SDA i drugi spram BiH – Put ka poratnoj kapitulaciji

Izdvajamo

• Od 1990. na ovamo BiH je bez međunarodnog zaleđa koje je iskreno i zdušno za nju. I jedina je od zemalja bivše Jugoslavije s takvim statusom, a nemjerljivo je najveća žrtva krvavog raspada SFRJ.

Povezani članci

• Novosti, B92 i Meho Omerović u kandžama homofobije
• Da li smo istinski nezavisni!
• Promocija knjige Marinka Jovanovića DOBRA STARA ŠKOLA
• Javna akcija: Oslobodite nas uglja
• ZAŠTO ŠUTIMO
• Ljetopis (2): More, more

Foto: FB

Kako god jeste i kakva god sada bila, nije lako rasturiti i zatrti Bosnu i Hercegovinu kao geopolitičku posebnost i specifičnu historijsko-civilizacijsku vrijednost. Ali, ne počne li se u dogledno vrijeme nešto bitno pozitivno mijenjati unutar zemlje i u odnosu međunarodnih autoriteta prema Bosni i Hercegovini, u najboljem slučaju, biće nastavljeno mrcvarenje ove sluđene države i onih njenih žitelja koji nisu pod okriljem ovdašnjih moćnika.          

Piše: Zija Dizdarević

Novu sezonu lova na dušu i tijelo izmrcvarene Bosne i Hercegovine otvorio je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović. Kao posebno važnog gosta i dragog političkog sumišljenika pozvao je i ugostio Milorada Dodika, formalno člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a stvarno gazde Republike Srpske i oličenja obnove politike genocidnog velikosrpstva. Dodik je počašćen i prijemom kod Andreja Plenkovića. Hrvatski premijer će potom uspjeti privesti u Zagreb predsjednika Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića, smiješno ponosnog što je odbio susret s Milanovićem. Plenković se ne zaustavlja, sreo se i sa odlazećim nadbiskupom Vrhbosne, kardinalom Vinkom Puljićem, nastavljajući brižne priče o bh. Hrvatima.

Slijedeći zagrebačke signale – kojima se posredno obnavlja geopolitičko prijateljstvo Beograda i Zagreba na račun bh. države – predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić dočekao je sa šampanjcem i večerom čelnika Hrvatske demokratske zajednice BiH Dragana Čovića i, neizbježnog, Dodika. Uz ostalo, ovim susretima dobili smo diplomatsko-političke presedane u regionalnoj komunikaciji koji u osnovi šalju krajnje prijeteće poruke BiH, Bosancima i Hercegovcima po uvjerenju i, posebice, Bošnjacima.

Ni država ni BiH 

U brojnim vrelim i razložnim reagovanjima na ove susrete s razlogom se ukazuje da se radi o svjesnom bagatelisanju ključnih državnih institucija susjedne zemlje, Predsjedništva BiH, ponajprije (uz ostalo, i ignorisanjem nelegitimog Željka Komšića). To novo ponižavanje BiH nije samo izraz arogancije, paternalizma i samoproglašenog prava na učešće u upravljanju bh. sudbinom –  već izviruju stare pretenzije prema ovoj zemlji unesrećenoj, ponajprije, upravo od Srbije i Hrvatske.

Razložno je podozrijevati da je riječ o radikalizaciji politike koja udara na suverenitet i teritorijalni integritet BiH. Te namjere nisu došle iznebuha, imaju predhistoriju i kontinuitet, a oslanjaju se na političko-demografsko-teritorijalnu realnost današnjice bh. države.

Pola države u vidu entiteta Republika Srpska, uz pomoć dejtonskih destruktivnih rješenja, vraća se na pozicije na kojima je nastala – kao velikorspska platforma na tlu BiH. Odvajanje od bh. identiteta i samoiskorjenjivanje tamošnjih Srba iz tog prostora jednako je s prožimanjem sa Srbijom po političkoj, obavještajno-bezbjednosnoj, ekonomskoj, kulturno-obrazovnoj, jezičkoj i medijskoj liniji. Isto se zbiva po liniji sjedinjavanja Hrvatske sa sve življom nelegalnom “Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom”. Obje te paradržavne tvorevine i nastale su i revitalizirane su kao svojevrsne kvinsliške enklave susjednih zemalja. Njih snažno, a s bitnim učinkom, podupiru odlučujući klerikalni krugovi u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Rimokatoličkoj crkvi u Hrvatskoj i BiH (Crkvi u Hrvata).

