Šušnica: Potez Komšića i Džaferovića bio je jedini mogući odgovor na agresivan diplomatski incident Moskve

Izdvajamo

• Nema se uopšte vremena! Ovo malo bosansko "ne" Moskvi, mora se brzo transformisati u veliko "ne" NATO-a i SAD-a i u diplomatskoj areni, ali još važnije na terenu u Bosni.

Povezani članci

• Zlatko Hasanbegović neobavezno
• Prevarama do diplome: Hirurg specijalizaciju u Srbiji završio tezgareći u Njemačkoj
• Almir Salihović, koordinator „Prvog marta“: Naš je teret opstanka
• Blizu Vučićeve kuće nađeni sanduci s oružjem
• U Sarajevu završeni protesti zbog nenabavke vakcina
• Drago Bojić: Papa Franjo predstavlja bolju stranu Katoličke crkve i kršćanstva

Mislim da su mnogi svjesni, a mnogi i nesvjesni, da Beograd i Moskva nikada neće imati povoljniji trenutak i povoljniju konstalacija snaga i međunarodnih odnosa u regionu i Evropi za intervenciju u Bosni, nego što će ga imati u nekoliko sljedećih mjeseci. I za radikalske mozgove u Srbiji ovo je istorijska šansa. Kada se istorijski procesi dovedu do ovakve tačke u kojoj protivnici istovremeno vide istorijsku šansu, ratovi nisu izuzetak, već pravilo!

Srđan Šušnica, kulturolog, diplomirani pravnik i publicista, odličan je poznavatelj ruske politike, njezinog malignog utjecaja u Bosni i Hercegovini i regionu, ali i ukupne političke scene naše zemlje, te sigurnosnih pitanja.

Razgovarao: Faruk Vele

Zbog učestalih prijetnji smrću koje su upućivane njemu i njegovoj porodici, Šušnica je početkom prošle godine bio prisiljen da napusti Banju Luku. Tako je na najgori način upoznao i opasnosti života pod režimom proruskog čovjeka Milorada Dodika.

U nedavnom autorskom tekstu za Atlanstku inicijativu, Šušnica je upozorio na sve ovo što smo mogli vidjeti ovih dana u kontekstu odnosa Rusije i Bosne i Hercegovine.

Sada u intervjuu za Radiosarajevo.ba Šušnica daje veoma preciznu analizu najnovijih poteza Moskve, Beograda, Banje Luke, veza Zagreba i hrvatske politike s posljednjim dešavanjima u našoj zemlji, kao i moguće projekcije budućih dešavanja.

Apelira na brzu reakciju Sjedinjenih Američkih Država, NATO-a, odnosno kompletne međunarodne zajednice. Dok nije kasno…

Gospodine Šušnica, po Vama, koji su stvarni razlozi zbog kojih je ruski šef diplomatije Sergej Lavrov ponovo boravio u Bosni i Hercegovini u okviru regionalne turneje?

Lavrov je simboličnim aktom na godišnjicu potpisivanja Pariškog mira (Daytonski mirovni sporazum, op.a.), 14. decembra posvetio jednaku protokolarnu i državničku pažnju jednom entitetu,  jednoj partiji i udruženju građana, kao i državi Bosni i Hercegovini. Moskva zna da u Bosni i Hercegovini može sama dizajnirati protokol međudržavne posjete, ali i unutrašnje političke procese, onako kako njoj najbolje odgovara. I odlučila se da se više ne pretvara.

Poput njegove prethodne, ova posjeta je bjelodano razotkrila vrlo važnu stvar,a to je kako zvanična Moskva zamišlja Bosnu i Hercegovinu. Zamišlja je, ne kao jedinstvenu republiku, državu, već kao labavu uniju dvije tobož “države” i tri tobož konstitutivna naroda. To je, na kraju krajeva, od prvog dana Daytona, pozicija zvaničnog Beograda i bh. entiteta RS, ali i nacionalističke intelektualne scene u Srbiji.

Ovakvo rusko viđenje jedne nezavisne države nije incident za Moskvu. To je strategija eksploatacije ili proizvođenja međuetničkih tenzija i sukoba u postkomunističkim zemljama, u kojima se stvaraju ili podržavaju de facto odcjepljenje i nepriznate paradržave i sporne teritorije.

