Esad Bajtal: RELIGIJA, FAŠIZAM I ANTIFAŠIZAM U BiH

Autor/ica 👤Esad Bajtal 28.11.2020. u 10:10

Povezani članci

Prilog fenomenologiji (z)vjerskog cinizma SPC

Zagreb, 1-2 10. 2005.

Tekst polazi od odredbe fašizma kao «filozofije političkog monizma» koja svoje nazore izvodi iz jednog jedinog, za političke svrhe, operativno najefikasnijeg principa. U tom smislu, tekst smatra fašističkim svaki govor ili akciju isključivosti, neovisno o tome da li oni svoj oslonac nalaze u religiji, naciji, rasi, boji kože, ili bilo kojoj drugoj ideologiji socijalno pogubne jednostranosti koja ne priznaje Drugog i Drugačije. Obzirom na odnos religije i fašizma, povijesno iskustvo pokazuje da je svaki fašizam religiozan: niti ima religije otporne na fašizam, niti fašizam bira religiju. Na bh prostorima proces fašizacije najdublje je prodro u tkivo Srpske pravoslavne crkve (SPC). Izdaja Vjere u korist politizacije religije nije mimoišla ni druge dvije vjerske zajednice BiH. Konačno, antifašizma u BiH ima i svoju povijesnu i vjersko-doktrinarnu tradiciju, ali, u ovom trenutku nema praktičnu moć ni snagu neophodnu za demokratizaciju i ozdravljenje društva.

Dr. Esad Bajtal

Uprkos kontraverznog lika fašizma (njegove pojavno-fenomenološke raznolikosti i mnoštva definitornih odredbi)¹, govorit ću s aspekta fašizma kao «filozofije političkog monizma»; dakle onog fašizma koji, povijesno-kontekstualno (i od prilike do prilike), svoje životne i praktične nazore izvodi iz jednog jedinog, u datom trenutku operativno najefikasnijeg principa.

U okviru naznačene teme, principijelno fašističkim ćemo smatrati svaki govor ili akciju isključivosti, neovisno o tome da li oni svoj monistički oslonac nalaze u religiji, naciji, rasi, boji kože, ili bilo kojoj drugoj ideologiji socijalno pogubne jednostranosti – koja ne priznaje Drugog i Druge.

Biblijska slika Svijeta počinje iskazom: Na početku bijaše Riječ.

Ako se ikad pojavi neka fašistička «biblija» početak stvaranja svog svijeta ona će, vjerovatno, početi riječima: Na početku bijaše Knjiga.

Šta hoću da kažem?

Neposredno po dolasku na vlast 1933. (30. januara Hitler dobija mandat da oformi vladu, a već 23. marta, ustavnom dvotrećinskom većinom Rajhstaga, za šta je glasao i Katolički centar, on sva ovlašćenja preuzima u svoje ruke), Führer reorganizuje cjelokupno uređenje zemlje i kreće u konkretnu akciju fašizacije kompletnog društva. Pored ostalog, prisilio je različite države Njemačke da izaberu isključivo «nacionalne» vlade. (BiH, danas, upravljaju upravo tri takve nacionalne garniture).

Već 10. maja Hitlerov nacistički režim na berlinskom Opernplatzu, teatralno-javno spaljuje 20.000 knjiga koje su selektivno pokupljene iz gradskih knjižara i biblioteka. Riječ je o knjigama koje Hitlerova propaganda kvalificira kao one koje «nijedan pristojan Nijemac ne bi smio pročitati». Gorjeli su: Franz Kafka, Sigmund Freud, Jack London, Ernest Hemingway, Erich Maria Remarque, Thomas Mann; gorjeli su: Max Brod, Albert Einstein, Sinclair Lewis… Ukupno 526 autora što je svojevrsni fašistički index librorum prohibitorum.

Eto prve očigledne veze fašizma i religije.

