Slaven Tolj: Dubrovniku prijeti kulturocid

Sa Slavenom Toljem, istaknutim hrvatskim vizualnim umjetnikom i voditeljem međunarodno poznate Art radionice Lazareti, razgovarali smo o kriznom stanju na dubrovačkoj kulturnoj sceni. O »performansima« dubrovačkoga gradonačelnika, zloupotrebi Srđa, obnovi Lazareta, provincijalizaciji Dubrovnika i drugim vrućim temama, Tolj govori oštro i britko, bez dlake na jeziku, podsjećajući da je obrana javnoga interesa, ma kako to danas patetično zvučalo, dužnost svakog uzornog građanina.

Kako komentirate nedavni »performans« dubrovačkoga gradonačelnika Andra Vlahušića koji je gradskim kulturnim institucijama najprije najavio »skidanje« s proračuna, a potom je izjavio da ih je samo provocirao?

– Na jednom neuglednom listu papira Vlahušić je kao ciljeve gradske kulturne politike istaknuo prestanak financiranja upravo ustanova u kulturi koje najbolje rade. Nakon dva dana, kada je kulturna javnost ipak reagirala, izjavio je da je njegov nasrtaj u stvari bila umjetnička provokacija i performans kojim je želio probuditi usnule kulturne institucije i prisiliti ih da pokažu više želje za zaradom, kako ih je želio potaknuti da se samofinanciraju.

Žalosno je da se na sastanku gdje je izveo taj »performans« i gdje su bili prisutni svi ravnatelji ustanova u kulturi, nije dobio jednu veliku zajedničku pljusku. Na sastanku mu se nije suprotstavio nitko osim ravnatelja Umjetničke galerije Antuna Maračića koji je njegov istup ispravno nazvao kulturocidom. Jedina ideja koja vodi Vlahušića je zarada, a izgleda da ga potpuno izluđuje nemogućnost da u prostorima u kojima djeluju ustanove u kulturi, a riječ je o redom atraktivnim spomeničkim objektima, radi što mu padne na pamet. Ne znam otkud sebi uzima za pravo da govori o stvarima koje ne poznaje i to na isključiv način, da maltretira ljude svojim beskrajnim monolozima i diletantskim idejama koje bi oni trebali provoditi, da ponižava ljude i uzima im vrijeme. Miješa se u sve sfere i sve najbolje zna, osim što ne zna slušati. Drži beskrajne monologe, a u posljednje vrijeme postaje i nasilan. On jednostavno građane smatra zaposlenicima njegove privatne tvrtke nad kojima se iživljava i provodi mobbing. Hiperaktivan je i opsesivan i mislim da je vrijeme da otiđe na dulji odmor.

Ako se prisjetimo da je i Ivan Jakovčić iskoristio performans kao dimnu zavjesu nakon skandalozne izjave da bi Porečki annale trebalo odmah zatvoriti jer izloženi radovi nisu na njemu prihvatljivoj razini, čini se da političari rado posežu za tim oblikom umjetničkog izražavanja. Zašto su uvjereni da su performeri?

– Termin performans je u medijima toliko vulgariziran da nije čudo da ga gradonačelnici rado koriste. Svaka budalaština naziva se performansom. Andro Vlahušić nazvao je svoj diletantski istup umjetničkom provokacijom. Mislim da se tu radi samo o narcisoidnosti i nespretnim pokušajima skretanja pozornosti s tema na kojima se vrte puno veći interesi i profiti. Osim toga, oni jednostavno obožavaju pozornost medija makar bila i negativno intonirana.

Zanimljivo je da i Vlahušić i Jakovčić »guraju« golf-terene i projekte poput Muzeja Guggenheim. Kakav odnos imaju prema autohtonim lokalnim idejama?

