Rafali u neodgovornost izrešetali nečistu savjest

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 18.10.2020. u 10:19

Povezani članci

Nepismeni FB status samoubojice Danijela Bezuka nakon terorističkog čina na zagrebačkomu Markovom trgu „je socijalna anamneza mladog čovjeka izloženog obiteljskom odgoju, političkom utjecaju, društvenoj klimi u kojoj se formiraju mladi, gnjevni, izgubljeni, zatrovani ljudi. Koji su izloženi govoru mržnje i kulturi nasilja. Koji imaju pristup automatskom oružju. To je društvo u kojem Stevo Culej, kao zastupnik vladajućeg HDZ-a, poručuje sljedbenicima da sakriju oružje pred policijom, a kroz svoje FB statuse šire istu mržnju kojom se 22-godišnji napadač inspirira. To je profil mladog Hrvata, zaljubljenika u Thompsona, borca protiv ‘prevara i gaženja ljudskih vrijednosti’, neobrazovanog i nepismenog, izgubljenog i zaluđenog. Svakako nesretnog. I nije jedini takav. I možda nije jedini takav s pristupom automatskom oružju. Ono kako se ovo društvo gradilo – kroz utjecaj politike, HDZ-a, Katoličke crkve, škole, medija, obitelji, Culeja i Glasnovića – sada bi mu se moglo srušiti na glavu“

Gostujući u HTV-ovom Dnevniku, predstojnik Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Davor Derenčinović je otvoreno i jasnije od ikoga ocijenio teroristički napada Danijela Bezuka (22) iz sela u okolici Kutine kalašnjikovom na Banske dvore 12. listopada u 8,06 sati. Kazao je da se radi o terorizmu i citirao što o tom ekstremističkom činu piše u čl. 97. Kaznenog zakona, što je zapravo i globalna pravosudna kvalifikacija. Radilo se o napadu na državu i jasnoj poruci politici/vladi. Teško ranjavanje Oskara Fiurija (31), jednog od trojice policajca koji su bez zaštitnih prsluka osiguravali ulaz u Banske dvore i izrešetani prozori su kolateralna posljedica tog terorističkog čina. I to je to, suština sažeta u jednoj rečenici. Kvalifikacija nedjela (terorizam), a rafali iz automatske puške za vojnu uporabu – teroristički čin Danijela Bezuka. Motiv: poruka vladi, vladajućoj politici s eksplicitnim pojašnjenjem u nepismenom FB statusu netom po atentatu na vladu i par minuta uoči navodnog Bezukova samoubojstva na Dubravkinom putu u blizini osnovne škole na Jabukovcu i brazilske ambasade: „Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gazenja ljuckih vrijednosti bez odgovornosti“.

Komu tu i što nije jasno o rafalima u neodgovornost? Premijeru Andreju Plenkoviću? Glavnom ravnatelju policije Nikoli Milini koji „komunicira“ (sic transit) da se „provodi opsežna istraga motiva napada“? Braniteljskomu ministru Tomi Medvedu koji će izjaviti RTL-u da „čitav niz indicija govori da je meta bio predsjednik vlade Andrej Plenković“? Ili državnom HRT-u, tzv. javnoj medijskoj kući koja, neprofesionalno, trbuhozbori na drumu sve što premijeru jest i nije na umu? I sada Plenković iz Bruxellesa – gdje očito drži da mu je glavno radno mjesto, a ne u Zagrebu – očekuje „da uđemo u gnijezdo netolerancije i mržnje, jer je granica prijeđena“? Sada prvi put „od 2016. godine“ – otkad je najodgovorniji i u HDZ-u i u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – vidi tu granicu? I da je „prijeđena“? Jer mu je, eto, nakon par nemirno prespavanih dijelova noći palo na um možebitno mučeništvo – „Joooj, što bi bilo da sam se ja slučajno zatekao tog trenutka pred Banskim dvorima ili uz propucani prozor u prostoriji na katu? – te pustio Tomu Medveda obznaniti urbi et orbi sumnju o tomu da je premijer pukim slučajem izbjegao sudbinu Johna F. Kennedyja?

Je li starija kokoš ili jaje?