A da fašizam ne bira religiju, i da nema religije otporne na fašizam, pokazuju i žalosni primjeri našeg vremena. U Avganistanu, 2001. godine, Talibani spaljuju sve budističke knjige i topovima ruše Buddhine spomenike; iste godine kašmirski separatisti spaljuju sve primjerke Kur’ana; a 2004. godine u jednoj američkoj crkvi spaljuju se knjige o Harry Potteru. I konačno, bh predstava fašističkog liberpiromanstva: u noći 25-26 avgusta 1992. u Sarajevu, Miloševićevi i Karadžićevi nacisti spalili su ne samo knjige, nego i kompletnu zgradu Vijećnice, tj. Nacionalne i univerzitetske bilioteke Bosne i Hercegovine.

Spaljeno je preko milion knjiga i na hiljade autora.

Bio je to početak rata protiv čovjeka, historije, civilizacije i kulture. Gledali smo demonstraciju fašizma direktno podupiranog od Srpske pravoslavne crkve (SPC). Crkve čiji poglavar, patrijarh Pavle, još 1991. godine u svom pismu lordu Karingtonu otvoreno tvrdi kako Srbi ne mogu ni s kim da žive, i da, «tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugosloveni i civilizovana Evropa»² (M. Tomanić, 72)

Upravo, to isto, tvrdnjom da Nijemci ne mogu da žive sa Jevrejima, Slovenima, Ciganima… govore svojevremeno Adolf Hitler i njegovi nacisti. Svoj dolazak iz Beča u Njemačku 1913. g. Hitler pravda upravo neskrivenim gađenjem življenja sa Drugima. On javno izjavljuje: «Gadila mi se ta mješavina Čeha, Poljaka, Mađara, Rusina, Srba, Hrvata i Jevreja».

Džemaludin Latić, profesor islamske teologije u Sarajevu, svoje gađenje spram drugih izraziće svojom čuvenom postratnom medijskom izjavom o tome kako je njemu bliži svaki Iranac iz Teherana nego Hrvat iz haustora.

Sve su to primjeri religijskog na(r)cizma, religijske isključivosti i apsolutizacije vlastite religije. Religije koja svojom otvorenom politizacijom, i izlaskom iz crkve na ulicu, prestaje biti ono što jeste: «ideja o svijetu», a postaje «tehnika vladanja svijetom». Tu ideju religiozne tehnike vladanja svijetom najbolje izražava Alija Izetbegović u svojoj knjižici «Islamska deklaracija» kad nostalgično konstatira:

«Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju kakvih ima još stotine na svijetu». («Islamska deklaracija», Sarajevo, 1990. str. 4)

Time on ističe pragmatičku ekskluzivnost politike zasnovane na islamu, implicite se pitajući: zašto biti među onima kojih ima na stotine? Zašto biti jednak, ako se pomoću vjere može «vladati svijetom»? Tako shvaćeno, vjerovanje postaje norma, zakon i obaveza. Sličnu logiku srećemo u kršćanskom načelu: «Nema spasa izvan Crkve». Prevedeno na islamski diskurs Alije Izetbegovića, tako postulirano načelo «spasa» ostaje u sferi porazne isključivosti (samo) jednog puta i (samo) jednog cilja:
«…društvo se može popravljati samo u ime Boga… i mi trebamo ići tim jedinim putem koji sigurno vodi do cilja» (str. 21).

Preciznije:
«Islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području. Nema, dakle, laičkog principa, a država treba da bude i da podržava moralne koncepte religije». (str. 22)

Ili:
«U perspektivi se vidi samo jedan izlaz: stvaranje i okupljanje nove inteligencije koja islamski misli i osjeća. Ova bi inteligencija istaknula zastavu islamskog poretka i zajedno s muslimanskim masama krenula u akciju za njegovo ostvarenje». (str. 18)

A šta to ostvarenje «islamskog poretka», konkretno znači?

Po Izetbegoviću, to znači «…stvaranje velike islamske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije» (str. 46).

(Ako ovaj Izetbegovićev panislamistički poklič dekodiramo u ključu velikosrpske ideologije s kraja XX stoljeća, onda dobijamo dobro poznati politikantsko-ludistički i ratnohuškački slogan: «Srbija do Tokija», od kojeg se zvanični Beograd još ni do danas nije nikad ogradio).

