ENG
Ekskluzivno: Intervju s Hansom Küngom
Autor/ica
Povezani članci
- Što nam državno odvjetništvo u Splitu poručuje odbacivanjem kaznene prijave za prijetnje smrću novinarima?
- Zašto je BiH na prvom mjestu prioriteta hrvatske vanjske politike?
- Esad Bajtal: Krik moralnog protesta i životnog prokletstva u etno-galeriji nemorala
- NOVA BAKLJA U GLUMAČKOM KOZMOZU VLADE KEROŠEVIĆA
- FALIŠ – Festival alternativne ljevice
- Režiser albanskog filma “Skandal”: Biti na SFF-u je divan osjećaj
Prvi na našem jeziku objavljujemo intervju s Hansom Küngom, poznatim njemačkim katoličkim teologom, zagovornikom temeljite crkvene reforme.
Preuzeto iz časopisa Die Zeit (br. 22, 26. 5. 2011., str. 62–63); s njemačkog preveo Branimir Mlakić.
DIE ZEIT: Gospodine Küng, zašto ste još uvijek član svoje Crkve?
HANS KÜNG: Zato što sam duboko ukorijenjen u Katoličkoj crkvi. Nisam njezin član zbog rimske kurije, nego unatoč kuriji. Crkva je za mene 2000 godina stara zajednica vjernika raširena diljem svijeta čiju sam povijest imao priliku istraživati cijeloga života i čije sam članove imao priliku upoznati na mnogim putovanjima. Upravo sada u crkvenoj krizi iz čitavoga svijeta dobivam dirljiva pisma od katolika. Jedni, očajni, kažu: Ne mogu više imati udjela u ovakvoj crkvi. Drugi žele ostati, kako bi nešto promijenili, i vele: Dok god ste Vi tu, i ja ostajem tu. Mnoge bih ljude najdublje razočarao kada bih istupio.
DIE ZEIT: Zašto se niste obratili na protestantizam?
KÜNG: Dijelim mnoge brige evangeličke crkve, ali tamo se ne osjećam kod kuće. Prije svega bih sam sebe razoružao. Moji bi protivnici mogli kazati: Njega možemo otpisati, on nam više ne pripada. A natovario bih si na leđa mnoštvo novih problema s protestantima.
DIE ZEIT: Gdje idete u crkvu?
KÜNG: Liturgiju slavim rado u rodnoj švicarskoj zajednici u Surseeu. Tamo nemam nikakvu službenu odgovornost, ali već i zbog nedostatka svećenika osjećam se obvezatnim da predsjedam euharistijskom slavlju. Sursee je stoljećima uvijek imao četiri zaređena svećenika – a sada samo dvojicu umirovljenika. Doduše kao voditelj zajednice tu je „zamjenski župnik“ Markus Heil, koji je za ljude izvor nadahnuća, ali on smije biti samo đakon. Zašto? Zato što je oženjen! Kriza svećeničkih zvanja proizvodi frustracije upravo među aktivnim članovima zajednice. Celibatski kler osuđen je na izumiranje. No izgleda da to nimalo ne zabrinjava Vatikan. On svojom politikom restauracije nastavlja isušivati naše zajednice.
DIE ZEIT: Gnjevni katolici u crkvenoj bazi sada govore: Isus je propovijedao Evanđelje a ne Crkvu! Biste li stavili svoj potpis ispod te rečenice?
KÜNG: Ta je rečenica u principu točna, jer Isus nije utemeljio nikakvu Crkvu u institucionalnom smislu, nego je pokrenuo „Pokret Isus“ (Jesus Movement) koji se nastavio nakon njegove smrti. Isus jedva da je koristio riječ crkva. On je naviještao Kraljevstvo Božje: „Oče naš, dođi kraljevstvo tvoje.“
DIE ZEIT: Također biste mogli biti opušteni i reći: Kraljevstvo Božje ne može biti uništeno pomoću nikakve crkve. U povijesti je uvijek bilo trenutaka kada je Crkva postajala kruta.