Rafali u neodgovornost nisu mu se našli na radaru baš kao što ni tjedan nakon terorizma na Markovom trgu ne prestaje žestok verbalni rat unutar političkog tzv. mainstreama o tomu je li starija kokoš ili jaje, odnosno što je ili tko je kokoš, a što ili tko jaje, je li „gnijezdo“ krajnje desno ili krajnje lijevo, a ne otkud to „gnijezdo“ i je li rodno mjesto i kokoši i jajetu. Trula društvena zbílja ne smrdi od jučer i nije da se to nije osjetilo godinama i desetljećima ranije, upozoravalo, apeliralo, ali i slaboumno bagateliziralo s pozicija moći radi izbornih interesa, pa je terorizam na Banske dvore i vrag će znati gdje i kada još nekako logična posljedica. Terorist Bezuk se nije rodio s ekstremističkim paklom u glavi, netko mu ga je „uzgojio“, on je – više no bilo što drugo, potvrđuju nalazi s njegova FB statusa prošlih godina, fotke i zapisi – dijete degenerične, disfunkcionalne i moralno jako posrnule društvene sredine u kojoj su srušene stare, a nisu izgrađene nove vrijednosti. Odgoj djece i mladeži zakorovljena je njiva.

Naravno da premijer nije bio meta terorističkog napada na vladu, jer je u tom trenutku bio kilometrima daleko od Markovog trga. Netko tko dolazi s čvrstom nakanom ubiti Andreja Plenkovića neće napamet rafalno rešetati zgradu i – slučajno ili ne, teško je reći – pogoditi policajca. I to ne smrtno, i vjerojatno ne s posljedicama teškog invaliditeta. Jamačno bi se mlađahni terorist bolje pripremio i bolje planirao kad je znao da će se zbog traljavih sigurnosnih mjera slobodno došetati s kalašnjikovom s dva okvira po 30 metaka i pištoljem pod jaknom pred sama vrata Markovog trga 2. Trg je već istog dana oko podneva „zaključan“ sa svih strana s više krugova teško naoružanih sigurnjaka u policijskim odorama i u civilu, kontrolnim punktovima, fizičkim preprekama, etc. da ni komarac više ne može proći nenajavljen/nepregledan. Kasno Marko (Kraljević) stiže na Kosovo, kaže ona narodna u slavenske braće s lijeve strane Dunava.

Lako za Marka i Kosovo polje 1389. godine – je li, nisu „naši“, i davno je to bilo – nego dvojica su „najhrabrijih“ Hrvata s državnog sljemena, sami su kazali da se ne boje mrziteljskih prijetnji, netom po Bezukovu suicidu dobili utrostručenu fizičku zaštitu i blindirane automobile. A što kad izađu iz oklopa? Prosječan je snajperist, recimo, s udaljenosti od 1500 metara kadar pogoditi muhu u letu, a protutenkovska mina baciti blindirani auto na susjedni krov, pa… Ako se baš hoće. I kad se vladajućoj represiji baš hoće, a smjesta se prohtjelo, uhićena su i naglavce strpana iza rešetaka dvojica mrzitelja koji su se internetski poigrali prijetnjom smrću premijeru Plenkoviću. Lov na one u „gnijezdu“ je otvoren. Znâ cyber policija znanje. Ne osvrće se na onu da pas koji laje – ne grize. Za susjede, terorist je bio „uzoran mladić“, nitko nije čuo od Bezuka da bi oružano napao vladinu zgradu. Zoran Milanović je kazao u subotu novinarima da je terorist u privatnoj tvrtci, gdje je bio zaposlio kao braniteljski sin, zarađivao više od policajca kojega je nastrijelio, pa…

A što bi bilo da je u kritičnom trenutku premijer Plenković iskoračio iz svoje službene luksuzne limuzine? I da je Bezuk i po njemu osuo paljbu. Također bi bio kolateralna žrtva, ako istraga ne bi dokazala da je terorist (do)čekao upravo njega. No, meta je bila vlada, vladajuća politika, „HDZ-ova hrvatsko-srpska trgovačka koalicija“, kako je posprdno krsti radikalna politička tzv. desnica. Ne mladić u policijskoj odori bez zaštitnog prsluka ni sâm premijer. Njih bi – da je to bila teroristička nakana i da je plan bio ubiti baš premijera – mogao uza svu službenu zaštitu skinuti kao glinene golubove i na Markovom trgu i drugdje. Iza jednog premijera dolazi drugi premijer, kao što jednog policajca zamjenjuje drugi policajac. Atentat na državu, na režim, na vladajuću politiku je nešto neusporedivo složenije, teže i višeznačnije. Golobradi terorist Bezuk atakirao je na suštinu, ne na pojavnosti i nad tim se premijer Plenković mora zamisliti. A on traži neka „gnijezda“ za koja točno znâ da nisu na Pantovčaku ni izvorno u Škorinoj skupini (sa šakom ekstremističkih marginalaca), većinom bivših ZNA SE i HOS-ovih jurišnika, a svjestan je da ih ne smije naći. Sebe radi.