U tome Izetbegović nalazi «jedinstvo vjere i politike» kao ključni princip «islamskog poretka», iz koga (principa), kako sam kaže, izvlači svoj «prvi i najvažniji zaključak…», «zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema». A zatim jezikom i logikom fašističke isključivosti programski precizno konstatira:
«Nema mira ni koegzistencije između ‘islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija». (str. 22)

Eto Izetbegovićeve islamske verzije patrijarh-Pavlove pravoslavne priče o nemogućnosti zajedničkog življenja (Srba) sa Drugima. A ako Srbi ne mogu živjeti sa drugima, onda, logički, mogu i moraju živjeti samo – sami sa sobom. Veliki Vožd, Slobodan Milošević, upravo tom nacistički isključivom pavlovljevskom logikom dolazi do hitlerovske političke platforme izražene ratnohuškačkim sloganom «Svi Srbi u jednoj državi», koja bi, po Šešelju, obuhvatala «sve srpske zemlje», onako kako to, precizno taksativno, slijedi:
srpsku Makedoniju, srpsku Crnu Goru, srpsku Bosnu, srpsku Hercegovinu, srpski Dubrovnik, srpsku Dalmaciju, srpsku Liku, srpski Kordun, srpsku Baniju, srpsku Slavoniju, srpski zapadni Srem i srpsku Baranju. (M.Tomanić, str. 78).

Baš kao što Hitlerova «Velika Njemačka» «sve narode germanskog ‘porijekla’ treba da smjesti unutar istih granica», što bi (po planu G. Federa, iz 1927.), šešeljevski jasno obuhvatilo:
Šlezvig u Danskoj, Poznanj i Gornju Šleziju u Poljskoj, Sudet u Čehoslovačkoj, Južni Tirol u Italiji, i Alzas i Lorenu u Francuskoj.

Na tom važnom poslu nasilnog i krvavog prisajedinjenja «svih srpskih zemalja» u jednu (Veliku Srbiju), združeno i predano rade svih ratnih godina oficijelna srpska politika i SPC. U knjizi «Srpska pravoslavna crkva u ratu i ratovi u njoj» (Beograd, 2001.), Milorad Tomanić o tome piše:

Tokom 90-tih, političke ‘konkretnosti’ bile su stvar i Crkve, a ne samo političara. Crkva je određivala i granice nove srpske države, i sa kojim narodima Srbi više ne mogu zajedno da žive… Crkva je objašnjavala kako u ostvarenju tih ciljeva treba koristiti i oružje.

Crkva i oružje?!?!

«Naivno» pitanje ovdje glasi: čemu oružje ako smo «svi mi djeca Božija». Ali, evo, nimalo naivnog i odrečnog odgovora vladike raško-prizrenskog, Artemija. U beogradskoj «Borbi» od 21. maja 1994. vladika Artemije, ciljano sofistički obrazlaže kako je tvrdnja o ljudima kao «deci Božijoj», sa pravoslavne tačke gledišta neodrživa, i da je svako izjednačavanje ljudi pred Bogom za pravoslavlje neprihvatljivo, tj. da svi oni koji to čine,
«dovode pravoslavne Srbe u opasnost da uzgube osjećaj razlikovanja Istine od laži, prave i lažne vere».

Čudno, ali ne i originalno.

Naime, vladika Artemije tu mizerno slijedi fašističku logiku još mizernijeg vladike Nikolaja Velimirovića, iz njegove davne božićne poslanice (1950.) godine, u kojoj Velimirović zagovara otvoreno, i ljudski porazno, razlikovanje između hrišćana i nehrišćana.

Velimirović piše:

«Ja ispravljam svoje sveštenike kad govore narodu: ‘Bog je otac sviju ljudi’. Nije tako. Bog je tvorac sviju ljudi. A Bog je otac samo onih ljudi koji veruju u Sina Božijeg i u sinovstvo. Koji se god odriče Sina, taj ni Oca nema».

Dakle, zaključuje Nikolaj Velimirović,
«ova razlika između hrišćana i nehrišćana, između rođenih i stvorenih, mora se naročito isticati u naše vreme, vreme vulgarne propagande da su sve vere jednake».