KÜNG: Da, borbe oko usmjerenja oduvijek su postojale. To počinje već sa svađom između dvojice glavnih apostola, Petra i Pavla, koji su morali naviještati Evanđelje u svijetu koji je bio oblikovan helenističkom kulturom. Druga paradigmatska promjena dogodila se zbog seobe naroda, kada je Evanđelje dospjelo do Germana. Zbog otpora rimske kurije došlo je do crkvenog raskola. Tragedija Katoličke crkve sastoji se u tome da je ona do danas sačuvala srednjovjekovnu strukturu.
DIE ZEIT: Ali početkom 1960-ih godina htjela se modernizirati, i vi ste bili prisutni. Na Drugom vatikanskom koncilu u Rimu najmlađi sudionici zvali su se Joseph Ratzinger i Hans Küng. Obojicu su vas prozvali i „tinejdžer-teolozi“. Vi ste se zalagali za prevrednovanje Biblije i istočne crkve, kao i za karizmatsku strukturu crkvenih službi. Pa zar to nije postigao taj čuveni koncil?
KÜNG: Ali dakako. Drugi vatikanski koncil je želio nadoknaditi dvije propuštene paradigmatske promjene: reformaciju i prosvjetiteljstvo. No uspio je to tek napola. Otada imamo aktivnije laike, osobito žene, i smijemo slaviti euharistiju na materinjem jeziku. Zauzeli smo epohalno nov stav prema židovstvu i prema modernom svijetu, koji su ranije bili osuđivani. Danas se u Rimu govori pozitivno o demokraciji i slobodi vjeroispovijesti. No izostale su važne reforme, što me već tada uznemirilo: stavovi o kontracepciji i ženidbi, o slavljenju euharistije s protestantima te o reformi papinstva. O nekima se tada uopće nije smjelo razgovarati, na primjer o celibatu.
DIE ZEIT: Već Vas je reformski nastrojeni papa Pavao VI. opominjao da u javnosti istupate nešto suzdržanije. U osnovi Vam je ipak bio naklonjen.
KÜNG: Da, on me je također štitio. Dok god je on bio živ meni se ništa nije dogodilo. No kada je došao poljski papa postalo je neugodno.
DIE ZEIT: Do tada Vas je Kongregacija za nauk vjere zbog navodnog „udaljavanja od vjerske crkvene tradicije“ samo bila ukorila. 1978. papom postaje Karol Wojtyła, a već 1979. oduzima Vam Rim crkvenu dozvolu predavanja Missio canonica – prije svega zbog vaše sumnje u papinu nepogrešivost. Zašto danas ne stojite na strani svog bivšeg saveznika Ratzingera?
KÜNG: Jer je pod papom Ivanom Pavlom II. i njegovim najbližim suradnikom Josephom Ratzingerom započelo razdoblje restauracije, koje nas vodi u sve dublju krizu. Nakon Drugog vatikanskog sabora veliki koncilski teolog Karl Rahner je skovao pojam „zimske Crkve“ kritizirajući feudalistički, paternalistički mentalitet biskupa. Danas pridjev „zimski“ zvuči obećavajuće, jer nakon zime mora doći proljeće. Stoga u svojoj novoj knjizi ja dijagnosticiram bolesnu Crkvu i time mislim na bolesne strukture: rimski monopol na moć i istinu, juridizam i klerikalizam, neprijateljstvo prema ženama i odbijanje reformi.
DIE ZEIT: Konzervativni se katolici boje da će se, ako izdaju stara pravila i predane forme, Crkva raspasti.
KÜNG: Ta je zabrinutost razumljiva ali neutemeljena. Tradicija koja želi biti živa živi od promjena. I ja cijenim tradicije, ali nisam tradicionalist, jer starina sama po sebi nema nikakve vrijednosti. Iza impozantnih liturgija za mase krije se prečesto površno tradicionalno kršćanstvo. Iza „svete rimske Crkve“ stoji financijski i moćni aparat koji funkcionira na krajnje svjetovan način. A u dogmatskoj doktrinarnoj zgradi krije se mnogo nebiblijske školske teologije koja danas više ne dopire do ljudi.