„Trofejni“ arsenali u tajnosti

Nikakva „legla“ i „gnijezda“, ovakve ili onakve „opsežne istrage motiva“, nikakvi lonci i poklopci, svaljivanje krivnje na neke koji nisu ni luk jeli niti mirisali nisu poanta kad je sve jasno da ne može biti jasnije. Znaju se uzroci, ali se o njima javno ne želi govoriti tamo gdje je to relevantno – u vlasti – i znaju se posljedice o kojima se također ne želi govoriti otvoreno jer su posrijedi činjenice što čine upitnim neke – nedodirljive svetinje RH. Sin hrvatskog branitelja, obiteljska uzdanica šire braniteljske familije, pa terorist, koji rafalima iz ilegalnog vojničkog kalašnjikova rešeta „slobodu koju su hrvatski branitelji krvlju izborili u Domovinskom ratu“, a otac mu skriva od države za koju se navodno borio cijeli arsenal oružja. Nije jedini jer, ruku na srce, malo je onih među cca 510.000 registriranih vlasnika HB iskaznica koji nisu zadržali jedan, dva ili više komada tzv. trofejnog oružja: od pušaka i pištolja do zolja, mina, bombâ i raznih eksploziva do čak strojnica, minobacača ili bestrzajnih topova. Da ti pamet stane, ali… Svi MUP-ovi pozivi i akcije nisu polučili osobit rezultat, pa neće ni sada u povodu atentata na Markovom trgu.

Javna je tajna da se za par stotina ili tisuća eura može na crnom tržištu, takorekuć u svakom kafiću, kupiti bilo puška ili pištolj, bilo bomba ili… I sada Bijedna Naša ima to što ima, s naznakom da bi moglo biti još gore. Jer, terorizam, ekstremizam, mržnja, netrpeljivost, razdori, nesloga i moralna degradacija uvijek su posljedica nečega. Krivnja je ogromna. Znatno veća od tzv. grijeha struktura koja je svojedobna blaga i općenita ocjena zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića razgnjevila tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. „Nije on mogao u svojoj dobi (terorist Danijel Bezuk, rođ. 1998. godine, op. a.), sa svojim životnim putem tek tako se odlučiti na ovakav događaj“, kazao je uzrujani premijer Plenković na presici. „To je situacija bez presedana i ona je zabrinjavajuća. Pitanje je koliko još ima takvih mladih ljudi koji su pod sličnim utjecajem. Zbog toga ćemo ići do gnijezda govora mržnje (garant neće, ne usudi se do „gnijezda“, već izokola kao mačak oko vruće kaše, op. a.). Svaki dan ću govoriti o tom problemu i prozivati one koji su pridonijeli da se ovako nešto dogodi. To mladi čovjek nije mogao sâm od sebe učiniti, ni na koji način ni iz kojeg razloga.“

Dakako da nije. Terorist se ne rađa, formira ga i naoružava društvena sredina u kojoj odrasta, a Danijel Bezuk, sin hrvatskog branitelja Zdenka Bezuka (59), nećak poginulog strica pripadnika HOS-a i drugog strica na čelu mjesnog odbora i seoskog HDZ-a, odrastao je u kutinskom kraju u kojemu su u Domovinskom ratu počinjeni teški ratni zločini nad srpskim civilima za koje još gotovo nitko nije odgovarao. Osim gospodara života i smrti u to doba Tomislava Merčepa, mnogo kasnije osuđena na pet i pol godina zatvora – odležao dvije trećine, svake godine ljetovao u toplicama na „rehabilitaciji“, nedostupnoj potrebitom tzv. malom/običnom čovjeku – u ustanovi poluotvorenog tipa Popovača-Lipovica. Gdje je također u vrlo komotnim uvjetima „okajavao“ ratni zločin i Mirko Norac koji je HDZ-u Ive Sanadera poslužio kao crvena krpa 2000-ih godina za rušenje SDP-ove koalicijske vlasti Ivice Račana (splitska Riva, „Svi smo mi Mirko Norac“, 100-postotni invalid u kolicima Mirko Čondić, „Stipe i Račane, pojest će vas crne vrane“, proustašluk na entu autobusnih prosvjednika, etc.).