Ovakav Lavrovljev nastup u Bosni, ne razlikuje se suštinski od pristupa Moskve drugim zamrznutim konfliktima – od južnog Kavkaza u Jermeniji i Azerbejdžanu (Nagorno Karabah), Gruziji (Južna Osetija i Abhazija), preko istočne Evrope u Ukrajini (Donbas i Krim), Moldaviji (Pridnjestrovlje), pa evo do Balkana, u Kosovu (sjever Kosova) i Bosni i Hercegovini.

Za većinu ovih zamrznutih konflikata Moskva vidi rješenje u konceptu “two state solution”. To je ruska pozicija i prema Nagorno Karabahu, i Južnoj Osetiji i Donbasu i Pridnjestrovlju, i svakako prema Bosni i bh. entitetu RS.

Taj lanac zamrznutih konflikata je ustvari nosač ruskih interesa, koje Rusija koristi za destabilizaciju država i regiona, kao novi “berlinski zid” i stratešku buffer zonu prema NATO-u, zapadnoj demokratiji i liberalizmu. Nažalost, Zapad, prije svega tu mislim na Evropljane sa svojim mekim, potkapacitiranim, nekad i licemjernim pristupom prema Bosni, kako devedesetih, tako i danas, su dozvolili prvo stvaranje, a zatim i legalizaciju tvorevine rata i genocida, a zatim je ostavili kao zamrznuti konflikt Beogradu i Moskvi – “na izvolite”.

Kako vidite njegove nastupe i poruke? Prvo susreti sa Miloradom Dodikom u Lukavici, potom sa Draganom Čovićem. I to, u slučaju Dodika, bez zastave države Bosne i Hercegovine. Rusija je ranije izbjegavala takve provokacije. Šta se dešava sada?

Ova posjeta je razotkrila da, pored tretiranja bh. entiteta RS kao tobožnje države, zvanična Moskva i jednu partiju (HDZBiH), te udruženje građana (HNS) i tzv. konstitutivnost naroda tretira kao tobož državotvorne elemente kojima, eto, samo treba dati adekvatnu teritoriju pa da postane tzv. treći entitet.

Pothranjujući najniže panhrvatske nacionalističke porive, Moskva je i od bosanskog HDZ-a, ali i od zvaničnog Zagreba uspjela napraviti rusku petu kolonu i u Bosni, i u Evropskoj uniji. Zagreb de facto pomaže Moskvi u uspostavi trećeg etnoteritorijalnog fakticiteta, što lobirajući u EU institucijama i članicama, što koalirajući preko bosanskog HDZ-a sa velikosrpskim radikalima i Putinovim režimom.

Entitet je tako i za Moskvu, kao i za Beograd, Zagreb, Banju Luku i bosanski HDZ postao eufemizam za (para)državu, unutar labave unije. Eufemizam za mirnu disoluciju Bosne i Hercegovine prije njenog ulaska u EU.

Tu leži i odgovor na pitanje kako to da Moskva oficijelno podržava teritorijalni integritet i nezavisnost Bosne i Hercegovine.

Pa, Moskvi nije problem da podržava i tobožnju “državnost” entiteta i državnost nečega što oni percipiraju labavom “unijom država”. Kada Dodik bude pravio referendum neće to biti o odcjepljenju, već upravo o samoopredjeljenju unutar Bosne i Hercegovine, o državnom statusu RS-a unutar Bosne i Hercegovine. Sličan referendum će organizovati i HDZ. I ovce skoro na broju, i “slovo Daytona” skoro pa sito.

Još jedan od hiljada, razlog zašto daytonsku strukturu treba pothitno i iz temelja mijenjati. I zašto bi entiteti i razni etnoteritorijalizmi i razni teritorijalni, konstitutivni i izborni monoetnički ekskluziviteti u Bosni – morali konačno otići na smetlište istorije.

Kako, poslije svega, vidite odbijanje Džaferovića i Komšića da se susretnu sa Lavrovom?

Potez Predsjedništva BiH je po mom mišljenju bio jedini mogući i iznuđeni odgovor na težak i agresivan diplomatski incident koji je Moskva učinila.

