Feminizam u lockdownu

Povezani članci

• UJEDINJENO KRALJEVSTVO NE PRIZNAJE REFERENDUM?!  
• Vijeće sigurnosti UN pozvalo talibane da dozvole obrazovanje djevojaka
• Vreme za univerzalni osnovni dohodak?
• Antisemiti koji vole Izrael
• Tsipras poručio: Niko nema pravo da nam prijeti
• Nove EU sankcije Rusiji: Od kineskih kompanija do RT Balkan

Foto: Neda Radulović-Viswanatha

1. I feministički brak ipak je brak. Za vrijeme Obamine administracije, mnoge su se feministkinje udavale i mnoge su feministkinje pisale osobne eseje o udaji. Njihova vjenčanja i njihovi brakovi, inzistirale su za dolar po riječi, biti će drugačiji. Istina, stupale su u patrijarhalnu instituciju ali, nekako, i ne baš, ne na isti način. Njihovi brakovi biti će feministički brakovi.

Jessica Valenti bila je jedna takva feministkinja, u jednom takvom feminističkom braku. Kao znak progresivne osviještenosti tog braka, izjavila je u Guardianu, zadržat će svoje prezime. Ta je odluka, izgleda, šokirala njene poznanike. No bez brige, i čovjek za kojeg se udavala također se identificirao kao feminist, što se očitovalo i u činjenici da je na sebe preuzeo polovicu truda oko organizacije vjenčanja. Brak koji će otpočeti tim vjenčanjem počivati će na istim takvim egalitarnim namjerama i željama.

Od početka Covid-19 pandemije i posljedičnog lockdowna, Valenti je često pisala o tome kako bi muškarci morali obavljati više kućanskog posla, njegovateljskog posla, posvetiti više vremena odgoju djece, preuzeti aktivniju ulogu u kućanstvu, nego što to čine. Uzevši u obzir koliko su se često njeni tekstovi zadnjih godina hvalili feminističkom prosvijetljenošću njenog partnera, a da trenutno Valenti stisnutih zuba u svojim osobnim esejima odbija razgovarati o svom osobnom životu, mogli bismo doći u napast da se upitamo kako ide s tim njenim egalitarnim brakom. Možemo pretpostaviti, ipak, da je feministički brak i dalje samo brak. Naljepnica s kvalifikatorom „feministički“ ne mijenja činjenicu da je brak zakonski dogovor u kojem žene dobrovoljno pristaju biti eksploatirane i potlačene.

Lockdown je u stanje stresa doveo čak i naše najbajnije romantične parove, nakon što je pandemija većinu nas stjerala u domove i razdvojila nas od gotovo svih vanjskih oblika potpore. Zatvorene škole i isprekidano online učenje prisilili su roditelje da u svoje dnevne rutine uključe i obrazovanje djece. Nestala je socijalna i materijalna potpora uredskih radnih mjesta, i mnogi očajnički pokušavaju rekreirati taj uredski prostor i naći zamjenu za njegove resurse kao što su uredski materijali, klima, grijanje ili brzi internet. Dobivanje pomoći izvana – od najamnih radnika poput domaćica i dadilja do neplaćenih baka i djedova, susjeda i prijatelja – također je otežano.

Rezultat je bio da su mnoge žene – već snažnije pogođene neplaćenim dopustima i nezaposlenošću, u skladu s neproporcionalno većom zastupljenošću žena u uslužnim djelatnostima, onim najteže pogođenim odredbama zatvaranja – morale prestati raditi kako bi dale prioritet kućanskim obavezama. U novonastalim prilikama nije bilo moguće da dvoje odraslih rade puno radno vrijeme u nuklearnom domaćinstvu, s djecom koja su kod kuće, i kućanskim obavezama koje se sada nisu mogle delegirati. Tako su žene, koje uglavnom zarađuju manje nego muškarci i manje je vjerojatno da imaju stalno zaposlenje s punim radnim vremenom, prisilno vraćene u tradicionalnu ulogu kućanice. Bez pristupa kućanskim servisima i njegovateljima, također potplaćenima i eksploatiranima, žene srednje klase napuštaju radna mjesta dok se ono što se desetljećima smatralo feminističkim progresom, poništava.