DIE ZEIT: Što smatrate da je vrijedno očuvanja u Crkvi?
KÜNG: Ono što treba zadržati je naravno istina. Ne radi se ni o čemu manjemu. Ali tradicija nije nikakav kriterij istine, a kršćanstvo se ne dokazuje izvanjskim formama. Kršćanstvo je živa zajednica vjere, nade i ljubavi u nasljedovanju Krista.
DIE ZEIT: Zašto neo-klerikalci toliko insistiraju na svojoj „istini“? Čega se boje?
KÜNG: Boje se slobode, bez koje istina ne može opstati! Prošlo je vrijeme crkvenog monopola nad istinom. Tragična je pogreška misliti da se istine vjere mogu potvrditi silom. Mora se uložiti napor da se pridobiju ljudi. Otkako su moderna znanost, tehnologija zapali u krizu, stojimo na prijelazu u postmodernu. Ideje kao što su napredak, razum i nacija izgubile su svoj sjaj. Ljudi ne samo da su postali kritični prema napretku, nego također prema ideologiji. I u religioznim stvarima smatraju se odgovornim građanima.
DIE ZEIT: Zašto Crkva na to ne reagira?
KÜNG: Zato što pati pod apsolutističkim rimskim sistemom. Seksualno zlostavljanje i njegovo sistematsko zataškavanje nisu uzroci krize, nego njene posljedice. Papa Benedikt i u 21. stoljeću misli da može odlučivati o svemu, o tome smije li se uzimati pilula, jesu li dopušteni kondomi, smiju li se svećenici ženiti… Ni sam Luj XIV. kao kralj nije bio tako autokratski nastrojen.
DIE ZEIT: Možete li zamisliti katoličku vjeru bez Crkve?
KÜNG: Da već u konkretnim slučajevima. No ipak nemam ništa protiv razumnoga institucionaliziranja. Jedino onda kada se sistem služenja pretvori u sistem moći, kada osobe koje bi trebale biti predvodnici u služenju postanu posjednici moći, tada se više ne može pozivati na Isusa iz Nazareta. Jer on kaže: Tko od vas želi biti najveći nega bude sluga svima. Govor o diakoniji, služenju, donesen je na šest različitih mjesta u evanđeljima. Nasuprot tome, riječ hijerarhija, dakle sveta vlast, uvodi se tak stoljećima kasnije kao pandan diakoniji. Srednjovjekovni papalizam je čista ideologija.
DIE ZEIT: Kada bi papa bio nazočan ovdje s nama, rekao bi, dragi gospodine Küng, mi smo se doduše zajedno borili za otvaranje Crkve prema svijetu, ali to je oslabilo Crkvu. A neprijateljsko raspoloženje prema Crkvi je snažno kao i prije.
KÜNG: Tada bih ja odgovorio, sveti Oče, dragi gospodine Ratzinger, uz sve poštovanje, vi tu izvrćete stvari naopačke! Pod koncilskim papom Ivanom XXIII., ranih šezdesetih godina, bilo je prijateljsko raspoloženje prema Crkvi veće nego ikad.
DIE ZEIT: Mnogi su katolici plakali poput djece kada je taj papa umro.
KÜNG: U to je doba bilo radosno biti katolik. Držao sam svoje nastupno predavanje 1960. u prepunoj tübingenskoj univerzitetskoj svečanoj dvorani. Svijet je bio na našoj strani. Krah naše vjerodostojnosti nastupio je s nesretnom „Pilula-enciklikom“ iz 1968, no dugo je prikrivan vještom promidžbom trijumfalističke papinske crkve u medijima. No to sada dolazi na naplatu. Još samo 54 posto njemačkih katolika osjeća neku povezanost sa svojom Crkvom, dvije trećine od tih na kritički način. Prošle godine u Njemačkoj je iz Crkve istupilo 250.000 katolika, duplo više nego godinu ranije.