Državni organi i državnički orijentisani političari u Bosni moraju osvijestiti da nakon ovog čina – nema nazad i moraju se osvijestiti koliki i kakvi bezbjednosni rizici svima u Bosni vise nad glavom.

Pitanje je da li imaju viziju, kapacitete, inteligenciju, volju, koordiniranost i saveznike za rovovsko sučeljavanje sa svim predstojećim prijetnjama, izazovima i rizicima.

Bosna i sve progresivne snage moraju spremno primiti i brzo upravljati tom novom energijom iz Washingtona.

Nema se uopšte vremena! Ovo malo bosansko “ne” Moskvi, mora se brzo transformisati u veliko “ne” NATO-a i SAD-a i u diplomatskoj areni, ali još važnije na terenu u Bosni.

Moraju se animirati ključne NATO zemlje, ali i angažovati, kapacitirati i koordinirati domaće institucije i snage. Niko neće card blanch braniti Bosnu. Ako Bosanci odbrane državu dobiće tapšanje po ramenu, a ako je izgube, dobiće sleganje ramenima i izraze sućuti.

Bosna, kao i NATO, moraju odraditi svoj dio posla – od faze odvraćanja Srbije, RS i Rusije od krajnjih namjera, preko faze dekonstrukcije i demontaže ovih slojeva nanesenih zadnjih par decenija, do faze konstrukcije nove političke i ustavne strukture te faze tranzicije.

Mora se osvijestiti da smo još uvijek daleko od razgovora o novom ustavnom uređenju. Prije toga mora doći do odlučnog odvraćanja i dekonstrukcije remetilačkih faktora i struktura u i oko Bosne i Hercegovine, to jeste, mora se doći do stabilne i povoljne klime u kojoj će se moći relaksirano i bez tenzija razgovarati o reformama, na dobrobit svih građana i individualnih i kolektivnih identiteta. Istorijska je šansa!

Kakve bi sve ovo posljedice moglo da ima?

Ova posjeta je simboličkoskidanje rukavica i njeno bacanje Zapadu. Jasna poruka Moskve Zapadu: tu smo i namjeravamo tu ostati.

Administracija novog američkog predsjednika Joea Bidena, kao i domaći akteri, moraju razumjeti da Moskva ne vidi Bosnu, već liniju razgraničenja sa Zapadom, front svog ruskog svijeta, a Beograd front “srpskog svijeta”.

Oni su tu liniju spremni braniti svim i svačim, pa i ruskim i srbijanskim čelikom, ali sa tuđim sudbinama i životima, prije svih bosanskih Srba koji će platiti najskuplju cijenu u slučaju bilo kakvih referendumskih i drugih avantura!

Ako Moskva i Beograd pokažu volju i spremnost, RS režim će gurnuti bosanske Srbe u novu pogibelj. Davno sam rekao RS je kamen oko vrata bosanskim Srbima, i on postaje sve teži.

Treba se pripremiti da reforma Daytona sa novom američkom administracijom neće ići “kao vrelim nožem kroz puter”. Mnogi mogu ostati iznenađeni oštrinom i brzinom reakcije iz Moskve i Beograda. Pogotovo nakon vrlo jasnih poruka koje dolaze od nove američke administracije i nakon jasne poruke koju je poslalo Predsjedništvo BiH uskrativši Lavrovu sastanak sa kolektivnim šefom države.

Nemojmo gajiti iluzije! Moskva i Beograd imaju volju, odlučnost, resurse i značajnu prednost na terenu u Bosni, u odnosu na Zapad. Vidjeli smo u aprilu ove godine da ruski transporteri nesmetano slijeću u Banju Luku i iskrcavaju vojne jedinice.

U RS-u djeluju proruske radikalne paramilitantne organizacije, uglavnom velikosrpske i četničke provincijencije. Policija RS se nesmetano militarizuje i naoružava, a Rusi nesmetano oživljavaju namjensku industriju u Bratuncu i Bijeljini.