E, pa koliko na tom prostoru ima Bosne i Hercegovine i njenog suvereniteta? Uostalom, koliko ima Bosne  Hercegovine na prostoru vlasti SDA?

Kada je riječ o državnosti – mimo sputanosti koja je BiH nametnuta entititetsko-etničkim vetima – o tome govore razdrobljeno Predsjedništvo, umrtvljeno Vijeće ministara i gotovo eutanizirani Parlament BiH. Pravosudni sistem je politički i drugovrsno što ucijenjen, što opstruiran. Sve tri ključne poluge vlasti i dokazi suvereniteta su u krajnje upitnom stanju.

Šejtanizacija Bošnjaka

Logikom stvari, strategija ovladavanja procesima u Bosni i Hercegovini, u bilo kom obliku i s bilo kakvim krajnjim ciljem znači težnju za smanjenjem političkog značaja i uticaja u vlasti najbrojnijeg bh. naroda. Nastojanja da se generalno kompromituje taj korpus bh. bića traju već tri decenije i pojačavaju s unutarnjim slabostima BiH i lohotnošću njene međunarodne pozicije, što, istodobno, snaži nacionalističke apetite s istoka i zapada prema ovom prostoru.

Te politike imaju uporište u historijsko-kulturološkom zaziranju od muslimana, od rezervisanti i averzije do ubilačke mržnje, a što se proteže na svo bošnjaštvo. To se podupire preoblikovanjem istine, s obje strane, o posljednjim i pređašnjim ratnim zbivanjima i negiranjem zločinstava i pravosudne odgovornosti ljudi i grupacija iz srpskih i hrvatskih redova, te hipetrofiranjem zlodjela i odgovornosti Bošnjaka i muslimana. Toj svrsi služi i besramna manipulacija migrantskom krizom.

Politička opredjeljenja bh. Bošnjaka zlonamjerno se svode na privrženost SDA. Nasuprot tomu, bošnjačko biračko tijelo je izrazito pluralno i ideološki i stranački – raspon je od kleronacionalne do lijeve građanske opcije. Bošnjaci su većma za bh. državu i njeno jačanje, dominatno su opredjeljeni za Evropsku uniju i NATO, dobrosusjedstvo i regionalnu saradnju. Prisvajanje monopolnog predstavljanja Bošnjaka od strane SDA i te kako škodi tom narodu i bh. državi.

Usud prvog grijeha

Za sve prije navedeno, nesumnjivo dio odgovornosti pripada i Bošnjacima, poglavito njihovim političkim vođama u protekle tri decenija i, posebno – Stranci demokratske akcije. Ta stranka-pokret učinila je prve strateške greške spram Bosne i Hercegovine u startu i nastavila tim tragom sve do danas.

Pri osnivanju, bitno programsko načelo SDA je bilo sadržano u tezi “vrijeme je za novi dogovor jugoslovenskih naroda”. Dakle, ne dogovor republika koje su ustavno imale i atribut državnosti, ne dogovor političkih predstavnika građana unutar višestranačkog sistema demokratije – već (u ime) etničkih zajednica. To je samo po sebi u politički život BiH unijelo princip trodijelnosti.

Slijedom toga, SDA ulazi 1990. u predizborni savez sa Srpskom demokratskom strankom i Hrvatskom demokratskom zajednicom, koje su već vidno bile ekspoziture nacionalističkih centara u Beogradu i Zagrebu. Ta zloćudna naopakost nastavljena je i nakon agresije na BiH od istočnih susjeda, pa u mnogo manjem obimu zapadnog komšije. Naime, Alija Izetbegović kao predsjednik Predsjedništva Republike BiH – koja je međuarodno priznata kao nezavisna država na osnovu odluke gotovo dvotrećinske većine na referendumu – pristaje da pregovora o sudbini BiH sa dva opskurna političara Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom na međustranačkom nivou, u ime “svog” naroda a ne države i referendumske većine. Jedino je ispravno bilo da Izetbegović otpočetka pregovara sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom uz međunarodno posredovanje.

