OZBILJNO I NEOZBILJNO, ili, kako suditi „zločinca“?

Povezani članci

• Slavo Kukić: Što bi u oponašanju Dodika mogla biti Čovićeva inačica „Srbske časti“?
• Plenkistan i Herceg-Bosna
• Može zajednički građanski kandidat u Centru
• Da li bi za sve nas bilo najbolje (jednostavno) odgoditi popis u Mostaru? I šta bi nam se desilo? Naravno, nikom – ništa!
• Andrej Nikolaidis o napadima na Predraga Lucića: Ovdašnji fašizmi su sramota čak i za fašizam
• Ima li Bosne na ekavici?

OZBILJNO I NEOZBILJNO,

ili, kako suditi „zločinca“?

 

Kada me pitaju da li sam propovjednik ili pisac, ja odgovaram: pisac.

 

         Propovjednik je samo propovjednik, a kao pisac možete biti i jedno i drugo.

 

         Drugim riječima, kada propovjedate u ulozi pisca niko vas ne mora shvatiti ozbiljno.

 

         Mislim da je problem današnjice taj što većina ljudi na svim poljima sve shvata isuviše ozbiljno. Ozbiljno se razgovara, ozbiljno i pristojno se jede, treba biti ozbiljan u poslu, ozbiljan u vezi, ozbiljan na putovanjima, u krevetu, za pregovaračkim stolom, u liftu, na ulici, u avionu, na odmoru, u ratu, u miru, treba biti ozbiljan pri molitvi, za upravljačem volana i u sauni.

 

         Naravno, mnogi pisci i svoje pisanje shvataju pretenciozno i ozbiljno, pa je i onako preozbiljnim ljudima mrsko još i da čitaju nešto ozbiljno.

         Mi nudimo šegu, satiru i zajebanciju. Mislim kako Bog uopšte ne bi trebao biti ozbiljan. Kad bi Bog bio ozbiljan, majmuni se nikad ne bi smijali, skačući jedan drugome po glavi, tako trijebeći vaške i zadovoljno ih gutajući. Kad bi Bog bio ozbiljan onda nikad ne bi postojao tako komičan glumac kao što je bio Danilo Bata Stojković.

Najljepša stvar je kad se iz nečeg neozbiljnog dogodi nešto ozbiljno, a onda to i ne morate shvatati isuviše ozbiljno kako još jednom ne bi dopali monotonije življenja.

  Mislim, treba pregurati ovaj život, treba mu se oduprjeti. Zar nije isuviše sila koje nas vuku prema dolje prijeteći da nas zauvjek zarobe u tami i ništavilu. Ozbiljnost je gora stvar već ubistvo. U stvari, ozbiljnost i jeste jedan od najgnusnijih načina kako možete ubiti sami sebe ili druge oko sebe.

 Početkom devedesetih godina prošlog vijeka velika većina ljudi Zapadnog Balkana shvatila je politiku toliko ozbiljno da se dogodilo jedno veliko ratno i zločinačko sranje. Znate ono, svi su bili ugroženi i svi su htjeli svoje parče zemlje, a onda se niko ni s kim nije mogao ozbiljno dogovoriti kako da između sebe podjele zemlju, vodu i zrak pa je počelo jedno ozbiljno međusobno kokanje.

Svi su bili smrtno ozbiljni. Vojskovođe, predsjednici i vojnici. Svoju gnusnu ozbiljnost prenijeli su na realan plan i na Balkanu se dogodio još jedan značajan i ozbiljan zločin nad čovječnosti.

 Danas svako svoju političku furku u svijetu tjera vrlo ozbiljno pa smo do grkljana zatrpani govnima što ih iznjedruje civilizacijski, religijski i rasni rascjep među velikim svjetskim nacijama.

Neozbiljno ukazujemo na opasnost svekolike ozbiljnosti.

 

 

 

PSOVKA, PAKAO, LJUBAV…

 

Već nekoliko dana nisi sjedao za kompjuter.