Režim u RS-u je za četiri do pet dana sposoban mobilizirati, organizovati i platiti/privući više od 15.000 ljudi, mahom radikalizirane omladine, kriminalnih struktura, plaćenika iz zaštitarskih agencija, pripadnika policije RS, dio pripadnika Oružanih snaga (OS BiH), dobrovoljce i proksije iz Srbije i Rusije…

Rusi nesmetano naoružavaju Srbiju i RS preko vazdušnog prostora članica NATO-a od kojih se neke ponašaju kao da su još dio sovjetskog lagera. Četiri godine Trumpovog mandata radikalizirana Vučićeva Srbija je iskoristila da se ponovo naoruža. Uložila je preko dvije milijarde američkih dolara u nabavku i modernizaciju ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane i oklopnih snaga!

Po svim kategorijama, vojni kapaciteti Srbije su sada na nivou 1992. godine i vojno su najmoćniji od svih postjugoslovenskih država, pa i Hrvatske. Kao što je Sonja Biserko u nedavnom intervjuu za Deutsche Welle sjajno argumentovala – Srbija nikada nije odustala od ratnog plijena u Bosni.

A sada je i vojno opremljena kako bi mogla još više rizikovati u odbrani svoje, kako je to Dobrica Ćosić formulisao jedine pobjede u ratovima devedesetih. Na političkoj sceni Srbije i RS nema glasova razuma.

Opozicija u RS-u je zaglavljena u matricu velikosrpstva i odbrane RS, i svojim držanjem je Dodikov saučesnik u njegovim geopolitičkim avanturama. San opozicije u RS-u jeste da Dodik mirno ode s vlasti, da se tenzije stišaju, pa da oni nastave da budu čuvari “RS vatre”, tobožnji reformatori, neki “novi dodici” i svježi daškovi vjetra na Balkanu. Ti dani su prošli, ko god zamjeni Dodika moraće našiljiti olovku za potpisivanje reformskih akata.

Vaše procjene su prilično dramatične. Šta, zapravo, želite reći?

Ja ne impliciram da će režimi u Srbiji i RS zaista i ući u nove sukobe u Bosni, već samo da postoje ozbiljni vojni kapaciteti i još ozbiljnija geopolitička stremljenja i ideološki porivi. Ali i nikada povoljnija pozicioniranost Moskve i konstatacija odnosa i snaga u regionu i u međunarodnim odnosima.

Naspram ovakve pozicioniranosti Moskve i Beograda, šta to Zapad ovog momenta ima na terenu? Misija Althea i njene snage za brza dejstva su daleko i potkapacitirane su u svakom pogledu da se brzo suprotstave, a kamo li preveniraju eskalaciju nasilja podržanu od Beograda i Rusije.

Šta to bh. državni oružani aparat ima na terenu i gdje? Koji su to faktori na terenu koji mogu odvraćati i Moskvu, Beograd i Banjau Luku od ultimativnih referenduma i poteza? Koji su to kapaciteti kojima bi se mogle provesti tzv. bonske ovlasti visokog predstavnika, čak kada bi se i revitalizirale?

Mislim da nakon ove posjete i godišnjice Pariskog mira, treba očekivati da će režimi u Moskvi, Beogradu i Banjoj Luci, uz sekundiranje iz Zagreba, učiniti sve u njihovoj moći da slome volju i odlučnost i Sjedinjenih Američkih Država, i Evrope za reformama ustavne konstrukcije Bosne i Hercegovine, te će stvarati atmosferu straha i nestabilnosti kako bi se evropske vlade uplašile od većeg vojnog angažmana misije Althea, a reforme usporile ili dezavuisale u pravcu rješenja koja bi Moskvi i susjedima Bosne i Hercegovine bili po volji.

Zato je Lavrov u obraćanju iz Dodikovog ratnog štaba, posebno atakovao na instituciju OHR-a, odnosno visokog predstavnika, kao i na provedbu Daytonskog sporazuma jer u njoj Rusi nemaju mogućnost uticaja tj. veta.

Moskva i Beograd će na sve načine pokušati pitanje novog uređenja Bosne i Hercegovine iz okvira i mehanizama Daytonskog sporazuma i Ustava BiH prebaciti u okvir Savjeta bezbjednosti, gdje Rusi imaju mehanizam veta. To je moguće samo kroz takvu promjenu faktičkog stanja na terenu u Bosni i Hercegovini, najvjerovatnije vojno-političkog karaktera, koja će raspakovati Dayton i učiniti ga pase.