– Zanimljivo bi bilo istražiti tko stoji iza ovih projekata, to jest tko suflira ovim gradonačelnicima i nudi im identične programe i »investicije«. Jutarnji list je prije nekoliko mjeseci objavio veliki prilog o procvatu crnogorskog turizma s tezom da bismo se trebali ugledati na takav koncept i otvorenost prema stranim investitorima. Napravljen je i razgovor s Milom Đukanovićem, crnogorskim gubernatorom, u kojem je objasnio svoj koncept i ideju života rekavši kako će Crna Gora učiniti sve da ukloni svaki otpor stranim investicijama. Pritom obećava da će svaki Crnogorac bez rada imati mjesečnu plaću od 2000 eura, ali samo ako budu poslušni i ako ne budu smetali potencijalnim investitorima. To monstruozno obećanje života bez rada, ta bolesna ideja trutovskog života naišla je na veliko odobravanje i podršku naših političara. Gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić nedavno je rekao nešto slično: »Ovaj prostor postao je jako vrijedan, a mi sami ne znamo što s njim, upropaštavamo ga. Nemamo kapacitet da upravljamo tim prostorom i trebamo ga dati onima koji znaju.«

Lokalne inicijative, i to ne samo u kulturi, samo su smetnja takvoj nakaradnoj filozofiji. I lokalno stanovništvo je smetnja.

Navlačenje engleske travice na hrapavi pejsaž iznad Dubrovnika povjesničar umjetnosti Joško Belamarić je nazvao protuprirodnim bludom. Je li Srđ posljednja crta obrane Grada od anticivilizacijskih ideja?

– Kad govorimo o Srđu, govorimo ustvari o prostoru u srcu grada, o jedinom prostoru na kojem se u budućnosti Dubrovnik može razvijati. Dakle, riječ je o sudbini Grada. Srđ je Grad i Grad je Srđ. Ako dopustimo da na Srđu izraste tumorna izraslina u obliku privatnoga apartmanskoga grada nad gradom, da 350 hektara površine postane ekskluzivni klupski prostor, definirat ćemo zauvijek ideju Dubrovnika. Grad će napokon postati samo turistička destinacija, a stanovnici Grada bit će samo obespravljena jeftina radna snaga u uslužnim djelatnostima. Prema ovim prostorima mnogi osvajači imali su aspiracije, ali tek s hrvatskom državom upravo oni koji su se kičasto zaklinjali u zajednicu i domoljublje odlučili su iz osobnih materijalnih interesa prodati Domovinu. Da bi to lakše realizirali, osmislili su i zakon, Zakon o golfu, čija je ideja otimanje zemlje, gaženje javnog interesa i omogućavanje zgrtanja golemog profita za korist redom sumnjivih investitora.

Građani su prepoznali opasnost koja se krije iza ovog »projekta« i odbacili kriminalni scenarij okupacije Srđa te pokazali da ne žele pristati na takvo poniženje, da svi zajedno još uvijek imamo dovoljno samopoštovanja i svijesti o zajedničkom prostoru. Građanska inicijativa »Srđ je naš« nastoji se zajedničkim snagama suprotstavili trajnoj devastaciji ovog prostora i zaštititi Grad od nove agresije koja je u nekim elementima zloćudnija od one ratne koju smo ne tako davno doživjeli. Važno je da nam se u tome nastojanju priključilo Društvo arhitekata Dubrovnika koje je u potpunosti odbacilo ponuđeni »projekt«, što je jedan od rijetkih primjera gdje se struka nije vodila partikularnim interesima nego se dosljedno suprotstavila devastaciji prostora, štiteći tako i svoj profesionalni dignitet.

Što se krije iza gradonačelnikove najave da će postupno smanjivati sredstva za administrativne i tehničke troškove rada u ustanovama u korist programa?