Uslijed pandemije i povezanih pritisaka na domaćinstvo jedno je postalo jasno: funkcioniranje, a kamoli cvjetanje, nuklearne obitelji zahtijeva da se nekoga eksploatira. Kroz povijest to su bili i supruga i kućno osoblje – spremačice, dadilje, domaćice, kuharice i ostali kućanski radnici bili su sastavni dio obitelji srednje i više klase sve do sredine 20. stoljeća.

Nakon Drugog svjetskog rata domaćice i spremačice počele su nestajati iz kućanstava srednje klase. Ali kućanske obaveze nisu spale na supruge već su supruge posao delegirale najamnim radnicima – rublje se, na primjer, počelo slati u komercijalne praonice. Od tada je tehnološka revolucija taj rad, i ljude (često žene) koji taj rad obavljaju, učinila nevidljivima. Danas pomoć u kući dobivamo pritiskom gumba u aplikaciji. Možemo naručiti spremačicu, šetača psa, hamburger, svježe opran veš, tjednu zalihu namirnica ili karton vina bez da se ikad susretnemo s ljudima koji obavljaju ove usluge. Da ne spominjem kako većina novca kojim smo te usluge platili odlazi posredniku, kompaniji koja je proizvela aplikaciju.

Fragmentacija rada još je jedan način da se radnika u kućanstvu učini nevidljivim. Radije nego da vam jedna osoba redovito dolazi u kuću i obavlja kućanske poslove, osoba koju biste mogli bolje upoznati i koja bi vam posljedice ove eksploatacije mogla učiniti vidljivima, kroz vašu će kuću u toku jedne godine proći deseci ako ne i stotine honorarnih radnika koji će za vas obaviti poslove koje želite. Ti su honorarni radnici često ranjivi zbog svog ekonomskog ili doseljeničkog statusa. Ali Covid-19 zakomplicirao je ovaj oblik razmjene. Mnoge usluge više nisu sigurne dok su druge, uslijed neplaćenih dopusta, smanjenja satnica ili nezaposlenosti ukućana, postale preskupe. Sada, kao i uvijek do sada, na ženi je da preuzme višak dužnosti.

Otkad je kućanski rad postao feministički prioritet – kulminirajući u drugom valu, taman u trenu kad kućanstva srednje klase više ni ekonomski ni socijalno nisu mogla opravdati zapošljavanje posluge – feministkinje se trude podjelu kućanskih poslova učiniti pravednijom. U prosjeku, žene u heteroseksualnim brakovima dnevno troše jedan i pol sat više na kućne poslove nego njihovi partneri – iako oboje rade puno radno vrijeme, pa čak i ako žena zarađuje više (i, možemo pretpostaviti, pa čak i ako se oboje deklariraju kao feministi). Ovo je problem koji ustrajava stoljećima, problem koji pogađa žene u jednom od njihovih najintimnijih i najemocionalnijih odnosa. Vrijedi razmisliti je li to problem koji bi trebao biti pitanje politike i javne debate ili bi se s njime žene trebale suočiti kao individue u odnosu s drugim individuama?

***

2. Što ne valja s muškarcima? U svibnju ove godine internetom se proširila priča s Washington Postovog The Lily. U članku su predstavljene žene koje su bile prisiljene napustiti svoje poslove kako bi se tokom pandemije mogle brinuti o djeci i kućanstvu. Jedna od protagonistica, Aimee, bila je suvlasnica firme. Kad je krenula pandemija Aimeein muž bio je kod kuće, uzeo si je neko slobodno vrijeme između profesionalnih angažmana. Tako da se, s početkom lockdowna, očekivalo da će on preuzeti brigu o njihovom trogodišnjaku dok će Aimee nastaviti raditi od kuće. Nakon tri dana plan je propao. Aimeein muž nije se mogao nositi s kućanskim obavezama i Aimee je bila prisiljena privremeno zatvoriti svoju firmu i biti samo supruga i mama.

Priča je izazvala izljev emocija – uglavnom bijesa – na društvenim mrežama. Već je bilo viralnih osobnih eseja u kojima su se žene žalile da muževi tokom pandemije ne sudjeluju dovoljno u odgoju djece i kućanskim poslovima; ili im ne daju dovoljno vremena za pisanje njihovih New York Times eseja o tome kako nemaju dovoljno vremena za pisanje. I tu nije bio kraj, eseji su nastavili dolaziti. Bili su odjek desetljetnog feminističkog „isticanja tiranije majčinstva… [i] prikazivanja kućanskog rada i brige o djeci kao tlake“, kako je feminističku kampanju protiv kućanskog rada u svojoj Feminism and the Politics of ‘Resilience’ (Feminizam i politika „izdržljivosti“) sumirala Angela McRobbie. Ovu poznatu melodiju medijske feministkinje sviraju otkad je feminizam drugog vala proveo ispitivanje među nekim apatičnim kućanicama i njihovu dosadu brendirao kao „problem koji nema imena“.