Prvom grijehu nema kraja. U poraću SDA vlada u istom trojnom konceptu, s tim što je SDS zamijenio SNSD. Izetbegović je odbio američki prijedlog da se zabrani rad SDS-a zbog učinjenog u ratu. To je moglo pozitovno djelovati u poratanim godinama kao pouka i poruka, ali SDA je očito trebala takvog partnera bez obzira na sve.

Mladomuslimanski sindrom

Ključna politička opredjeljenja SDA nužno su povezana s ideološkim afinitetima osnivača stranke. SDA su utemeljili Alija Izetbegović i  njegovi istomišljenici iz Mladih muslimana. Uprkos neiskrenom nazivu, SDA je od početka shvaćena i prihvaćana kao primarno vjerska i nacionalna organizacija i kao takva željena brana pred provalom velikosrpskog nasilnog nacionalizma. I, gle, apsurda, pristalice SDA su zdušno glasale za SDS i HDZ i njihove kandidate na prvim višestranački izborima, kao da su im najveći neprijatelji reformisani SKBiH-SDP i druge građanske opcije.

Viđenja Mladih muslimana afirmisana su objavljivanjem njihovih svjedočenja i tumačenja i (re)izdanjima knjiga Izetbegovićevih djela – Islamska deklaracija, Islam između Istoka i Zapada i drugih publicističkih djela koja govore o njegovom liku i djelu i Mladim muslimanima. Težak udarac bh. Bošnjacima u međunarodnim razmjerama nanijelo je vojno angažovanje tzv. mudžahedina (mada su u njihovom dolasku učestvovale i zapadnjačke obavještajne službe iz svojih nedobronamjernih razloga), praćeno njihovim ratnim zločinima i zaumni pokušaj islamizacije Armije BiH.

Da ništa od toga nije slučajno dokazuje pristajanje ratnog predsjednika Izetbegovića i ministra vanjskih poslova Harisa Silajdžića na mirovni plan kojim bi u krajnjem zamašni dijelovi BiH pripali Srbiji i Hrvatskoj a u sredini bi bila bošnjačko-muslimanska fildžan-država. To pristajanje osporeno je na Prvom bošnjačkom saboru septembra 1993. u Sarajevu i plan je odbijen.

Na međunarodno percipiranje BiH, Bošnjaka i ovdašnjih muslimana uticalo je i poratno infiltriranje grupa koje promovišu radikalni islamizam, te odlazak ovdašnjih žitelja na ratišta u Irak i Siriju. Mada su džihadisti u BiH i pod međunarodnom kontrlom i zakonskim i zatvorskim sankcijama, taj faktor zgodno dolazi onima koji rade na kompromitaciji Bošnjaka i BiH.

Bakir Izetbegović sin nasljednik oca i na čelu SDA, pobjedio je prvi put na unutarstranačkim izborima uz kritiku prethodnika preminulog Sulejmana Tihića da je stranku odveo odveć ulijevo i približio SDP-u. Tihić je težio usmjeravanju SDA, kao narodnjačke stranke, ka građanskom centru. Kod esdeaovskih kleronacionalista izazvao je ogorčenje pričom o partizanima u svojoj porodici, doprinosu antifašista i time i komunista državnosti BiH i posjetom grobu Josipu Brozu Titu. Svi ti zdravi potezi su ubrzano anulirani. Sin je nastavio s veličanjem lika i djela oca, potiče osmanonostalgiju, turkofiliju i panislamistički sentiment. Aktuelni predsjednik SDA hvali Recepa Tayyipa Erdoğana što u Turskoj ostvaruje ideje Alije Izetbegovića i ne krije simpatije za Muslimansku braću.

Aprilsko/travanjski ustavni udar

Odbijanjem amandmana na Ustav BiH aprila/travnja 2006. učinjen je težak politički zločin čije su žrtve država Bosna i Hercegovina i svi oni što uistinu jesu Bosanci i Hercegovci. Inicijativa je bila američka, a slanju na odlučivanje u državni Parlament BiH predhodila je saglasnost vodećih nacionalnih stranaka. Predviđeno je bilo snaženje Vijeća ministara i njegovo prerastanje u državnu Vladu i funkcionalnije djelovanje Parlamenta BiH koji bi, uz ostalo, birao predsjednika i dva potpredsjednika države. Bila je najavljena i druga faza ustavnih promjena, koja bi snažila građanski karakter vlasti. I, možda najvažnije, stvorena bi bila politička atmosfera u kojoj su moguće ozbiljne ustavne reforme domaćim odlukama.