Taj novi fakt koji mijenja pravila igre može biti npr. referendum o državnom statusu RS-a ili tzv. Herceg Bosne unutar ili van Bosne i Hercegovine, ili npr. oružani incidenti koji bi brzo eskalirali, ili npr. prisustvo strane vojne sile van Dejtonskog aranžmana. Ili sve tri fakta sukcesivno.

Bitno je razumjeti da ukoliko dođe do referenduma, pa do odgovora državnih institucija i eskalacije oružanog nasilja prije nego Zapad osnaži svoje preventivno vojno prisustvo kroz misiju Althea – Moskva će proglasiti Dayton propalim mirom, RS ugroženom i sletiće u Banju Luku, a svako novo angažovanje međunarodnih vojnih misija će biti uslovljeno odobrenjem Savjeta bezbjednosti, gdje Rusija ima veto!

Misije Althea bi mogla biti tada samo posmatračka misija ako Rusi odobre, i izvan teritorije RS-a. Ovo su strašni scenariji za sve građane Bosne i Hercegovine, bez obzira kako se zovu, osim za Dodika i režimsku huntu u Banjoj Luci i po gdjegod još.

Možda treba početi brojati dane ko će prvi sletiti na banjalučki aerodrom ili ko će prvi imati efektivu na bosanskoj strani granice prema Srbiji. Jer ko to učini okrenuće situaciju u BiH u svoju korist.

Ako se Zapad promptno ne odazove pozivima iz Bosne i Hercegovine, a američka administracija hitno i adekvatno ne odgovori na ove izazove, građani Bosne i Hercegovine, u i van nje, će možda sa gorčinom gledati inauguraciju novog američkog predsjednika.

Bosna bi mogla postati prvo iznevjereno obećanje Bidenove administracije, i prije nego ona stupi na vlast.

Da li i sve ovo treba posmatrati u kontekstu Bidenove pobjede, pa i njegovih poruka “da posao u BiH nije završen”?

Mislim da je Bidenova pobjeda samo ubrzala procese na kojima Beograd i Moskva rade jako dugo i predano. Nije Lavrovljeva agresivna gesta u Sarajevu odgovor Bidenovoj administraciji, već pištaljka koja označava da vrijeme ističe i da može početi utakmica koju oni imaju spremnu već godinama.

Da se nije desilo sad, desilo bi se za četiri godine, možda u još povoljnijoj klimi za rasturanje Bosne ili promjenu granica na Balkanu. Ključna remetilačka snaga u regionu, pogotovo za Bosnu, nije Moskva, već režim i strukture u Srbiji, nikada demilitarizovani i pacifikovani, i nikada suočeni sa odgovornošću države za rat i genocid.

Oni su rehabilitovali političke ideje i snage iz devedesetih, imaju strategiju, ključne političke i bezbjednosne poluge u regionu, oni guraju procese, otvaraju se za Moskvu, Peking, Tursku, ili evropske ultradesničare, afričke i azijske autokrate, za bilo koga ko im može biti od koristi za njihove “nacionalne” interese.

Režim u Beogradu i onaj u Banjoj Luci sada su pred ključnim izborom: odmah ići na eskalaciju, obezbjediti uslove na terenu i pozvati Moskvu da intervenira, ili propustiti ovaj momenat i pokušati održati status quo, dok po njima eskalacija ne bude neizbježna.

Mislim da su mnogi svjesni, a mnogi i nesvjesni, da Beograd i Moskva nikada neće imati povoljniji trenutak i povoljniju konstalacija snaga i međunarodnih odnosa u regionu i Evropi za intervenciju u Bosni, nego što će ga imati u nekoliko sljedećih mjeseci. I za radikalske mozgove u Srbiji ovo je istorijska šansa.

Kada se istorijski procesi dovedu do ovakve tačke u kojoj protivnici istovremeno vide istorijsku šansu, ratovi nisu izuzetak, već pravilo!

Radiosarajevo.ba