Odgovori na ove eseje, uključujući i gore spomenute eseje Jessice Valenti, bili su goruća gomila pitanja „Što ne valja s muškarcima?“ Zašto ne pomažu u kući? Zašto im je tako teško osam sati brinuti o trogodišnjem djetetu? Zašto ne žele preuzeti jednak dio obaveza? Zašto se žene uvijek moraju prve žrtvovati? U isto vrijeme, jedna je anketa pokazala da otprilike polovica ispitanih muškaraca vjeruje da su preuzeli pravedan dio odgoja djece tokom pandemije; samo se 3 posto žena s time složilo.

Podizanje svijesti o ovom raširenom problemu putem osobnih eseja imalo je taj efekt da se čini kako bi i riješenje trebalo biti osobno. Neravnopravna raspodjela kućanskih poslova u braku tumači se kao neuspio dogovor između bračnih partnera. Muškarce bi, dakle, trebalo samo posramiti i natjerati da preuzmu svoju polovicu dužnosti – što je, čini se, popularna javna reakcija po čitanju ovih osobnih eseja. The Lily izvještava kako su nakon objave Aimeeine priče, čitatelji maltretirali njenog muža i prijetili mu.

U ovo je okruženje stupila Lyz Lenz. Lenz je poznata otkad je u jednom osobnom eseju za časopis Glamour opisala kako se, nakon što je u svom braku nosila kućanski teret, razvela i nikad više ne planira obavljati određene usluge, poput kuhanja, za muškarce. Esej je bio hit. Žene su se online oko njega okupile kako bi raspravljale o nezahvalnosti njihovih muških partnera i kako bi podijelile što su sve radile i žrtvovale u ime supružničke dužnosti. „Što ne valja s muškarcima?“ „Što ne valja s muškarcima?“

Lenz je predložila riješenje za neravnopravnu podjelu rada u heteroseksualnom braku: razvod. Kroz obiteljski sud, zakonodavni sustav može tu željenu ravnopravnu podjelu nametnuti. Bivši muž Lenz je obavezan, zakonom, uložiti određen broj sati i određenu količinu novca u njihovo dijete. Dok su bili u braku, Lenz je jedva pronalazila vrijeme za svoj posao (njen posao nije bio financijska osnovica njihovog kućanstva već nešto što je predstavila kao samo od sebe značajno i ispunjavajuće). Ono što je htjela bilo je napisati knjigu; sad kad je njen muž imao sudom određenu satnicu za skrbništvo, imala je za taj rad vremena i prostora.

Rezultat je Belabored: A Vindication of the Rights of Pregnant Women (Izrađane: Obrana prava trudnih žena). Savršeno se uklapa u suvremene „radikalne“ tekstove bijelih pripadnika srednje klase, s karakterističnim priznanjem da stvari jesu gore za ljude s manje privilegija, ali s malo truda da se iskustvo tih manje privilegiranih stavi u centar priče ili da se uzme u obzir što sve to iskustvo podrazumijeva. Knjiga je opisana kao istraživanje užasa moderne trudnoće, poroda i ranog majčinstva, na pozadini rastuće smrtnosti pri porođaju, izumirućih prava na pobačaj i planiranje obitelji, te nazadovanje programa socijalne skrbi. Ali, zapravo, kao i većina njenih osobnih eseja, knjiga se bavi mučnom dinamikom moći u Lenzinom braku. U zahvalama Lenz je stavila posvetu svim muškarcima u njenom životu koji joj nisu bili potpora: „Napisala sam ovu knjigu usprkos vama“.