– Dubrovnik prosječno izdvaja za kulturu nešto više od drugih gradova u Hrvatskoj, ali je pitanje u kakve programe se ulaže i kakvi su rezultati tog ulaganja. Grad Dubrovnik malen je po broju stanovnika, ali kao grad duge kulturne tradicije ima niz kulturnih institucija koje kao osnivač ima obavezu financirati. Otud i tako veliki budžet koji se izdvaja za kulturu, odnosno za takozvani hladni pogon kulturnih institucija. U same programe izdvaja se malo, a aktivnost institucija ovisi o angažmanu pojedinaca koji su im na čelu. Kvalitetne kulturne strategije i politike nema, a bitne odluke donose političari koji nisu kompetentni za to. Naprotiv, uopće ne razumiju što je kultura i koja je uloga kulturnog sektora. Kulturu doživljavaju isključivo kao novi zabavni sadržaj za turiste. Nisu uspostavljeni ni kriteriji ni ciljevi pa stoga nije čudno da razni uvezeni kičasti programi upitnog sadržaja dobivaju izravnu potporu gradske uprave. Kontinuirani rad se ne cijeni, prednost imaju festivali kakvi god bili.

Svojedobno smo inzistirali da se osnuju kulturna vijeća i donese kulturna politika te da članovi vijeća budu i predstavnici struke koji nisu iz lokalne sredine kako bi se osiguralo objektivno ocjenjivanje programa. Na žalost, praksa da političari izravno odlučuju o financiranju programa nije se time promijenila. Stanje je još i gore, jer je, eto, gradonačelnik direktnom odlukom znatnim financijskim sredstvima nagradio upravo programe koji nisu prošli na vijećima. Istodobno, programima koji su dobro ocijenjeni te, prema tome, imaju ugovor o financiranju s Gradom u ovoj godini, do današnjeg dana nije isplaćen ni dio sredstava iz ugovora zbog nedostatka novca u gradskom proračunu.

Gradonačelnik najavljuje povećanje novca za izvaninstitucionalnu scenu. Veselite li se tome?

– Ne veselim se ni jednoj inicijativi gradonačelnika Vlahušića. Pod izvaninstitucionalnom scenom on podrazumijeva kičaste programe u kojima samo on nalazi svrhu.

Grad namjerava uložiti 30 milijuna kuna u obnovu Lazareta. Kako će se to odraziti na djelatnost Art radionice Lazareti?

– Zbog atraktivnosti prostora Lazareta već godinama radimo pod stalnim pritiskom i opstrukcijama raznih aspiranata na taj prostor. I prošla i ova politička garnitura ne može shvatiti da jedna nezavisna institucija, a mi to jesmo, »zauzima« prostor kojim bi se moglo dobro tržiti. Pokušavaju nas eliminirati, ali zahvaljujući ugovoru koji smo s Gradom potpisali prije 11 godina i kontinuiranom radu, koji je vidljiv kako lokalno, tako i na nacionalnoj i međunarodnoj razini, ne uspijevaju u toj namjeri.

Sadašnji gradonačelnik već dugo ima fiksaciju o Lazaretima. Deseti dan nakon što je došao na vlast, na parkiralištu u Lazaretima prekrojio je plan obnove i namjene Lazareta, za koji smo već ishodili građevinsku dozvolu, te na haubi parkiranog automobila prekrižio Umjetničku školu Luke Sorkočevića, koja je trebala biti jedan od korisnika prostora i imala je važeći ugovor, rekavši da je to predobar prostor za školu.

U vrijeme kampanje za izbore prije šest-sedam godina, kad nije izabran za gradonačelnika, zaustavio me na cesti i pozvao na razgovor da bi mi predstavio svoje komercijalne planove za Lazarete: riva ispod kompleksa, ulaz za putnike s kruzera, virtualni muzej… Odgovorio sam mu da mi sigurno nećemo odustati i da ćemo inzistirati na realizaciji projekta Karantena i ugovoru, kao i realizaciji preuzetih obaveza. Potapšao me po ramenu i rekao: »Tebe smo riješili, ti ćeš biti dekan buduće likovne akademije. Koliko studenata i koliko kvadrata želiš?«. Podrazumijevalo se da je uvjet za to odustajanje od projekta Art radionice Lazareti – projekta Karantena. Odbio sam tu vulgarnu ponudu.