HOS-ovi i Merčepovi bojovnici (sve odreda HDZ-ovi pristaše) počinili su strašne ratne zločine nad srpskim civilima u Kutini (iznuđivanja bogatijih ljudi, pljačke, odvođenja…) i okolici, u obližnjoj Pakračkoj Poljani i Marinu Selu bili su konc-logori, mučilišta za uhićene Srbe iz raznih mjesta u tom kraju, ali i dovezene iz Zagreba (Paviljon 22 na Zagrebačkom velesajmu, pa zloglasni kontejner dopremljen iz Samobora, nečasna uloga Stjepana Manđarela, tzv. „vlasnika cirkusa“, etc.). Je li ili nije tu negdje bio Zdenko Bezuk pa arsenal automatskog oružja i veliku količinu streljiva odnio kući – pronađeno policijskom pretragom – da bi sin Danijel, opsjednut HOS-om, ustaškim ZDS-om i „skidanjem Srba“, kalašnjikovom iz tog arsenala izveo atentat na vlastitu domovinu? Sve druge interpretacije, osim da se radi o terorizmu – od premijerovog i policijskog zamagljivanja te činjenice, vidljive iz druge galaksije do muljanja o „nepoznatom motivu“ (sic transit) – ne vode rješenju glavnog problema: ekstremizma, mržnje i razdora u društvu koji su poput korova pirike premrežili politički i sav javni prostor.

Čudi se kao pura dreku

„Premijer Plenković ne mora ići daleko tražiti gnijezdo govora mržnje, to je Domoljubna koalicija iz 2014. godine, a nakon toga su lastavice izašle iz gnijezda i otišle u razna druga staništa pa je od toga gnijezda nastao pravi ornitološki rezervat govora mržnje u Hrvatskoj“, tvrdi potpredsjednik SDP-ovog saborskog Kluba zastupnika Arsen Bauk. „Plenković se sada sjetio govora mržnje kad je zaplesalo pred njegovim vratima, a do prije dva mjeseca nama je iz opozicije koji smo na to upozoravali kazao da nema govora mržnje u Hrvatskoj. Plenković se prvenstveno pokušava obračunati s političkom konkurencijom s desnice, a onda tu i tamo nas malo očeše. Neka pogleda sve na što smo ga upozoravali, počevši od šatora u Savskoj i plinskih boca, govora koji je tamo bio, počevši od lupanja čekićem po čiriličnim pločama u Vukovaru i ne mora dalje tražiti gnijezdo. Kad je Plenković optužio Milanovića da je još 2016. godine posijao sjeme mržnje prema njemu, vjerojatno je mislio na ono kada je Milanović spominjao ‘majku vojnu lekarku’. To uopće nije bilo u javnom prostoru, nego na zatvorenom sastanku s kojega je netko pustio snimku, pa mislim da je Plenković spomenuo Milanovića tek tako da mu presica ne prođe bez da ga spomene.“

Sada se premijer Andrej Plenković čudi kao pura dreku krvavom činu ekstremizma na Markovom trgu u Zagrebu? Licemjerje na entu čovjeka koji je na sve načine u svom prvomu mandatu i dosad u drugom žmirio i bagatelizirao javna, politička, medijska i upozorenja civilnih udruga o tomu da proustašluk, proendehazijsko krivotvorenje svekolike povijesti od tzv. stoljeća sedmog izmišljenim mitovima tipa čojstva i junaštva (sic transit), performansi protusrpske mržnje (npr. nadavno u zagrebačkoj Kustošiji), manjinska i rodna nesnošljivost, ksenofobija, (prazno)vjerska isključivost od jaslica do fakulteta i državnog HRT-a, etc. već puna tri desetljeća kontaminiraju polit-ideološki, gospodarski i moralno posrnulo društvo. Utemeljeno na kvarnim premisama o tzv. nacionalnoj opstojnosti koje mu ne samo ne jamče dugu i zdravu budućnost, nego uopće ne jamče budućnost u civiliziranom dijelu međunarodne zajednice. To što je 22-godišnji proustaški fanatik učinio teroristički je čin par excellence.

Nisu samo vukovarski gradonačelnik Ivan Penava – za čijeg mandata je u Vukovaru eskalirala hrvatsko-srpska netrpeljivost u tzv. braniteljskoj režiji, a huliganska premlaćivanja srpskih mladića postala gotovo dnevna pojava – pa redikulozna Karolina Vidović-Krišto (ne zna „iz glave“ kazati dvije rečenice, nego čita s papira, sic transit), navodni im polit-ideološki vođa Miroslav Škoro i takvi puni simpatija za teroristu Bezuka. Nakupilo ih se itekoliko na društvenim mrežama, pa se policija bacila na posao. Svi oni adresiraju krivnju za rastući ekstremizam HDZ-u (što je notorna već tri desetljeća) i sukrivnju premijeru Plenkoviću što također nije bez vraga. Premijer sada viče: „Drž’te lopova!“ Sebe i HDZ ne vidi?

