Velika laž impičmenta

Povezani članci

• Herta Müller razljutila srpske nacionaliste
• Ukrajinski predsjednik Turchynov: Rusi će falsificirati rezultate referenduma
• Prijeteća ustavna kriza
• Američke kaznene carine:„Štetne posledice za potrošaće, preduzeća i radnike“
• EU smanjuje sredstva Poljskoj zbog neplaćene kazne
• Nova školska godina i nošenje hidžaba u Kazahstanu

Foto: AP 

Prvo oslobađajuća presuda a onda optužba: Vođa republikanske manjine u senatu Mitch McConnell, nije htio osuditi Trumpa ali ga je onda imenovao kao „jedinog odgovornog“ za juriš na Kapitol.

Piše: Andreas Ross – 14.02.2021.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Kazneni postupak treba služiti nalaženju istine i pravnom miru. Postupak oduzimanja mandata u američkom kongresu nije međutim nikakav kazneni proces čak iako se radi o teškim prekršajima. Rezultat ne određuju dokazi i pravna pozicija nego većinski odnosi i političke zakonitosti.

To posebno važi u vremenima maksimalne polarizacije a političko suprotstavljanje liči plemenskoj svađi, jer je uništenje političkog protivnika postalo najviši cilj. Protiv ove perverzije sukoba mišljenja američki ustav ne dopire. On daje narodnim zastupnicima u kongresu u ruke sredstva da se brane ako se, zahvaljujući direktnom izboru, jaki predsjednik izrodi u apsolutističkog vladara. Međutim impičment je tupi mač ako jedna politička partija na pritisak svojih birača radije štiti prekršitelja ustava nego ustav, ako ona radije privlači birače jednog populiste umjesto da insistira na njihovim pravima.

Zbog toga Donald Trump može drugi put za dvanaest i pol mjeseci slaviti. Velike većine u obje frakcije republikanaca ponovo su se odlučile protiv toga da zatraže od svojih birača ili u konačnici svojih donatora zaokret i da se ipak jasno odvoje od Trumpa. Pošto je to bilo predvidivo, demokrati su odustali od toga da svoju optužbu protiv odlazećeg predsjednika – ipak je to poticanje na pobunu – temeljito podlože kako bi bilo prikladno težini prekršaja. Važnije od saslušanja svjedoka bilo im je pravljenje emocionalno nabijenih priloga na TV. Oni su htjeli umiriti vlastitu bazu ali prije svega razotkriti republikance a u najboljem slučaju čak ih podijeliti. Izgleda da im je oboje uspjelo. Ali to ne pomaže američkoj demokratiji da stane na noge.

Pristrani porotnici

Senatori su kao porotnici neizbježno pristrani: Oni ili pripadaju partiji optuženog ili njihovim političkim protivnicima. Kao već kod prvog Trumpovog impičmenta porotnici su sami spadali u oštećene. U ukrajinskoj aferi radilo se konačno o tome da je predsjednik koristio svoja prava time što je zadržavao od kongresa zaključenu vojnu pomoć za Ukrajinu da bi od vodstva u Kijevu iznudio lične ustupke. Ovoga puta senatori su bili još puno direktnije pogođeni: Od optužbe prezentirani video kolaži i rekonstrukcije juriša Trumpovih pristalica na Kapitol još jednom su im ukazali koliko blisko im je rulja prišla 6. januara – i koje nasilne fantazije su imali mnogi od uljeza.

Nekoliko dana nakon 6. januara izgledalo je tako kao da bi ovaj šok mogao stvarno mnoge republikance dovesti tomu da Trumpa proglase krivim. Konačno čak i Lindsey Graham, Trumpov rječiti saveznik u senatu je izjavio: „Mogli smo svi biti mrtvi!“

Da bi senat konačno podvukao crtu pod Trumpovu eru još od početka nije bilo vjerovatno: Jer oko polovine senatora bili su u postupku ne samo žrtve i porotnici u personalnoj uniji nego osim toga i saučesnici. Da ne bi iritirali porotu demokratski tužioci su izostavili ovaj aspekt u svome pledoajeu u senatu. Međutim Trumpova infamna laž o ukradenoj izbornoj pobjedi ne bi se mogla tako prihvatiti među njegovih oko 74 miliona birača da su se republikanski nosioci mandata suprotstavili opasnoj kampanji dezinformacija koju je tadašnji predsjednik započeo dugo prije izbora.

Trump i „ljudski štitovi“

To ne važi samo za one republikance u kongresu koji su neposredno pred ili čak još u satima nakon juriša na Kapitol održavali na životu, sa pravno neodrživim i politički na propast osuđenim prigovorima protiv rezultata izbora pojedinih država, veliku bajku o masovnoj krađi. To važi i za šutljivi ostatak koji se nakon Bidenove pobjede uvjeravao da može Trumpa ostaviti da brblja još par tjedana.

Zbog toga je ambivalentna poruka Mitch McConnella od subote tako neiskrena. Iz straha da će predvoditi listu navodnih izdajnika, moćni šef republikanske frakcije glasao je protiv osude Trumpa – navodno jer senat kod „privatnih osoba“ nema pravo na to, što je manjinsko pravno mišljenje. Međutim, nekoliko minuta nakon oslobađajuće presude McConnell se žalio na Trumpovu „sramotnu povredu obaveza“ u jasnoći koja ne zaostaje za demokratskim „House Managers“.

Nema nikakve sumnje, kaže McConnell, da je Trump „praktično i moralno odgovoran“ za napad na Kapitol. Jer nasilna pobuna je bila predvidiva konzekvenca lažnih izjava i teorija zavjere koju je odlazeći predsjednik „izgovarao u najglasnijem megafonu na svijetu“. To je u redu – ali McConnell je kao vođa većine u senatu sam imao jedan ne baš tih megafon. Šta je on uradio da bi stvarno spriječio predvidivu katastrofu? Nije li se on sam dopustio ubjediti od Trumpove taktike, da koristi ponosnih 74 miliona birača republikanaca kao „ljudski štit“ kako je on nakon oslobađajuće presude tačno formulisao? Ipak nije bilo 74 miliona Amerikanac koji su orkestrirali kampanju dezinformacija i širili mržnju, ljuti se McConnell sada i dodaje: „Samo jedna osoba je to uradila. Samo jedna.“

Upravo to je najveća laž postupka impičmenta. Trump sam ne bi nikada mogao velike dijelove američkog naroda poticati protiv ustava, protiv demokratije i protiv istine. On je imao godinama hiljade ciničnih saučesnika u medijima i politici. Stotine njih sjede i dalje u kongresu. Dok god oni nisu spremni da priznaju svoje saučesništvo Trump ih ima i dalje u šaci.

faz.net