Priča se nastavlja dolaskom Vlahušića na vlast, kada je ustvrdio da je ugovor list papira koji je davno potpisan i koji će on bez problema rasparati iako je do isteka ugovora ostalo još 14 godina. Budući da stvari ne mogu funkcionirati kako je zamislio, mašta o obnovi Lazareta i zaobilaznom načinu naše eliminacije iz prostora bar za vrijeme obnove. Posebno ga smeta projekt »Artists in residency« koji već 11 godina ne uspijevamo realizirati na predviđeni način jer gradska tvrtka Sanitat u prostoru predviđenom za taj program skladišti otrove za štakore. U ugovoru između Grada i Art radionice Lazareti stoji da se Grad Dubrovnik obvezuje u najskorijem roku iseliti skladište otrova kako bi Art radionica Lazareti obnovila i stavila u funkciju prostor za spomenuti program. Otrove drže u Lazaretima samo da ARL ne obnovi prostor i ne pokrene program. Otrovi tako rezerviraju prostor za neku drugu otrovnu namjenu.

Kakve planove Grad ima s Lazaretima nakon obnove?

– Koncept korištenja prostora bio bi nalik na djelovanje Culture Cluba koji odnedavno postoji u tvrđavi Revelin koja se sada višenamjenski koristi, pa je tako disco klub ujedno i koncertni prostor Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Tako su koncerti našeg orkestra jedinstveni u svijetu jer izvedbe prati šum frižidera i ledomata, disco atmosfera, ustajali vonj noćne zabave zaostao nakon koncerta Magazina…

Kako interpretirate gradonačelnikovu izjavu da ustanove u kulturi svoju logistiku trebaju staviti na raspolaganje nezavisnim produkcijama?

– Iza tobožnje skrbi o nezavisnim produkcijama krije se gradonačelnikov plan koji uporno i opsesivno zagovara, da oduzimajući autonomiju ustanovama u kulturi, iste učini tek servisom za programe sumnjive kvalitete koje zagovara i podupire te da potpuno ovlada prostorima koje ustanove u kulturi koriste. Nezavisne produkcije kojima bi institucije trebale logistički služiti u stvari su programi koji parazitiraju na Dubrovniku koristeći zidine kao kulisu za svoje bučne i kratkotrajne manifestacije bez sadržaja i svrhe. Prema tom konceptu svatko tko zaželi koristiti prostorne i druge resurse ustanova u kulturi treba samo osigurati njegovu direktnu potporu, a ravnatelje institucija se pritom ništa ne pita.

Ključeve institucija kao gradskih prostora imat će jedino on i moći će ih u bilo kojem trenutku dati bilo kome. Njegova odluka i kriteriji su jedini i neupitni. Ravnatelji kulturnih institucija su sumnjivi tipovi vrijedni prezira koji se iza zatvorenih vrata bave nerazumljivom elitističkom kulturom i koji su umislili da mogu odgovorno i samostalno upravljati gradskom imovinom.

I nezavisna kultura, pa tako i Art radionica Lazareti, imala bi pravo iskoristiti »dobru volju« i voluntarizam gradonačelnika da demokratizira rad kulturnih ustanova. Ovu kulturocidnu filozofiju najbolje ilustriraju njegove riječi: »Što će vam prostor Lazareta? Prostor vam samo ograničava slobodu. Dovoljno je da tražite i moći ćete koristiti cijeli grad za svoje programe. Kada vam zatreba prostor Umjetničke galerije ili Kazališta, ili tehnika Ljetnih igara, samo mi kažite i sve ćete dobiti. Neće meni ravnatelji odlučivati što se može, a što ne raditi. Prostor Lazareta također mora biti otvoren i dostupan turistima 24 sata, a Grad će upravljati prostorima jer su ti prostori vlasništvo Grada jedan na prema jedan…«.

Nepoznavanje funkcioniranja galerije, kazališta, muzeja, orkestra, nezavisne kulture, prezir prema struci, znanju i ljudima koji se bave kulturom pokazuje njegovu strašnu nelagodu i strah od same ideje Grada, prezir prema životu.