Eto, tu prepoznajemo ishodište one vjerske isključivosti, netrpeljivosti i mržnje koja će se 1992. godine svom silinom sručiti na BiH i njene građane. Artikulirane kao politički program SDS-a, Velimirovićeva «nejednakost vera» i Patrijarhova «nemogućnost zajedničkog življenja», poprimaju u Bosni i Hercegovini ne samo kôd doktrinarno jasno definirane ideologije, nego i praktični smisao fašistički konkretno operacionalizirane ratne akcije uništavanja Drugih.

Naime, na jednom od ratnih pregovora sa Karadžićevim Srbima, na sarajevskom aerodromu Butmir, pregovarač Vlade tadašnje R BiH, pita Momčila Krajišnika (tadašnjeg predsjednika paljanske skupštine, danas haaškog uznika): «Dokle ćete ubijati civile u Sarajevu»? Krajišnik mu kratko i pavlovski vrlo precizno odgovara: «Sve (dotle) dok ne prestanete željeti živjeti sa nama»!³

Doslovno religijski background tog fašističkog odgovora da se, precizno i dodatno, dešifrirati i iz jedne krajnje crkveno-poltronski intonirane izjave predratnog ateiste Radovana Karadžića, ratnog predsjednika Republike Srpske, koji (negdje početkom 1994.), na pitanje o uzajamnim odnosima SPC-a, SDS-a, i srpske ratne politike u BiH, kaže:

«Naše sveštenstvo je prisutno u svim našim razmišljanjima i odlukama, a glas Crkve se sluša kao glas najvišeg autoriteta» (M.Tomanić, 119).

Tako govore Karadžić i Krajišnik!

Ali, ko su oni?

Ko su, zapravo, Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik?

Bolji poznavaoci predratnih bh prilika znaju da su se Krajišnik i Karadžić (najistaknutije bh figure velikosrpskog ratnog projekta), našli u zatvoru gdje su, kao obični kriminalci i lopovi, ležali zbog nekih kriminalnih finansijskih mahinacija. Ali, otkud kriminalci i ubojice zajedno s Crkvom na istom političkom poslu? Kao objašnjenje za bolje razumijevanje te (prividno paradoksalne), veze Crkve, kriminala i zločina, može nam poslužiti jedan lucidni uvid sociologa Lea Kupera (Leo Cooper) koji kaže:

«Izvršiocima genocida potrebna je neka ideologija kako bi dali legitimitet svome ponašanju, jer bi se bez nje morali i sami i međusobno vidjeti onakvima kakvi u stvari jesu – obični lopovi i ubice»⁴

Eto, zašto je Karadžiću, Krajišniku i SDS-u trebala Crkva.

Ali, ključno pitanje ovdje je – zašto su oni trebali Crkvi?

Evo, zašto!

Ako se, tragom povijesnog sjećanja vratimo u davno peto stoljeće, u godinu 451.; godinu održavanja IV vaseljenskog sabora u Halkidonu, onda nailazimo na jednu bitnu odluku Sabora: odluku da «granice Crkve teku granicama države». Dakle, logikom te saborske odluke, sa novim zamišljenim granicama (granicama združene Velike Srbije u čiji sastav bi ušle «sve srpske zemlje»), SPC bi bila na velikom teritorijalnom dobitku. A da taj (pri)zemno-politikantski geometrizam SPC ne ostane samo teorijski san, pobrinulo se kolektivno sjećanje Crkve. Ono, povijesno gledano, iza sebe, u svom pragmatsko-egiostičkom file-u, već poznaje (i čuva) stvarnost političke zbilje u okviru koje država srednjovjekovne Srbije (Srbije Nemanjića), inaugurira praksu Dara i poslušnički simptomatične darežljivosti spram Crkve.

Konkretno, država Nemanjića je ta koja, u svoje vrijeme, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao svom odanom savezniku, jednom službenom Hrisovuljom elegantno i velikodušno daruje čitav srpski narod.

Šta je Hrisovulja?

