim, ili pobjedim ili učim!”
Građansko društvo i BiH su u situaciji da prihvate pomenutu mudrost trenera onda kada su nedvosmisleno doživjeli poraz. Da nada probuđena na kratko ne bi trajno bila gurnuta u već duboku apatiju (sociologija koristi pojam anomija), valja nam učiti iz poraza. Zatočenici strasti u kladionici bi rekli – kako sad preokrenuti iz 1 u 2, tj. kako iz poraza izvući pouke i dobitak?
Bogić Bogićević iz aktualne politike definitivno odlazi u istoriju (tamo gdje je odavno). “Neopozivo je neopozivo”, kaže. Ako bi sada, iz bilo kojih razloga, ipak neopozivo pretočio u suprotno, bilo bi to gubljenje kredibiliteta i relativiziranje dimenzije istorijske ličnosti.
On je za nas, za BiH, uradio više no što mi sami radimo za sebe. Sad je tako odlučio. Neće da se valja u političkom i moralnom blatu. To je njegovo pravo i to valja poštovati. Za njega osobno vjerovatno je to dobro. Dobro po njegovo narušeno zdravlje i njegovo poimanje političkog morala.
Ja sam priželjkivao, pa i blago sugerirao, drugačiji rasplet. Sad se valja iz istorije vratiti u tmurni realitet. Valja nama preko vlasitog praga do samoga sebe. Možemo li krenuti tamo gdje smo očekivali da će ovo društvo krenuti s B.B. na mjestu gradonačelnika glavnog grada BiH?
Lekcija prva. I najveći među nama ponekad donose odluke koje su diskutabilne i koje valja propitivati. Nije preporučljivo biti “vjernik” u politici. Bilo je razloga za odluku kakvu je B.B. donio, ali je bilo i razloga za drugačiji ishod. Iz respekta prema B.B. neću se u ovom trenutku upuštati u takvu polemiku.
Lekcija druga. Fokus pomjeram na građane. Jedan filozof je rekao: “Prvi nauk civilizacije je pokoravanje”. To je ona težnja moćnih da građane drže u pokornosti. S druge strane i spremnost slušanja autoriteta, potreba da se s njim identificiramo, da ga nekritički slijedimo i nesuvislo očekujemo da će neko “veliki” riješti naše probleme. Nekako, ne znamo kako, ali On zna. To magijsko mišljenje je ulaznica u pakao čekanja i povlačenja pred izazovima realiteta. Naravno, postoji i drugačiji pristup na globalnom i indiviualnom planu. To je otpor prema nefunkcionalnoj vlasti i moćnima koji zloupotrebljavaju mandat i moć. Ne pristati na pokornost suština je pojma “građanina”, nosioca temeljnog suvereniteta.
Da pojednostavim. Jesmo li, osobno i kao društvo, sposobni suprotstaviti se pogubnoj aktualnoj politici? Vlast u ovom dramatičnom i tragičnom vremenu (ljudi umiru, umiru nam prijatelji i članovi familije) nije za godinu dana pandemije uspjela definirati procedure i taj famozni “put pacijenta” što je abeceda uspješne organizacije. Imamo vlast koja nije sposobna nabaviti vakcinu ni kad je plati. Čine ju oni koji se igraju države ili koji “glume državu”. Imamo vlast koja ni u ovim apokaliptičkim danima ne napušta svoju temeljnu orjentaciju na klijentelizam i pohlepu. To je politika za koju ni zakon, ni moral, ni ideološki principi, ne vrijede. Gaze sve civilizacijske vrijednosti, gaze građane skoro doslovno. Sve se to dešava već tridesetak godina bez posljedica po one koji tako razumiju politku, dužnost i odgovornost, koja proizlazi iz oficijelnog mandata. Gore od toga je samo to što javnost nema sposobnost da to prepozna, niti odlučnost da se tome suprotstavi.
Kratka digresija. Prije nekoliko godina ministarka jedne skandinavske države bila na slušbenom putu. Htjela je nešto kupiti, a nije imala novaca na ličnoj bankovnoj kartici. Platila je službenom karticom i, naravno, čim se vratila u domovinu, izmirila dug. No, to ju nije spasilo. Izbio je javni skandal. Tamo država funkcionira, prvenstveno u odnosu na vladajuće dužnosnike, tamo se javnost bavi javnim poslovima i osobama iz struktura vlasti. Vrši pritisak. Epilog je bio da je ministrica podnijela ostavku.