„To nije uvezano, to je tu, domaće“, komentirao je predsjednik RH Zoran Milanović. „Hrvatski proizvod kojim ćemo se baviti u sljedećem razdoblju. To je tema. Prioritet. Ne mogu uprijeti prstom na političku stranku ili pokret. Dobro pratim, osluškujem i tko je za kakvu politiku, a tko je protiv kakve politike. Ako netko želi predstaviti parlamentarnu većinu kao nekakvu hrvatsko-srpsku trgovačku koaliciju, da se tako kvalificira vlada RH koja je izabrana voljom građana prije tri mjeseca, može krenuti i tim putem.“ Arsen Bauk ne želi taktizirati, nego činjenicama vîda premijeru kritično uznapredovalog Alzheimera:

„Premijer Plenković me podsjetio na presice koje je povremeno imao srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Temeljni kamen svih govora mržnje u RH je nepostupanje i kolebanje svih državnih tijela u odnosu na pozdrav ‘Za dom spremni“ (ZDS). On ga je premijestio iz Jasenovca u Novsku (HOS-ovu ploču s ustaškim ZDS-om sa zgrade vrtića u šumu Trokut na cesti Novska-Lipik-Pakrac, gdje ju o trošku poreznih obveznika čuva policija, a tada je predsjednik RH izazvao opći gnjev ekstremne tzv. desnice opaskom da je tu ploču trebalo nekamo baciti, op. a.), a sad mu je Novska došla malo bliže. Nije spomenuo onaj prosvjed iz 2015. kada je specijalna policija morala uklanjati prosvjednike s Markovog trga koji su se predstavljali kao hrvatski branitelji (pokušaj državnog puča protiv SDP-ove koalicijske vlasti, u HDZ-ovoj režiji i izvedbi šatoraša sa Savske 66: Đure 25.000 Glogoškog, Josipa Zrće Klemma, fratara iz crkve sv. Marka i kojekakve ucrnjene družbe natprosječno zbrinutih na grbači poreznih obveznika, etc. – op. a.).

Nije previše reagirao kad su čekićima išli na ploče s hrvatskim grbom u Vukovaru zato što su bile s dva pisma. Govor mržnje je temeljni kamen, a ovo je nadgradnja i bilo bi dobro da se s tim krene u malo žešći obračun. Sada već bivši predsjednik HDZ-a (Tomislav Karamarko, op. a.) vrlo je jasno poručio: ‘Pa, nećemo valjda primjenjivati zakon!? Oni su branitelji!’ Ili kada je državnom odvjetniku poručio da bi, da je pametan, zahtjev za skidanje imuniteta jednoj zastupnici uputio kasnije. To su granice koje su ponekad znale biti prijeđene.“

Koga svrbi, taj se češe. Jamačno je i premijera opasno zasvrbjelo, pa se nezvozno češe na svako podsjećanje na svoju i HDZ-ovu svijeću koju su držali rasplamsavanju proustaškog/protusrpskog ekstremizma (sramotno je reagirao na batinaški pohod splitskih šovinista u četiri automobila na srpske mladiće što su u kafiću u Uzdolju gledali tv-prijenos nogometne utakmice), ali se češe na pogrešnomu mjestu. Optužuje Domovinski pokret Miroslava Škore i predsjednika RH Milanovića kao najvažnije sijače mržnje, razdora u društvu, međuetničkih podjela, netrpeljivosti i nesloge i sveg zla iz kojega je rezultirao terorizam na ulazu u vladinu zgradu. Nonsens. Premijer se Plenković nije posramio, nije se zagrcnuo niti skrenuo pogled izvan tv-oka zbog neistine već i notorne budalaštine. Ni Domovinskog pokreta niti političara Zorana Milanovića još nije bilo tih prevratničkih 1990-ih godina kada je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman uz asistenciju desne mu emigrantske ruke Gojka Šuška dignuo rampu buljuku suspektnih likova iz (pro)ustaške emigracije, preživjelih ratnih zločinaca (npr. Dinko Šakić, Ivo Rojnica, etc., visokih dužnosnika marionetskog tzv. NDH i zapovjednika ustaškog stratišta u Jasenovcu), međunarodnih proustaških terorista i ubojica (npr. Miro Barišić, Zvonko Bušić-Taik, etc.), pa ih udobno/unosno porazmjestio po državnim/vojnim upravljačkim pozicijama, nekima podijelio članske ZNA SE iskaznice, itsl. Počeo je otvoreni lov/progon Srba, „komunjara, udbaša, Jugoslavena, partizanskih zločinaca“… Ekstremizam par excellence je metastazirao.