Ali, nasuprot promjenam su stale, prije svih, Stranka za BiH Harisa Silajdžića i HDZ-a 1990 Bože Ljubića. Za ustavne promjene glasalo je 26 poslanika (zastupnika) Predstavničkog doma Parlamenta BiH: 9 iz SDA, 5 iz SDS-a, po tri iz SNSD-a i SDP-a BiH, 2 iz PDP-a te po jedan iz HDZ-a BiH i SP-a RS-a.

Protiv je bilo 16 zastupnika: 7 iz SBiH-a, 4 iz HDZ-a 1990 te po jedan iz SDP-a BiH, NHI-a, BOSS-a, HDU-a i SRS-a RS-a. Kako nije postojala potrebna dvotrećinska podrška za ustavne promjene, Aprilski paket je oboren. Najoodgovornijim može se smatrati Silajdžić (u SDA nije moga ostvariti svoju lidersku ambiciju) koji je to učinio, ma šta tada i poslije govorio, jer ne bi imao šanse da bude izabran za predjednika države u tadašnjoj parlamentarnoj konstelaciji (izabran je u Predsjedništvo BiH po starom i sad važećem modelu, ali je potom politički potonuo kao i njegova Stranka za BiH). Ljubića je podržao kardinal Puljić. Kako su nedostajala dva glasa za dvotrećinsku većinu, odgovornim se mogu smatrati i po jedan član SDP-a i SDA koji su bili protiv, kao i svi drugi na toj glasačkoj strani.

Do tada je BiH bila na uzlaznoj linji. Uslijedio je politički i svaki drugi strmoglav koji traje. SAD su obeshrabreno popustile u angažmanu a i EU koja se nikad i nije stvarno posvetila BiH.

Milorad Dodik (instaliran od Amerikanaca kao demokratska alternativa SDS-u) i njegov SNSD, te Dragan Čović i HDZBiH – okreću se potom sve radikalnije (pred)ratnim paradržavnim konceptima negiranja BiH. Dodik i Čović sklapaju strateški savez čijim učincima svjedočimo i ovih dana.

Važnost “četvrte noge”

Osvrćući se na večeru Vučića sa Čovićem i Dodikom, Izetbegović koristi metaforu “Bosanski tronožac ne može stajati na dvije noge”. Ukazuje na opasnost i tog susretanja ali mu matrica ostaje ista. Tri naroda-tri-stranke-tri lidera – to je ostajanje na obrascu koji je učinio da ovdje stanje bude kakvo jeste.

U toj priči nema građana kao subjekata suvereniteta, što oni jesu i u nakaradnom Ustavu BiH, nema Ostalih. Nema “četvrte noge”. Pod Ostalim ne treba podrazumijevati samo diskriminisane pripadnike etničkih manjina, već sve one koji su protiv tog trodiobnog koncepta BiH i vlasti, a ima ih diljem BiH.

U vezi s tim, nezaobilazna je odgovornost demokratske opozicije, prvenstveno Socijaldemokratske partije. SDP se proglasio ideološki preobraćenim nasljednikom Saveza komunista BiH. E, pa, nasljednik ima obavezu prema toj baštini kojoj je u središtu odbrana državnosti BiH i uz to politika ekonomsko-socijalnog i demokratskog razvoja zemlje, stabilizacija i jačanje njene pozicije u regionalnim i međunarodnim okvirima. Šta je u ovih 30 godina SDP učinio na tom planu? Sve ove godine bavio se sobom, kadrovskim nadmetanjima i obračunima, kabinetskim naklapanjima i salonsko-kafanskom politikom. Čelnici koji su ga napustili, umjesto da se unutar SDP bore za njegovo pročišćavanje i jačanje, ovako ili onako su dolazili pod skute SDA.

Naša stranka jača ali ne u mjeri očekivanja onih koji joj vjeruju i potreba bh. države i društva. SDP i NS, sa sadašnjim partnerima moraju širiti bh. demokratski front.

Tri ključna pitanja – Tačno je da dejtonski mirovni i ustavni okvir kako-tako održava trajanje BiH kao državnog subjekta. Kao što je i tačno da taj sporazum – priznajući i ugrađujući posljedice rata, agresije i zločinstava najteže vrste – reciklira ideologije i politike koje su prouzročile te užase. To za posljedicu ima isušivanje bh. bića i vampirsko preoblikovanje njegovog identiteta.