Belabored dobro govori o tome koliko je teško biti supruga, majka i radnica u suvremenim SAD. To i nije neko iznenađenje, budući da, ipak, živimo u neoliberalnom, patrijarhalnom paklu. S druge strane, kad stignemo do dijela knjige gdje ćemo se možda upitati što bi se u vezi s bilo čim od navedenog moglo učiniti, Lenz umjesto toga piše: „Je li ovo mjesto gdje ću ponuditi politička riješenja? Ili… gdje ću nam reći da prestanemo snimati viralne filmiće o tome kako je sve to teško i počnemo lobirati u Kongresu da donese zakon o porodiljnom dopustu?“ Ne, odlučuje Lenz, baca ruke u zrak i kaže: „Pa vi me definitivno nećete slušati“ i odustaje od bilo kakve mogućnosti za strukturalnu promjenu.

Ovo se u mainstream feminizmu često događa: feminizam sada priznaje da pred pravednijim društvom stoje strukturalne prepreke, poput patrijarhata i kapitalizma, ali osim „#revolucija??????“ nema mnogo ideja kako bi se te prepreke moglo početi dekonstruirati. Ako je najradikalnije riješenje kojeg se Lenz uspjela dosjetiti porodiljni dopust, ne iznenađuje što ona ignorira maštovitija feministička rješenja za probleme u kućanstvu: od socijaliziranih kućanstava i generalnih štrajkova do potpune restrukturacije, odozgo, stanovanja, obiteljskog života i odgoja djece. Jedino što nam ostaje, dakle, jest preživljavanje. Ako su žene suočene s patrijarhatom, i njemu se ne nazire kraj, sve što žene mogu učiniti kako bi preživjele vlastitu potlačenost – i potlačenost drugih – je oprostivo. Možda čak i junačno. („Napisala sam ovu knjigu usprkos vama.“)

U osobnom eseju o svom razvodu, Lenz spominje da je unajmila „čistačicu“ kako bi imala više vremena za pisanje. Ne piše ništa o toj ženi – koliko je plaćena, kakav joj je doseljenički status, što se od nje na poslu očekuje i pod kojim uvjetima, bi li možda i ona voljela napisati knjigu. Niti se Lenz pita da li bi riješenja njenih problema – obiteljski sud, delegiranje kućanskog rada – za ženu koju tek usput spominje mogli biti novi problemi. Niti se osvrće na povijest tog sudskog sistema kojeg koristi.

Roditeljska skrb nametnuta od strane suda – bilo da se radi o plaćanju alimentacije, bilo o podjeli skrbništva – već se dugo koristi kao isprika za kažnjavanje i nadzor muškaraca radničke klase, pogotovo crnih i smeđih muškaraca. Poriv da se muškarce prisili da plaćaju „njihov dio“ obiteljskih troškova došao je iz šireg projekta uništavanja programa socijalne skrbi. Ako obitelj ima muškarca da ju uzdržava, neće joj trebati država. Muškarci koji zaostanu s isplatama ili nekim drugim standardima koje im je nametnuo sud, upadaju u birokratske noćne more, služe zatvorske kazne ili im se oduzima velik komad plaće. Tako izgleda prisiliti muškarce da preuzmu odgovornost za vlastite obitelji.

To ne znači da problemi koje iznosi Lenz nisu stvarni; žene uslijed pandemije gube poslove četiri puta brže nego muškarci. Žene na svojim poslovima bivaju financijski značajno kažnjene kad imaju djecu. Ali Lenz ignorira činjenicu da su te kazne mnogo gore za žene s niže plaćenim poslovima – poput radnica u kućanstvima – koje one bolje plaćene upošljavaju kako bi same imale vremena pratiti vlastite ambicije.

***

3. Moramo pričati o kiselom tijestu. Nedugo nakon početka lockdowna buknuli su ratovi kiselog tijesta. Sad kad više nismo mogli fotografirati i distribuirati fotografije onoga što jedemo za ručak, ili selfije iz dobrog kuta s nekog izlaska s prijateljima (kojima smo svijetu dokazivali da smo i privlačni i da poznajemo ljude koji vole biti s nama), morali smo pronaći nešto drugo čime ćemo svijetu objavljivati našu poželjnost i sposobnost. Pa smo počeli raditi kruh od kiselog tijesta i dijeliti fotografije njega.