Povijesni krivotvoritelji i Katolička crkva došli su na svoje, uz izdašnu državnu i medijsku potporu… Alkarski, Plenković nije pogodio „uništa“, nego „promašio“ kad je Milanoviću spočitnuo 2016. godinu i navodno „sijanje mržnje“ protiv njega osobno, jer to s proustaškom indoktrinacijom pod državnim blagoslovom nema blage veze. Domovinski pak pokret uzastopnog izbornog luzera Miroslava Škore jest prepun upravo bivših članova HDZ-a – i sâm je taj lakonotni pjevač bivši HDZ-ov saborski zastupnik, diplomat, etc. – impregniran ekstremistima koji su sada puni razumijevanja za bezumni čin globoradog terirista. I time još dolijevaju kerozina na vatru mržnje i nesnošljivosti. Plenković ima sve alate kojima treba dokazati, ne demonstrirati verbalni tzv. salto mortale, da Škorini jastrebovi imaju izravne veze s terorističkim napadom na Banske dvore. Da nema domovinskopokretnih ekstremista, a ima ih, Danijel Bezuk ne bi počinio to što je počinio i zbog čega se navodno potom ubio?

Puzeća ustašizacija društva

Domovinski pokret ni izbliza nije početak niti kraj ekstremizma o kojemu govori premijer Plenković. Nisu Zoran Milanović i Miroslav Škoro čak tri prošle godine zaredom uskratili Plenkovićevoj državnoj tzv. komemoraciji u Jasenovcu ključne političke predstavnike hrvatskih Srba, Židova, Roma i antinacifašističkih struktura – etničkih skupina nad kojima je 1941.-1945. Ustaški režim tzv. NDH proveo genocid – nego se prosvjedovalo protiv državnog toleriranja govora mržnje, protusrpskih provokacija i puzeće ustašizacije društva, ZDS-a na HOS-ovim insignijama, itsl. Na toj podlozi se mržnjom napajao i budući terorist Danijel Bezuk. Kako su ga odgajali u obitelji, što su učinili škola, Katolička crkva, neposredna okolina…? Baš ništa dobro i konstruktivno, jer mladić ne bi toliko otplahutao na kvasinu da bi se latio kalašnjikova, zataknuo pištolja za pojas i pošao ubijati na Markov trg u Zagrebu. Kamo je navodno doputovao u nedjelju, u hostelu prespavao i u ponedjeljak ujutro se taksijem dovezao na mjesto atentata. I nitko, baš nitko nije primijetio – ako ne pištolj – da Danijel Bezuk nosi automatsku pušku s dva okvira streljiva?

Nisu Milanović i Škoro osnovali tzv. povjerenstvo za bolju prošlost, nego premijer koji je vodstvo povjerio svomu posebnom savjetniku akademiku Zvonku Kusiću, ekspertu za nuklearnu medicinu, tadašnjem predsjedniku HAZU-a, koji ga sada opravdava gdje god stigne. To je, je li, premijerovo „savjetodavno tijelo“ proglasilo svjetski senzacionalan oksimoron: ustaški je ZDS zabranjen u javnoj uporabi, ali dopušten u svečanim prigodama! Eda bi se krvavom ustaškom pokliču ZDS-u u HOS-ovoj zastavi i grbu – pod kojim se 1941.-1945. provelo genocid nad „nearijevcima“ (sic transit) Srbima, Židovima, Romima, ali i nepoćudnim Hrvatima i inima nesklonim pararežimu tzv. NDH – priskrbilo pravo građanstva. I što će hrvatskomu krivosuđu potom služiti kao „zakonski alibi“ za službenu dopusnicu onom nekažnjenom ubojici sedmero srpskih civila izvučenih iz podruma da sa ZDS-om na razdrljenim prsima stoji uz Plenkovića na 25. obljenici VRA Bljeska u Okučanima, zbog čega je Zoran Milanović napustio proslavu.