Hrisovulja je darovni dokument,⁵ tj. naziv darovne povelje kojom vladar feudalne Srbije velikodušno daruje Crkvu ne samo zemljišnim posjedima, nego, i svim selima i stanovnicima koji na tim posjedima žive. Sad konačno razumijemo: Hic et nunc, kontinuirana ratna podrška Srpske Pravoslavne Crkve ekspanzionističko genocidnoj politici SDS-a, vrsta je apriornog uzdarja na Dar koji je SPC hrisovuljski realno očekivala i konačno dobila u vidu Republike Srpske. Upravo zato Mirko Đorđević (najbolji poznavalac SPC na prostorima bivše YU), o Republici Srpskoj razmišlja kao o do sada

“jedino poznatom primeru pretakanja klerikalnog diskursa i klerikalne ideologije u praktičan politički čin uspostavljanja ‘teodulije’, tj. vlasti kao služenja Bogu».
(M. Đorđević, “Znaci vremena“, Beograd, 1998. str. 54).⁶

U nastavku, a na tragu saborske halkidonske logike dara (na koju se i sam kritičko-objašnjavalački poziva), M. Đorđević govori o
neverovatnoj stvarnosti uspostavljanja jedine danas postojeće crkveno/državne ‘simfonije‘ ⁷ u Evropi Republike Srpske (…) koja je (ustavom) ozvaničena pravoslavna država, sa obavezujućom državnom religijom, obaveznom veronaukom i sa najverovatnije najvećim brojem crvenih datuma u kalendaru: samo u januaru, zbog raznih crkveno-državnih (ili obrnuto) svetkovina, 17 dana je neradno! No, nije li time (pita Đorđević), samo ovaploćena srednjovekovna ideja ‘Oca Nacije’, izrečena gotovo uzgredno 1992. godine, sa funkcija predsednika Jugoslavije: «Ujedinimo Crkvu i državu u brizi za srpski narod».

Otuda onaj beskompromisni, fašističko-zločinački radikalizam u stvaranju srpskih, etnički čistih teritorija: sve što nije srpsko, tj. pravoslavno, moralo je nestati sa kleronacionalno zacrtanih (RS u BiH; tj. RSK u Hrvatskoj) prostora. Prisjetimo se za ovu priliku zlokobnih sudbina stanovnika Srebrenice i/li Vukovara.

I ne samo njih.

U Bijeljini 1992. svi muškarci zatečeni na ulici, prisilnim skidanjem hlača i gaća, prolazili su povijesno najprizemniju i planetarno najmizerniju provjeru klero-nacionalne «ispravnosti». Svi oni koji su bili obrezani, kao klero-nacionalno nepodobni građani buduće RS, završavali su na stratištu. Nisu li time patrijarh Pavle, vladika Velimirović, vladika Artemije i Radovan Karadžić, još jednom (i, indirektno) raspeli Isusa Krista, počinivši time njegovo drugo, metafizičko raspeće? Konačno, suočeni s tom vrstom (z)vjerskog cinizma i primitivizma nemoguće je glasno i javno ne upitati: kako bi, i sam Isus Krist, koji je također bio obrezan (!), metodom arkanovske (resp. SPC) provjere vjerske podobnosti, prošao u Bijeljini ratne 1992. godine???

To je samo dio priče o religiji i fašizmu u BiH.

A šta je sa antifašizmom u BiH?

Biću kratak: nema ga. Ima antifašista, nema antifašizma. Preciznije, organizirani antifašizam nema snage jer nema aktivnu podršku države BiH. Zapravo, kako reče književnik (i predsjednik SUBNOARA)^* Jure Galić, antifašisti su u BiH krajnje marginalizirani i «izjednačeni sa ribolovcima i ptičarima».

Ipak, navešću dva mala, ali principijelno i indikativno vrlo važna individualna primjera antifašizma. Jedan ratni, drugi poratni. Primjeri dolaze sa dvije različite nacionalne strane:

Primjer prvi:

Selim Bešlagić, usred rata, kao gradonačelnik Tuzle (dok Srbi nemilice ruše džamije i katoličke crkve), investira cca 5-7 hiljada DM u popravku gradske parvoslavne crkve, koju su granatiranjem s brdâ oštetili Karadžićevi i Mladićevi artiljerci.