 

Nisam. Da li bi to nešto trebalo da znači?

 

Ničeg posebno. Osim što bi možda još jednom trebao da pročitaš tekst “Ozbiljno i neozbiljno”.

 

Zašto? Smatraš kako taj tekst nije dobar?

 

Ne. Ja nemam prava na takvu procjenu. Prije bih rekla kako određene riječi u njemu nisu svrsihodne.

 

Misliš li na određene vulgarne riječi?

 

Upravo na te riječi. Vulgarnost u kontekstu onog što si tako lijepo izrekao na temu ozbiljnog i neozbiljnog jednostavno ne pronalazi svoje mjesto u odlomcima koje si napisao.

 

Ha! Ipak nisi toliko liberalna kao što sam u jednom trenutku pomislio. Insistiraš na moralnosti kao i sveštenstvo, kao određeni teološko-konzervativni krugovi. “Nema psovanja! Molimo da se lijepo ponašate!” Razočaran sam. Normalno je da se neki ljudi ponašaju zvjerski u ratu, a nije normalno da ja to nazovem ratnim sranjem.

 

Ne kažem kako to nije normalno, kao što ne stoji primjedba kako Ja odobravam zvjersko ponašanje u ratu. Ali ostat ću pri mišljenju kako vulgarna riječ “sranje” u kontekstu onog što si mislio reći jednostavno ne stoji.

 

Drugim riječima, ostaješ pri moralisanju. A meni se nekad davno baš dopao stih: “Zatvori prolaz za trule moraliste, zatvori prolaz za rogonje, zatvori prolaz za staljiniste, zatvori prolaz za sve.”* 

Ne morališem. Sve što želim da kažem je kako riječ “sranje” ne ispunjava puni smisao onog što si želio reći. U stvari, pitanje koje ti želim postaviti je sljedeće: da li više želiš osuditi zločin ili preferiraš na preispitivanje psihološkog momenta koji karakteriše um inspirisan zločinačkim nakanama?

Mislim da bi bilo funkcionalnije raditi na psihološkoj karakterizaciji zločinaca.

Onda ako nekog želiš tretirati u psihološkom smislu, neće ti mnogo pomoći vulgarni izričaji. Ne možeš vrijeđati želiš li podstaći pozitivne promjene u sebi ili unutar društva. Psovka je često odraz nemoći u smislu onog što želite uraditi. Zar nisi primjetio kako psovka, vrijeđanje i borba često idu zajedno jedno uz drugo?

Da. Ali nije isto psovati i ubijati i psovati radi toga što neko ubija.

Naravno kako nije isto. Ja ne govorim o izjednačavanju različitih kategorija, Ja obrazlažem kategoriju nemoći. U biti, ubica kroz psovku i ubijanje svjedoči o svojoj priličitoj duhovnoj nezrelosti i nemoći da učini bilo šta svrsihodno u kontekstu života kojeg živi. Psovati radi takvih nečijih postupaka svjedoči o nemoći u pokušaju uticanja na promjenu psihološke konstrukcije koja je od pamtivijeka uzrok zločina i mržnje. Ne samo u bosanskohercegovačkom ratu, već u svim vama poznatim i nepoznatim ratovima kroz istoriju.

Šta je onda dobro uraditi, ako već nije dobro psovati?

Dobro je blagotvorno uticati na negativne društvene promjene, a to sigurno nećete uraditi psovanjem ili podsticanjem na bilo koji vid mržnje. Čak niti insistiranje na čisto pravnom procesuiranju zločina ne ide uz ruku sa presudnim promjenama u društvu. Ne osuđujte niti prosuđujte, bilo sebe bilo druge, više se skoncentrišite na pozitivnu promjenu unutar sebe. To je put ka mijenjanju drugih.

A šta ako je druge nemoguće promijeniti? Šta ako zločinac i dalje insistira na opravdanosti zločina, čak i kada se nađe pred licem pravde? Na međunarodnom sudu u Den Hagu, u Holandiji, vrlo mali broj ljudi priznao je krivnju za zločin koji je počinjen u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.

