Hrvatska ugrožava Bosnu i Hercegovinu

Povezani članci

• Zablude nadjačavaju razum
• Heni Erceg: Sjevernokorejski sindrom
• FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (7)
  25 izgubljenih godina
• Boris Dežulović: Hrvatska Wikipedija i druge budalaštine
• Ustvane promjene – Gledaj od čega se živi
• Boris Dežulović: Nedjelja kad je došao Vincent

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Dakle Milanoviću, ako želiš sebi pomoći moraš u svom mozgu mijenjati svijest prevazilazeći mržnju i isključivost. Moraš shvatiti da naspram tebe stoje drugi isto tako jednako vrijedni ljudi i da smo zajedno bogatiji u našoj različitosti. U životu postoje razlike ali smo u suštini svi jedno. Ljudsko suosjećanje i izgradnja povjerenja je most ka prevazilaženju mržnje koja je okupirala mozak.

„Tačno je da gospodin Tuđman nije optužen, pošto je mrtav, ali da je živ bio bi ovdje na optuženičkoj klupi. General Bobetko da je živ, bio bi na optuženičkoj klupi. To treba imati u vidu kada se govori od udruženom zločinačkom poduhvatu“. Tako je govorio sudija Haškog tribunala Jean Claude Antonetti ističući u presudi kako se na čelu udruženog zločinačkog poduhvata, nalazio  prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je sa liderima Herceg Bosne, dogovorio etničko čišćenje Bošnjaka i Srba s teritorija BiH koje su se smatrale hrvatskim. Prema presudi iz 2013. godine namjera tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne bila je „uspostavljanje etnički čistog hrvatskog entiteta i njegovo pripajanje Hrvatskoj. Na 26 tačaka optužnice su spomenutu sljedeći zločini; ubijanje, progon, deportacija, silovanje, prisilno premještanje, protupravno zatočavanje, okrutno postupanje, oduzimanje imovine širokih razmjera, protupravni prisilni rad, uništavanje vjerskih i obrazovnih ustanova, protupravni napad na civile.

Sudac Antonetti istakao je takođe kako su  „pripadnici HVO-a redovno tukli zarobljenike. Jednog zatočenika u Heliodromu su natjerali da poliže vlastitu krv jer – balijska krv ne smije ostati na hrvatskoj zemlji“, naglašavajući kako se nije radilo o individualnim zločinima nekolicine vojnika, već organizovanoj akciji osmišljenoj u Zagrebu.

Zato i posljednja izjava hrvatskog predsjednika Milanovića jeste kontinuitet jedne omalovažavajuće, podcjenjivačke, rasne i diskriminatorske politike zapadnog susjeda koja se gotovu ni po čemu ne razlikuje od konteksta presude sudca Antonettia. Umjesto „lizanja“ nudi nam se  finija forma u obliku „sapuna i parfema“.

Milanovićeva izjava je slika i prilika odnosa zvaničnika Republike Hrvatske prema suverenoj i nezavisnoj državi Bosni i Hercegovini. Većina njenih političara daje punu podršku Čoviću i HDZ-u jer  se nikad nije ni odustalo od ratnih ciljeva Tuđmanovog režima, zbog čega se sveukupni odnos nama susjedne države sveo na podršku jednoj stranci umjesto cijeloj državi, što je bez sumnje pokušaj njene destabilizacije.

Niz je primjera koje ukazuju na rast tendencija iz devedesetih. Bosni i Hercegovini se nameće mišljenje Hrvatske što treba da radi dok lobistički krugovi u Briselu zahtjevaju stvaranje trećeg entiteta od EU. Diplomatske veze na relaciji Zagreb-Mostar se odvijaju bez ikakvih državnih protokola kao da granice među državama ne egzistira, dok Pelješki most kod Neuma se gradi punim intenzitetom bez da je potpisan ikakav međunarodni sporazum. Na Trgoviškoj gori u blizini granice se gradi odlagalište za nuklearni otpad bez da se Bosna i Hercegovina pita za mišljenje. Hrvatska elektroprivreda proizvodi električnu energiju u hidroelektrani Orlovac u Hrvatskoj godinama koristeći vodu iz najvećeg vještačkog jezera u Evropi, Buškog jezero koji se nalazi na na putu Livno -Tomislavgrad. Korišćenje vode nije regulisano međunarodnim sporazumom. Pitanje je dokle više? Treba li Bosna i Hercegovina da šuti i mirno gleda na nepravdu svojih susjeda?

Jasno je da Milanović, poput većine hrvatskih zvaničnika ima problema sa mozgom. Psihologija konflikata i rata u Hrvatskoj se nije puno promijenila poslednjih 30 godina, samo je upakovana u drugu formu. Dehumanizacije bosansko-hercegovačkog društva je prisutna u  svakodnevnim izjavama i proizilazi iz nedostatka  spoznaje da umjesto mržnje treba graditi povjerenje i mir sa susjedima. Što je to što treba da se promjeni u glavama hrvatskih zvaničnika da bi se prestalo sa dehumaniziranjem drugih i drugačijih? Koliko krvi treba da se prolije i koliko ljudi treba da se iseli da bi na ove prostore vratila ljudskost i mir? Zar nije vrijeme da se rane počnu zacijeljivati i vrati vjera ljudima u bolji život? Lideri stvaraju mir a narod ga treba održavati. Zašto se Hrvatska ne suoči sa svojom prošlošću i počne graditi nacionalni identitet zasnovan na istini te time da šansu miru? U njemačkom udžbenicima posebno mjesto je posvećeno izučavanju holokausta. Imena ubijenih Jevreja se mogu naći na svakom koraku: u koncentracionim logorima, na pločniku Berlina, građevinama, jednostavno svugdje u njihovom okruženju kako se gorka prošlost nikad ne bi vratila? Zašto u hrvatskom obrazovnom procesu nema ni jedne riječi o udruženom zločinačkom poduhvatu i presudi Haškog tribunala?

Dakle Milanoviću, ako želiš sebi pomoći moraš u svom mozgu mijenjati svijest prevazilazeći mržnju i isključivost. Moraš shvatiti da naspram tebe stoje drugi isto tako jednako vrijedni ljudi i da smo zajedno bogatiji u našoj različitosti. U životu postoje razlike ali smo u suštini svi jedno. Ljudsko suosjećanje i izgradnja povjerenja je most ka prevazilaženju mržnje koja je okupirala mozak.

Mozak je napravljen za promjene i to je naše evolucionarno nasljeđe od koga ne treba bježati!