Ovdje, u BiH, vodi se krivični postupak, pokrenut na “osnovi sumnje”, protiv premijera F BiH i njegove zamjenice i ministrice finansija u aferi “Respiratori”. Epilog? Nema epiloga. Nema ostavki. Nema ni pritiska javnosti. Nema, naravno, ni izlaska iz krize. Zato nas je svaki dan sve manje. Preciznije – i zato ili prije svega zato. Zato nas je u posljednjih desetak, dvadeset godina u zemlji manje za oko milion. Pazite, nije to milion manje u Kini ili Indiji, već u zemlji koja ni na vrhuncu moći nije imala više od četiri miliona stanovnika. Biološka supstanca curi, i to ona u radnom i reproduktivnom kapacitetu. Đaka prvaka sve je manje, a staračkih domova sve više. I parlamentaraca i državnih službenika i uhljeba je sve više . Važno je da si “legitimni predstavnik” ili da nas braniš od onih koji hoće da nam razvale državu. Ne znam kako je moguće razvaiti nešto što je već razvaljeno. Ne razumiju da država nije samo teritorij. Ne razumiju da država nije krajnji cilj, već okvir u kojem je moguće graditi društvenu zajednicu i osigurati egzistenciju za građane.
Sad malo o političkom trenutku i nagovještaju perspektive.
Dobra strana epiloga sa nesuđenim gradonačelnikom Sarajeva je što imamo priliku osvjestiti dubinu i sveukupnost društvene, odnosno političke krize. Ovo se više ne može popravljati. Kozmetika ne pomaže. Ovdje je nužno napraviti radikalni zaokret u ideološkoj i političkoj sferi, posebno na planu političke pragme. Nužna je nova politička paradigma, novi model vlasti. A nužnost svih nužnosti je potpuno drugačije ponašanje vlasti, političara i građana, pragma koja je krunski kriterij istine i političke vjerodostojnosti. Nije dovoljno kritikovati etablirane stranke. Nije dovoljno govoriti da ste drugačiji. Vi morate zaista biti bitno drugačiji.
Da ne dužim, za iskorak bi trebalo da se opozicija oslobodi slabosti koje imaju etiblirane, tj. vladajuće stranke. Inače će biti po onoj narodnoj “iz dede u nenu”.
Sadašnjoj opoziciji je potrebno više mudrosti i više dosljednosti. Nije bilo preporučljivo ići u drugi krug izbora za gradonačelnika Sarajeva (druga sjednica GV 26.03.) a da to nije usaglašeno sa kandidatom koji je podnio (“neopozivu”) ostavku.
Nužno je definirati kriterije za koaliranje i stvaranje političkih saveza i u tome biti dosljedan da se ne bi dešavalo pogubno reduciranje sa šestorke na četvorku, pa na trojku, pa… Usput, valjda je jasno da bi naziv tog političkog bloka trebalo pomjeriti sa brojeva na atribut koji sugerira osnovni politički cilj.
Osim toga, poslije aktualne rašomonijade (i manipulacije izvan svih ideologija i moralnih principa) oko gradonačelnika Sarajeva, prije mjesec, dva je u Mostaru trebalo pokrenuti inicijativu promjene izbornog zakona po više osnova, da bi se omogućilo uspostavljanje vlasti koja bi bila fukcionalna.
Konkretno, gradonačelnike treba birati direktno na izborima čime bi se onemogučilo djelovanje političkih kuhinja mafijaškim metodama. Isto vrijedi i za rješenja koja bi spriječila političku prostituciju vijećnika i svojevrsno falsificiranje izborne volje građana. Naravno, uslov svih uslova za stvarno (a ne samo formalno) regularne izbore je osigurati tehničke pretpostavke koje bi spriječile izbornu krađu.
Slijedi ključna sugestija. Ako takvi zahtjevi opozicije i građana ne bi doveli do neophodnih promjena izbornog zakona, uslova u kojima se izbori provode i ambijenta u kojem se implementiraju izborni rezultati (dakle stvarna volja i potrebe građana), izbore bi trebalo bojkotirati.
U protivnom se daje legitimitet politikama koje rade protiv opšteg interesa. Ako to opozicija i građani ne urade, nameće se zaključak da se opozicija zadovoljava mrvicama na postizbornoj trpezi, a da građani nisu prešli prag emancipacije, što je potrebno da bi mogli biti subjekt, a ne puki objekt, u sopstvenoj egzistenciji.
Zaključne lekcije.
Personalna dimenzija ima svoj značaj, ali je ključ u principima, modelu i sistemu.
Da bi sintagma “učiti, učiti, učiti” bila djelotvorna, potrebna je akcija, akcija akcija… građana.
Autor/ica 👤Ibrahim Prohić