Slučaj je kompleksan. Međutim držim kako i vaš moderni pravni sistem ima prilično negativan efekt pri procesuiranju slučajeva zločina. Cilj pravnih sustava koje ste formirali unutar različitih državnih i međunarodnih institucija nije proniknuti u srž zločinačkih poriva, tako otkrivajući istinske uzroke pojave zločina, već puko sankcionisanje zločinca kao individue. Toga je svaka od okrivljenih osoba duboko svjesna, pa čak i ako unutar sebe osjeća krivnju za ono što je počinila, njeno javno izjašnjavanje o priznanju krivice neće biti u skladu sa introspektivnim porivima. Umjesto po savjesti, tokom cijelog sudskog procesa, ona će se nahoditi po instiktu samoodržanja. A to nije dobro ni po zločince, niti po žrtve zločina. To naročito nije dobro za vašu budućnost. Vidite li kako se krvave epohe ljudske istorije stalno ponavljaju?

Da li onda predlažeš sveobuhvatnu promjenu pravnog sistema?

Ja predlažem sveobuhvatnu promjenu psiholoških konstrukcija svakog od vas ponaosob, bilo da ste sudci ili osumnjičeni, zločinci ili žrtve zločina, doktori ili pacijenti. Svako, iz bilo kojeg naroda, rase ili religije, uvijek može uraditi mnogo  više na samome sebi u cilju postizanja što smisaonijeg življenja. Zato prvo pitanje koje sudac postavlja okrivljenom za zločin protiv čovječnosti ne bi trebalo biti: “Da li se osjećate krivim za zločine za koje vas terete?”

Već kako bi to pitanje trebalo glasiti?

“Da li bi se osjećali duševno ispunjeni u slučaju dokazivanja umješanosti u nesvrsihodne postupake protiv čovječnosti koji vam se pripisuju?”

A od odgovora na to pitanje ne bi trebao zavisiti budući tok suđenja. Uspjeh tužiteljstva ne bi se mjerio visinom dodjeljene kazne, već visinom stepena priznanja zločina i stepenom uspješnosti raskrinkavanja iskrivljenih umnih poriva koji su zločinca podsticali na zločin. Budite sigurni kako je bolje imati osvješćenog bivšeg predatora na slobodi, koji će onda pred sobom i pred svima svjedočiti o zabludama koje su ga ponukale na nedjela, već doživotno osuđenog robijaša čija sudbina može biti samo još jedan poriv više za zločinačke nakane kod njegovih istomišljenika.

Suština procesuiranja zločina ne bi trebala biti u strogoći kažnjavanja koliko u istinskom duhovno-psihološkom tretmanu okrivljenog.

I da li je to garant uspješnosti svakog sudskog procesa koji bi se odvijao na taj način? U stvari, to mi više liči na medicinsko-psihološki, već na pravni postupak.

Takva vrsta procesa ne bi bio garancija opšteg uspjeha. Ali takav pristup okrivljenom zasigurno bi otkrio do kojeg je nivoa svijesti dosegao glas razuma i pravednosti u odnosu na procesuiranu ličnost. Iznenadio bi se koliki bi broj takozvanih zločinaca na kraju mnogo osvješćenije pristupio problemu zbog kojih ih se proziva već što je to slučaj sada. To bi bio cjelovit način iskorjenjivanja poriva na mržnju i nedjela. Takozvani zločinac koji bi naposlijetku govorio u ime kajanja i ljubavi bio bi vaš istinski uspjeh u procesuiranju istog. Ne vidim da je puno toga urađeno na tomu polju.

Ja ne vidim da je išta urađeno na tom polju. Kad zločinci dobiju 40 i više godina robije za svoja zlodjela, nikad ne uspjevam vidjeti izraze kajanja na njihovim licima. Imam osjećaj da bi svi ti ljudi ponovo ponovili ista nedjela kada bi im se ukazala prilika za to.