DIE ZEIT: Ne može li se unatoč tome reći da otvaranjem prema svijetu samoj Crkvi prijeti posvjetovljenje? To je argument koji se mora uzeti ozbiljno.
KÜNG: Naravno da se Evanđelje se smije zamijeniti društvenom pedagogijom i stranačkom politikom. Uvijek sam bio protiv toga da crkve samo slijepo ponavljaju reformske zahtjeve svijeta. Crkva ima proročku ulogu, da se zauzima za pravednost, istinitost i ljudskost. I ima duhovnu funkciju, da ljudima omogući iskustva koja nadilaze granice unutarsvjetskoga.
DIE ZEIT: Ne bi li ste vi sami rado postali papa?
KÜNG: To mi se pitanje nikada nije nametnulo. Papa Pavao VI. me pozvao u službu rimskoj Crkvi. Ja bih i surađivao, ali samo kao reformator a ne kako bih stabilizirao sistem.
DIE ZEIT: Nije li u Katoličkoj crkvi zbog njezinog zatvorenog modela tumačenja svijeta ipak prisutna fatalna težnja prema totalitarnosti?
KÜNG: Ne, Katolička crkva u svojoj biti nije totalitarna. Ali istina je da je rimski sistem naučavanja i moći autoritaran – s totalitarnim tendencijama. Jer zahtijeva totalnu identifikaciju s papom.
DIE ZEIT: Moglo bi se reći da je moderni svijet pao u ruke đavlu i nema mu spasa, a Crkva je zadnja uporišna stijena.
KÜNG: Oh, moderni svijet je višestran, a rimska stijena je i sama izbušena. Sjetite se samo kurijinog protekcionizma, visokih intriga, skandala s Vatikanskom bankom, neprekidne inkvizicije, te na koncu zataškavanja seksualnih zlostavljanja.
DIE ZEIT: Papa bi na to rekao da je liberalni duh šezdesetosmaša inficirao čak i naše svećenike. Zato smo grešni.
KÜNG: On očigledno nije prebolio šezdesetosmaški šok tübingenskih studentskih pobuna. Zlostavljanje od strane klerika niti ima što s liberalnošću niti s šezdesetosmašima. Tu se radi o najgorim ispadima potisnute seksualnosti i sistemu koji takav razvoj najprije izaziva pa zatim sistematski zataškava.
DIE ZEIT: U međuvremenu crkvene vođe govore o dijalogu. Što mislite o tome?
KÜNG: Istinski dijalog bi bio zaista dobar. Sada se međutim planira četverogodišnji proces dijaloga s početkom u Mannheimu 8. i 9. srpnja, koji je svojevrsni déjà-vu: Točno prije 40 godina biskupi su pozvali na četverogodišnju sinodu. No njemački su katolici su prevareni rezultatom. Svi reformski zahtjevi su gurnuti u stranu. Hoće li nam se nakon 40 godina još jednom servirati isto?
DIE ZEIT: Još uvijek je prisutna potreba za reformama.
KÜNG: Da, ali ne mora se stoga još jednom raspravljati četiri godine.
DIE ZEIT: Tko onda može provesti reforme?
KÜNG: Svi tražitelji reforme zajedno: crkveni narodni pokret, Inicijativa Crkva odozdo, Inicijativa čitatelja Publik-Forum, Pokret katoličkih radnika… ali također svećenici, teolozi i političari koji priželjkuju obnovu. Oni bi trebali postati djelotvorna zajednica.
DIE ZEIT: A što stoji u akcijskom programu?
KÜNG: Najprije četiri posebno hitne točke. Prvo: dobrovoljni celibat. Drugo: žene u službama. Treće: euharistijsko zajedništvo s protestantima. Četvrto: Pripuštanje euharistiji osoba koje su rastavljene pa ponovno vjenčane.