Kiselo je tijesto bilo posvuda, ali nije u pitanju bio samo kruh. Raznorazni su trofeji domaćinstva zauzeli Instagram. Odjednom su ljudi počeli objavljivati fotografije svojih vrtova, ogromne mrkve tek izvađene iz zemlje uzdignutih gredica. (Na mojem su se timelineu pojavljivale uglavnom ljubičaste, žute ili bijele mrkve, mnogo više nego narančaste. Jer znaš, narančasta mrkva tako je obična.) Žene su objavljivale fotografije svojih štrikanih ili vezenih projekata, sve je bilo toplo i mekano. Određeni su se recepti kuharskih zvijezda počeli viralno širiti i ljudi su se natjecali kako bi svoju verziju nekog jela prikazali u najboljem mogućem svjetlu. Serviranje hrane bilo je profesionalno ali opušteno, primamljivo ali impresivno; kuhinjske ploče na kojima se hrana pojavljivala bile su čiste i sjajne.

Fotografije su razotkrivale i više od onoga što su fotografi, sigurna sam, namjeravali. „Zanimljivo“, znala sam pomisliti, skrolajući kroz domaćinske izložbe drugih pisaca, „imaš cijelo jebeno dvorište. Usred stambene krize. Fascinantno“. Bilo je granitnih radnih ploča i mramornih radnih ploča. Bilo je francuskog posuđa. A pozadina, pažljivo i namjerno uključena u fotografiju, bila je uvijek decentna i uredna, i slala je poruku da je ovo netko tko ima slobodnog vremena, ili da još uvijek, usred pandemije koja se širi respiratornim putem, u kuću dovodi nekog drugog da mu čisti.

Činilo se da su ove fotografije mogle postići uspjeh samo ako su prikazivale nešto nevažno. Ljudi koji su objavljivali fotografije domaćeg kruha lako su si mogli priuštiti štrucu integralnog kruha iz dućana. Onima koji su se hvalili rajčicama i ciklama iz vlastitog uzgoja, nije prijetila nestašica hrane. Nitko nije objavljivao fotografije čarapa koje su morali zakrpati jer si nisu mogli priuštiti nove. Lajkovi i zavist bili su rezervirani za domaćinski suvišak – za domaćinske poslove koji su postali ispunjavajući hobi, radije nego metoda preživljavanja. Pojavila se cijela cottagecore estetika, fantazija o „povratku zemlji“ i jednostavnom životu u kojem bi žene mogle orati zemlju dok slušaju Taylor Swift i nose besprijekorno čiste, bijele haljine od čipke. (I u kojem bi žene mogle na Instagramu objavljivati fotografije pita koje su ispekle i skupljati lajkove, naravno.) Redovni kućanski rad – rublje, briga o djeci, suđe, prehranjivanje sebe i svojih najbližih na ograničenom budžetu – sve je to još uvijek bila tlaka, ali izvedbeno domaćinstvo postalo je nova profesionalizirana sfera, samo još jedno područje natjecanja na društvenim mrežama.

Ovo nije nužno nov fenomen, nova je samo njegova vidljivost. Phyllis Palmer u svojoj je knjizi Domesticity and Dirt: Housewives and Domestic Servants in the United States, 1920-1945 (Kućanstvo i prljavština: Kućanice i kućansko osoblje u SAD, 1920-1945) iz 1989. napisala kako je „u opisu posla [supruge] bilo kućanski rad prikazati kao nešto drugačije od rada; sakrivanje uloženog truda bilo je mjera njene vještine. Kako bi uspjela u toj ulozi, uzorna je žena trebala još jednu ženu koja bi obavljala težak i fizički rad.“

Kao što u svojoj knjizi ističe Palmer, kućna pomoćnica nije postala esencijalni dio nuklearnog kućanstva naprosto zato što se kućanski rad nije mogao obaviti bez nje. Kako bi se kućanica mogla uzdići na društvenoj ljestvici, i ispuniti svoje društveno-nametnute fantazije onoga što podrazumijeva smislen život, zahtjevniji se posao morao istovariti na leđa nekog manje sretnog. Tako je supruga osigurala slobodno vrijeme sebi ali, možda još važnije, osigurala je i nekoga u suprotnosti s kim se mogla definirati. Za razliku od siromašnije žene, supruga je postala žena koja je morala raditi samo ako je to htjela.