Ili će biti alibi Marku Perkoviću Thompsonu za „umjetničko“ (sic transit, takvo je sudsko obrazloženje) arlaukanje „Za dom…“ u pjesmi „Bojna Čavoglave“ kojom počinje svoje koncerte, a tima kao terorist Bezuk za ekstatičan odgovor: „…spremni!“ Thompsonu su te „umjetničke poruke“ bile zabranile koncerte u pola Europe, čak u susjeda Slovenaca i u dijelu Bijedne Naše, ali to ništa ne znači državnom mediju HRT-u da ga pušta u svojim prograamima. Pod izravnom kontrolom HDZ-a, a stranka pak pod autoritarnim nadzorom Andreja Plenkovića, pa ti vidi čija mati crnu vunu prede… I tko ima, zašto, kada i gdje kakav polit-ideološki ukus.

Kad za sijanje mržnje, ekstremizam i „elemente terorističkog akta“ traži krivce oko sebe – čak ga i Škoro naziva malim djetetom što „ručicama pokriva oči“ i prokazuje druge krivcima – netko bi ga morao podsjetiti na svoje lijeve i desne ruke iz stranačkog vrha, dapače, među saborskim zastupnicima (Stevo Culej, Josip Đakić, etc.) čiji javni protusrpski ispadi na krijesti govora mržnje, međunacionalne/međuvjerske netrpeljivosti nisu od jučer. Plenković nije malim prstom lijeve noge pomaknuo, je li, glede i u svezi nebrojenih prekršaja, nasilničkog ponašanja po Virovitici i okolici (navodno je šamarao tamošnjeg franjevačkoga gvardijana Rozu Brkića, bivšeg boksača, prislanjao pištolj uz glavu zaštitara u noćnom klubu, ucjenjivo mitom neke poduzetnike, tukao ljude koji su naprasno potom povlačili prijave i preko noći vozili novi automobil, etc.). Jedan mu je sin (od četvorice s dvije žene) formalno kazneno odgovarao zbog krvoločne proustaške božićne „čestitke prijateljima srbićima“ fotkom nekog mutavog ustaše kako drži u naručju odsječenu četničku glavu. A taj je u dobi od 22 godine vlasnik hotela u Pitomači!? Poznat u gradu i okolici po nasilničkom/bahatom ponašanju kao i otac, prometnim prekršajima, prijetnji smrću lokalnom novinaru, paljenju guma divljačkom automobilskom vožnjom u središtu Virovitice… Policija im ne može ništa.

Drugi sin se pijan sukobio s policijom u Zagrebu, pokušao pregaziti čovjeka s kojim se sukobio na moru… Ima toga sva sila, ali Josip Đakić je već godinama „nedodirljivi“ šef HDZ-ove najbrojnije tzv, braniteljske udruge Hvidre, zajedno sa sinovima žestoki skupljač glasova za izbore na kojima redovito pobjeđuje HDZ i stoga višemandatni HDZ-ov saborski zastupnik s apanažom i do blizu 30.000 kuna na mjesec. Pa, gdje će onda Plenković na to virovitičko „gnijezdo“ kad bez njega – ne može!?

Ili, Stevo Culej i vukovarska družba s dojučerašnjim HDZ-ovim Ivanom Penavom, kojega sada Plenković naziva harlekinom? Na Škorinoj je listi ušao u Deseti saziv tzv. Visokog doma, pa premijeru cijedi mast upravo tim diskursom kojim se terorist Danijel Bezuk „proslavio“ na društvenim mrežama i koji je zapisao u nepismenom FB statusu nakon atentata. Sin Steve Culeja također je akter niza nepodopština i grupnog huliganskog premlaćivanja srpskih mladića u vukovarskom kraju.

Ni to Plenković ne vidi kao „gnijezdo mržnje i netrpeljivosti“. Tzv. zlatna mladež HDZ-ovih majki i očeva u Karlovcu, Splitu, Kninu, Kistanjama, Zagrebu… nisu „gnijezda“ koja treba razjuriti eda se neki novi danijeli bezuci ne bi latili oružja? Pa opet izrešetali vlastitu domovinu? Ne može premijer kazati da je njegov tzv. light HDZ čist od od Bezukovih alter ega jer to nije istina. Odnosno da je HDZ od 2016. godine i njegovog dolaska na vlast u stranci i državi sasvim drukčija, demokratska i stranka lišena govora/postupaka mržnje, netrpeljivosti i protusrpstva, HDZ domoljublja u esencijalnom izdanju i uljuđena proeuropska družba neiskvarenih i časnih ljudi kad nije. Najvećim su dijelom to isti ljudi koji su još jučer bili uz Tuđmana (čak i s figom u džepu), pa uz „dragog Ivu“ Sanadera, pa se ulizivali Jadranki Kosor, pa u Tomislava Karamarka goropadno forsirali „nacionalnu osviještenost“, pa svima s indignacijom okrenuli leđa (nitko tako ljigavo kao Gordan Jandroković, zato nadimkom Njonjo i Pudlica) eda bi se jednako snishodljivo uvlačili Andreju Plenkoviću. Prezadovoljni i mrvicama s njegova upravljačkog stola. U toj klimi stasao je terorist iz sela u okolici Kutine, a sada premijer juriša na „gnijezdo“ mržnje?