Primjer drugi:

U Vitezu, gradu vrlo loše ratne reputacije (zločin u Ahmićima), posluje čuvena trgovačka firma FIS VITEZ, vlasništvo katolika Pere Gudelja. U prizemlju poslovne zgrade te firme, na najprometnijem mjestu, postavljeno je, (paralelno sa staklenim zvonom Crvenog križa) i stakleno zvono za dobrovoljne priloge neke Merhametove, dakle muslimanske Narodne kuhinje. Volio bih vidjeti, nešto slično i u druge dvije konfesionalno-nacionalne sredine. Recimo u Foči ili Zavidovićima. Nažalost, nisam siguran da će to biti uskoro, baš kao što se ni Bešlagićev pacifističko-benevolentni primjer, čak ni dest godina poslije rata, nigdje (na drugim dvjema stranama) nije ponovio. Tek kad se to dogodi tada ću vjerovati da je BiH na čvrstom antifašističkom putu.

A kad će se to desiti?

Onda kada današnje medijski i politički napadno samoopravdavajuće racionalizacije budu zamijenjene katarzički-samokritičkom spoznajom i priznanjem civilizacijskog primitivizma i neljudskosti vlastititog držanja svih (a naročito onih koji su sve planirali i počeli), u nedavnoj ratnoj prošlosti.

Za podsjećanje, evo te prošlosti u poetski upečatljivoj izvedbi jednog beogradskog pjesnika⁸ koji nam (bez obzira da li pjesmu, u svojoj čitalačkoj slobodi, čitamo «unaprijed», kao poetsku imaginaciju predosjećanja kobne bh budućnosti, ili «unazad», kao deskript «već viđenog»), prenosi užasnu ispovijest zacrtanog putešestvija neke obijesno-razularene armade, koja, sama o sebi (tj. o svom neshvatljivo zločestom i šokantno prepoznatljivom činodejstviju), ponosno,⁹ kazuje sljedeće:

Orjentisali smo se prema zvezdama
vodile nas trube i ključevi tamnica
osluškivali savete onih ispod zemlje
nismo se zaustavljali
…
imali smo zadatak da nas po zlu zapamte
narodi koje posetimo

I tako, baš «po zadatku», planski rušeći gradove i sijući zlo nad nedužnim ženama i djecom Drugih, ovi revnosni bojovnici konačno naiđu na nekog Svog, tj. kako sami kažu, na nekoga na «kome se videlo da je naš čovek».

Pa, ipak, ništa ne prepuštajući slučaju, podvrgnuli su ga rigoroznoj provjeri (provjera kao paradigma ratovanja koje svoj raison d’être nalazi u «etničkom čišćenju», što je politikantski evropski eufemizam za stvarni genocid počinjen u BiH):

Da ga proverimo
našli smo dete sa jagnjetom u naručju
zubima ih je oboje zaklao
stekao je naše puno poverenje

Imali smo jednog osetljivog mladića
bez prestanka je plakao
postepeno smo ga čeličili
stvarali od njega čoveka
Sve zadatke je izvršavao
kao najbolji među nama
ali kad je svešteniku jezik čupao
urlikao je on a ne sveštenik

Davali smo mu lakše zadatke
da strelja đake u školskim dvorištima
ni to ga nije ispunjavalo radošću
oduzeli smo mu činove i ispljuvali ga

Naiđosmo na groblje zabačeno
u grobove ubacismo bombe sa suzavcem
mrtvaci su iz grobova iskakali
mi smo ih ponovo ubijali

Međutim, uprkos svim užasnim zlodjelima koje je počinila, ova čudna armada, sama sebe (baš kao i Milošević u Haagu), i dalje vidi na putu «uzvišenih ciljeva», i «čiste misli». Pa, čak, i na «putu Gospodnjem», trivijalno pravdajući svoje bezočne zločine tobožnjom nedostojnošću samih žrtava.