Otkad jedna plaća više nije dovoljna za uzdržavanje cijele obitelji, sve više žena radi kako bi održale financijsku sigurnost kućanstva. Ali radnice – u poljoprivredi, njegovateljice, učiteljice, zaposlenice u praonicama rublja, restoranima, i tako dalje – i dalje su zaposlene i potplaćene tako da se žene srednje klase mogu definirati naspram njih. Njihove se vještine i usluge koriste i slabo kompenziraju kako bi se žena srednje klase mogla baviti svojim ispunjavajućim poslom. Ove radnice stvaraju temelje za život žene srednje klase, kako bi se ona mogla trijumfalno razmahivati pitom koju je ispekla ili ugovorom s izdavačem koji je potpisala. Te joj radnice omogućavaju slobodno vrijeme da daje intervjue o tome kako uspijeva „izbalansirati posao i život“. Sve u ime „imanja svega“ (having it all). McRobbie piše: „Sama ideja ‘imanja svega’ izraz je bijelačkog identiteta više srednje klase: izraziti takvu želju znači biti potencijalno nadohvat ispunjenju te ambicije… izraz „imati sve“ ima i agresivnu namjeru: on iscrtava granicu koja bi trebala odijeliti i omalovažiti one koji se ni u ludilu ne mogu takvom ispunjenju nadati“.

***

4. Zašto naprosto ne možemo biti više kao Danska? Kad feministkinje napokon i ponude neku viziju egalitarnijeg kućanstva, kućanstva podržanog državnom pomoći i subvencijama, često se pozivaju na Skandinaviju. Tamo, smatra se, žene uokolo hodaju neopterećene vlastitom djecom, zdravstveno osigurane, potpomognute velikodušnom politikom porodiljnih dopusta i skrbi o djeci, jakim obrazovnim institucijama i državnim subvencijama. Unutar ovakvog sistema žene mogu zaista uživati u društvu svoje djece, u pletenim puloverima, uz mirisne svijeće.

Ali kao što u knjizi Liberalism, Neutrality, and the Gendered Division of Labor (Liberalizam, neutralnost i rodna podjela rada) ističe Gina Schouten, čak i u Danskoj postoje „značajne rodne nejednakosti“. Dok politike za potporu obitelji zaista učinkovito čuvaju financijsku sigurnost kućanstava, i time podupiru fizičko i emocionalno blagostanje svakog od pojedinih članova, problem specijalizacije rada (plaćeni posao za muškarce, neplaćeni za žene) i dalje postoji.

Scouthen ima nekoliko prijedloga kako bi se takva podjela mogla poništiti i kako bi se rad mogao ravnopravnije raspodijeliti među partnerima. Poziva se na istraživanja koja su pokazala da ukoliko se muškarca prisili da u ranim mjesecima djetetovog života uzme roditeljski dopust, veća je vjerojatnost da će ravnopravno sudjelovati u odgoju djeteta i u budućnosti. Mogući su razni mehanizmi prisile, uključujući i drastično skraćivanje majčinog dopusta ako i muškarac ne iskoristi svoj. Čini se da poticaji poput plaćenog roditeljskog dopusta i državnih subvencija nisu dovoljni kako bi osigurali ravnopravnost. Potrebna je prijetnja kaznom za ženu, prijetnja skraćivanja njenog porodiljnog s tri mjeseca na jedan, kako bi se progres pokrenuo. (Zamislite koliko bi tu bilo štofa za osobne eseje: „Moj bivši nije htio uzeti roditeljski dopust čak ni da sačuva moj!“)

Ali postoje sumnje o tome je li ova vrsta prisile pametna ili etička, čak i ako zaista proizvede egalitarnije društvo – ili barem egalitarniju srednju klasu. Je li ovo zaista bolja ideja od konzervativnih oblika prisile u ime očuvanja obitelji, poput ograničavanja pristupa samaca programima socijalne skrbi? Schouten se protivi ovakvom razmišljanju. Piše: „Izbori pojedinaca o uređenju vlastitih kućanstava i norme koje utječu na te izbore – i koje ih održavaju – igraju ključnu ulogu u održanju rodne neravnopravnosti“. Politika je jedan od načina da se poremete takvi izbori, ili barem da se individualne izbore usmjeri prema drugim mogućnostima.

McRobbie je skeptična prema feminističkom idealu oslobađanja žena od kućanskih poslova kako bi mogle sudjelovati u svijetu plaćenog rada, onog značajnijeg rada: „Pišući kao feministkinja i socijalistkinja, za mene je važno da se ujedno založim i za rad i protiv njega“. Iako je omogućavanje neovisnosti od i ravnopravnosti s muškarcima kroz financijska sredstva važan faktor u ostvarenju feminističkih ciljeva, uzdanje u radno mjesto da će osigurati ta sredstva samo podržava dominaciju tržišta.