Tačno. I znaj kako kazna za zločin ne poništava porive u takozvanim ubicama koji ih tjeraju na grozomorna nedjela. Kazna ih još više uranja u tamna bespuća njihovih umova. To ne bi trebao biti cilj pravosudnih sistema. To ne može biti niti dostatna satisfakcija za mnogobrojne žrtve zločina. To žrtve zločina ponajbolje znaju. Višeslojno zadovoljenje žrtve zločina kroz procesuiranje zločinca bilo bi naročito prisutno kroz zaključke i saznanja koji bi dokinuli svaki daljnji razlog za ponavljanje zločina. To bi trebao biti cilj pravnog postupka. Ka tom vidu procesuiranja bi se trebali kretati vaši pravosudni sistemi.

 

Nisam siguran koliko smo blizu ili daleko od odluke da krenemo putem kako nas navodiš.

To već ne zavisi od Mene. Vi ste ti koji upravljate svojim sudbinama. Promjenom na sebi najviše će te uraditi u pravcu izmjene vaših vlastitih okruženja. Smisaonom promjenom na sebi stvarate smisaonije okruženje u kojem se krećete.

Tačno. Ali šta ako neko do posljednjeg životnog daha insistira na reaktivnom razmišljanju i djelovanju, naročito pod okolnostima kada nikad ne potpadne pod nadležnost krivičnih organa?

Nije neophodno da neko dođe pod uticaj krivičnih organa da bi sebi otvorio put prosvjetljenja.

Dobro. Ali šta ako neko stalno insistira na zločinačkom djelovanju?

 

Stalno? Do posljednjeg daha u trenutnom ljudskom obliku?

Da.

Onda taj neko nije ispunio svrhu svoga življenja u ljudskom obliku. Onda je taj neko otvorio druge dimenzije svoga budućeg postojanja u materijalnom svijetu. Vrijeme je da govorimo o karmi i reinkarnaciji, o različitim vrstama tjelesnih oblika koji zaposjedaju vaš planet. Vrijeme je da otkrijemo još jedan novi tematski prostor.

Kao da imaš tačno određenu tematiku kojom bi željela da se bavimo u nastavku knjige?

Da. Iako ti do sada nisi postavljao pitanja na spomenute teme, mislim da bi se trebali pozabaviti i tom problematikom. Život poslije života, prelazak duše u novo tijelo nakon napuštanja starog. Smisao reinkarnacije. Takozvane nagrade i takozvane kazne u vremenu nakon smrti. Rođenje, življenje i umiranje. Sve su to teme o kojima bi trebali nešto reći. Važno je znati kako stoje stvari nakon smrti, da bi se što ispravnije postavili u životu prije smrti.

Da. Ali najmanje tri od najvećih svjetskih religija zvanično ne priznaju karmu i reinkarnaciju. U pitanju je ogroman broj ljudi u svijetu koji sljedeći doktrine vlastitih religija ne vjeruju u postojanje pomenutih procesa.

Kao što i priličan broj filozofskih škola koje se bave pitanjem karme i reinkarnacije, tako ih priznavajući, nemaju tačnu viziju onog što ta dva pojma zaista predstavljaju.

I sad ćeš cijelu Istinu putem mene i ove knjige predočiti izgubljenom svijetu. Ma daj! Nemam naročito visoko mišljenje o sebi da bi se na taj način obraćao ljudima oko sebe.