Za nama nerazuman lelek nedostojnih
ispred nas ciljevi uzvišeni
iznad Zver koja nas vodi
putevima Gospodnjim
…
I još smo dugo putovali
iza nas lelek i štakori
ispred nas čista misao
i poruka narodima

Međutim, mimo svih planova i bezbroj jeftino racionalizirajućih samopravdanja u službi freudovski racionalizirane «čiste misli», dogodilo im se (kako pjesnik kaže: «nepredviđeno»), nešto sasvim drugo. U nekim, psihijatrijski govoreći, «lucida intervala*» vlastitog kolektivnog ludila, na svojim zločinačkim licima, nevoljno i sasvim iznedada, u magnovenju samosvještenja («ugledasmo u bistroj vodi naša lica»), dokučili su sav ponor ideologizirane zlovolje na čijem dnu su se prepoznali. Vidno potreseni žestinom svirepe bezdušnosti koju su, mesijanski, ponosno prakticirali svih tih godina, «briznuli su u plač»:

Nepredviđeno zađosmo u neka brda
u brdima naiđosmo na bistru vodu
ugledasmo u bistroj vodi naša lica
i iznenada briznusmo u plač.

Sve dok se to ne desi, sve dok tri (istina, različito) fašizirane¹⁰bh religije u «bistroj vodi» naglo probuđene svijesti i savjesti, konačno ne prepoznaju svoj ratni zao lik, i sve dok, pogođene istinom te porazne samospoznaje (pred kojom nema skrivanja), ne briznu u katarzični plač javnog samopokajanja – nema i neće biti istinskog antifašizma u BiH.

Ima li nade?

Ima!

Jer, vječito rovita i oduvijek napadana Bosna (resp. BiH), valja to jasno (i ne bez izvjesne doze ponosa), kazati, ima svoju dugu – antifašističku tradiciju, koja nam dolazi još iz davnog XVIII stoljeća, dirljivo-lapidarno iskazana kroz univerzalno-ljudskom saosjećajnošću nadahnutu molitvu sarajevskog ljetopisca – Mula Mustafe Bašeskije^**:

Daj, spasi Bože i onog koji bježi, i onog koji tjera!

Nažalost, iako se danas u BiH svi glasno, a neki, čisto programski, čak i preglasno (kako bi domaćoj i svjetskoj javnosti pokazali da su ono što nisu), pozivaju na demokratiju i toleranciju, baš niko, vjerski uzorno tolerantnog Bašeskiju – ni da spomene. Umjesto toga, iz mukle šutnje i licemjerja bh kleronacionalnog trojstva, vrištećim glasom apokalipse progovara nam ona gorka istina Andrićeve melanholične rezignacije, po kojoj,

U zemlji mržnje, najviše mrze onoga koji ne (umije da) mrzi.

U toj ljudski poraznoj šutnji, čak i zabilježena misao Bašeskijine istinski vjerske nade i oprosta, pada u onaj kobni zaborav protiv koga se upravo vlastitim zapisivanjem toliko, i uporno – borio («sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje»).¹¹

Sažetak

Orbus

1 «Fašizam ima zagonetno lice zato što se u njemu pojavljuju najoprečniji sadržaji. On proklamira autoritarnost, a organizira pobunu. On se bori protiv suvremene demokracije, a s druge strane ne vjeruje u obnovu bilo koje vladavine iz prošlosti. On, čini se, nastupa kao talionica jake države, a koristi sredstva koja najviše doprinose njenom rastakanju, kao kakva destruktivna frakcija ili tajno društvo. Na koji god način da priđemo fašizmu, nalazimo da je on istodobno jedna stvar i njena suprotnost, on je i A i ne-A…». (José Ortega y Gaset: Sobre el Fascizmo, 1927.)

2 Pavlov izraz «dosadašnji Jugosloveni», govori da već te 1991.g. za patrijarha Pavla nema više ni Jugoslovena ni Jugoslavije. Dakle, Jugoslavija je nestala prije nego su je (tobože) srušili oni koji su oficijelno srpski optuženi za njeno rušenje. A povijesna istina je da su Jugoslaviju (u ime Velike Srbije) stvarno rušili i srušili oni koji su je, tobože, branili: Slobodan Milošević, patrijarh Pavle i njihovi istomišljenici iz SPC, SANU i Francuske 7. O tome najbolje svjedoči ratno i poratno srbiziranje toponima po BiH: Srbinje (Foča), Srpsko Sarajevo; Srpsko Orašje, Srpska Ilidža, Srpsko Goražde, Srpski Brod, itd.;ukupno 12-13 tako prefiksiranih toponima. Gdje je tu Jugoslavija? A gdje tek u grafitima tipa: «Ovo je Srbija», pisanim širom BiH, pa čak, i na jednoj pošti usred Sarajeva na koji će, ne dajući se zbuniti glupošću, neki sarajevski srednjoškolac, vispreno i doslovno činjenički otpisati: «Ovo je pošta, budalo».