Pa zašto ne bi intervenirala vlada i njegovateljima platila za njihov rad? Valenti i druge obiteljski-orijentirane feministkinje zagovarale su taj put. Ali Schouten se protivi i takvim programima univerzalnih naknada:

„Osnovni dohodak vjerojatno bi unazadio dosadašnji progres u smjeru rodne ravnopravnosti time što bi oslabio povezanost žena i plaćenog rada: kada se radnica ne bi oslanjala na dohodak od plaćenog rada, imala bi još više vremena za skrb o obitelji; i bez ikakvog povoda da muškarci plaćeni rad razmijene za više brige o obitelji, osnovni bi dohodak zapravo subvencionirao žene u toj razmjeni.“

Iako dijelim McRobbien skepticizam, također sam anarhistica i vjerujem da je važno iznijeti argumente protiv uplitanja države u kućanstvo. S obzirom na to kako američki programi socijalne skrbi trenutno funkcioniraju – podvrgavajući one koji se na njih oslanjaju povećanom nadzoru i birokraciji – nije teško zamisliti da će, ukoliko od vlade zahtijevamo više novca za odgoj djece, vlada sa svoje strane zahtijevati neku vrstu povrata od budućnosti naše djece. U konačnici, ako tražite pomoć u hrani, namirnice koje možete kupiti strogo su kontrolirane. Ako tražite pomoć za stanovanje, strogo je određena lokacija vašeg doma i tko u njemu smije odsjesti.

Zapravo, mi već imamo program koji skrbnicima plaća za njihovu skrb: sistem udomiteljstva. U ovom sistemu državni nadzor nekako uspijeva istovremeno biti i pretjeran i potpuno nedostatan. Sudionici često iskorištavaju sistem, a izgledi za uspjeh djece u tom sistemu rijetko su dobri.

***

5. S druge strane, kog briga? Dugo se tvrdilo da će koristi za žene srednje klase također koristiti i ženama nižih klasa – ako hoćete, privilegije će kapati prema dolje (trickle down). Ali u stvarnosti, olakšavanje tereta žene srednje klase znači premještanje toga tereta na leđa onih koji su u težoj poziciji da mu se usprotive.

Schouten smatra da nam, u konačnici, treba promjena u kulturi radnog mjesta. Radna satnica i očekivanja nisu se promijenili od vremena kad je jedna osoba bila plaćena dovoljno da može uzdržavati cijelu obitelj. Danas kad često oba roditelja moraju raditi – i od oboje se uglavnom očekuje da su neograničeno na raspolaganju svojem poslodavcu dok se granica između osobnog i radnog vremena gubi – poslodavci moraju prihvatiti činjenicu da nemaju svi njihovi zaposlenici kod kuće suprugu-kućanicu da se o njima brine. Nitko ne ostaje kod kuće skuhati, počistiti i brinuti o djeci, drugim riječima obaviti sve ono što je potrebno kako bi radnici bili zdravi i na raspolaganju.

Neki su poslodavci na pandemiju odgovorili pokušavajući stvoriti suosjećajnije okruženje za roditelje. Neki su ponudili više slobodnih dana, fleksibilniju satnicu, bonuse i druge povlastice. Ali sve se to dogodilo na uštrp radnika bez djece, koji su odjednom morali obavljati i sav onaj posao koji njihovi kolege nisu uspijevali završiti. Bez društveno prihvatljive isprike, poput djetetove Zoom nastave, zaposlenici koji nemaju djecu nisu mogli uzeti slobodno vrijeme za nekonvencionalne skrbničke odgovornosti i prilike. Nisu mogli koristiti povlastice nepravedno dodijeljene dobitnicima na heteronormativnoj lutriji, onima koji su pronašli supružnike i imaju potomstvo. Ako se nadamo promijeniti kulturu radnog mjesta, trebali bismo prvo od vlade tražiti da pruži one usluge koje prečesto tražimo od poslodavaca u vidu „povlastica“ – naime zdravstveno osiguranje, obrazovanje i obuku, mirovinsko osiguranje. A sve druge povlastice koje bi poslodavci htjeli ponuditi kako bi potakli kvalificirane kandidate trebale bi se nuditi naslijepo svim zaposlenicima, bez obzira na njihov bračni ili roditeljski status.