 

Da sam se Ja obazirala na to kakvo ti mišljenje imaš o sebi mi nikada ne bismo otipkali niti jedan redak ove knjige. Međutim, Ja imam plan s tobom. Ja imam plan sa mnogim dobronamjernim i nevinim osobama koji će se baviti ovim važnim dokumentom. Svi ste vrijedni svega. Svi potičete od Najvišega i kao takvi će te ostati kroz vječnost. Svako od vas može objaviti svoju Konačnu Istinu cijelom svijetu. Vi ste razotkrivači najzapečaćenijih tajni i sigurni putnici kroz najzamršenije labirinte. Nema izlaza kojeg nećete pronaći. Nema zamke u koju će te se uhvatiti. Stoga, zašto misliš da zajedno sa Mnom nemaš pravo reći nešto što je Istina a što je trenutno nepojmljivo za veliku većinu ljudi. I oni sveštenici određenih religija koji su pod izvjesnim okolnostima nekad zabranili vjerovanja u karmu i reinkarnaciju, kao i oni drugi koji su potvrdili ista vjerovanja, ali dajući im primjese vlastitih umnih spekulacija, imali su isti cilj – putem laži učvrstiti religijsku i svjetovnu vlast institucijama kojima su pripadali u datom istorijskom momentu. Sva poanta je u tomu. Sad ćemo na ovaj način objaviti svijetu koji je stvarni smisao procesa karme i reinkarnacije, i, naravno, raznaniti kako ta dva prirodna fenomena uistinu postoje i djeluju.

Dobro. Šta bi onda bilo najbitnije naglasiti vezano za tu temu, odnosno koji njen vid je do sada bio gotovo nesaznatljiv?

Kao i kod velike većine drugih delikatnih prirodnih pojava, vi ste i od ove napravili ili bauk ili tabu temu. Izmislili ste najrazličitije strahote u smislu onog što vas čeka nakon smrti. Pakao, vječiti oganj, vragovi – čuvari paklenskih svjetova, čistilišta, kabur* u džehenemskim* provalijama, nasilno preseljenje u niže oblike života.

Želiš da kažeš kako ništa od toga nije istina?

Želim da kažem kako o svom budućem staništu nakon smrti odlučujete samo vi. Niko drugi, osim vas.

 Znači pakao postoji, ali istovremeno svako od nas nakon smrti će biti u mogućnosti da izabere da li će ili neće nastaviti živjeti u vječitom ognju i vatri. Onda u paklu nema nikoga. Ne vjerujem da će neko izabrati teži život, život zasnovan na kažnjavanju za učinjena nedjela, ako može izabrati da ne bude tako.

 

Prvo moramo razjasniti šta znači pojam – pakao. Ako mislite na mjesto u svemiru kojeg je stvorio osvetoljubljivi bog gdje postoje vječita vatra, kotlovi, vragovi i kompletan folklor koji ide uz to, onda je sigurno kako spekulišete, a da niste niti blizu nečeg što smo već prozvali Ograničenim Vremenom Patnje.

Da li je ono što zamišljamo da je pakao usko vezano za patnju, odnosno Ograničeno Vrijeme Patnje?

Da. S tim što pakao kako ste ga opisali u svojim svetim knjigama i kako ga zamišljate u glavama, u stvari, ne postoji. Ali postoji patnja. Svako je od vas iskusio patnju, odnosno Ograničeno Vrijeme Patnje. I smisao pakla usko možemo povezati za smisao patnje. Patnja je pakao. Pakao je patnja. Patnja je jasan znak da nešto trebate mijenjati u životu kojeg živite. I to je smisao patnje koja vam može i treba biti jako korisna. Svako ko na ovaj ili onaj način pati, u izvjesnom smislu, proživljava pakao. Cijela ova knjiga došla vam je kao putokaz kako izbjeći patnju, kako izbjeći pakao. Okoristite se njome.

Znači li to da postoji jednak pakao i u ovom životu i u životu nakon njega?