3 A. Tanović: Egzistencija u opsadi, Sarajevo, 2000. str. 77

4 M. Tomanić, cit.dj. str. 6

5 Hrisòvulja, prema grčkom pridjevu χρύσειος, danas u naučnim knjigama – isprava, ili «zlatna bula», prema srgr. (biz.) χρυσόολλον. Značenjski i auditivno, izraz hrisovulja u sazvučju je sa našim volja, povelja.

6 www.komunikacija.org.yu./komunikacija/casopisi/sociologija/XLI_2/d004/document

7 Još na saboru u Halkidonu ustanovljena je doktrina ‘simfonije’ iliti srastanja Crkve i države, koja se održava, eto, još i danas. U BiH, to anahrono srastanje se, istina u različitoj mjeri, sasvim jasno vidi na sve tri «konstitutivne» strane. Isto vrijedi i za prostore bivše YU.

* SUBNOAR, je novi naziv (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog antifašističkog rata), kojim se bivši SUBNOR federalnog dijela BiH želi nominalno jasno antifašistički distancirati od današnjeg nacinalističko-profašističkog SUBNOR-a RS-a koji podržava aktualni srpski politički trend zvaničnog i zakonskog izjednačavanja četnika i partizana, tj. fašista i antifašista.

8 Branislav Petrović: O prokleta da si ulico Rige od Fere; Prosveta, Beograd, 1971. (drugo izdanje), str. 99-102.

9 Ova poduža pjesma ima ukupno 32 strofe, a ovdje su, gornjim redoslijedom, korištene: prva.; treći i četvrti stih devete; zatim, petnaesta, šesnaesta, sedamnaesta, osamnaesta, devetnaesta, te, tridestprva i tridestdruga strofa.

* Lat. lucidus, jasan, bistar; inter-, između; vallum, palisada, slobodan prostor između dva utvrđenja. Dakle, «lucida intervala» su svijetli trenuci, kratkotrajna normalna psihička stanja u toku duševnog poremećaja i bolesti, tj. više ili manje potpun ili manje-više dug period povlačenja mentalne bolesti.

10 Čast časnim pojedincima u okviru svake od tri bh konfesije, koji su, univerzalno ljudski se izdižući iznad inercije kleronacionalne i pseudopatriotske retorike i patetike, činili sve što su, i koliko su mogli, da, makar malo, otupe zlokobnu oštricu ratnog besmisla, preuzimajući time na sebe rizik orkestriranih javnih objeda koje su dolazile kako iz oficijelnih tako i iz mahalaško-privatnih krugova njihovih vjerskih zajednica. Na taj način oni su, birajući između Boga i Crkve, hrabro, i vjerski dosljedno, izabrali – Boga.

*^* Mula Mustafa Bašeskija-Ševki (1731/2-1809), kazaz (svilar) po zanatu, ali se nije bavio tim poslom, nego je produžujući naukovanje u nekoj od sarajevskih medresa, 1757. postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadija džamije. Dvije godine poslije prima se dužnosti imama i hatiba Buzadži hadži-Hasanove džamije. Ali, to ga nije zadovoljilo, pa 1763. napušta mualimsku službu i postaje narodni pisar (katibi-am). Godine 1756., dakle u 25. godini života, počinje da vodi Ljetopis i bilježi događaje ponukan faktom nesigurnosti ljudske memorije, o čemu sam kaže: «Ovdje ću bilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u gradu Sarajevu i Bosanskom ajaletu, jer sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje».

11 M.M. Bašeskija: Ljetopis, Sarajevo, 1987. str. 7