***

Danas je, zaista, zahtjevnije, skuplje i napornije odgajati djecu nego ikada prije. Kao što stoji u knjizi The Free-Market Family: How the Market Crushed the American Dream (Slobodno-tržišna obitelj: Kako je tržište uništilo američki san) autorice Maxine Eichner, javni resursi poput obrazovanja, prostora za rekreaciju, zdravstvenih klinika i kulturnih programa sve se više privatiziraju, pristup im je sve više ograničen i sve se češće za njega potrebno natjecati. (Nestali su mnogi javni bazeni, ali ako platite gomilu novca možete u ovoj privatnoj ustanovi djetetu osigurati olimpijski trening plivanja, a to će izvrsno izgledati i na prijavi za fakultet.) Djecu opskrbiti za uspjeh znači pripremati ih, čak i prije nego se rode, za upis na određena elitna sveučilišta. Da bi se to postiglo potrebno je puno vremena i novca, potrebna je sve veća investicija od strane zaposlenih roditelja.

Pa ipak… ne radi li se tu samo o anksioznosti pripadnika profesionalne klase da ne ispadnu obični ili prosječni? Ne bore li se kako bi naprosto zadržali nepravednu prednost i osigurali nepravednu količinu bogatstva za sebe i svoju djecu? Ono što koristi obitelji srednje klase ne koristi nužno društvu kao cjelini. Poklanjati toliko pažnje i brige bijeloj ženi srednje klase, s očekivanjem da i one siromašnije teže njenom životnom stilu, do sad se pokazalo kao loša feministička politika. Želim li ja, porezna obveznica, radnica bez djece, zaista svojim poreznim davanjima subvencionirati pisanje Lyz Lenz tako što ću joj pomoći da plati dadilju? Hm.

Bijeli su radnici nekad jednom plaćom mogli uzdržavati cijelu obitelj samo zbog rasne podjele rada. Povlastice bijelaca bile su omogućene potplaćivanjem svih ostalih. Bi li radikalan odgovor na „krizu“ domaćinstva koju je izazvala pandemija, prema tome, bio tražiti od ambicioznih srednje-klasnih obitelji da žive u skladu sa svojim mogućnostima? Da prestanu iscrpljivati resurse oko sebe, bilo kapital, radnu snagu ili pažnju u New York Timesu, za dobrobit vlastitih obitelji? Da dekonstruiraju ovu ideju „imanja svega“ i prepoznaju je kao agresivan marker hijerarhijskog statusa, što ona jest?

Moramo ponovno izgraditi državu blagostanja – ne predvođeni aspiracijama srednje klase, nego s namjerom da podržimo i priznamo raznolikost životnih stilova i tradicija. McRobbie naznačava društvene pritiske, poput profila direktorica, političarki, modela i celebritija, u modnim časopisima, kojima se žene pokušava navesti da svoj smisao pronađu na poslu, dok se sfera kućanstva sve više prikazuje kao zamka ili zatvor. „Samopoštovanje suvremene žene, bez obzira koliko nisko bila kvalificirana, i kako grozne bile njene okolnosti, zahtijeva da je zaposlena, i ta je pripadnost radništvu postala definirajući označitelj ugleda i građanstva“, piše McRobbie. Ako su radno mjesto i kuća jedine opravdane sfere za žene, ne ostaje mnogo vremena za organizaciju i sudjelovanje u zajednici.

Da bi se to promijenilo, biti će potrebno ozbiljno prestrojavanje prioriteta, i na razini države i u načinu na koji feministički mediji odlučuju čiji problemi zaslužuju pažnju, čiji su životni stilovi vrijedni priznanja i čijim životnim stilovima vrijedi težiti. Kad sudimo o tome funkcionira li država blagostanja ispravno i dobivaju li žene dovoljno potpore od svojih partnera i društva, ne želim slušati priče o uspjehu jedne žene koja je uspjela ostvariti cjeloživotni san i dobiti milijunski honorar za svoju knjigu. Umjesto toga, želim proslaviti dan kad će ta spisateljica nazvati „čistačicu“ da joj dođe počistiti kuću, a ta će žena imati priliku i moć da posao odbije i kaže: „Zapravo, danas ti počisti svoj jebeni WC“.

Jessa Crispin, Boston Review

Prevela Barbara Šarić

Peščanik.net