Tačno je da kreatori ovog nametnutog međunarodnog akta posljednjih godina ne staju odlučno i djelotvorno u zaštitu njegovih suštinskih odredbi i ciljeva. Kao što je i tačno da nije stasala nova bosanskohercegovačka snaga spremna i sposobna da preuzme odgovornost za budućnost države.

Tako dolazimo do tri ključna pitanja. Prvo, i za ovdašnje stanje i prilike odlučujće – zašto stranke koje se zaklinju u predanost bh. državi i njenom boljitku nisu zastale, dogovorile se i glasno i odlučno kazale da neće da dijele vlast s onima koji sistematski djeluju antiustavno, krše Mirovni sporazum, negiraju bh. državu i rade na njenoj destrukciji, odbacuju presude Haškog tribunala, negiraju genocid i odbijaju da provedu odluke Evropskog suda za ljudska prava kojima bi se eliminisala izborna a time i drugovrsna diskriminacija manjinskih etničkih zajednica i pojedinaca, pripadnika tzv. konstitutivnih naroda – pa tim povodom udruženo i rezolutno zatražile reagovanje međunarodnih faktora odgovornih za provedbu Dejtonskog sporazuma? To djeluje radikalno ali to je bio način da se na vrijeme učini sve što se može iznutra na političkoj razini da se odlučno brani BiH i vrati joj se normalnost.

Iz toga izvire drugo pitanje, tačnije konstatacija koju uzaludno ponavljam godinama – (zašto) već tri decenije nema bosanskohercegovačke politike a bez toga država ostaje bez svog suspstrata? Zato što je SDA bitnija vlast i samoreprodukcija od bilo čega drugog. Pa je zato potrebno koaliranje sa dominirajućim u drugoj i trećoj etniji, s kojima je udružuje drugi erodirajući faktor bh. društva i države sadržan u pojmovima i praksi – korupcionaštvo, klijentelizam, nepotizam. To je praćeno izbornim krađama, eksploatacijom prirodnih, državnih i društvenih resursa u stranačke, lične i grupne svrhe, socijalnom neosjetljivošću, osipanjem stanovništva, drastičnom socijalnom podjelom na ekstremno imućne i jedva preživljavajuće, (ne)razvojem uslovljenim mitom i poznatim upitom Ima li mene tu, te pravljenjem (samo)zaštitnog zida od mogućih kažnjavanja za krimogeno djelovanje vladajućih.

Tako je SDA objektivno doprinijela jačanju snaga rasturanja BiH. Takva politika vodi poratnoj kapitulaciji.

Za sve to snosi odgovornost i verbalistička i komformistička opozicija bh. zakletve. A od odgovornosti ne može biti oslobođeno ni pasivno a nacionalno neostrašćeno građanstvo.

Treće suštinsko pitanje je šta će prema i u Bosni i Hercegovini uraditi Evropska unija i Sjedinjene Američke Države koje tri decenije drže bh. državu otvorenim pitanjem. Od 1990. na ovamo BiH je bez međunarodnog zaleđa koje je iskreno i zdušno za nju. I jedina je od zemalja bivše Jugoslavije s takvim statusom, a nemjerljivo je najveća žrtva krvavog raspada SFRJ.

Međunarodna konstelacija ne ide na ruku BiH. SAD i EU su u previranju i pasivizirajućem preispitivanju, što slabi njihovu međunarodnu moć a time i svjetski uticaj NATO-a. Tu su i nove geopolitičke silnice i namjere. I ovdje je otvoren prostor za destruktivni prodor Rusije. Sada je uzdrmana i Crna Gora, mada je u NATO-u i na pragu EU. Pojavila se nova geopolitička definicija: Srpski svet.

Kako god jeste i kakva god sada bila, nije lako rasturiti i zatrti Bosnu i Hercegovinu kao geopolitičku posebnost i specifičnu historijsko-civilizacijsku vrijednost. Ali, ne počne li se u dogledno vrijeme nešto bitno pozitivno mijenjati unutar zemlje i u odnosu međunarodnih autoriteta prema Bosni i Hercegovini, u najboljem slučaju, biće nastavljeno mrcvarenje ove sluđene države i onih njenih žitelja koji nisu pod okriljem ovdašnjih moćnika.