U društvu koje tolerira – dapače, zakonima i protivno proklamiranom u Ustavu RH prakticira politiku quod licet Iovi, non licet bovi, nehumanost i nepravdu na svakom koraku, selektira svoje žitelje na građane tzv. prvog i drugog reda, ekstremizam se ne dâ izbjeći. I kad jednom bukne, dogodi se u krajnjem – Danijel Bezuk. I dobro rezonira premijer: nije jedini, veliko je pitanje koliko još bezuka glumata „uzorne“ mladiće i djevojke, „za dom spremni“ poći za odavno već povampirenim duhom iz „gnijezda“. Čuje ih se na stadionima, na Thompsonovim koncertima, društvenim mrežama, kojekakvim okupljanjima… A „institucije rade svoj posao“?

Bijesan i nesretan mladi Hrvat

Među rijetkim ozbiljnim kolumnistima, evo, u utorak se i Tomislav Klauški iz 24sata s razlogom pita: „Prelijeva li se sada nasilje na hrvatske ulice?“ Već se prelilo, nasilje tri desetljeća terorizira tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu, pa je prava enigma to je li terorizam s Markovog trga uvjerljiv dokaz kako više – nema natrag. Definitivno se otišlo predaleko? Klauški će napisati kako je bivši ekscentrično radikalan saborski zastupnik Culej na FB zidu svojedobno izvijestio kako mu je policija „zaplijenila arsenal oružja, pušaka i pištolja te javnosti poručio: ‘Hrvatice i Hrvati oružje mi je oduzeto, ne brine me, ostao mi jezik a vi svoje bolje čuvajte’“. Poruku je dobro razumio i tada 19-godišnji atentator iz sela u okolici Kutine? Otac mu također, tada 56-godišnjak? Točno primjećuje Klauški, terorist Bezuk je izravni „produkt društva u kojem se formiraju mladi, gnjevni, izgubljeni, zatrovani ljudi. S oružjem.

Mladić dolazi iz braniteljske obitelji, njegov Facebook profil bilježio je viceve o Srbima, popraćene video klipovima automatskog oružja. On je bijesan zbog ‘nepravde u Haagu’, slavi Antu Gotovinu, sluša Thompsona i dijeli pjesme ‘Pukni puško’ potpisane sa ZDS. Žali se da nema novca, ali zato ima viška domoljublja, kao i mladenačkog bijesa, mržnje i ljutnje. Zadnji status, potpuno nepismen, napisan nakon napada, prilično je znakovit: ‘Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gazenja ljuckih vrijednosti bez odgovornosti’. To je socijalna anamneza mladog čovjeka izloženog obiteljskom odgoju, političkom utjecaju, društvenoj klimi u kojoj se formiraju mladi, gnjevni, izgubljeni, zatrovani ljudi. Koji su izloženi govoru mržnje i kulturi nasilja. Koji imaju pristup automatskom oružju. To je društvo u kojem Stevo Culej,, kao zastupnik vladajućeg HDZ-a, poručuje sljedbenicima da sakriju oružje pred policijom, a kroz svoje Facebook statuse šire istu mržnju kojom se 22-godišnji napadač inspirira.

To je profil mladog Hrvata, zaljubljenika u Thompsona, borca protiv ‘prevara i gaženja ljudskih vrijednosti’, neobrazovanog i nepismenog, izgubljenog i zaluđenog. Svakako nesretnog. I nije jedini takav. I možda nije jedini takav s pristupom automatskom oružju. Ono kako se ovo društvo gradilo – kroz utjecaj politike, HDZ-a, Katoličke crkve, škole, medija, obitelji, Culeja i Glasnovića – sada bi mu se moglo srušiti na glavu. (…) Najlakše bi bilo odbaciti ovaj napad kao akt poremećenog klinca. To bi ujedno bila i najveća greška“. To je to. Sve drugo su fraze, floskule i neozbiljnosti o tzv. naciji, vjeri, tradiciji, krvi i tlu, domoljublju, tisućgodišnjem snu, ratu, etc. Društvo utemeljeno na zlu i zlim ljudima ne može biti zdravo društvo. Nema budućnost.