Ne postoji Ovaj život i život Nakon njega. Kada kažete “život nakon umiranja” niste se pravilno izrazili. Život nikad ne prestaje, da bi se onda mogao nastaviti. Smrt nije kraj života. Umiranje nije ponor koji vas baca u ozračje ništavila. Život je neuništiv, nepromjenjiv, neprekidan i vječan. Stoga ne postoje “pakao prije ovog života” ili “pakao poslije ovog života”. Postoji patnja, odnosno Ograničeno Vrijeme Patnje, izvjesna je svrha tog procesa, i znan je način kako prevazići Ograničeno Vrijeme Patnje. Patnja nije kazna, naročito ne Moja kazna usmjerena protiv vas. Patnja je znak koji ukazuje na to da nešto u životu kojeg živite morate mijenjati. Kada učinite promjenu, patnja automatski nestaje, jer bi bio besmislen svaki produžetak iste. Ništa u Mome svijetu nije besmisleno. Sve pršti od smislenosti i reda. Ne bi bilo ničeg besmislenijeg od toga da insistiram na postojanju paklenih svjetova gdje će vaš boravak, zbog nečeg, biti vječan. Sveštenici koji uče takvim teološkim zabludama, kao po pravilu, za sebe su već odredili zagrobni boravak u vječnom raju. Nikako ne u vječnom paklu. Za njih bi to bilo isuviše neugodno iskustvo. Ali zato nemaju ništa protiv da to iskustvo namjene za nekog drugog. Naročito nekog ko za njihov religijski stup prestavlja opasnost od urušavanja. Jer danas, u svijetu kojeg ste stvorili, imati religiju u svojim rukama, znači imati i moć i sredstva da se upravlja ljudima i društvenim zbivanjima. Niti jedna religija ne predstavlja put ka Meni. Religija je jedan od stupova neprikladne svjetovne moći.

Moram Ti reći – legenda si. Živa legenda. Ljudi, moram vam glasno reći: BOG JE ŽENA I TA JE ŽENA LEGENDA.

Ha ha ha ha. Vidjet ćemo šta ćeš govoriti kad te ova knjiga stavi u određena “iskušenja”.

Jebi ga. Sad imam osjećaj da mi prijetiš. Znaš da nisam naročito hrabar. Osujećuješ moje namjere.

Odlično. Sad sam te navela na psovku. S namjerom. Jer još nisam završila sa temom o svrsihodnosti psovke.

Sjećam se. Maloprije si me ukorila radi psovke.

Ja ne ukoravam. Ne kažnjavam. Iako jesam tvoja učiteljica, neću te spremiti u kut radi toga što sam ti rekla da si možda nepodobno upotrijebio jednu vulgarnu riječ . Međutim, potonja psovka je na mjestu.

Kakav si ti Bog? Prvo učiš da nisi stvorila svjetove vječite patnje, a sad odobravaš i psovku usmjerenu prema samoj Tebi – prema Bogu.

Kada je psovka odraz ljubavi, umjesto mržnje i nemoći, onda je to dobra psovka. Tako i psovka ima svoje mjesto u svijetu kojeg sam stvorila. U intimnim odnosima ljubavi između Mene i tebe, Mene i bilo koga od vas, psovanje je simpatičan vid iskazivanja nježnosti. Zar nikad niste psovali svome djetetu, ili svome ljubavniku/ljubavnici, psovali u namjeri da volite a ne da vrijeđate i nipodaštavate?

Ja lično jesam.

I to je dobro. To je zaista dio potpunosti svega. Navodim vas na potpunost u svemu. Budite dovoljno hrabri i dovoljno otvoreni da dokinete patnju i paklenska stanja i da krenete ka ozračju sreće, uživanja i potpunosti. Tako će sve imati smisao i svrhovitost. I pakao, i ljubav, i psovka…

 

* Uradi nešto, Branimir Štulić

 

                * kabur, prema islamskom vjerovanju mjesto gdje duša nakon smrti čeka na Sudnji Dan. ako je bila grješna, ta će duša već osjećati strašni dah paklenskih kazni.

 

                * džehenem, pakao, arapski

 

 

 

Dio iz knjige „Bog je Žena“

 

 

---

* Uradi nešto, Branimir Štulić

* kabur, prema islamskom vjerovanju mjesto gdje duša nakon smrti čeka na Sudnji Dan. ako je bila grješna, ta će duša već osjećati strašni dah paklenskih kazni.

* džehenem, pakao, arapski