DIE ZEIT: Ali to nisu središnja pitanja kršćanske vjere.
KÜNG: Doista, ali to su središnje zapreke na putu prema Bogu koji priječi Crkva. Stoga se ne treba govoriti o krizi Boga nego o krizi Crkve.
DIE ZEIT: I kako provesti taj program?
KÜNG: Otvaranjem usta i korištenjem svih medija, uključujući internet. Primjer: Istaknuti političari iz CDU-a javno su pozvali na dokidanje obveznog celibata. Više od 300 teologa potpisalo je jedan reformski memorandum. Biskupi moraju primijetiti da ovako više ne ide. Možda se onda i među njima nađe par odvažnih. Samo što je Vatikan objavio skandalozan dekret o prevrednovanju latinske mise, jedna je kurijalna komisija sebi prisvojila ovlasti biskupa. Biskupi moraju konačno početi zastupati želje naroda ispred rimske kurije a ne obrnuto.
DIE ZEIT: Je li to onda revolucija ili reformacija?
KÜNG: Ne pridajem takvim etiketama nikakvu važnost. To u svakom slučaju mora biti temeljita crkvena reforma. Pritom ne želim od profesora postati agitator. No kao učitelj u svojoj Crkvi imam odgovornost da imenujem probleme i pojašnjavam njihove uzroke. Ne želim lamentirati nego argumentirati.
DIE ZEIT: Imate li razumijevanja za strah mnogih univerzitetskih teologa, koji se boje da će izgubiti dozvolu predavanja ako budu glasno kritizirali?
KÜNG: Strah shvaćam ozbiljno, jer ih poznajem. No u memorandumu su se mnogi teolozi ponijeli muški ili „ženski“ – jer uglavnom su to bile žene koje su čitavu stvar inicirale – i tako pokazali da se može govoriti zajedno i jasno.
DIE ZEIT: Memorandum je međutim formuliran krajnje blago, s mnogo pobožnih dodataka.
KÜNG: Neki bi vjerojatno voljeli da su ti teolozi pokazali i više hrabrosti, osobito zato što su njemački profesori zakonom zaštićeni bolje od drugih. To ponajprije važi za biskupe. U Rimu će se paziti da se ozbiljno ne napadne nekog biskupa, osobito nekog njemačkog.
DIE ZEIT: Mora li se vjerovati u Boga da bi se spasila Crkva?
KÜNG: Tko se boji reformi u biti ima premalo povjerenja u Boga. Tko se uzda u Boga može se i otisnuti na pučinu. On zna da ga oluje neće uništiti. To je kao u legendi o Petru koji ide po vodi. On može ići po vodi dok god gleda u Gospodina koji mu dolazi u susret, a ne u oluju. Čim pogleda na valove on počinje tonuti.
DIE ZEIT: Vi se nikada niste bojali oluje?
KÜNG: Jesam. Ali zahvalan sam što je moja vjera ostala nepokolebana u svim olujama: ne vjera u Crkvu instituciju, nego vjera pouzdanja u Isusa Krista, njegovu osobu i njegovu stvar, kojoj Crkva ima služiti. Nadam se da će mi i dalje ostati.
DIE ZEIT: Što poručujete onima koji ne vjeruju?
KÜNG: Zašto ne bi mogla postojati jedna beskonačna stvarnost, iz koje se mogu objasniti sve konačne stvari, čak i proces evolucije? Zašto bi naša egzistencija morala završiti u ništavilu? Samo smo nakratko na svijetu – možda umiremo u neko ništavilo, ali možda također u neku posljednju stvarnost, u realnu dimenziju beskonačnosti, onkraj prostora i vremena, vječnost. Radostan sam što to mogu prihvatiti u razumnom povjerenju. A čak i da nisam u pravu, možda sam živio smislenije nego netko tko kaže: Ne znam odakle dolazim i kamo idem, u biti je sve besmisleno.
Autor/ica
